Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-20/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vinka Brundula Tadić, odvjetnica u Donjoj Stubici, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnik Miroslav Leko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku broj P-200/2019-34 od 21. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 24. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženice kao neosnovana, te se u dijelu pod točkom I., II. i IV. izreke potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku broj P-200/2019-34 od 21. studenoga 2022., dok se djelomično uvažava žalba tuženice i preinačuje prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III. i V. izreke – i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. i II. izreke utvrđeni su ništetnim dijelovi odredbe sadržani u članku 4. točka 1. Ugovora o kreditu broj 9011357754 od 18. svibnja 2006. ovjerenog kod javnog bilježnika Petra Tadića pod brojem OU-137/06 dana 22. svibnja 2006. koji glasi: „sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“, te dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. istog ugovora koji glasi: „U slučaju promjene kamatne stope iz članka 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici u roku od 15 dana na ime razlike preplaćenih iznosa kamata isplatiti tužitelju iznos od 16.851,47 kn/2.236,57 EUR sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dospijeća do isplate. Pod točkom IV. izreke utvrđen je ništetnim dio ugovorne odredbe sadržan u članku 7. točki 2. istog ugovora koji glasi: „plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.“ Pod točkom V. izreke naloženo je tuženici u roku od 15 dana zbog odredbe o valutnoj klauzuli isplatiti tužitelju iznos od 30.606,06 kn/4.062,12 EUR sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dospijeća do isplate. Pod točkama VI. i VII. izreke odlučeno je o troškovima postupka na način da je naloženo tuženici u istom roku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 11.950,00 kn/1.586,04 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate, dok je u preostalom iznosu od 2.500,00 kn/331,81 EUR, zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade troškova postupka i troška žalbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, zaključili 18. svibnja 2006., kao i zahtjev za isplatu iznosa od 16.851,47 kn/2.236,57 EUR, a iznosa od 30.606,06 kn/4.062,12 EUR na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sve sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. Žaliteljica neosnovano tvrdi da tužitelj nakon izvršene konverzije kredita nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinačnih odredbi Ugovora o kreditu.

8.1. U odnosu na navedeno valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: „… bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…“.

9. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora pod točkom I., II. i IV. izreke pobijane presude.

9.1. Naime, sud prvog stupnja zaključak o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak temelji na pravnim utvrđenjima pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje odluke su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te odredbi članka 502.c ZPP kao i na odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP) propisanoj obvezatnosti takve presude i u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika. Pored toga, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, pravilno ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare, utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu broj 9011357754 od 18. svibnja 2006., između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, potrošački ugovor, te je istim ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetne.

10. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Točno je kako to ističe žaliteljica da ZOO izričito dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, međutim, navedeno nije od utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude jer istom predmetni ugovor nije utvrđen ništetnim radi toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF već iz razloga što tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka, a time i do ništetnosti navedene odredbe kako to proizlazi i iz sadržaja ranije citiranih odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. Tuženica u žalbi neosnovano ponavlja svoje navode o informiranosti tužitelja. Naime, u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog Ugovora, pa je tuženica trebala, jer je teret dokaza bio na njoj, dokazati da je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dala obavijesti potrošaču – tužitelju, a što ista nije učinila, jer iz iskaza saslušane svjedokinje RE, to ne proizlazi budući da je ova svjedokinja iskazala da se konkretnog događaja u vezi sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem detaljnije ne sjeća, pa je zaključiti da tuženica u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije oborila predmnijeve djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga su bez utjecaja navodi tuženice kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

13. Kod toga okolnost na koju se tuženica poziva u žalbi - da tužitelj nije prigovarao na sadržaj ugovora, nije zapreka da sud u parničnom postupku, a povodom tužbe tužitelja utvrdi ništetnost ovih ugovornih odredbi. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe) te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i u trenutku sklapanja kredita.

