Republika Hrvatska
Gž-179/2025-2
Županijski sud u Šibeniku
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Franji Šebijanu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Frano Šebijan i Mihaela Carević Rukavina iz Varaždina, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d. o. o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj P-610/2019-19 od 8. siječnja 2025. u sjednici održanoj 24. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj P- 610/2019-19 od 8. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev kao neosnovan odbija.
II. Svaka stranka snositi će svoje troškove postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
„I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, da tužitelju BM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.571,88 EUR (slovima: šest tisuća petsto sedamdeset jedan euro i osamdeset osam centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na:
- iznos 53,26 EUR od 1. svibanj 2010.
- iznos 75,14 EUR od 1. lipanj 2010.
- iznos 95,93 EUR od 1. srpanj 2010.
- iznos 91,20 EUR od 1. kolovoz 2010.
- iznos 108,94 EUR od 1. rujan 2010.
- iznos 99,58 EUR od 1. listopad 2010.
- iznos 92,54 EUR od 1. studeni 2010.
- iznos 113,95 EUR od 1. prosinac 2010.
- iznos 105,27 EUR od 1. siječanj 2011.
- iznos 96,22 EUR od 1. veljača 2011.
- iznos 97,55 EUR od 1. ožujak 2011.
- iznos 91,05 EUR od 1. travanj 2011.
- iznos 93,06 EUR od 1. svibanj 2011.
- iznos 115,16 EUR od 1. lipanj 2011.
- iznos 118,26 EUR od 1. srpanj 2011.
- iznos 142,73 EUR od 1. kolovoz 2011.
- iznos 133,85 EUR od 1. rujan 2011.
- iznos 120,01 EUR od 1. listopad 2011.
- iznos 119,65 EUR od 1. studeni 2011.
- iznos 118,14 EUR od 1. prosinac 2011.
- iznos 123,16 EUR od 1. siječanj 2012.
- iznos 128,69 EUR od 1. veljača 2012.
- iznos 128,86 EUR od 1. ožujak 2012.
- iznos 125,38 EUR od 1. travanj 2012.
- iznos 126,79 EUR od 1. svibanj 2012.
- iznos 128,87 EUR od 1. lipanj 2012.
- iznos 126,63 EUR od 1. srpanj 2012.
- iznos 126,82 EUR od 1. kolovoz 2012.
- iznos 124,76 EUR od 1. rujan 2012.
- iznos 120,94 EUR od 1. listopad 2012.
- iznos 125,60 EUR od 1. studeni 2012.
- iznos 127,29 EUR od 1. prosinac 2012.
- iznos 120,18 EUR od 1. siječanj 2013.
- iznos 113,50 EUR od 1. veljača 2013.
- iznos 118,13 EUR od 1. ožujak 2013.
- iznos 119,19 EUR od 1. travanj 2013.
- iznos 117,11 EUR od 1. svibanj 2013.
- iznos 110,95 EUR od 1. lipanj 2013.
- iznos 107,13 EUR od 1. srpanj 2013.
- iznos 110,52 EUR od 1. kolovoz 2013.
- iznos 113,00 EUR od 1. rujan 2013.
- iznos 118,82 EUR od 1. listopad 2013.
- iznos 115,53 EUR od 1. studeni 2013.
- iznos 117,00 EUR od 1. prosinac 2013.
- iznos 118,21 EUR od 1. siječanj 2014.
- iznos 73,64 EUR od 1. veljača 2014.
- iznos 75,74 EUR od 1. ožujak 2014.
- iznos 74,66 EUR od 1. travanj 2014.
- iznos 72,56 EUR od 1. svibanj 2014.
- iznos 71,61 EUR od 1. lipanj 2014.
- iznos 72,03 EUR od 1. srpanj 2014.
- iznos 74,67 EUR od 1. kolovoz 2014.
- iznos 77,13 EUR od 1. listopad 2014.
- iznos 78,49 EUR od 1. studeni 2014.
- iznos 80,44 EUR od 1. prosinac 2014.
- iznos 79,65 EUR od 1. siječanj 2015.
- iznos 80,75 EUR od 1. veljača 2015.
- iznos 80,75 EUR od 1. ožujak 2015.
- iznos 80,75 EUR od 1. travanj 2015.
- iznos 80,75 EUR od 1. svibanj 2015.
- iznos 80,75 EUR od 1. lipanj 2015.
- iznos 80,75 EUR od 1. srpanj 2015.
- iznos 80,75 EUR od 1. kolovoz 2015.
- iznos 80,75 EUR od 1. rujan 2015.
s time da zakonska zatezna kamata teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
" 2. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju NENADU NOVAK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.125,52 EUR zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja ove tužbe, pa do isplate i to po stopi od 6,54% godišnje, a u slučaju promjene prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 postotna poena, sve to u roku od 15 dana“, u cijelosti kao neosnovan.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473, da tužitelju BM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 990,64 EUR (slovima: devetsto devedeset eura i šezdeset četiri centa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 8. siječnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.“
2. Protiv dijela te presude pod točkom I. i III. izreke žalbu je podnijela tuženica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno traži naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa kojeg je tuženik prema navodima u tužbi neosnovano stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, i to u vidu razlike između obveze tužitelja prema prvom otplatnom planu, računajući iznose preplate prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju kune u odnosu na CHF te stvarno plaćenih iznosa anuiteta umanjenih za iznos preplate utvrđen u postupku konverzije na temelju Dodatka ugovora o kreditu od 29. prosinca 2015.
6. Nije u pravu tuženica kada navodi da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da izreka presude nije proturječna sama sebi, ni obrazloženju koje je sastavljeno sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP i u kojem su navedeni potpuni i jasni razlozi o odlučnim činjenicama, koji ne proturječe međusobno, niti sadržaju izvedenih dokaza. Također nije počinjena ni koja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), žalba zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.
7. Međutim, osnovano tuženica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu iznosa od 6.571,88 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.
6. Prema razlozima pobijane presude prvostupanjski sud utvrđuje da između stranaka nije bila sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 16/06, kreditna partija 7103135461 od 9. lipnja 2006. na temelju kojega je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 71.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja kredita s rokom otplate od 22 godine, niti da su stranke sklopile Dodatak tom ugovoru 29. prosinca 2015. kojim je ugovor konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, dalje: ZID ZPK/15).
6.1. Među strankama tijekom postupka je bilo sporno da li je tužitelj potrošač, da li su sporne odredbe Ugovora ništetne, visina tražbine, te pitanje zastare i savjesnosti stjecatelja (tuženice), kao i pravni učinci provedene konverzije.
7. Tužitelj svoj zahtjev temelji na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope ugovora o kreditu sklopljenog u valuti CHF, pozivajući se na zaštitu prava potrošača, koja zaštita toj skupini građana proizlazi iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u pogledu valutne klauzule vezane uz CHF – presude Visokog trgovačkog suda Republika Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđena presudom Vrhovnog suda Republika Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019.) te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.
8. Naime, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da su stranke 29. prosinca 2015. godine sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, koji je sklopljen suglasno kogentnim odredbama članaka 19.a -19.i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), a u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR-ima, utvrđen iznos preplate i ugovoren način njezina korištenja, tj. da su stranke u članku 2. toga Dodatka utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u članku 4. da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 15.095,40 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika, a u članku 5. utvrdile ukupni iznos pretplate u iznosu od 1.328,74 eura (10.011,38 kune), kao i da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50 % dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi s tim da za to razdoblje preostalih 50 % iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita (čl. 6.).
8.1. Tuženica je pak, tijekom prvostupanjskog postupka (a i sada u žalbi) isticala da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, zbog čega tužitelj na temelju ranije osnove koja je u potpunosti i to s retroaktivnim učinkom zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu“.
8.2. Iz razloga presude i podataka spisa predmeta, proizlazi da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke prvostupanjski sud utvrdio da razlika između obveze tužitelja prema prvom otplatnom planu, računajući iznose pretplate prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju kune u odnosu na CHF te stvarno plaćenih iznosa anuiteta iznosi 60.104,83 kuna (7.977,28 eura), da je u postupku konverzije na temelju Dodatka ugovoru o kreditu utvrđena preplata u iznosu od 10.011,38 kuna (1.328,74 eura), pa kako se tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015. „nije izričito i informirano odrekao svojih prava“, prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.571,88 eura kao razlike između obveze tužitelja prema prvom otplatnom planu i stvarno plaćenih obveza i iznosa preplate utvrđene u postupku konverzije na temelju Dodatka ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015. sve s pripadajućim zateznim kamatama.
9. Po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, slijedom kojeg je u tom dijelu pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo – kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu.
9.1. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.
9.2. Stoga tužitelj, koji je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.
9.3. Budući je tužitelj u ovoj parnici tužbenim zahtjevom potraživao isplatu razlike po vještaku utvrđene pretplate kredita na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF po osnovnom Ugovoru o kreditu i iznosa pretplate utvrđene u Dodatku ugovoru o kreditu, sa pripadajućim kamatama, dakle, kako zahtjevom nisu obuhvaćene zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužitelju tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev za isplatu ukazuje neosnovanim.
10. Iz navedenih razloga, jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu tuženice je valjalo uvažiti, u dijelu pod točkom I. izreke - kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.571,88 eura sa pripadajućim zateznim kamatama - preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, te na temelju članka 373. točka 3. ZPP presuditi kao u točki I. izreke ove presude.
11. Kako je pobijana presuda djelomično preinačena, trebalo je suglasno članku 166. stavak 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice G i B, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, a o spornom se pitanju revizijski sud u vrijeme podnošenja tužbe nije izjasnio. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Iz tih razloga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
12. U nepobijanom dijelu pod točkom II. izreke presude suda prvog stupnja odluka ostaje nepromijenjena.
U Šibeniku 24. lipnja 2025.
Predsjednik vijeća
Goran Stošić
