Poslovni broj: Usž-1654/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Željke Zrilić Ježek i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članica vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ZJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenici Katarini Kranjčević Zanki, odvjetnici u Zadru, Kovačka ulica 5, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjel drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, Zagreb, Vukovarska 33, OIB: 26859615942, radi teže povrede službene dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1657/2024-10 od 21. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1657/2024-10 od 21. veljače 2025.
Obrazloženje
1. Osporavanom presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 1657/2024-10 od 21. veljače 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenjem rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjel drugostupanjskog disciplinskog sudovanja, klasa: UP/II-114-04/24-02/27, urbroj: 511-01-158-24-5 od 10. svibnja 2024. i Prvostupanjskog disciplinskog suda, klasa: UP/I-114-04/24-02/33, urbroj: 511-01- 158-24-8 od 15. veljače 2024. Također, odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.
2. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Službe disciplinskog sudovanja, Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudovanja od 15. veljače 2024. tužitelj je oglašen odgovornim što je počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. točke 7. Zakona o policiji, opisana kao "nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policije" te mu se temeljem članka 110. stavka 2. točke 1. Zakona o policiji izriče novčana kazna u visini od 10% od posljednje plaće koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu u trajanju od tri mjeseca. Osporenim rješenjem tuženika od 10. svibnja 2024. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana.
3. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene prava i pogrešne odluke o trošku. Ističe kako je tuženo tijelo nesporno povrijedilo zakon na štetu tužitelja, jer je tuženik izrekao tužitelju veću kaznu od one koju je tijelo koje je podnijelo zahtjev za pokretanje disciplinske odgovornosti smatralo da je primjereno težini i naravi počinjene povrede službene dužnosti. Ovakvim postupanjem tuženika došlo je do nerazmjera između odluke o visini disciplinske kazne i činjenica koje su je izazvale te je povrijeđeno načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa propisano odredbom članka 6. Zakona o općem upravnom postupku, a što je prvostupanjski sud zanemario. Ističe da je svrha diskrecijske ovlasti mogla biti ispunjena onom kaznom koju je predložio čelnik tijela ili nadležni rukovoditelj, sukladno članku 104. Zakona o policiji. Pri utvrđivanju vrste kazne sukladno članku 111. Zakona o policiji tijelo je trebalo istu opravdati tj. navesti koje su to otegotne okolnosti koje su opravdale ovakvo povišenje kazne, a što nije učinjeno. Ovdje se radi o nepravdi koja je učinjena jednom policijskom službeniku, vrijednom, miroljubivom policijskom službeniku kojeg su napale tri alkoholizirane osobe, a koje činjenice isključuju svaku mogućnost prekoračenja nužne obrane. Tužitelj ističe kako se ne može ignorirati činjenica da je postupanjem nadležnih upravnih tijela i upravnog suda u konkretnom slučaju utvrđeno neosnovano ograničenje dokaznih sredstava, odnosno mogućnosti utvrđivanja relevantnih činjenica u skladu s načelom materijalne istine, uz bitne nedostatke u obrazlaganju zauzetih stajališta, a što je sve dovelo do povrede tužiteljevih ustavnih prava na pravično suđenje s aspekta općih jamstava sadržanih u članku 29. stavku 1. Ustava. Slijedom iznijetog, predlaže uvažiti žalbu, pobijanu presudu preinačiti u korist tužitelja, podredno poništiti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe kako tužitelj ponavlja prigovore koje je isticao tijekom upravnog postupka, odnosno u tužbi, a koje je Upravni sud u Splitu detaljno, jasno i argumentirano odbio. Budući da je sud pravilno odbio tužbu, za što je dao valjano obrazloženje, predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Iz spisa predmeta kao i obrazloženja presude proizlazi da je tužitelj, dok se nalazio izvan službe i pod utjecajem alkohola od 0,81 g/kg, a nakon što je auto ophodnji Policijske postaje Biograd prijavio prethodni tjelesni napad od strane GJ, SJ i AJ, užurbano otišao natrag prema pekari Adriatic, gdje se na ulazu u pekaru fizički sukobio sa AJ, u čemu ih je pokušao spriječiti policijski službenik te se njihov sukob nastavio u unutrašnjosti pekare unatoč izdanoj im naredbi i pokušajima policijskih službenika da ih međusobno razdvoje, tužitelj i dalje nogama i rukama razmjenjuje udarce sa AJ i GJ, a kada je policijski službenik izdvojio i pokušao smiriti AJ tužitelj prilazi policijskom službeniku sa stražnje strane (iza leđa) i preko njega svojom desnom šakom udara AJ u predjelu glave, a potom dok ga drže policijski službenik i nepoznati građanin, pokušava nogama udariti GJ. Na opisani način tužitelj je počinio težu povredu službene dužnosti iz članka 96. točke 7. Zakona o policiji ("Narodne novine", broj: 34/11. do 66/19.) opisanu kao nedolično ponašanje u službi ili izvan službe kada teško šteti ugledu policiji te mu se temeljem članka 110. stavka 2. točke 1. Zakona o policiji izriče disciplinska kazna i to novčana kazna u visini od 10% od posljednje plaće koja mu je isplaćena za puni mjesece proveden u radu, u trajanju od tri mjeseca.
