Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-5463/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Diane Preglej, predsjednice, BČ, izvjestiteljice i članice, NČ, članice, u pravnoj stvari tužitelja JČ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], kojeg zastupa Vanja Peh, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Vanja Peh i Jelena Batarelo, u Rijeci, protiv tuženice OTP banka Hrvatska d.d. /OIB: 52508873833/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Damir Kralj- Anzel, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kovačević, Koren i partneri iz Rijeke, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-3108/2019-60 od 2. rujna 2024., u sjednici održanoj 24. lipnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-3108/2019-60 od 2. rujna 2024. pod stavkom I. i IV. izreke.
II. Preinačuje se po žalbi tuženice presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-3108/2019-60 od 2. rujna 2024. pod stavkom II. izreke i dijelu stavaka III. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.232,03 eura sa zateznim kamatama od 2. rujna 2024. do isplate i sudi:
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.991,63 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:
2,22 eura od 10. siječnja 2008.; 22,08 eura od 10. veljače 2008.; 22,01 eura od 10. ožujka 2008.; 21,95 eura od 10. travnja 2008.; 21,88 eura od 10. svibnja 2008.; 21,82 eura od 10. lipnja 2008.; 36,12 eura od 10. srpnja 2008.; 39,59 eura od 10. kolovoza 2008.; 39,47 eura od 10. rujna 2008.; 39,34 eura od 10. listopada 2008.; 39,21 eura od 10. studenog 2008.;
- 65,78 eura od 10. prosinca 2008.; 65,57 eura od 10. siječnja 2009.; 65,37 eura od 10. veljače 2009.; 65,17 eura od 10. ožujka 2009.; 64,96 eura od 10. travnja 2009.; 64,75 eura od 10. svibnja 2009.; 66,25 eura od 10. lipnja 2009.; 81,36 eura od 10. srpnja 2009.; 81,09 eura od 10. kolovoza 2009.; 80,83 eura od 10. rujna 2009.; 80,56 eura od 10. listopada 2009.; 80,29 eura od 10. studenog 2009.; 80,01 eura od 10. prosinca 2009.;
79,74 eura od 10. siječnja 2010.; 79,46 eura od 10. veljače 2010.;79,17 eura od 10. ožujka 2010.; 78,89 eura od 10. travnja 2010.; 78,60 eura od 10. svibnja 2010.; 78,29 eura od 10. lipnja 2010.; 78,00 eura od 10. srpnja 2010.; 77,70 eura od 10. kolovoza 2010.; 77,40 eura od 10. rujna 2010.; 77,09 eura od 10. listopada 2010.; 76,78 eura od 10. studenog 2010.; 76,46 eura od 10. prosinca 2010.;
76,14 eura od 10. siječnja 2011.; 69,39 eura od 10. veljače 2011.; 55,04 eura od 10. ožujka 2011.; 52,28 eura od 10. travnja 2011.; 52,03 eura od 10. svibnja 2011.; 51,78 eura od 10. lipnja 2011.; 51,53 eura od 10. srpnja 2011.; 51,28 eura od 10. kolovoza 2011.; 51,03 eura od 10. rujna 2011.; 50,78 eura od 10. listopada 2011.; 50,52 eura od 10. studenog 2011.; 50,26 eura od 10. prosinca 2011.;
49,99 eura od 10. siječnja 2012.; 49,73 eura od 10. veljače 2012.; 49,46 eura od 10. ožujka 2012.; 49,19 eura od 10. travnja 2012.; 48,91 eura od 10. svibnja 2012.; 48,64 eura od 10. lipnja 2012.; 48,36 eura od 10. srpnja 2012.; 48,08 eura od 10. kolovoza 2012.; 47,80 eura od 10. rujna 2012.; 47,52 eura od 10. listopada 2012.; 47,23 eura od 10. studenog 2012.; 46,93 eura od 10. prosinca 2012.;
46,64 eura od 10. siječnja 2013.; 46,34 eura od 10. veljače 2013.; 46,04 eura od 10. ožujka 2013.; 45,74 eura od 10. travnja 2013.; 45,43 eura od 10. svibnja 2013.; 45,13 eura od 10. lipnja 2013.; 44,82 eura od 10. srpnja 2013.; 44,51 eura od 10. kolovoza 2013.; 44,18 eura od 10. rujna 2013.; 43,86 eura od 10. listopada 2013.; 43,55 eura od 10. studenog 2013.; 43,22 eura od 10. prosinca 2013.;
23,01 eura od 10. siječnja 2014., sve do isplate,
Odbija se kao neosnovana zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.232,03 eura sa zateznim kamatama od 2. rujna 2024. do isplate
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom su utvrđene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] broj [katastarska općina] SN, potvrđenog 9. ožujka 2006. po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke pod brojem OU-712/2006 i to: članak 3.1. koji glasi: "s tim da je kamatna stopa promjenjiva", članaka 3.3. koja glasi: "Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik bezuvjetno pristaje", članak 3.4. koji glasi: "Ugovorne strane su suglasne da se od dana kada Korisnik kredita prestane primati plaću/mirovinu/drugo stalno mjesečno primanje preko računa otvorenog u Banci, na preostali, neotplaćeni iznos kredita neće se obračunavati i naplaćivati kamata određena st. 3.1.ovog članka, već kamata važeća sukladno aktima Banke" (stavak I. izreke), naloženo tuženici isplatiti tužitelju 3.991,63 eura sa zateznim kamatama navedenim u stavku drugom izreke (stavak II. izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.232,05 eura sa zateznim kamatama, te je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa (stavak III. izreke).
