Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ul. plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-837/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Marine Tante, predsjednice vijeća, Blanke Pervan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Hrvoja Viskovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Kardum i partneri j.t.d. iz Zagreba, Januševečka 17, protiv tuženika ABC iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2063/2023- 14 od 9. srpnja 2024., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj P-2063/2023-16 od 15. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika ABC [adresa] kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-2063/2023-14 od 9. srpnja 2024., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-2063/2023-16 od 15. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku, ABC, iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 029-50- 3877270 od 16.1.2007. godine, o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 1.580,40 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 3,11 eura od 1.4.2008. godine pa do isplate

- 13,91 eura od 1.11.2008. godine pa do isplate

- 2,61 eura od 1.12.2008. godine pa do isplate

- 16,98 eura od 1.1.2009. godine pa do isplate

- 19,19 eura od 3.2.2009. godine pa do isplate

- 13,75 eura od 25.3.2009. godine pa do isplate

- 17,69 eura od 1.4.2009. godine pa do isplate

- 18,22 eura od 1.5.2009. godine pa do isplate

- 13,96 eura od 1.6.2009. godine pa do isplate

- 10,82 eura od 1.7.2009. godine pa do isplate

- 11,65 eura od 1.8.2009. godine pa do isplate

- 13,31 eura od 1.9.2009. godine pa do isplate

- 13,16 eura od 1.10.2009. godine pa do isplate

- 11,49 eura od 1.11.2009. godine pa do isplate

- 14,63 eura od 1.12.2009. godine pa do isplate

- 17,15 eura od 1.1.2010. godine pa do isplate

- 20,73 eura od 1.2.2010. godine pa do isplate

- 19,91 eura od 1.3.2010. godine pa do isplate

- 24,77 eura od 1.4.2010. godine pa do isplate

- 23,85 eura od 1.5.2010. godine pa do isplate

- 25,64 eura od 1.6.2010. godine pa do isplate

- 41,20 eura od 1.7.2010. godine pa do isplate

- 38,00 eura od 1.8.2010. godine pa do isplate

- 47,78 eura od 1.9.2010. godine pa do isplate

- 44,40 eura od 1.10.2010. godine pa do isplate

- 38,96 eura od 1.11.2010. godine pa do isplate

- 50,44 eura od 1.12.2010. godine pa do isplate

- 65,03 eura od 1.1.2011. godine pa do isplate

- 54,70 eura od 1.2.2011. godine pa do isplate

- 58,32 eura od 1.3.2011. godine pa do isplate

- 53,71 eura od 1.4.2011. godine pa do isplate

- 54,54 eura od 1.5.2011. godine pa do isplate

- 74,10 eura od 1.6.2011. godine pa do isplate

- 76,01 eura od 1.7.2011. godine pa do isplate

- 92,36 eura od 1.8.2011. godine pa do isplate

- 83,96 eura od 1.9.2011. godine pa do isplate

- 74,77 eura od 1.10.2011. godine pa do isplate

- 73,78 eura od 1.11.2011. godine pa do isplate

- 73,07 eura od 1.12.2011. godine pa do isplate

- 77,46 eura od 1.1.2012. godine pa do isplate

- 81,28 eura od 1.2.2012. godine pa do isplate, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj: 029-50-3877270 od 16.1.2007. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi naknade za odobrenje kredita u iznosu od 3,30% iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku, ABC, iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade kredita isplati iznos od 371,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 19.1.2007. do isplate, po stopi iz članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9.7.2024. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

1.1. Rješenjem prvostupanjskog suda od 15. srpnja 2024. odlučeno je :

«I. Ispravlja se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P- 2063/2023- 14 od 9. srpnja 2024. g.:

- u izreci pod točkom IV. red 1 presude na način da umjesto "iznos od 1.250,00 eura" ima ispravno stajati "iznos od 1.500,00 eura".

- U obrazloženju pod toč. 23. u 10. redu, tako da umjesto „ukupno1.250,00 eura ima ispravno stajati 1.500,00 eura“.

