Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1130/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Diane Preglej, predsjednice, CŽ, izvjestiteljice i članice, EŽ, članice, u pravnoj stvari tužitelja PŽ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d. /OIB: 14036333877/ sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa Luka Jurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-820/2019-28 od 23. ožujka 2021., u sjednici održanoj 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P- 820/2019-28 od 23. ožujka 2021. pod stavkom I., II. i VI. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-820/2019-28 od 23. ožujka 2021. pod stavkom III. izreke, stavkom IV. izreke i dijelu stavka V. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 27.955,00 kuna sa zateznim kamatama i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 178.679,25 kuna sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 4,80 kuna od 27. studenoga 2006.;

- 63,70 kuna od 23. svibnja 2007.; 68,15 kuna od 21. lipnja 2007.; 57,61 kuna od 30. srpnja 2007.; 112,61 kuna od 17. kolovoza 2007.; 117,48 kuna od 19. rujna 2007.; 167,61 kuna od 15. listopada 2007.; 307,61 kuna od 22. studenoga 2007.;175,61 kuna od 27. prosinca 2007.;

- 307,61 kuna od 10. siječnja 2008.; 318,87 kuna od 1. veljače 2008.; 557,61 kuna od 13. ožujka 2008.; 647,61 kuna od 2. travnja 2008.; 697,61 kuna od 8. svibnja 2008.; 717,61 kuna od 2. lipnja 2008.; 737,61 kuna od 3. srpnja 2008.; 672,61 kuna od 1. kolovoza 2008.; 689,61 kuna od 1. rujna 2008.; 762,61 kuna od 6. listopada 2008.; 1.364,61 kuna od 5. studenoga 2008.; 1.192,61 kuna od 5. prosinca 2008.;

- 1.498,66 kuna od 2. siječnja 2009.; 1.509,69 kuna od 4. veljače 2009.; 1.587,70 kuna od 3. ožujka 2009.; 1.457,61 kuna od 8. travnja 2009.; 1.450,96 kuna od 7. svibnja 2009.; 1.398,93 kuna od 8. lipnja 2009.; 1.312,01 kuna od 3. srpnja 2009.; 1.344,76 kuna od 3. kolovoza 2009.; 1.394,61 kuna od 3. rujna 2009.; 1.341,61 kuna od 2. listopada 2009.; 1.357,61 kuna od 3. studenoga 2009.; 1.380,61 kuna od 4. prosinca 2009.; 1.429,61 kuna od 22. prosinca 2009.; 1.569,32 kuna od 1. veljače 2010.;

- 1.545,61 kuna od 2. ožujka 2010.; 1.720,70 kuna od 2. travnja 2010.; 1.652,61 kuna od 3. svibnja 2010.; 1.717,61 kuna od 1. lipnja 2010.; 2.152,61 kuna od 2. srpnja 2010.; 1.950,61 kuna od 3. kolovoza 2010.; 2.317,61 kuna od 2. rujna 2010.; 2.167,61 kuna od 1. listopada 2010.; 2.042,61 kuna od 2. studenoga 2010.; 2.327,61 kuna od 1. prosinca 2010.; 110,00 kuna od 22. prosinca 2010.; 2.577,61 kuna od 30. prosinca 2010.;

- 2.361,61 kuna od 2. veljače 2011.; 2.389,61 kuna od 2. ožujka 2011.; 2.272,61 kuna od 4. travnja 2011.; 2.377,61 kuna od 4. svibnja 2011.; 2.772,61 kuna od 2. lipnja 2011.; 2.872,61 kuna od 30. lipnja 2011.; 3.250,61 kuna od 29. srpnja 2011.; 2.917,61 kuna od 31. kolovoza 2011.; 2.672,61 kuna od 3. listopada 2011.; 2.434,61 kuna od 31. listopada 2011.; 2.422,61 kuna od 30. studenoga 2011.; 2.487,61 kuna od 30. prosinca 2011.;

