Poslovni broj: Usž-2915/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga Suda Željke Zrilić Ježek, predsjednice vijeća, Blanše Turić i Ljiljane Karlovčan- Đurović, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja FM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku, odvjetniku Maroju Kolendiću, Dubrovnik, Antuninska 3, protiv tuženika Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Split, Zrinsko- Frankopanska 60, radi utvrđenja naknade s obilježjima naknade za koncesiju i nezakonito ostvarene imovinske koristi, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2397/2023-9 od 18. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 2397/2023-9 od 18. travnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika od 4. rujna 2023. tužitelju, pružatelju ugostiteljskih usluga na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu na adresi [adresa], F, koji je u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 1. rujna 2020. koristio pomorsko dobro bez dodijeljene koncesije, utvrđuje se naknada s obilježjem naknade za koncesiju (stalni i promjenjivi dio) te se utvrđuje i oduzima imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesije, sve u iznosima pobliže označenim tim rješenjem. Navedenim rješenjem tužitelju se nalaže da uplati utvrđene obveze i dostavi dokaz o izvršenoj uplati, uz upozorenje da će se ako ne izvrši uplatu iz navedenog rješenja,naplata izvršiti ovrhom.
2. Tužitelj je protiv označene presude podnio dvije žalbe identičnog sadržaja. U žalbama u bitnome ističe da je u postupku isticao kako predmetna lokacija u [adresa] nije upisana kao pomorsko dobro te je tužitelj podnio zahtjev za utvrđivanje granice pomorskog dobra o čemu još nije donesena odluka pa smatra da prilikom obavljanja carinskog nadzora tuženik nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li predmetna lokacija čini pomorsko dobro sukladno odredbama članka 3. i 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj: 158/03.,100/04., 141/06., 38/09.,123/11., 56/16. i 98/19. – dalje: ZPDML). Stoga smatra paušalnim zaključak da predmetna lokacija čini pomorsko dobro, a posebno s obzirom na činjenicu da predmetna lokacija nije upisana kao pomorsko dobro u zemljišnoj knjizi. Nadalje navodi da je samim time obračun imovinske koristi u potpunosti pogrešan jer iz izvršenog obračuna proizlazi da je tužitelj cjelokupan prihod za vremenski period od 2020. do 2022. ostvario na području pomorskog dobra za koje se pretpostavlja da je korišteno u svrhu pribavljanja ekonomske dobiti što je u potpunoj proturječnosti s prethodno utvrđenom činjenicom da tužitelj nije pribavljao ekonomsku korist naplaćivanjem priveza/sidrenja plovila, tj. koristeći pomorsko dobro. Nadalje ističe kako prvostupanjski sud smatra da je tužitelj za obavljanje ugostiteljske djelatnosti na predmetnoj lokaciji trebao ishoditi koncesiju i da je to jedini način na koji se predmetna lokacija može koristiti, ne uzimajući u obzir činjenicu da predmetna lokacija nije upisana kao pomorsko dobro te da je iz Ugovora o zakupu javne površine od 20. rujna 2020. sklopljenog između Općine Ston i OPG-a Kobaš, kojeg je vlasnik tužitelj, vidljivo da je tužitelju dana u zakup javna površina za postavljanje ugostiteljskih stolova i stolica ispred ugostiteljskog objekta Luka's Taverna, a zauzvrat tužitelj uredno plaća naknadu. Stoga tužitelj smatra kako je predmetnu lokaciju barem dijelom koristio temeljem navedenog ugovora o zakupu javne površine, a ne kao pomorsko dobro jer predmetna lokacija to nije. Tužitelj ujedno ističe da je Županijsko povjerenstvo za granice pomorskog dobra sukladno članku 23. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj: 83/23.) objavilo prijedlog granice pomorskog dobra i lučkog područja posebne namjene te da je iz Geodetskog situacijskog nacrta stvarnog stanja ovlaštenog inženjera geodezije iz listopada 2023. vidljivo da u dijelu na nacrtu označenom kao riva, tj. na jugozapadu tog dijela, granica pomorskog dobra ne zalazi u jedan dio za koji je tuženik tužitelju utvrdio koncesijsku naknadu. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu te da mu se nadoknade troškovi za sastav žalbe.
3. Tuženik, iako pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tužitelj osporava prvostupanjsku presudu.
6. Prvostupanjski je sud uvidom u spis tuženika utvrdio da je od strane tuženika, Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, kod tužitelja obavljen nadzor obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 1. rujna 2022. o čemu je sastavljen zapisnik 13. travnja 2023.
7. Naime, tijekom provedenog postupka nadzora, utvrđeno je, da je tužitelj obavljao gospodarsku djelatnost na pomorskom dobru u ugostiteljskom objektu Luka's Taverna smještenom na čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] i na terasi ispred tog objekta smještenoj na nekretnini čest. zem. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], u uvali [adresa] u [adresa] bez koncesije.
8. Stoga je tužitelju osporenim rješenjem na temelju odredbe članka 89. Zakona o koncesijama ("Narodne novine", broj: 69/17. i 107/20. – dalje: ZK) za nadzirano razdoblje utvrđena obveza i naloženo plaćanje iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije (stalni i promjenjivi dio) s pripadajućim kamatama te je utvrđena i oduzeta imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti.
9. Odredbom članka 3. stavka 1. ZPDML-a propisano je da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, da ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan tim Zakonom. Odredbom članka 16. stavka 1. ZPDML-a propisano je, da je koncesija pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta. Prema stavku 2. istog članka Zakona prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji, a opseg i uvjeti posebne upotrebe ili gospodarskog korištenja uređuju se odlukom i ugovorom o koncesiji, u skladu s odredbama istog Zakona i propisa donesenih na temelju istog Zakona.
10. S obzirom da je nesporno utvrđeno da je tužitelj obavljao ugostiteljsku djelatnost na konkretnom dijelu pomorskog dobra bez koncesije, dakle, bez valjane pravne osnove, osnovano prvostupanjski sud smatra da za utvrđivanje obveze plaćanja naknade s obilježjem koncesije i nezakonito stečene imovinske koristi nije odlučno je li pomorsko dobro upisano u zemljišne knjige i katastar, pri tome je istovjetan pravni stav ovoga Suda izražen i u presudi poslovni broj: Usž-3718/22-2 od 16. studenoga 2022.
11. Nadalje, iz osporenog rješenja tuženika proizlazi da je obveza oduzimanja imovinske koristi utvrđena samo na temelju prihoda od obavljanja ugostiteljske djelatnosti na pomorskom dobru, a da je za djelatnost obavljanja priveza/sidrenja plovila putem privezišta smještenog ispred objekta, nadzorom obračunat samo stalni dio naknade s obilježjem naknade za koncesiju na temelju zauzete površine. Pri tome je prvostupanjski sud imao osnove prihvatiti zaključak tuženika, da je tužitelj, bez obzira što nije naplaćivao vez plovila, ostvario ekonomsku korist u vidu prihoda od obavljanja svoje gospodarske djelatnosti u navedenom gospodarskom objektu, a koju bi ostvario u znatno manjem obimu bez uporabe i korištenja konkretnog privezišta na pomorskom dobru s obzirom na njegovu lokaciju i dostupnost. S tim u vezi pozvao se i na stajalište ovoga Suda izraženo u presudi poslovni broj Usž- 473/2020-2 od 22. srpnja 2020. primjenjivo i u konkretnom slučaju.
12. Nadalje, prvostupanjski je sud ocijenio da je tuženik na temelju podataka iz knjigovodstva tužitelja o ostvarenim prihodima, rashodima i dobiti, utvrdio iznos naknade s obilježjima naknade za koncesiju i imovinsku korist ostvarenu nezakonitim obavljanjem gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru, na način da je stalni dio naknade određen prema zauzetoj površini pomorskog dobra, a varijabilni dio naknade prema ostvarenom prihodu te ostvarenu imovinsku korist prema ostvarenoj dobiti, sve sukladno odredbi članka 89. ZK-a
13. Ocjenjujući zakonitost osporene prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud ocjenjuje da je presuda zakonita jer je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te osnovano odbio tužbeni zahtjev uz razložno obrazloženje s kojim je i ovaj Sud suglasan.
14. Prema ocjeni ovoga Suda navodi žalbe ne mogu se ocijeniti osnovanim i od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari. Ujedno se ističe kako je neodlučno pozivanje tužitelja na dokumentaciju nastalu nakon donošenja osporenog rješenja te se ujedno napominje da se u žalbenom postupku sukladno odredbi članka 69. stavka 3. ZUS-a ne mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi.
15. Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
16. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.
U Zagrebu 25. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Željka Zrilić Ježek
