Poslovni broj: Usž-3938/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Željke Zrilić Ježek, predsjednice vijeća, Blanše Turić i Ljiljane Karlovčan- Đurović, članica vijeća te sudskog savjetnika Matije Vurneka, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja INSTAR CENTER d.o.o. (ranije INSTAR INFORMATIKA d.o.o.), OIB:64308723629, Velika Gorica, Ulica Andrije Kačića Miošića 22c, kojeg zastupa opunomoćenik, odvjetnik Boris Trgovec, OIB:34776924565, u Odvjetničkom društvu Trgovec & Valenčak d.o.o, Zagreb, Savska Opatovina 36, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB:18683136487, Zagreb, Koturaška 43/IV, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5043/2023-8 od 17. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5043/2023-8 od 17. rujna 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/23-01/84, urbroj: 513-04-23-2 od 30. lipnja 2023. i zahtjev za naknadu troška upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 30. lipnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-471-02/20-01/86, urbroj: 513-07-01-20-2 od 12. svibnja 2022. Tim rješenjem tužitelju je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost po osnovi osporenog prava na odbitak pretporeza i po osnovi utvrđene obveze PDV-a za stjecanje iz EU bez prava na odbitak pretporeza u iznosima pobliže označenim tim rješenjem. Tužitelju je ujedno naloženo da uplati utvrđenu poreznu obvezu, provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama uz nalog za izvršenje rješenja, a sve pod prijetnjom ovrhe.
3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnom ističe da je netočan navod prvostupanjskog suda iz presude da tužitelj ne osporava niti jednu transakciju utvrđenu uvidom u sustav za razmjenu informacija u PDV-u. Ističe da je u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja pa i u tužbi istaknuo da uopće nije imao uvid u račune ino – dobavljača te da mu je porezno tijelo odbilo dati uvid u iste iako ih je tužitelj tražio. Tužitelj ističe da je znao za predmetne ulazne račune ino – dobavljača i da je prvostupanjsko tijelo tijekom poreznog nadzora dalo tužitelju predmetne račune na uvid, tužitelj bi se na predmetne račune mogao valjalo očitovati i u konačnici knjižiti iste kao ulazne račune. Navodi da je u konkretnoj pravnoj stvari riječ o povredi prava tužitelja na sudjelovanje u postupku, kao i prava tužitelja na sudjelovanje u oporezivanju sukladno vlastitim mogućnostima koje prvostupanjski sud krajnje pogrešno ocjenjuje kao suglasnost za transakcije koje navodno tužitelj nije osporavao, iako je tužitelj jasno i nedvojbeno dokazao da nije suglasan s istima. Tužitelj u odnosu na oporezivanje stana, tj. na po njemu nezakonitu uskratu osporavanja poreza na dodanu vrijednost, ističe kako prvostupanjski sud uopće ne navodi nikakvo obrazloženje za svoju odluku već reproducira navode iz osporenog rješenja. Tužitelj ponavlja da je stan kupljen s namjerom daljnje prodaje, odnosno za potrebe njegovih oporezivih transakcija, no tuženik je zauzeo ničim argumentirani stav da stan nije nabavljen za potrebe oporezivih transakcija te je tužitelju osporeno pravo na odbitak pretporeza bez da je u postupku dokazano temeljem čega je to pravo osporeno. Smatra da su u konkretnom slučaju povrijeđene odredbe Općeg poreznog zakona, Zakona o porezu na dodanu vrijednost, kao i odredbe Ustava Republike Hrvatske te praksa suda Europske unije. Tužitelj iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu te da mu se nadoknade troškovi za sastav žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
5. Iz podataka spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud održao raspravu čime je strankama u skladu sa člankom 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24. – dalje: ZUS) omogućio da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu tuženika i sudskom spisu pa je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
6. Naime, iz podataka spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor, obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za 2018. o čemu je sastavljen zapisnik 3. ožujka 2020. Tijekom nadzora tužitelju je osporeno pravo na odbitak pretporeza i utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost jer je u postupku utvrđeno da je tužitelj od dobavljača Alfa stan grupa d.o.o. zaprimio račun broj: 210/RN/1 od 13. prosinca 2018. za kupnju stana i dva garažna parkirna mjesta, a koju je nekretninu dao u najam direktoru društva temeljem sklopljenog ugovora o najmu stambenog prostora od 15. siječnja 2019. radi stanovanja s utvrđenom mjesečnom zakupninom. Tužitelju je primjenom odredbe članka 58. stavka 4. točke 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14. i 115/16. – dalje: ZPDV) osporeno pravo na pretporez budući da tužitelj nekretninu nije koristio za oporezive transakcije. Nadalje je utvrđeno da su ino dobavljači iz EU prijavili više isporuka dobara i usluga nego je to tužitelj prijavio u svojim evidencijama zbog čega mu je sukladno članku 60. stavku 1. točka e.) ZPDV-a osporeno pravo na odbitak pretporeza. Također je utvrđeno da je tužitelj izdavao račune raznim kupcima za informatičku opremu, a na kojim nije obračunao porez na dodanu vrijednost niti je na istima istaknuo odredbu zakona temeljem koje bi bio oslobođen od plaćanja PDV-a zbog čega mu je nadzorom utvrđena obveza PDV-a.
7. Prvostupanjski je sud polazeći od mjerodavnih zakonskih odredbi prihvatio činjenična utvrđenja poreznih tijela, odnosno da je tužitelju pravilno utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost. Tužitelj i u žalbi ponavlja navode koje je isticao i u upravnom postupku i sudskom sporu kako je naknadno utvrdio da mu nedostaju ulazni računi ino-dobavljača. Međutim, tužitelj kako to pravilno navodi prvostupanjski sud nije osporio niti jednu transakciju utvrđenu uvidom u sustav za razmjenu informacija o PDV-a, čime je pravilan zaključak poreznih tijela i prvostupanjskog suda da je takvim postupanjem povrijedio odredbe o sastavljanju i kontroli vjerodostojnih knjigovodstvenih isprava kao i potpunog, pravodobnog i urednog knjiženja te evidentiranja poslovnih događaja.
8. Slijedom svega navedenog prema ocjeni ovoga Suda osporena presuda se temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene ni povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava. Ovo tim više što tužitelj u žalbi ponavlja u bitnome navode iz tužbe na koje je prvostupanjski sud odgovorio i s kojim razlozima je suglasan i ovaj Sud.
9. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.
10. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZSU-a.
U Zagrebu 25. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Željka Zrilić Ježek