- 2.603,61 kuna od 31. siječnja 2012.; 2.617,61 kuna od 1. ožujka 2012.; 2.577,61 kuna od 2. travnja 2012.; 2.565,05 kuna od 2. svibnja 2012.; 2.647,61 kuna od 4. lipnja 2012.; 2.561,61 kuna od 4. srpnja 2012.; 2.607,61 kuna od 31. kolovoza 2012.; 2.533,61 kuna od 3. rujna 2012.; 2.487,61 kuna od 1. listopada 2012.; 2.550,61 kuna od 2. studenoga 2012.; 2.588,47 kuna od 3. prosinca 2012.; 2.582,61 kuna od 31. prosinca 2012.;

- 2.415,61 kuna od 31. siječnja 2013.; 2.532,61 kuna od 1. ožujka 2013.; 2.568,61 kuna od 2. travnja 2013.; 2.514,21 kuna od 30. travnja 2013.; 2.347,11 kuna od 31. svibnja 2013.; 2.343,61 kuna od 1. srpnja 2013.; 2.385,61 kuna od 31. srpnja 2013.; 2.457,61 kuna od 2. rujna 2013.; 2.542,64 kuna od 2. listopada 2013.; 2.475,01 kuna od 31. listopada 2013.; 2.532,61 kuna od 2. prosinca 2013.;

- 2.558,61 kuna od 2. siječnja 2014.; 1.633,61 kuna od 3. veljače 2014.; 1.693,03 kuna od 2. ožujka 2014.; 1.691,61 kuna od 31. ožujka 2014.; 1.642,61 kuna od 30. travnja 2014.; 1.617,61 kuna od 3. lipnja 2014.; 1.628,61 kuna od 2. srpnja 2014.; 1.687,61 kuna od 31. srpnja .2014.; 1.707,61 kuna od 26. kolovoza 2014.; 1.727,61 kuna od 1. listopada 2014.; 1.732,61 kuna od 3. studenoga 2014.; 1.797,61 kuna od 1. prosinca 2014.; 1.768,61 kuna od 29. prosinca 2014.;

- 1.778,60 kuna od 2. veljače 2015.; 1.770,61 kuna od 3. ožujka 2015.; 1.778,61 kuna od 2. travnja 2015.; 1.778,61 kuna od 7. svibnja 2015.;1.778,21 kuna od 2. lipnja 2015.; 1.782,61 kuna od 1. srpnja 2015.; 2.017,61 kuna od 3. kolovoza 2015.; 1.777,61 kuna od 1. rujna 2015., sve do isplate.

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 59.622,30 kuna sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 27.955,00 kuna sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2021. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-820/2019-28 od 23. ožujka 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđena ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu broj 346-88/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili 26. listopada 2006. u dijelu koji glasi: „ … sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“ pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (stavak I. izreke), odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u članku 2., članku 3. i članku 4. istog Ugovoru o kreditu u koja glasi: „ … prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. „ „ Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. „ „ … po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za na dan plaćanja... „ pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (stavak II. izreke).

Pod stavkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 178.679,25 kuna sa zateznim kamatama na pojedine iznose navedene u stavku trećem izreke, a pod stavkom IV. izreke daljnji iznos od 59.622,30 kuna sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

Pod stavkom V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 27.955,00 kuna sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2021. do isplate i odbijen zahtjev tužitelja za naknadu daljnjeg iznosa od 4.345,00 kuna na ime parničnog troška sa zateznim kamatama.

Pod stavkom VI. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Prvostupanjskim rješenjem je dopuštena preinaka tužbe podneskom tužitelja od 27. siječnja 2020. i od 9. veljače 2021.

2. Protiv presude i rješenja žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje pobijanih odluka slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 6.639,27 kuna.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu broj 346-88/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 26. listopada 2006., koje se odnose na valutu u CHF i promjenjivu stope redovne kamate, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 238.301,55 kuna (178.679,25 kuna - razlike u anuitetima između kunske protuvrijednosti prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita i stope redovne kamate u odnosi na početno ugovorenu, 59.662,30 kuna – razlika između preostale glavnice s nadnevkom 30. rujan 2015. po Aneksu Ugovora o kreditu i početnog otplatnog plana), specificiranih po datumima plaćanja sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude pod stavcima I. i II. izreke (utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule CHF i promjenjive stope redovne kamate po Odluci tuženika) nije utvrđena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik (povreda pravila o sadržaju presude), a niti bitne povrede odredba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a). Prvostupanjski sud je odlučio o zahtjevima iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koje deklaratorne zahtjeve nije u tijeku drugi postupak, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom jasne izreke, koju je moguće ispitati.