8. Prvostupanjski sud je održao raspravu i na taj način strankama je sukladno odredbi članka 6. ZUS-a omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Svoju odluku prvostupanjski sud je donio na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. ZUS-a te je poglavito ocijenio i analizirao sadržaj danih iskaza ispitanih svjedoka kao i pregled zapisa digitalnog videa iz pekare Adriatic, slijedom čega, prema ocjeni ovoga Suda, pravilno zaključuje kako je tužitelj počinio tešku povredu službene dužnosti koja mu se stavlja na teret i na način kako je ona činjenično opisana, s time da se njegovo protupravno ponašanje nikako ne može podvesti pod institut nužne obrane niti je riječ o ikakvom prekoračenju nužne obrane zbog ispričive jake prepasti koja je uzrokovana napadom, a sve iz razloga što se tužitelju stavlja na teret povreda službene dužnosti koju je on počinio nakon što je prijavio napad dežurnim policijskim službenicima i nakon što su oni pristupili mjestu događaja kritične prigode i nakon što su oni započeli službeno uredovanje u pekarni Adriatic.
9. U pogledu izbora disciplinske kazne u predmetnom slučaju, ovaj Sud ističe da spomenuto podliježe slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni nadležnih javnopravnih (disciplinskih) tijela kao obliku slabije vezanosti javnopravnog tijela pravnom normom, u okviru zakonom dane ovlasti i sukladno svrsi radi koje je ovlast dana, dok je upravnosudski nadzor zakonitosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene ograničen na zakonitost takve odluke, granice ovlasti i svrhu radi koje je ovlast dana (članak 4. stavak 2. ZUS). Ovdje je nesporno da je izbor kazne obavljen u okviru zakonom dane ovlasti, a imajući na umu karakter povrede službene dužnosti, ovaj Sud ne nalazi da bi izrečena disciplinska kazna – novčana kazna u visini 10% od posljednje plaće, koja je službeniku isplaćena za puni mjesec proveden na radu u trajanju od tri mjeseca, bila izrečena tužitelju protivno svrsi radi koje je ta ovlast dana poglavito stoga što su razlozi za izricanje upravo ove kazne dobro i detaljno obrazloženi na način da ista odgovara prirodi i težini počinjenog djela. Nastavno, sukladno odredbama Zakona o policiji i Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika ("Narodne novine", broj: 141/11.) disciplinski sud je dužan nakon provedene usmene rasprave donijeti odluku o odgovornosti i disciplinskoj kazni za prijavljenog policijskog službenika, a prilikom određivanja vrste i visine te kazne dužan je uzeti u obzir težinu počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti policijskog službenika, okolnosti u kojima je povreda počinjena te olakotne i otegotne okolnosti na strani policijskog službenika, s time da disciplinski sud ne obvezuje prijedlog disciplinske kazne naveden u samom zahtjevu za pokretanje postupka zbog teže povrede službene dužnosti. U konkretnom slučaju, na strani policijskog službenika ocjenjene su sve otegotne i olakotne okolnosti te je ispravno cijenjena težina počinjene povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti, a sve sukladno članku 111. stavku 1. Zakona o policiji.
10. Slijedom iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da je u konkretnom slučaju pravilna činjenična i pravna kvalifikacija disciplinskog djela za koje je tužitelju utvrđena odgovornost, a odabir vrste disciplinske kazne je pravilan te primjeren težini počinjenog disciplinskog djela.
11. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
12. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu 25. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Blanša Turić
