Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-302/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Marine Tante, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Hrvoja Viskovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, Kranjčevićeva 8, protiv tuženice ABC iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1533/2024-11 od 7. siječnja 2025. i dopunskog rješenja istog suda poslovni broj P-1533/2024-14 od 27. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženice ABC [adresa] kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1533/2024-11 od 7. siječnja 2025. i dopunsko rješenje istog suda poslovni broj P- 1533/2024-14 od 27. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 148-50-3067616 sklopljenog između tužitelja i tuženika od 28.9.2005. sadržaja u čl. 3. Ugovora, koja nosi naziv: „NAKNADA“ i glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju 408,72 eura sa zateznom kamatom od 4.10.2005. do isplate, i to za razdoblje do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u 15 dana plati tužitelju parnični trošak od 1.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 11. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine."

2. Dopunskim rješenjem istog suda odlučeno je:

"Nalaže se tuženiku da u 15 dana naknadi tužitelju daljnji trošak od 33,18 eura sa zateznom kamatom od 8.1.2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine."

3. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica iz svih žalbenih razloga. Tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 326. a Zakona o parničnom postupku u vezi s čl. 186. c istog Zakona. Tužiteljevu je tužbu trebalo odbaciti jer njegova tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Prvostupanjski je sud isto tako počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući nema razloga o odlučnim činjenicama. Sud prvog stupnja smatra da je postupanje tuženice bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, iako takvim argumentom izjednačuje odvojene pretpostavke nepoštenja: pojedinačno pregovaranje i postupanje trgovca suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Zakonom o zaštiti potrošača, a ni Zakonom o obveznim odnosima nije propisana zabrana ugovaranja naknade za odobrenje kredita niti je ono bilo dovedeno u pitanje od strane sudske prakse ili Hrvatske narodne banke. Jedno je od temeljnih načela obveznih odnosa sloboda uređenja međusobnih odnosa, odnosno dopušteno je ugovoriti sve što nije zabranjeno. Osim toga, zakonodavac je propisao da se mora raditi o znatnoj neravnoteži, pa je po mišljenju tuženice u obzir trebalo uzeti i iznos naplaćene naknade, jer se radi o financijskoj obvezi tužitelja čiji se učinak može utvrditi prvenstveno s obzirom na njezin iznos, jer ne može svaka neravnoteža na štetu potrošača sama po sebi uzrokovati nepoštenost. Sud prvog stupnja zateznu kamatu dosuđuje od 31. prosinca 2007., ali isto ne obrazlaže, iako je morao dati odgovarajuće razloge jer se nesavjesnost nikada ne predmnijeva. Pogrešna je odluka suda prvog stupnja glede odredbe ugovora o kreditu koje je ocijenio nepoštenim, a time i ništetnim. Pogrešno su primijenjene i odredbe o Zakona o zaštiti potrošača koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima. Sud prvog stupnja ne provodi test poštenosti i ne navodi u čemu bi se sastojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, jer u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora tuženici nije bilo zabranjeno ugovoriti i naplatiti tzv. ulaznu naknadu, pogotovo jer je tek od 1. siječnja 2014. stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da naknada na odobrene kredite mora biti vezana uz stvarni trošak odobravanja kredita, ali i to bez obveze banke da propiše iste troškove. Sud prvog stupnja je odbio prigovor zastare pozivajući se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., iako se ono ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora, jer je riječ o povredama manjeg značaja. Ako zastara tražbine tužitelja počinje teći pravomoćnim utvrđenjem ništetnosti, odnosno pravomoćnim okončanjem predmetnog spora, isto znači da njegova tražbina još nije dospjela sve do zaključenja glavne rasprave. Prvostupanjski sud ne obrazlaže zašto tuženicu smatra nesavjesnim stjecateljem, jer se poštenje stjecatelja presumira i nepoštenje je potrebno dokazati odnosno obrazložiti. Sporni je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen, osporena odredba je djelomično ništetna i radi se o zabrani manjeg značaja, pa je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava trebao odbiti tužbeni zahtjev. Prigovara odluči o troškovima postupka.

