Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-655/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Bjelousov predsjednice vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća, i sutkinje Štefice Bukvić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Pavlu Krmpotiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hanza media d.o.o., Zagreb, Koranska 2, [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Vusiću, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-630/2019-39 od 29. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-630/2019-39 od 29. veljače 2024.

- potvrđuje u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete iznos od 3.000,00 Eur-a s pripadajućim zateznim kamatama,

- preinačuje u pobijanom dosuđujućem dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju preko iznosa od 3.000,00 Eur-a do iznosa od 5.308,91 Eur i u tom dijelu sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku Hanza media d.o.o., Zagreb, Koranska 2, [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade neimovinske štete iznos od 2.308,91 Eur (dvije tisuće tri stotine osam eura devedeset jedan cent) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

II Preinačava se odluka o trošku sadržana u toč. II. izreke presude, tako da preinačena sada glasi:

Nalaže se tuženiku Hanza media d.o.o., Zagreb, Koranska 2, [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužitelju JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 920,44 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja 29. veljače 2024. do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe preko iznosa od 400,32 Eur-a, odbija se kao neosnovan.

IV Zahtjev tužitelja za naknadom troškova odgovora na žalbu, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.308,91 EUR (40.000,00 kuna) na ime naknade neimovinske štete uvećan za zatezne kamate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koje teku od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u visini od 13.750,00 kn/ € 1.826,02, u roku od 15 dana od donošenja presude, uvećano za zatezne kamate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koje teku od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Ovu presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13.,89/14., 70/19., 80/22.,114/22., 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP) te sadržajno i zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati istom sudu na ponovni postupak. Traži trošak žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode tuženika kao neosnovane, predlaže žalbu odbiti, a presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak žalbenog postupka.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, te navode tužitelja iz odgovora na žalbu, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo, i to zbog informacija sadržanih u člancima objavljenim u tiskanom izdanju medija "Jutarnji list" i u internetskom izdanju 11. prosinca 2018., 13. prosinca 2018. te 14. siječnja 2019.

9. U postupku pred sudom prvog stupnja a i sada u žalbenoj fazi postupka sporno jesu li ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe, osnov i visina dosuđenog iznosa.

10. Tužitelj u ovom postupku zahtjeva naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo, i to zbog informacija sadržanih u člancima objavljenim u tiskanom izdanju medija "Jutarnji list" 11. prosinca 2018. te istog dana u internetskom izdanju, kao i u članku objavljenom 13. prosinca 2018., te 14. siječnja 2019. čiji je nakladnik nesporno tuženik slijedom čega se, pri odlučivanju o odštetnoj odgovornosti, postojanju i visini štete imaju primijeniti, prije svega, odredbe specijalnog propisa – Zakon o medijima ("Narodne novine" broj: 59/04., 84/11. i 81/13. dalje u tekstu: ZM) a potom i opće odredbe obveznog prava sadržane u Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99., 35/05., 41/08.,125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).

10.1. U smislu prednje navedenog, odredbom čl. 21. st. 1. i st. 3. ZM-a propisano je da nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim zakonom, i da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako tim zakonom nije drugačije određeno. Odredbom čl. 22. st. 1. istog zakona je pak propisano da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

10. 2. Odredba čl. 40. st. 2. ZM-a propisuje rok od 30 dana od dana objave informacije kao rok u ostvarivanju prava na ispravak objavljene informacije od glavnog urednika, a kako se tužitelj 3. siječnja 2019. i 22. siječnja 2019. (str. 25-26 spisa) obratio tuženiku sa zahtjevom za ispravak informacije odnosno isprike nakladnika, to je neosnovan navod tuženika da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe.

11. Nadalje, odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

12. Kada je riječ o zahtjevu za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo fizičke osobe zbog potencijalno štetnih informacija objavljenih u medijima, tada se u suštini radi o sporu u kojem se sukobljavaju dva jednako vrijedna prava – s jedne strane, pravo tužitelja na zaštitu privatnosti, časti, ugleda i dostojanstva, a s druge, pravo tuženika kao nakladnika na slobodu izražavanja. Riječ je o pravima istog ranga koja načelno uživaju istu zaštitu ne samo temeljem odredaba čl. 3. i čl. 7. ZM, već i temeljem odredaba čl. 35. i čl. 38. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. – u daljnjem tekstu Ustav RH), kao i temeljem čl. 8. i čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. – u daljnjem tekstu: Konvencija).