II. U preostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena.»

2. Protiv citirane presude i rješenja o ispravku žalbu je izjavio tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjevi u cijelosti te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak žalbe, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava. U žalbi navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu. Sud prvog stupnja kod donošenja presude nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. Zakona o parničnom postupku, jer nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora i njihovim prijedlozima i prigovorima. Prvostupanjski sud je odredbu o jednokratnoj ulaznoj naknadi utvrdio ništetnom jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i nije dokazano od čega su se sastojali troškovi. Međutim, u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno ugovoriti i naplatiti tzv. ulaznu naknadu niti je bilo propisano da je potrebno navesti sve troškove koje se tom naknadom podmiruju. Tek je Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju koji je na snazi od 20. listopada 2017. bankama zabranjeno naplatiti naknadu za obradu kredita i to isključivo u odnosu na stambene kredite. Glede nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli ističe da je ista odredba tužitelju bila jasna razumljiva i lako uočljiva i te da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju je tužitelj vezao svoj ugovor o kreditu. Tužitelj je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu eur, chf ili kunski kredit, te je mogao utjecati na odredbu o valutnoj kaluzuli na način da ugovori kredit u euru. Sud prvog stupnja nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o valuti i naknadi za obradu kredita tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive i jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Činidba je u konkretnom slučaju glede ulazne naknade bila određena na iznos od 3,30 % od iznosa kredita. Prvostupanjski sud ne obrazlaže pitanje zastare u odnosu na naknadu za obradu kredita, pa presudu u tom dijelu nije moguće ispitati, odnosno tužbe je preuranjena i nedopuštena. Isto tako sud pogrešno tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem. Prigovara odluci o troškovima postupka jer smatra da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan. Također smatra da tužitelj ne može imati pravo na naknadu troška sastava tužbe i podneska od 29. kolovoza 2023. jer je određeni tužbeni zahtjev trebao postaviti već u tužbi. Isto tako, podnesak od 20. svibnja 2024. ne može se smatrati nužnim za vođenje postupka, jer se u njemu ponavljaju već ranije izneseni navodi. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno istu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovo suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno navodima žalbe, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 338. st. 4. ZPP kojom je propisano što treba sadržavati obrazloženje pisano izrađene presude, a što u konkretnom slučaju prvostupanjska presuda i sadrži.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja HM da mu tuženik temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 16. siječnja 2007. glede valutne klauzule u chf isplati iznos od 1.580,40 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. istog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada te isplata iznosa od 371,34 eura na ime naknade za obradu zahtjeva za kredit, sa zakonskom zateznom kamatom.

9. Među strankama nije sporno da su zaključile Ugovor o kreditu broj 029-50-3877270 od 16. siječnja 2007. kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 18.658,80 chf u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju chf tečajne liste banke, uz rok vraćanja od 60 mjeseci te da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

10. I u ovoj fazi postupka ostalo je sporno, da li su sporne ugovorne odredbe ništetne (odredba o valutnoj klauzuli i tzv. ulaznoj naknadi), da li je tuženik temeljem ništetnih odredbi stekao nešto što mu ne pripada, da li je nastupila zastara, početak tijeka zakonske zatezne kamate, te postojanje potraživanja tuženika.

11. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno se prvostupanjski sud u pogledu valutne klauzule pozvao na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojom je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženik u ovom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP/03) te odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) zbog čega je i naloženo tuženiku da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

12. Ne stoje žalbeni navodi kako je činjenično stanje u sporu ostalo nepotpuno utvrđeno budući da je sud prvog stupnja polazeći od činjenica koje su stranke iznijele pravilno protumačio direktni učinak presuda iz kolektivnog spora na konkretni slučaj. Naime, u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno su utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako odluka Ustavnog suda broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