7. Kako odbijanje izvođenja nekih od predloženih dokaza ne predstavlja povredu procesnih odredbi, već eventualno može imati za posljedicu nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem tvrdi da je zbog ne izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a.

8. Tumačenje činjenica po tuženiku vezano za odluku pod stavcima I. i II. izreke prvostupanjske presude i zaključci koje izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava.

9. Naime, nije sporno da su pravni prednik tuženik (davatelj kredita) i tužitelj (korisnik kredita) sklopili 26. listopada 2006. Ugovor o kreditu za iznos od 160.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja za adaptaciju kuće (članak 2.), na rok otplate kroz 20 godina (članak 4.), da je u članku 3. navedena redovna kamata od 3,88 % godišnje – promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi kreditora i da je u članku 4. stavku 2. /otplata kredita/ ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob.

10. Po tuženiku je sporno/a postojanje pravnog interesa po zahtjevima na utvrđenje s obzirom na suglasno provedenu konverziju kredita prema ZPK-a[1] , primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na predmetni ugovor o kreditu, izbor i primjena materijalnog prava – ZZP-a/2003[2] , u kontinuitetu ZZP-a/2007[3] te razumljivost i predvidivost rizika odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli za tužitelja kao potrošača. Smatra da odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana na štetu tužitelja kao potrošača jer da niti on u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, niti je mogao predvidjeti njegovo kretanje (značajnih promjena u tečaju CHF nije bilo do 2009.).

11. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka moraju biti sastavljen u

1 Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/2023., u daljnjem tekstu: ZPK-a) 2 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 3 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/),

pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

12. U smislu tih zakonskih odredbi, te odredbe članka 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007 i člankom 502.c ZPP-a, sud je vezan odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, ako se potrošač na njih pozove, a što znači da i u ovom postupku odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koje se tužitelj pozvao, imaju direktan učinak i obvezuju sud.

13. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

14. Tuženik tijekom predmetne parnice ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) i promjenjivoj stopi redovne kamate bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti obrazlaže definiranost i praćenje parametra za mijenjanje stope redovne kamate i promjene tečaja u CHF, u odnosu na tečaj CHF u vrijeme realizacije kredita, odnosno je li, a ako jest, na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju od 2006. do 2016. kad je izvršena konverzija kredita razrađivana uzročno-posljedičnu veza njihovih kretanja i eventualno nudio tužitelju izmjenu Ugovora o kreditu, a niti je na pravno relevantan način kompromitirao činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i da predstavlja standardni ugovor, da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja, a niti tijekom otplate do 16. svibnja 2016. (konverzije).

15. Prema tome, u situaciji kad tuženik o riziku koji predstavlja promjena stope redovne kamate i tečaja CHF sa tužiteljem kao potrošačem uopće nije pregovarao, iako je bio svjestan rizika po tužitelja, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovorni strana, kad je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran i predstavlja standardni ugovor, kada tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na njegov sadržaj u vrijeme sklapanja, sve do konverzije, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije pružio niti jednu uvjerljivu činjenice (dokaz) iz koje bi proizlazilo suprotno, to kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je u biti formirao i prvostupanjski sud, da su odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate po jednostranoj odluci tuženika i vezivanje obveza tužitelja prema tečaja CHF u vrijeme dospijeća svakog pojedinog anuiteta, bez mogućnosti korekcije, nepoštene jer su suprotne dobroj vjeri i kao takve su prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a u prilog čemu naravno treba imati u vidu da procjena znatnije neravnoteže ne podrazumijeva samo kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, kako to u biti tumači tuženik, već može proizlaziti i proizlazi, kao što je to slučaj u predmetnoj parnici, iz same činjenice dovoljno ozbiljno oštećenog pravnog položaja u koji je stavljen tužitelj kao potrošač i slabija strana Ugovora o kreditu, s obzirom na oblik ograničenja sadržaja prava koja proizlaze iz odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i tečaju valute CHF i ograničenja u njihovu korištenju, za razdoblje do konverzije (16. svibnja 2016.)

16. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje glavnice za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a[4] . To iz razloga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP- a/2007) i članka 4. ZOO-a, te izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

4 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

17. Budući da je ZZP-a i ZOO-a (članak 328. u vezi s člankom 327. i člankom 326. stavkom 1.) predviđeno pravo tužitelja za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu), to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja od dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužitelj kao korisnik kredita u smislu odredbe članka 187. stavka 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužitelja na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes (Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.) i da je oslobođen dužnosti dokazivanja konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju.

18. Stoga se ne mogu prihvatit navodi pod točkama 18. - 22. obrazloženja tuženikove žalbe koji se svode na neargumentirane a time i neosnovane tvrdnje da „… tužitelj nije dokazao da bi mu pripadao kakav pravni interes za isticanje … deklaratornog zahtjeva …“, da nema pravnog interesa jer je provedena konverzija po ZID ZKP- a/2015, da tužitelj nije aktivno legitimiran po deklaratornim zahtjevima, na što se svodi pravni interes, da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pozitivnim propisima bilo dopušteno ugovaranje promjenjive stope redovne kamate (što nije sporno), da određenje iz članka 6. Ugovora o kreditu nije prelazilo očekivanja tužitelja ni njegova predviđanja, da su obje strane bile svjesne promjenjivosti tržišta i rizika od recesije, da su Metodologijom promjene kamatne stope s fizičkim osobama jasno definirani parametri koji utječu na promjenu stope (tuženik niti tijekom predmetnog postupka nije pojasnio na temelju čega ih je određivao), da odredbe o valutnoj klauzuli ne uzrokuju značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer da ni on u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem CHF, niti je mogao predvidjeti tečaj CHF.

19. Pored mnogostrane uvjetovanosti vrijednosti izvora saznanja putem personalnih dokaza (sposobnost zapažanja, pamćenje, reproduciranje zapamćenog, subjektivni stav svjedoka prema predmetu i strankama i slično) i pod pretpostavkom da se njihovo izvođenje odnosi na bitne činjenice, što nije slučaj u predmetnom postupku, s obzirom da sam tuženik tvrdi da nije mogao predvidjeti značajniju fluktuaciju CHF sve do 2009. i ne navodi je li, a ako jest, na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju od 2009. do 2016. kad je izvršena konverzija kredita razrađivana uzročno- posljedičnu veza kretanja parametara vezano za stopu redovne kamate i tečaja CHF i eventualno nudio tužitelju izmjenu Ugovora o kreditu, nije bilo za očekivati oslanjanje suda na prikupljene informacije putem personalnih dokaza, izvođenje kojih je predložio tuženik (djelatnici banke – SŽ, CŽG, GI, Javni bilježnik – Rino Zujić) na okolnosti da je tužitelju u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu objašnjen značaj valutne klauzule i ekonomske posljedice i da se tužitelj odlučio za kredit sa valutnom klauzulom CHF.

20. Dakle, ispitivanjem presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-820/2019-28 od 23. ožujka 2021. pod stavkom I. i II. izreke nisu utvrđeni žalbeni razlozi na koje se poziva tuženik, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

21. Međutim, opravdano tuženik dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude pod stavcima III. i IV. izreke, kojima je tuženiku naložena isplata iznosa od 238.301,55 kuna na ime restitucijskog zahtjeva, koji se odnosi na razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu (2006.) do izvršene konverzije (2016.) sa zateznim kamatama.

22. Prema pravilima ZPK-a[5] o konverziji kredita (članak 19. a – 19. f) koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u ZKI-a[6] (članak 375. a – 357. f) i primjenjuju se i na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna (članak 19. a stavak 4. ZPK-a), konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19. b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19. c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19. d i člankom 19. e ZPK-a.

23. Odredbom članka 3. stavkom 2. ZZP-a[7] (istovjetno članak 4. stavak 2. ZZP- a/2014.) je propisano da se na obvezno pravni odnos između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi.

24. Iz navedenih propisa proizlazilo da su ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s tim što je ZID ZKI-a/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK-a/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi na sve obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

25. Općim propisima sadržanim u ZOO-a između ostalog je propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu (članak 2.), da ga mogu urediti i drugačije nego što je ZOO-a određeno (članak 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (članak 160. stavak 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (članak 160. stavak 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (članak 248. stavak 2.).

5 Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/20123.)