13. Stoga je i u ovom postupku u kojem tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo, kao dijela prava privatnosti, a koja je šteta nastala objavom informacija u mediju, bilo nužno ocijeniti je li u sukobu između navedenog prava tužitelja i prava nakladnika na slobodu izražavanja pretežnije jedno ili drugo pravo pri čemu je nužno naći razumnu ravnotežu između ta dva prava. Pri razrješenju tog sukoba potrebno je imati na umu jedno od temeljnih pravnih načela, a to je da se uporabom jednog prava ili slobode ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo i sloboda, nego se svako pravo i sloboda u određenoj mjeri ograničuje kako bi opstalo i ono drugo pravo ili sloboda. Stoga navedeno „balansiranje“ između dvaju sukobljenih prava istog ranga, nameće sudovima određene kriterije koji omogućuju objektiviziranje ocjene o tome koje je od suprotstavljenih prava pretežnije u okolnostima svakog pojedinog slučaja – a riječ je o kriterijima koji su nastali u sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (primjerice, Axel Springer SE i RTL Televizija GMBH protiv Njemačke, zahtjev broj 54105/12; Mladina d.d. Ljubljana protiv Slovenije, zahtjev broj 20981/10 od 17. travnja 2014.), i koji su prihvaćeni i u praksi Ustavnog suda RH (primjerice, U-III- 2588/2016 od 8. studenoga 2016., U-III-1898/2018 od 14. studenoga 2019). Tako je prilikom vaganja suprotstavljenih prava načelno nužno voditi računa o slijedećim kriterijima: doprinosu izražavanja raspravi od javnog interesa, ulozi i funkciji osobe i prirodi aktivnosti koje su predmet objave u medijima, prethodnom ponašanju osoba u pitanju, sadržaju, obliku i posljedicama objavljivanja, okolnostima i kontekstu u kojima su objavljene informacije, metodi kojom su podaci o osobi pribavljeni i njihovoj točnosti, kao i o povredi i težini sankcije.

14. U kontekstu prednje navedenog vrednovanja treba reći da je kroz sudsku praksu i Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda RH prihvaćen i pravni stav prema kojem granice u kojima se ostvaruju prava na slobodu izražavanja s obzirom na prihvatljivost javne kritike moraju biti šire u odnosu na političare i druge javne osobe nego za privatne osobe, šire u odnosu na državne dužnosnike, službenike i namještenike kad se one odnose na poslove i svojstvo koje te osobe imaju nego za privatne osobe i moraju biti u ravnoteži s predmetom rasprave o političkim i/ili drugim javnim pitanjima s očekivanim razumnim, opravdanim i legitimnim javnim interesima. Javne i političke osobe, a takva osoba je i tužitelj iz predmetne parnice, moraju biti spremne na kritiku novinara i medija, i to sa šireg i obuhvatnijeg aspekta nego privatne osobe, ali povezano uz njihove javne funkcije i dužnosti te izvršavanje poslova zbog njihove realizacije, a napose zbog višeg stupnja zainteresiranosti šire javnosti. Svako uključivanje pojedinca u javnu raspravu, već samo po sebi služi za određivanje kriterija snošljivosti koje on mora imati prema kritici kao sredstvu ostvarivanja prava na slobodu izražavanja.

15. Ne otklanjajući pravo tuženika da izrazi svoje mišljenje i iznese svoje vrijednosne sudove, valja istaknuti da to pravo nije neograničeno jer se s druge strane svakoj osobi jamči pravo na štovanje i pravnu zaštitu njegovog dostojanstva, časti i ugleda sukladno čl. 35. Ustava RH. Sloboda mišljenja i izražavanja misli (čl. 38. Ustava RH) ne znači, a kako to pogrešno smatra tuženik, da je dozvoljeno izjavama povrjeđivati čast, dostojanstvo i ugled druge osobe, jer upravo suprotno u toj slobodi mišljenja i izražavanja misli, svi su ograničeni pravom druge osobe na poštovanje i pravnu zaštitu dostojanstva, časti i ugleda.

16. Prvostupanjski sud dao je prednost pravnoj zaštiti jamstva štovanja tužiteljeva dostojanstva, ugleda i časti pred tuženikovom slobodom misli i izražavanja misli, a razlozi koje je naveo su dostatni i relevantni za takvo miješanje u tuženikovu slobodu izražavanja. Novinar doista ima pravo izražavati stajalište o svim događajima, pojavama, osobama, djelatnostima, no ima i dužnost provjeravati istinitost činjenica o kojima piše te poštivati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana, a nakladnik treba imati na umu da objavljenom informacijom ne nanosi drugome štetu jer u protivnom odgovara, u smislu odredbi ZM-a za štetu koja je takvim propuštanjem nastala.