13. Radi potpunog utvrđenja činjenica u postupku tuženik je predložio saslušanje svjedokinje ŽM, koja je u svom iskazu navela da je upravo ona izvršila solemnizaciju spornog Ugovora o kreditu u svojstvu prisjednika u uredu javne bilježnice Anice Hukelj, ali se ne sjeća predmetne solemnizacije niti stranke. Isto tako je navela da se kod solemnizacije ugovor o kreditu uobičajeno strankama pročita, ali ne zna da li je strankama bilo što objašnjavano vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu (l.s. 121). Slijedom toga, a kako je sud vezan za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, te dalje kako iz iskaza tužitelja HM saslušanog kao stranke, ne slijedi zaključak da bi u svezi odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula tužitelj prije sklapanja ugovora bio upozoren na rizike intervalutarnih promjena, odnosno da se prije samog sklapanja Ugovora pojedinačno pregovaralo o svakoj od spornih ugovornih odredbi, to se neutemeljenima nalaze suprotni žalbeni navodi odnosno neosnovanim se nalazi žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u svezi iznesene sporne činjenice.

14. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 14/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to žalbeni navodi tuženika koji dovode u pitanje učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na konkretni slučaj ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

15. I u ovoj fazi postupka sporno je i to da li je nastupila zastara potraživanja, a koji prigovor tuženika sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio s time što je na žalbene navode u svezi prigovora zastare navesti da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. Su-IV-33/2022-2 zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a koje shvaćanje je obvezno po čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24.).

16. Prema tome, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014.

17. Visina uplaćenih anuiteta među strankama nije bila sporna, već samo osnova i tijek kamate, budući da je tuženik smatrao da je bio savjestan stjecatelj. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj ima pravo povrata preplaćenih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule u utuženom iznosu od 1.580,40 eura.

18. U pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita ukazati je na čl. 81. st. 1. ZZP/03 kojim je određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka određeno je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

19. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

20. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, što u konkretnom nije slučaj.

21. Identične odredbe sadrži i važeći Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 19/22. i 59/23.) u čl. 53. i 54., a koji je usklađen s 1. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.).

22. Utvrđujući da li se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi odnosno da li ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio stranački iskaz tužitelja i zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o prijepornoj odredbi i da nije sporno da je tuženik sastavio ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi, a nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita. Navedeno je imalo za posljedicu da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

23. U svezi s time je navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev - 112/2018 od 9. ožujka 2022. izrazio pravno shvaćanje da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja te je također Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev - 1035/2024-2 od 6. studenoga 2024. tuženiku odgovorio na pitanje u pogledu ocjene odredbe potrošačkog ugovora kojom se ugovara naknada za obradu kredita te odbio reviziju vezanu za taj spor.

24. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženiku u pogledu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koji se ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

25. Neosnovanim se nalaze i žalbeni navodi u pogledu tužitelju dosuđenih zakonskih zateznih kamata s obzirom da prema odredbi čl. 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, suprotno žalbenim navodima, od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Međutim, kako je pravomoćno utvrđeno u navedenom kolektivnom sporu da tuženik nije postupio u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja kredita sa potrošačima to su neosnovane žalbene tvrdnje koje dovode u pitanje tijek zakonske zatezne kamate.

26. Prvostupanjski je sud isto tako pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP kada je tužitelju priznao trošak sastava podneska od 29. kolovoza 2023. jer je riječ o podnesku koji je tužitelj podnio nakon dostave dokumentacije tuženika, budući je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu zahtijevajući da se naloži tuženiku dostava dokumentacije (Ugovora o kreditu, plana otplate, kartice kredita i dr.), vezane za Ugovor o kreditu od 16. siječnja 2007. Isto je tako pravilno priznao tužitelju i trošak sastava podneska od 20. svibnja 2024. (l.s. 110) jer je riječ o očitovanju tužitelja na podnesak tuženika od 25. ožujka 2024.

27. Stoga žalba tuženika nije osnovana.

28. Na osnovi iznesenog trebalo je po čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja ispravljenu rješenjem istog suda od 15. srpnja 2024.

U Zadru, 24. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Tanta