6 Zakon o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 159/2013., 19/2015., 102/2015., 15/2018., 70/2019., 47/2020., 47/2020., 146/2020., 151/2022., 145/2024.)

7 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 19/2022., 59/2023.)

26. Nije sporno da je između stranaka (i sudužnika, jamca - platca, i založnog dužnika) sklopljen 16. svibnja 2016. Aneks Ugovora o kreditu broj 346-88/2006 (list 57. – 60.), nakon što je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio izračun konverzije, da je Aneksom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-ima, prema kojoj glavnica kredita nadnevka 30. rujna 2015. iznosi 70.965,54 eura, preplata s istim nadnevkom 52.227,76 kuna s mogućnošću promjene u prijelaznom razdoblju, da su ugovorne strane suglasno utvrdile da se preplata od 52.227,76 kuna koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, da manjak nadnevka 30. rujna 2015. iznosi 0,00 eura i da odredbe članka 1. i 2. Aneksa predstavljaju sporazum vjerovnika i potrošača u smislu članka 19. c stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

27. Sagledavajući u bitnome nesporne okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih propisa, a imajući pri tome u vidu i da je ZID ZPK-a/2015 i ZID ZKI-a/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – Narodne novine, broj: 39/2017.), i da je odredbom članka 19. a stavkom 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF) primjenjuje na kredite denominirana u CHF i denominirana u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjena ili prisilno ostvarena, za zaključiti je da tuženik nije dužan vratiti tužitelju svotu koju je tužitelj platio više na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu iz 2006., budući da je pripadajući i suglasno utvrđeni iznos iskorišten u novom Planu otplate iz 2016. za namirenje postojećih i budućih anuiteta kredita (Aneksom i Planom otplate iz 2016. zamijenjen je i Plan otplate iz 2006. uz Ugovor o kreditu iz 2006.), odnosno da se pripadajući i iskorišteni iznos ne nalazi u imovini tuženika.

28. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu od 16. svibnja 2016., restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19. b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužitelja kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR-a, a preplaćeni iznos po tužitelju do konverzije, izračun kojeg je prihvatio, iskorišten je za namirenje budućih anuiteta kredita.

29. Prema tome, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužitelj prihvatio, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006., tako što su izračunom konverzije kredita (Aneksom iz 2016.) obuhvaćene preplate po osnovi nepoštenih odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006. i iste iskorištene za podmirenje budućih anuiteta kredita (nakon konverzije), to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu nastupila posljedica prestanka obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao potrošaču i korisniku kredita na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježje nepoštenosti, a time za posljedicu niti ništetnost (članak 160. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 3. stavkom 2. ZZP-a), kojom suglasnom voljom je u biti isključeno u subjektivno – materijalnom smislu pravo tužitelja na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.), a što nije zakonom zabranjeno.

30. Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava, kako to u biti tvrdi i tuženik, je trebalo odbiti restitucijske zahtjeve zbog neosnovanosti osnove tog potraživanja.

31. Pored navedenog, drugostupanjski sud ne nalazi potrebnim odgovarati na žalbu tuženika u dijelu obrazloženja u kojem dovodi u pitanje dopuštenu preinaku tužbe vezano za novčano potraživane, visinu utvrđene novčane tražbine po prvostupanjskom sudu i zastaru za novčano potraživanje (obvezno pravnog ovlaštenje na isticanje novčanog potraživanja, koje je pravilno ocijenjeno po prvostupanjskom sudu), a vezano za koja pitanja se poziva na shvaćanja iskazana u odlukama drugih sudova i znanstvenom radu za koje pogrešno drži da podržavaju njegovo viđenje predmetnog spora po kondemnatornim tužbenim zahtjevima.

32. S obzirom da je predmet spora zaštita prava tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je djelomični uspjeh u parnica posljedica neustaljene sudske prakse, a konačni troškovi stranaka podjednaki, to je u skladu sa odredbom o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima konkretnog slučaja odstupiti od odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a, odnosno odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove predmetne parnice (uključujući i trošak žalbe).

32.1. Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom.

33. Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 373. točka 3. ZPP-a za stavak II., članak 166. stavak 2. ZPP-a za stavak III.) i rješenja (članak 380. točka 2. ZPP-a).

U Zagrebu 24. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Diana Preglej