17. U postupku pred prvostupanjskim sudom svjedok ČV ne osporava da je u ona autor spornih članaka, da joj je glavni izvor podataka potrebnih za članak bila tada sutkinja Visokog prekršajnog suda Žigante Živković i sudac Đuro Sessa, da je greškom u jednom od članaka navela da je tužitelj član Sudačkog vijeća Visokog trgovačkog suda, te da je tek sada utvrdila navedenu grešku, jer je svjesna da je tužitelj član Vijeća Visokog prekršajnog suda, da nije u Državnom sudbenom vijeću (u nastavku teksta DSV) provjeravala istinitost navoda i pribavljala informacije zbog dugotrajnosti takvog postupka, da je dobila informaciju (koju nije provjeravala) da su tužitelj i Đuro Sessa obiteljski prijatelji ... Dakle, prema iskazu autorice članaka ista nije provjeravala istinitost informacija, nije kontaktirala tužitelja prije objave članaka, a ono što je iznijela u tekstovima temeljila je na svojim zaključcima vezano uz ono što je izložila Žigante Živković, stoga je izvjesno da Žigante Živković nije mogla niti autorizirati isto, kako to pogrešno u žalbi navodi tuženik.

17.1. To drugim riječima znači da je tuženik objavio netočnu informaciju. Dužnost je tuženika kao nakladnika provjeriti činjenične tvrdnje koristeći pouzdane izvore, provjeriti i procijeniti točnost i utemeljenost izjava u medijskom prostoru. Zaštita novinara koja je osigurana odredbom čl. 10. Europske konvencije, jamči se, pod uvjetom da su djelovali u dobroj vjeri kako bi osigurali potpunu i točnu informaciju u skladu s novinarskom etikom. Istinitost je temelj novinarstva. Vijest je ili istinita ili nije vijest. Trećega nema. Pojam uravnoteženoga izvještavanja nedvosmisleno zahtijeva od novinara prikazivanje svih strana u sukobu ili događaju o kojemu pišu. Druga strana ima pravo na svoju verziju. Zbog navedenoga tuženik u odnosu na informacije koje su čitateljima ponuđene objavom spornih članaka nije postupio u skladu s načelom dobre vjere jer nije zadovoljio zahtjev da postupa pravično i pošteno, pa u tom smislu nije postupao u skladu s etikom novinarskog poziva.

18. Dakle polazeći od navedenog posebno činjenice da su u tekstovima članaka objavljene netočne informacije da je tužitelj član Sudačkog vijeća Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, od neprovjerene informacije da je tužitelj obiteljski prijatelj suca Đure Sesse (u to vrijeme predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske a čiji je sin bio prijavljen kao kandidat za mjesto suca na Trgovačkom sudu), neprovjerene informacije da je tužitelj odlazio u DSV i zahtijevao smjenu sutkinje Žigante Živković sa tada mjesta predsjednice Sudačkog vijeća Visokog prekršajnog suda, polazeći od činjenice da tužitelj prije objave spornih članaka nije kontaktiran niti je imao priliku da se o svemu očituje, da mu, protivno žalbenim navodima tuženika, nije omogućeno objavljivanje ispravka sporne informacije, utjecalo je na činjenicu da su takve netočne, nepotpune i neprovjerene informacije upućene adresatima i čitateljima sa namjerom da se tužitelja prikaže kao osobu čija je sposobnost i profesionalnost stavljena na sumnju, stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da objavljene informacije nisu iznijete u dobroj vjeri i da su izazvale negativnu reakciju okoline tužitelja, članova obitelji, kako u profesionalnom okruženju na poslu tako i u obitelji.

19. Točno je da je objavljivanje informacija o pravosuđu i njegovom funkcioniranju u javnom interesu, no poruke takvog sadržaja, obliku i posljedicama objavljivanja, okolnostima i kontekstu u kojima su objavljene informacije, metodi kojom su podaci o osobi pribavljeni i njihovoj točnosti, doista predstavljaju napad na tužiteljevo pravo osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo jer upućuje adresata, čitatelja, na zaključak da tužitelj nema osobine koje pobuđuju poštovanje kod drugih, štoviše da je on osoba čija je profesionalnost stavljena na sumnju, a kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

20. Stoga objava sadržaja takve poruke predstavlja neimovinsku štetu u vidu povrede prava osobnosti na čast, ugled i dostojanstvo u smislu odredbe članka 1046. u vezi s čl. 19. st. 2. ZOO-a i u vezi s čl. 21. st. 2. i 3. ZM-a koju je tuženik kao nakladnik dužan tužitelju nadoknaditi. Sud prvog stupnja pogrešno se pozvao na odredbu čl. 21. st. 4. ZM-a, što ima značaj relativno bitne povrede, no isto nije imalo utjecaja na odluku.