4. Protiv citiranog dopunskog rješenja tuženica je izjavila žalbu iz svih žalbenih razloga. Tvrdi da odluka o troškovima postupka ovisi o odluci o meritumu spora. Predlaže žalbu uvažiti, pobijano rješenje ukinuti te tužitelju naložiti da tuženici naknadi trošak žalbe sa zakonskom zateznom kamatom.

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

8. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 148-50-3067616 zaključenog 28. rujna 2005., između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% te da se naloži tuženici na ime plaćene naknade za odobrenje kredita isplatiti tužitelju iznos od 408,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. listopada 2005., pa do isplate.

10. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 3. listopada 2005. naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u iznosu od 408,72 EUR, temeljem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu. Smatra kako je predmetna odredba Ugovora jasna i lako uočljiva ali ne i lako razumljiva, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati je li ista poštena ili ne, pa kako odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, to je takva ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje ZZP), nepoštena ugovorna odredba, slijedom čega je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu.

11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

12. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

13. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojeg je utvrdio da se o spornoj naknadi za obradu kredita nije razgovaralo. Tvrdi da je pročitao ugovor i primijetio spornu odredbu, pa kada je upitao može li se ona smanjiti "jer nema novaca", odgovoreno mu je "da to nije moguće nego da će se ova naknada naplatiti iz iznosa kredita".

14. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj s tuženicom Ugovor o kreditu od 28. rujna 2005. zaključio kao fizička osoba za kupnju osobnog vozila marke Seat, kako to proizlazi iz odredbe čl. 6. Ugovora, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se u smislu stavka 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

16. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to i dokazati.

17. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. Identične odredbe sadrži i čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022; dalje ZZP/22), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.).

19. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

20. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

21. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje ulazne ugovorne naknade, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 144/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužiteljice naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu naknadu.

22. U konkretnom slučaju odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu jasna je i lako uočljiva, ali ne i lako razumljiva, slijedom čega je dopušteno ocjenjivati je li ista poštena ili ne.

23. Formulacija odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu sastavljena je od strane tuženice i stranke o istoj nisu pregovarale, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud niti je tužitelj imao utjecaj na njezin sadržaj, s tim da način na koji je naknada za obradu kredita propisana u odluci o naknadama tuženice ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču, jer osim što je podložna jednostranim promjenama tuženice, njome je potrošač stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u konkretnom slučaju ne proizlazi da je tuženica imala troškove uzrokovane obradom kredita.

24. Tako i prema zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. proizlazi da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, u smislu odredbe čl. 49. ZZP/22 može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, s tim da se po mišljenju ovog drugostupanjskog suda taj zaključak može analogno primijeniti i na ulaznu ugovornu naknadu koja je predmet ovog spora. Osim toga, u i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. zauzeto je identično pravno shvaćanje u pogledu naknade za obradu i odobravanje kredita.

25. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok za naknadu za obradu kredita, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

26. U postupku je nesporno utvrđeno da je tužitelj na ime naknade za obradu kredita platila tuženici utuženi iznos, slijedom čega je isti tužitelju pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća (od dana kada je taj iznos plaćen tuženici) do isplate.

27. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

28. Prema odredbi čl. 1111. st. ZOO kad bio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

29. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je pravilno sud prvog stupnja tužitelju zakonsku zateznu kamatu dosudio od dana kada je utuženi iznos plaćen tuženici.

31. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke, kao i odredbu čl. 154. st. 1. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka te prilikom donošenja dopunskog rješenja od 27. veljače 2025. kada je tužitelju priznao i daljnji trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu, kojeg je tužitelj i zatražio.

32. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i dopunsko prvostupanjsko rješenje po čl. 380. toč. 2. ZPP.

U Zadru, 24. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Tanta