Pod stavkom IV. izreke je odbijen prigovor tuženice radi prijeboja s osnova niže kamatne stope za iznos od 498,30 eura sa zateznim kamatama.
2. Protiv presude žali se tuženica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).
2.1. Tuženica predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je djelomično osnovana.
5. Predmet spora je zahtjevi na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj [katastarska općina], potvrđenog 9. ožujka 2006. po javnom bilježniku Veliboru Panjkoviću iz Rijeke pod brojem OU-712/2006 u dijelu promjenjive stope redovne kamate po jednostranoj odluci tuženice i vezivanja obveza tužitelja uz tečaj CHF važeći na dan dospjelosti svakog anuiteta kredita ponaosob, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 3.991,63 eura (razlika u stopi redovne kamate u odnosu na početno ugovorenu) sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.
6. Nije sporno da su tužitelj (korisnika kredita / potrošač) i tuženica (kreditor / trgovac) sklopili 1. ožujka 2006. Ugovor o kreditu - protuvrijednost u kunama od 77.800,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, za izgradnju kuće sa promjenjivom stopom redovne kamate po jednostranoj odluci tuženice i plaćanju anuiteta prema tečaju CHF Hrvatske narodne banka važećem na dan plaćanja (rok otplate 15 godina), da je 12. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu prema ZID ZPK-a/2015 (izvršena konverzija kredita u eure), da je prije potpisa Dodatka prema ZID ZPK-a/2015 tužitelj prihvatio izračun konverzije, da se tužitelj izričito suglasio da se sklopljenim Dodatkom zamjenjuje Ugovor o kreditu iz 2006., da je preplata koja je nadnevka 30. rujna 2015. iznosila 5.271,88 eura / 39.721,00 kuna iskorištena po suglasnoj volji stranaka za podmirenje anuiteta kredita nakon konverzije, definirani uvjeti otplate kredita u eurima i da je Plan otplate u eurima sastavni dio Dodatka.
7. Na temelju u bitnom nespornih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da tužitelju neovisno o valjano provedenoj konverziji, na temelju zakona pripada pravo tražiti deklaratornu zaštitu na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu iz 2006. vezano za promjenjivu stopu redovne kamate jednostranom odlukom tuženika i vezivanje obveza tužitelja za tečaj CHF u vrijeme dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, da tužitelj priznatim iznosom nije u cijelosti obeštećen, da se imovina tuženice bez osnove povećala za iznos od 3.991,63 eura, koji da je tuženica po pravilima o stjecanju bez osnove dužna vratiti tužitelju sa zateznim kamatama.
8. Osporavajući prvostupanjsku presudu tuženica u bitnome tvrdi da su suglasno provedenoj konverzijom u skladu sa ZID ZPK-a/2015 (zakonito i računski točno, što nije sporno) otklonjene posljedice ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu iz 2006. (tužitelj je konverzijom doveden u pravnu poziciji u kojoj bi se nalazio da je koristio kredit u eurima), da je Ugovor o kreditu iz 2006. sklopljen u tada važećim zakonskim okvirima prema kojima je bila dopušteno ugovaranje promjenjive stope redovne kamate i valutne klauzule, uz pravo izbora tužitelja, da po prvostupanjskom sudu nisu ocjenjeni razlozi, učinci i posljedice konverzije (izračun konverzije, novi Plan otplate, da su sklapanjem Dodatka stranke trajno i konačno uredile svoj pravni odnos), da su pogrešno primijenjena pravila o stjecanju bez osnove (iznos koji tužitelj potražuje nije stečen bez osnove i ne nalazi se u imovini tuženice, pripadajući dogovoreni iznos je iskorišten za plaćanje anuiteta kredita nakon konverzije) i da je prigovor zastare pogrešno ocijenjen, te se u vezi sa iskazanim stavovima osporavanja poziva na odluke drugih županijskih sudova i pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
9. Bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se tuženica djelomično opravdano poziva nemaju značaj koji im pridaje, a zbog kojih ne bi bilo moguće ispitati prvostupanjsku presudu i konačno riješiti predmetni spor.
10. Tumačenje činjenica po tuženici i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi vezano za odluke pod stavkom I. izreke (nepoštenost / ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu iz 2006.) ne predstavlja ukazivanje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
11. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, sadržanim u ZZP- a/2003[1] (u kontinuitetu i ZZP-a/2007 ) je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije
1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 2 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/)
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP- a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).
12. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).
13. Prema navedenim odredbama, a vezano za valutu CHF i jednostrano mijenjanje stope redovne kamate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač individualno pokrene radi zaštite svojih prava (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007) i potrošač, kao što je to učinila i tužiteljica u predmetnom postupku, može se pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a.
14. Presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik (pravni prednik), a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:
- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,
- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.
15. Budući da tuženica na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je tužitelj potrošač iz krugova kojima su financijska kretanja i prilike bili strani, da je Ugovor o kreditu iz 2006. sklopljen između stranaka standardan i unaprijed formuliran, da su odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate u Ugovoru o kreditu i aktima tuženice načelne bez objektivnih kriterija i kao takvi teško razumljive, a niti je tijekom predmetnog postupka učinila razumljivom metodologiju određivanja visine stope redovne kamate svojim jednostranim odlukama, te je li, a ako jest na koji način predvidive dosege rizika promjene /naglog rasta/ tečaja CHF u odnosu na kunu, kojih je bila svjesna, prezentirala tužiteljici kao potrošaču, i da u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja nije otklonila ograničenja u korištenju njezinih prava kao potrošača (slabije ugovorne strane) u razdoblju do konverzije kredita, to kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je u biti formirao i prvostupanjski sud, da su odredbe Ugovora o kreditu iz 2006. o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli CHF nepoštene (ništetne), a pri čemu treba imati u vidu da znatnija neravnoteža stvorena odredbama Ugovora iz 2006. o promjenjivoj stopi redovne kamate i tečaju CHF ne proizlazi samo iz kvantitativnog ekonomskog ocjenjivanja, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcija, već i iz činjenice dovoljno ozbiljnog oštećenog pravnog položaja u koji je stavljen tužitelj kao potrošač zbog nemogućnosti bio kakvog utjecaja na sadržaj Ugovora do konverzije na temelju Zakona, a time i ograničenjima u korištenju svojih prava do konverzije kredita.
16. Stoga, nije u pravu tuženica kada tvrdi da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu 2006. postupala u skladu sa načelom dobre vjere samom činjenicom što je po zakonu bilo dopušteno ugovaranje promjenjive stope redovne kamate i valutne klauzule (što nije sporno), odnosno da do stupanja na snagu izmjena ZPK-a iz 2013 nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećem ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti i da je provedenom konverzijom kredita u valutu EUR konzumirano pravo tužitelja na utvrđenje ništetnim spornih odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006.
17. Traženo deklaratorno utvrđenje po tužitelju u predmetnoj parnici nije usmjereno samo na zaštitu pojedinačnog interesa, kako to u biti tumači tuženica, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 96. ZZP-a/2007 i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).
18. Dakle, pravilno su po prvostupanjskom sudu prihvaćeni tužbeni zahtjev na utvrđenje nepoštenost (ništetnost) odredbi o promjenjivoj stopi redovne (ugovorene) kamate po jednostranoj odluci tuženice i valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu iz 2006., a zbog čega je žalba tuženice odbijena kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod stavkom I. izreke.
19. Međutim, vezano za odluke pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude utvrđen je žalbeni razlog pogrešno primijenjenog materijalnog prava, na što se djelomično opravdano poziva tuženica.
20. Prema pravilima ZPK-a[3] o konverziji kredita (članak 19. a – 19. f) koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u ZKI-a[4] (članak 375. a – 357. f), konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19. b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19. c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19. d i člankom 19. e ZPK-a.
21. Odredbom članka 3. stavkom 2. ZZP-a[5] (istovjetno članak 4. stavak 2. ZZP- a/2014.) je propisano da se na obvezno pravni odnos između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi.
22. Iz navedenih propisa proizlazilo da su ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s tim što je ZID ZKI-a/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK-a/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi na sve obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.
23. Općim propisima sadržanim u ZOO-a između ostalog je propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu (članak 2.), da ga mogu urediti i drugačije nego što je ZOO-a određeno (članak 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (članak 160. stavak 1.), da se prestankom glavne obveze gase i
3 Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/2023., u daljnjem tekstu: ZPK-a) 4 Zakon o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 159/2013., 19/2015., 102/2015., 15/2018., 70/2019., 47/2020., 47/2020., 146/2020., 151/2022., 145/2024., u daljnjem tekstu: ZKI-a) 5 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 19/2022., 59/2023., u daljnjem tekstu: ZZP-a) druga sporedna prava (članak 160. stavak 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (članak 248. stavak 2.).
24. Nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita za izgradnju kuće i tuženice kao kreditora sklopljen 12. siječnja 2016. Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a/2015 (nakon što je tužitelj prihvatio izračun konverzije), da je tim Dodatkom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj preplata s nadnevkom 30. rujan 2015. iznosi 5.271,88 eura / 39.721,00 kuna i biti će korištena za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi i da su stranke suglasne da odredbe Dodatka predstavljaju sporazum vjerovnika i potrošača u smislu članka 19. c stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno da je sadržaj Dodatka u skladu sa tim Zakonom.
25. Sagledavajući u bitnome nesporne okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih propisa, a imajući pri tome u vidu i da je ZID ZPK-a/2015 i ZID ZKI-a/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga - Narodne novine, broj: 39/2017.), i da je odredbom članka 19. a stavkom 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF) primjenjuje na kredite denominirana u CHF i denominirana u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, za zaključiti je da tuženica nije dužan vratiti tužitelju svotu koju je tužitelj platio više na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu iz 2006., budući da je pripadajući i suglasno utvrđeni iznos (5.271,88 eura / 39.721,00 kuna) iskorišten u novom Planu otplate iz 2016. za namirenje postojećih i budućih anuiteta kredita (Dodatak i Plan otplate iz 2016. zamijenjen je i Plan otplate iz 2006. uz Ugovor o kreditu iz 2006.), odnosno da se pripadajući i iskorišteni iznos ne nalazi u imovini tuženice.
26. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Dodatku od 12. siječnja 2016. sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19. b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, a preplaćeni iznos po tužitelju do konverzije, izračun kojeg je prihvatio, iskorišten je za namirenje budućih anuiteta kredita.
27. Prema tome, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužitelj prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006., tako što su izračunom konverzije kredita 2016. godine obuhvaćene preplate po osnovi nepoštenih odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006. i iste iskorištene za podmirenje anuiteta kredita koje je tužiteljica dužna plaćati po osnovi Dodatka, sastavni dio kojeg je i Plan otplate iz 2016., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe članka 160. stavka 1. i 2. ZOO-a u vezi s člankom 3. stavkom 2. ZZP-a prestala obveza tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno u subjektivno - materijalnom smislu pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama u CHF, te zateznih kamatama kao sporednog prava, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sa zateznim kamatama, što zakonom nije zabranjeno.
28. Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženice (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužitelja (potrošača), da nastavno tome tužitelju u subjektivno materijalnom smislu ne pripada pravo po predmetnom zahtjevu za novčano potraživanje usmjereno protiv tuženice, odnosno da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove vezano za potraživanje iznosa od 3.991,63 eura sa zateznim kamatama (kao da suglasne volje stranaka o konverziji kredita, provedenoj u skladu sa zakonom, što tužitelj niti ne osporava, nije bilo) i da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.991,63 eura sa zateznim kamatama.
29. S obzirom na neosnovanost osnove novčanog potraživanja, drugostupanjski sud ne nalazi potrebnim posebno se očitovati na odluke i propise na koje se poziva tuženica, iskazan stav o zastari novčanog potraživanja, koji je suprotan tumačenju tog prigovora u pretežitom dijelu sudske prakse u svim onim slučajevima postojanja subjektivnog prava na novčano potraživanje u subjektivnom materijalno pravnom smislu.
30. Nastavno navedenom, pravilnom se ukazuje odluka prvostupanjskog suda pod stavkom IV. izreke kojom je odbijen kao neosnovana prigovor tuženice radi prijeboja s osnove niže kamatne stope u iznosu od 498,30 eura sa zateznim kamatama (ne postoji potraživanje tužitelja, a niti potraživanje tuženice).
31. Budući da je predmet spora zaštita tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženice kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima i da je tužiteljev konačni djelomični uspjeh u parnica posljedica neustaljene sudske prakse, to je u skladu sa odredbama o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima konkretnog slučaja odstupiti od odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove, uključujući i trošak žalbe, a zbog čega navodi tuženice pod točkom IX. obrazloženja kojom odluku o troškovima pobija podredno pobijanju odluke o glavnim zahtjevima nisu odlučni za konačnu odluku o troškovima predmetne parnice.
31.1. Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom.
32. Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP- a za stavak I., članak 373. točka 3., članak 166. stavak 2. ZPP-a za stavak II. i III.).
U Zagrebu 24. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća:
Diana Preglej
