Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-401/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Krstić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2602/2023-12 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2602/2023-12 od 19. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.513,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 776,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. Tuženik u žalbi prije svega ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer da je sud sve tuženikove navode i dokazne prijedloge zanemario. Također tvrdi da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP-a jer da u presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, kao i povreda iz čl. 354st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer da u presudi nisu navedene činjenice koje su stranke iznijele niti dokazi koje su predložile. Nadalje navodi da je tužitelju odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu, te da je tužitelj slobodnom voljom odabrao kredit u švicarskim francima (CHF). Također osporava da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4. Tvrdi da unatoč presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe, sud ima dužnost u svakoj pojedinačnoj parnici utvrditi je li povrijeđen i konkretan individualni interes i/ili pravo osobe koja se u pojedinačnoj parnici na takvu presudu poziva. U odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17, da je u presudi obrazloženo da je u toj parnici riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa svih potencijalnih potrošača, dok je odnos pojedinačnog potrošača i banke prepustio utvrđenjima suda u pojedinačnom sporu kojeg svaki potrošač na koga se odnosi može pokrenuti. Stoga da je nejasan zaključak suda da se o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, tim više što na tu okolnost nije proveden niti jedan predloženi dokaz. Ističe da se o isključenju pretpostavke nepoštenosti vezano za pojedinačno pregovaranje nije raspravljalo u kolektivnom sporu pa da mu je sud trebao dopustiti dokazivanje u ovom postupku, a da je na te okolnosti predložio provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika. Ustraje kod istaknutog prigovora zastare tvrdeći da su u tom dijelu razlozi presude kontradiktorni.

5. Glede primjene materijalnog prava, navodi da je presuda posljedica pogrešne primjene čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, zbog čega da je dokazni postupak sveden na utvrđenje visine tužbenog zahtjeva. Upućuje na odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine" broj 79/07, 75/09; dalje ZZP/07) koje da je sud prvog stupnja propustio primijeniti, pri čemu ocjenjuje da nerazumljivost određene ugovorne odredbe ne bi ni dovela do njezine ništetnosti, a u konačnici da bi se radilo o djelomičnoj ništetnosti te zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - ZOO). Osporava i stajalište suda da je nepošteni stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO-a te s tim u svezi pravo tužitelja na zateznu kamatu od dana izvršene uplate svakog anuiteta.

6. Tuženik smatra nezakonitom i odluku o parničnom trošku budući da je tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

8. Žalba tuženika nije osnovana.

9. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st.1. u svezi s čl. 338. ZPP-a, jer su u razlozima presude navedene činjenice koje su stranke iznijele, zatim dokazi koje su predložile, kao što je obrazloženo i koji dokazi su provedeni te koje odredbe materijalnog prava su primijenjene.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.513,59 eura kao razlike između iznosa ugovora o kreditu koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora.

11. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 10. ožujka 2005. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 21.762,78 CHF, uz primjenu valutne klauzule, s rokom otplate od 84 mjeseca, radi kupnje osobnog vozila. Također je utvrđeno da je člankom 7. Ugovora određena obveza otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća te da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit 2. travnja 2012.

12. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03) te utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

13. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužitelj nije informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tim dijelovima ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa čija visina je utvrđena nespornom.

14. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika te sudskih pristojbi u ukupnom iznosu 776,55 eura.

15. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, a koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat dosuđenog iznosa.

16. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

18. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama ZOO-a.

19. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

20. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Treba istaći da je tuženik u odnosu na to pitanje predložio provođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu. Glede tog dokaznog prijedloga, treba navesti da je pravilna ocjena suda prvog stupnja da prilikom solemnizacije javni bilježnik nema ovlaštenja tumačiti ugovornoj stranci pojedine ugovorne odredbe pa tako ni domašaj odredbe o valutnoj klauzuli pa je sud prvog stupnja s osnovom odbio taj dokazni prijedlog, čime nije onemogućio tuženika u raspravljanju. Naime, sud je ovlašten odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti, kako je to propisano čl. 220. ZPP-a, a s obzirom na narečene okolnosti, i prema stajalištu ovog suda, predloženi dokaz nije podoban za utvrđivanje relevantnih činjenica.

21. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 13. travnja 2023., proizlazi da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

22. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen nespornim. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

23. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, uz napomenu da tuženik pravilnost obračunatog parničnog troška žalbom ne dovodi u pitanje.

24. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 25. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara