Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1252/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Diane Preglej, predsjednice, OG, izvjestiteljice i članice, SG, članice, u pravnoj stvari tužitelja IG /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Stjepko Medved, odvjetniku iz Valpova, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. /OIB: 02535697732/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Sara Stjepanović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1186/2019-29 od 9. siječnja 2024., u sjednici održanoj 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1186/2019-29 od 9. siječnja 2024. pod stavkom I. i II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1186/2019-29 od 9. siječnja 2024. pod stavkom III. izreke i dijelu stavka IV. izreke kojim je naložen tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.627,81 eura sa zateznim kamatama od 9. siječnja 2024. do isplate i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.055,95 eura sa zateznim kamatama od 2. rujna 2015. do isplate i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.627,81 eura sa zateznim kamatama od 9. siječnja 2024. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom su utvrđene ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 27. veljače 2006. između tužitelja i tuženice za iznos protuvrijednosti u kunama od 55.000,00 CHF, sa rokom otplate od 30 godina, koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženice (stavak I. izreke) i kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF (stavak II. izreke), naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 4.055,95 eura sa zateznim kamatama od 2. rujna 2015. do isplate (stavak III. izreke), naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.627,81 eura sa zateznim kamatama od 9. siječnja 2024. do isplate, i odbijen zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa od 186,56 eura na ime parničnog troška (stavaka IV. izreke).

2. Protiv presude u dijelu u kojem su prihvaćeni tužbeni zahtjevi žali se tuženica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženica predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela prvostupanjske presude i zahtijeva trošak žalbe (312,50 eura).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora su zahtjevi na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sklopljenog 27. veljače 2006. između tužitelj i tuženice, u dijelu promjenjive stope redovne kamate po jednostranoj odluci tuženice i u dijelu u kojem su glavnica i kamate vezani uz valutu CHF, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 4.055,95 eura sa zateznim kamatama od 2. rujna 2015. do isplate i zahtjev za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno da su tužitelj (korisnik kredita / potrošač) i tuženica (kreditor / trgovac) 27. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu - protuvrijednost u kunama od 55.000,00 CHF, za kupovinu stambenog objekta, na rok vraćanja od 30 godina, sa promjenjivom stopom redovne kamate po jednostranoj odluci tuženice (banke), da je 21. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu prema ZID ZPK-a/2015 (izvršena konverzija kredita u eure) i da je preplata koja je nadnevka 30. rujna 2015. iznosila 1.313,42 eura iskorištena po suglasnoj volji stranaka za podmirenje anuiteta kredita nakon konverzije.

7. Na temelju u bitnom nespornih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da tužitelju neovisno o valjano provedenoj konverziji, na temelju zakona pripada pravo tražiti deklaratornu zaštitu na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu iz 2006. vezano za promjenjivu stopu redovne kamate jednostranom odlukom tuženice i vezivanje obveza tužitelj za tečaj CHF u vrijeme dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, da tužitelj priznatim iznosom od 1.313,42 eura nije u cijelosti obeštećen, odnosno da tužitelj nije namiren u razlici koja je nastala „primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule“ jer da prema početno ugovorenoj stopi redovne kamate i tečaju CHF u vrijeme korištenja kredita ukupna razlika iznosi 5.369,37 eura, a da je prilikom konverzije kredita tužitelju priznat iznos od 1.313,42 eura, zbog čega da je tuženica dužan po osnovi restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu iz 2006., a po pravilima o stjecanju bez osnove, platiti tužitelju iznos od 4.055,95 eura sa zateznim kamatama od 2. rujna 2015. do isplate.

8. Osporavajući prvostupanjsku presudu tuženica tvrdi da su suglasno provedenom konverzijom u skladu sa ZID ZPK-a/2015 otklonjene posljedice ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu iz 2006. (tužitelj je konverzijom doveden u pravnu poziciji u kojoj bi se nalazio da je koristio kredit u eurima), da je Ugovor o kreditu iz 2006. sklopljen u tada važećim zakonskim okvirima prema kojima je bila dopušteno ugovaranje promjenjive stope redovne kamate i valutne klauzule (CHF), da je prigovor zastare pogrešno ocijenjen, te da je trebalo u cijelosti odbiti tužbene zahtjeve i dosuditi mu parnični trošak.

9. Ispitivanjem prvostupanjske presude pod stavcima I. i II. izreke nisu utvrđeni žalbeni razlozi na koje se poziva tuženica, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

10. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima sadržanim u ZZP-a/2003[1] i ZZP-a/2007 u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

11. Prema navedenim odredbama, a vezano za valutu CHF i jednostrano mijenjanje stope redovne kamate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač individualno pokrene radi zaštite svojih prava (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007) i potrošač,

1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 2 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/)

kao što je to učinio i tužitelja u predmetnom postupku, može se pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

12. Presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate , Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik (pravni prednik), a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

13. Budući da tuženica na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je tužitelj potrošač iz krugova kojima su financijska kretanja i prilike bili strani, da je Ugovor o kreditu iz 2006. sklopljen između stranaka standardan i unaprijed formuliran, da su odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate u Ugovoru o kreditu i aktima tuženice načelne bez objektivnih kriterija i kao takvi teško razumljive, a niti je tijekom predmetnog postupka učinio razumljivom metodologiju određivanja visine stope redovne kamate svojim jednostranim odlukama, te je li, a ako jest na koji način predvidive dosege rizika promjene /naglog rasta/ tečaja CHF u odnosu na kunu, kojih je bila svjesna, prezentirala tužitelju kao potrošaču, i da u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja nije otklonio ograničenja u korištenju njegovih prava kao potrošača (slabije ugovorne strane) u razdoblju do konverzije kredita, to kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je u biti formirao i prvostupanjski sud da su odredbe Ugovora o kreditu iz 2006. o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli CHF nepoštene (ništetne), a pri čemu treba imati u vidu da znatnija neravnoteža stvorena odredbama Ugovora iz 2006. o promjenjivoj stopi redovne kamate i tečaju CHF ne proizlazi samo iz kvantitativnog ekonomskog ocjenjivanja, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcija, već i iz činjenice dovoljno ozbiljnog oštećenog pravnog položaja u koji je stavljen tužitelj kao potrošač zbog nemogućnosti bio kakvog utjecaja na sadržaj Ugovora do konverzije na temelju Zakona, a time i ograničenjima u korištenju svojih prava do konverzije kredita.

14. Stoga, nije u pravu tuženica kada tvrdi da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu 2006. postupala u skladu sa načelom dobre vjere samom činjenicom što je po zakonu bilo dopušteno ugovaranje promjenjive stope redovne kamate i valutne klauzule (što nije sporno), odnosno da do stupanja na snagu izmjena ZPK-a iz 2013 nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećem ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti i da je provedenom konverzijom kredita u valutu EUR konzumirano pravo tužitelja na utvrđenje ništetnim spornih odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006.

15. Osim toga, traženo deklaratorno utvrđenje po tužitelju u predmetnoj parnici nije usmjereno samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 96. ZZP- a/2007 i članka 4. ZOO-a[3] , izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

16. Dakle, pravilno su po prvostupanjskom sudu prihvaćeni tužbeni zahtjev na utvrđenje nepoštenost (ništetnost) odredbi o promjenjivoj stopi redovne (ugovorene) kamate i valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu iz 2006., a zbog čega je žalba tuženice odbijena kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod stavcima I. i II. izreke.

17. Ispitivanjem prvostupanjske presude pod stavkom III. izreke i dijelu stavka IV. izreke u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak, nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka koje bi bili od značaja za konačno rješenje predmetnog spora po tim zahtjevima.

18. Međutim, utvrđen je žalbeni razlog pogrešno primijenjenog materijalnog prava, na što se djelomično opravdano poziva tuženica.

19. Prema pravilima ZPK-a[4] o konverziji kredita (članak 19. a – 19. f) koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u ZKI-a[5] (članak 375. a – 357. f), konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita

3 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

4 Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/2023., u daljnjem tekstu: ZPK-a) 5 Zakon o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 159/2013., 19/2015., 102/2015., 15/2018., 70/2019., 47/2020., 47/2020., 146/2020., 151/2022., 145/2024., u daljnjem tekstu: ZKI-a) denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19. b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19. c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19. d i člankom 19. e ZPK-a.

20. Odredbom članka 3. stavkom 2. ZZP-a[6] (istovjetno članak 4. stavak 2. ZZP- a/2014.) je propisano da se na obvezno pravni odnos između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi.

21. Iz navedenih propisa proizlazilo da su ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s tim što je ZID ZKI-a/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK-a/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi na sve obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

22. Općim propisima sadržanim u ZOO-a između ostalog je propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu (članak 2.), da ga mogu urediti i drugačije nego što je ZOO-a određeno (članak 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (članak 160. stavak 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (članak 160. stavak 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (članak 248. stavak 2.).

23. Nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora sklopljen 21. prosinca 2015. Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011044550 (nakon što je tužitelj prihvatio izračun konverzije), da je tim Dodatkom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj preplata s nadnevkom 30. rujan 2015. iznosi 1.313,42 eura i biti će korištena za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, da manjak 30. rujna 2015. iznosi 0,00 eura i da su stranke suglasne da odredbe Dodatka predstavljaju sporazum vjerovnika i potrošača u smislu članka 19. c stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno da je sadržaj Dodatka u skladu sa tim Zakonom.

24. Sagledavajući u bitnome nesporne okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih propisa, a imajući pri tome u vidu i da je ZID ZPK-a/2015 i ZID ZKI-a/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske

6 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 19/2022., 59/2023., u daljnjem tekstu: ZZP-a) (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – Narodne novine, broj: 39/2017.), i da je odredbom članka 19. a stavkom 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF) primjenjuje na kredite denominirana u CHF i denominirana u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, za zaključiti je da tuženica nije dužan vratiti tužitelju svotu koju je tužitelj platio više na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu iz 2006., budući da je pripadajući i suglasno utvrđeni iznos iskorišten u novom Planu otplate iz 2015. za namirenje postojećih i budućih anuiteta kredita (Dodatak i Plan otplate iz 2015. zamijenjen je i Plan otplate iz 2006. uz Ugovor o kreditu iz 2006.), odnosno da se pripadajući i iskorišteni iznos ne nalazi u imovini tuženice.

25. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku od 21. prosinca 2015., sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19. b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, a preplaćeni iznos po tužitelju do konverzije, izračun kojeg je prihvatio, iskorišten je za namirenje budućih anuiteta kredita.

26. Prema tome, kako su provedenom konverzijom 2015., u skladu sa ZPK-a, koju je tužitelj prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006., tako što su izračunom konverzije kredita 2015. godine obuhvaćene preplate po osnovi nepoštenih odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006. i iste iskorištene za podmirenje anuiteta kredita koje je tužitelj dužan plaćati po osnovi Dodatka, sastavni dio kojeg je i Plan otplate iz 2015., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe članka 160. stavka 1. i 2. ZOO-a u vezi s člankom 3. stavkom 2. ZZP-a prestala obveza tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisniku kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno u subjektivno – materijalnom smislu pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama u CHF, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sa zateznim kamatama, a što zakonom nije zabranjeno.

27. Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženice (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužitelja (potrošača), da nastavno tome tužitelju u subjektivno materijalnom smislu ne pripada pravo po zahtjevu za novčano potraživanje usmjereno protiv tuženice, odnosno da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove vezano za potraživanje iznosa 4.055,95 eura na ime razliku između početno ugovorene stope redovne kamate i tečaja CHF u vrijeme korištenja kredita (2006.) i one plaćane do konverzije kredita (2015.), sa zateznim kamatama (kao da suglasne volje stranaka o konverziji kredita, provedenoj u skladu sa zakonom, što tužiteljica niti ne osporava, nije bilo).

28. Pored navedenog, drugostupanjski sud ne nalazi potrebnim očitovati se na odluke i propise na koje se poziva tuženica, ustrajavanje na prigovoru zastare za novčano potraživanje, koji prigovor je pod pretpostavkom postojanja tužiteljevog subjektivnog prava u materijalnom smislu vezano za novčano potraživanje (koja nije ispunjena u okolnostima konkretnog slučaja), pravilno otklonjen po prvostupanjskom sudu, a koji podrazumijeva obvezno-pravno ovlaštenja po istom zahtjevu.

29. Budući da je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženice kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima i da je tužiteljev konačni djelomični uspjeh u parnica posljedica neustaljene sudske prakse, to je u skladu sa odredbama o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima konkretnog slučaja odstupiti od odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove, uključujući i trošak žalbe.

29.1. Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom.

30. Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP- a za stavak I., članak 373. točka 3., članak 166. stavak 2. ZPP-a za stavak II. i III.).

U Zagrebu 24. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Diana Preglej