21. Osporavajući ocjenu dokaza prvostupanjskog suda i na osnovi nje utvrđenih relevantnih činjenica, tuženik u žalbi iznosi vlastitu analizu i tumačenje sadržaja izvedenih dokaza, koje tvrdnje prema ocjeni ovoga suda predstavljaju subjektivni i jednostrani prikaz sadržaja dokaza izvedenih tijekom postupka koji nema objektivno uporišta u sadržaju spisa. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice u postupku utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a kako je i postupio prvostupanjski sud. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno pravo žalitelja.

22. Prema ocjeni ovoga suda, ova povreda prava osobnosti je takve težine da opravdava dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete koju ovaj sud utvrđuje u visini od 3.000,00 Eur-a. S tim u vezi, a u vaganju između dvaju suprotstavljenih prava istog ranga, valja imati na umu da tuženik nije dao priliku tužitelju se očitovati na navode a niti mu je na njegov zahtjev tuženik dao mogućnost objave ispravka sporne informacije, a time i za smanjenje štete. Ovaj sud je prilikom utvrđenja visine pravične novčane naknade neimovinske štete imao na umu da se pravo na naknadu neimovinske štete u novcu u domaćem odštetnom pravu, kao i u odštetnom pravu ostalih zemalja europskoga kontinentalnog pravnog kruga, priznaje ukoliko šteta nije nadoknađena drugim neimovinskim sredstvima (ispravak i sl.). U takvim okolnostima dosuđeni iznos pravične novčane naknade neimovinske štete, po ocjeni ovoga suda, predstavlja primjeren iznos pravične novčane naknade i ujedno pravičnu ravnotežu između povrede prava osobnosti tužitelja i prava na slobodu izražavanja tuženika.

23. U tom se smislu žalba tuženika u dijelu koji se odnosi na osporavanje primjene materijalnog prava kod dosuđenja pravične novčane naknade neimovinske štete ukazuje djelomično neosnovanom, i to u dijelu koji se odnosi na dosuđenje iznosa od 3.000,00 Eur-a s pripadajućom kamatom koja tužitelju, inače, pripada kako je on i zatražio temeljem odredbe članka 1103. ZOO-a, dok se žalba tuženika ukazuje djelomično osnovanom u dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos veći od 3.000,00 Eur- a, dakle za iznos od 2.308,91 Eur-a s pripadajućom kamatom.

24. S obzirom da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari bilo je nužno preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka.

24.1. O parničnom trošku odlučeno je temeljem odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 2. ZPP-a jer su stranke djelomično uspjele u postupku. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio u pravnoj osnovi (100%) u odnosu na zahtjev za naknadu neimovinske štete, dok je u visini tog zahtjeva uspio za 56,50 %, te nakon što se od postotka tužitelja oduzme postotak uspjeha tuženika u postupku (78,25 -21,75) tužitelju su primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a troškovi, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio i koja se žalbenim navodima ne dovodi u pitanje, umanjeni za 43,50% te odmjereni u iznosu od 1.031,70 Eur-a.

24.2. Preostali dio zahtjeva tužitelja, u iznosu od 794,32 Eur-a nije osnovan pa ga je valjalo odbiti.

24.3. Slijedom navedenoga, uvažavanjem žalbe tužene, preinačena je i odluka o troškovima parničnog postupka.

25. Odluka o troškovima žalbenog postupka tužene temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. a u vezi s čl. 154. st. 2. ZPP-a.

25.1. Kako je tuženik djelomično uspio sa žalbom u odnosu na pobijani dio presude i to u omjeru od 21,75 % to mu je na ime troškova žalbenog postupka, na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi sa Tbr. 10. toč. 1. Tarife, dosuđen trošak žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 111,58 Eur-a.

25.2. Preostali dio zahtjeva tuženika, u iznosu od 400,32 Eur-a nije osnovan pa ga je valjalo odbiti.

26. Tužitelj je zatražio trošak odgovora na žalbu, međutim navedeni trošak nije priznat tužitelju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

27. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. te čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 25. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Bjelousov