14. Tvrdnja tuženice da nije postupala nesavjesno i nepošteno te da se tužitelj potpisivanjem Ugovora o kreditu usuglasio s promjenom kamatne stope tijekom otplate kredita jednostranom odlukom banke te s valutnom klauzulom, također se ne može smatrati pravilnom. Ovo stoga što su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne iz razloga što tuženica nije tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je bila dužna učiniti. K tome tuženica ni ne tvrdi da predmetni ugovor i Opći uvjeti poslovanja sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu kao ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženice, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

15. U odnosu na žalbene navode da su sve izmijenjene kamatne stope po predmetnom kreditu bile manje od najviše dopuštene kamatne stope istaći je da su u konkretnom slučaju ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne iz razloga jer je promjena ugovorene kamate bila ovisna o odluci jednog ugovaratelja, u ovom sporu tuženice, bez da su istovremeno precizno bili određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

16. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna zbog toga što ju je tuženica mijenjala protivno ugovoru, već zato što je njezinu promjenjivost ugovarala protivno zakonu. Kod toga okolnost da tužitelj tijekom trajanja ugovornog odnosa nije prigovarao povećanju stope redovne kamate, na što se tuženica poziva u žalbi, nije zapreka da sud u parničnom postupku, a povodom tužbe tužitelja utvrdi ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

17. U tom smislu su neosnovani i žalbeni navodi tuženice kojima ističe da su tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13) definirani parametri promjenjivosti kamatne stope. Naime navedena okolnost ne znači da pojedine odredbe potrošačkog ugovora sklopljenog prije stupanja na snagu tog zakona ne mogu biti nepoštene i posljedično tome ništetne (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-953/2020 od 11. siječnja 2023.).

18. Kraj takvog stanja stvari, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da su odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. ZZP te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 155/23, dalje: ZOO).

19. Zbog navedenog, jer u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženice djelomično je valjalo odbiti, te u dijelu pod točkom I., II. i IV. - kojim su utvrđene ništetnim pojedinačne odredbe predmetnog Ugovora – potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

20. Međutim osnovana je žalba tuženice zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu u kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu iznosa od 16.851,47 kn/2.236,57 EUR na ime razlike preplaćenih iznosa kamata, te iznosa od 30.606,06 kn/4.062,12 EUR na ime ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sve zajedno sa zateznim kamatama.

20.1. Naime, iz razloga pobijane presude proizlazi:

- da su stranke dana 16. prosinca 2015. stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da izvršenom konverzijom predmetnog kredita tužitelj nije u cijelosti obeštećen za iznose anuiteta koje je više platio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer je nakon uzimanja u obzir iznosa pretplate utvrđenog Dodatkom ugovora o kreditu u iznosu od 12.239,86 kn, oštećen za dodatni iznos od 16.851,47 kn po osnovi odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženice i dodatni iznos od 30.606,06 kn po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli koja je vezana uz srednji tečaj CHF po tečajnoj listi banke,

- da konvertiranjem kredita nije prestala obveza tuženice za vraćanje stečenog bez osnove, a time što je do sklapanja Dodatka došlo zbog stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), ne znači da je tužitelj u potpunosti obeštećen i da ne bi imao pravni interes za vođenje ove parnice.

21. Zbog navedenog je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćene razlike anuiteta na ime povećanja kamatne stope i tečaja valute u iznosu od 16.851,47 kn/2.236,57 EUR (promjenjiva kamata), te iznosu od 30.606,06 kn/4.062,12 EUR (valuta) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točke III. i V. pobijane presude).

22. Međutim, po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, slijedom čega je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za isplatu pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

23. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/15, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017.) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak, jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kome je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

24. Stoga tužitelj, koji je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. i 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i dr., dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Navedeno stajalište podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 18. veljače 2025.

24.1. Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

24.2. Međutim, budući da je tužitelj u ovoj parnici konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu razlike po vještaku utvrđene pretplate kredita na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF po osnovnom Ugovoru o kreditu i iznosa pretplate utvrđene u Dodatku ugovoru o kreditu, sa pripadajućim kamatama, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev za isplatu ukazuje neosnovanim.

25. Iz navedenih razloga, jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu tuženice je djelomično valjalo uvažiti i u tom dijelu – zahtjevu za isplatu pod točkom III. i V. izreke - preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te temeljem članka 373. točka 3. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

26. Kako je pobijana presuda preinačena, trebalo je sukladno članku 166. stavak 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka.

26.1. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice P i R, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, a imajući u vidu i djelomičan uspjeh stranaka u sporu, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To posebice stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, a o spornom se pitanju revizijski sud u vrijeme podnošenja tužbe nije izjasnio. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Iz tih razloga je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Šibeniku, 24. lipnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić