Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3361/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Diane Preglej, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Ane Gradišek, članice, u pravnoj stvari tužiteljice DR /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Dalibor Čajkovski, Domagoj Čajkovski i Jelena Beg Čajkovski, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Addiko Bank d.d. /OIB: 14036333877/ sa sjedištem u [adresa], (pravni slijednik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kojeg zastupa Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-875/2019- 29 od 26. veljače 2021., u sjednici održanoj 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-875/2019-29 od 26. veljače 2021. u dijelu stavka I. izreke u kojem je utvrđeno da je ništetna odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 306-594/2006, sklopljenog 16. listopada 2006., a ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod poslovnim brojem OU-1908/06 19. listopada 2006., u dijelu koji glasi: "Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 1. ožujka 2007. godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade". Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." i dijelu stavka III. izreke u kojem je određeno da tuženik sam snosi svoj trošak.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-875/2019-29 od 26. veljače 2021. u stavku II. izreke i dijelu stavka III. izreke u kojem je određeno da tužiteljica sam snosi svoj trošak.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe i odgovora na žalbu tužiteljice.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je pod stavkom I. izreke utvrđena ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 306-594/2006, sklopljenog 16. listopada 2006., a ovjerenog kod javnog bilježnika Marije Grozdanić Dekleva pod poslovnim brojem OU-1908/06 19. listopada 2006., u dijelu koji glasi: "Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 1. ožujka 2007. godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade". Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe Adria bank d.d. ili drugog akta Banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.", i odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti u odnosu na odredbu koja glasi: "Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3 ovog Ugovora neće mijenjati do 28. veljače 2007. godine ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora."

Pod stavkom II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.768,40 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznim kamatama navedenim pod stavkom drugim izreke, a pod stavkom III. izreke određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv presude pod stavkom I. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i dijelu stavka III. izreke kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova, žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

4. Protiv presude pod stavkom II. izreke i dijelu stavka III. izreke kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova, žali se tužiteljica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. točkom 1. i 3. ZPP-a.

4.1. Tužiteljica predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe.

5. U odgovoru na žalbu tužiteljice, tuženik predlaže odbiti je kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu po tužiteljici. Tuženik zahtijeva trošak odgovora na žalbu.

6. Žalba tuženika je neosnovana.

7. Žalba tužiteljice je neosnovana.

8. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 6. Ugovora o kreditu broj 306-594/2006, sklopljenog 16. listopada 2006. između tužiteljice (korisnice kredita) i tuženika (kreditora), u dijelu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate, restitucijski zahtjev za isplatu protuvrijednosti u kunama od 17.768,40 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama (list 2., 425. i 426.).

9. U žalbenom stadiju postupka, kao i tijekom prvostupanjskog postupka po tuženiku je sporan pravni interes tužiteljice po zahtjevu na utvrđenje s obzirom da je prije pokretanja predmetne parnica tužiteljica pristala na konverziju kredita ugovorenog s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, u skladu sa ZID ZKP-a/2015, nastavno primjena materijalnog prava vezano za ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe o jednostranom mijenjanju stope redovne kamate, utoliko što u bitnome tvrdi da je na temelju zakona imao pravo ugovarati promjenjivu stopu redovne kamate, da je sklapanjem Aneksa promijenjen pravni odnos stranaka i da je njegov stav o učincima provedene konverzije na temelju ZID ZPK-a/2015 podudaran sa pravnim shvaćanjem iskazanim u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., da učinci iz odluka koje su donesene u postupku kolektivni zaštite nisu primjenjive jer da se činjenični supstrat konkretnog slučaja ne može podvesti na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora potrošača i da je zbog propusta suda da sasluša tužiteljicu i svjedoke počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

10. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu, u granicama žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, niti su povrijeđena pravila o sadržaju sudske odluke (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a) na koja se poziva žalitelj.

11. Prvostupanjski sud je odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom koju je moguće ispitati. Odbijanje suda da izvede neke od predloženih dokaza ne predstavlja povredu procesnog prava (bitnu povredu odredaba parničnog postupka), već eventualno može imati za posljedicu nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

12. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na osporavanju pravnog interesa tužiteljici po zahtjevu na utvrđenje. To iz razloga što je ZZP-a/2003[1] (u kontinuitetu i ZZP- a/2007[2] ) i ZOO-a (članak 328. u vezi s člankom 327. i člankom 326. stavkom 1.) predviđeno pravo tužiteljice za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i što to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužiteljicu dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužiteljica kao korisnica kredita u smislu odredbe članka 187. stavka 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužiteljice na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.).

13. Nadalje, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 96. ZZP-a/2007); da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive ( članak 99. ZZP-a/2007); da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 100. ZZP-a/2007); da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 102. ZZP-a/2007).

14. Tuženik tijekom postupka nije kompromitirao činjenicu da je tužiteljica potrošač iz krugova kojima su financijska kretanja i prilike bili strani, da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka standardan i unaprijed formuliran, i da pri sklapanju Ugovora o kreditu tužiteljici nije transparentno izloženo konkretno djelovanje i učinak promjenjivosti stope redovne (ugovorene) kamate na temelju jednostrane odluke tuženika, a nastavno i tuženika na njezino kreditno zaduživanje, odnosno predočeni

1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 2 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/)

3 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih je mogla procijeniti kada i na temelju kojih parametara će tuženik mijenjati stopu redovne kamate i da bi anuitet kredita uslijed mijenjane stope redovne kamate bili veće i za koliko, u odnosu na početni anuitet, a niti da su odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate u Ugovoru o kreditu i aktima tuženika načelni bez objektivnih kriterija i kao takvi teško razumljive, te da na temelju istih tužiteljici kao potrošaču nije omogućena provjera opravdanost razloga za promjenu stope redovne kamate tijekom razdoblja trajanja kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenju, a što je u kvalitativnom i kvantitativnom smislu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, i u kontekstu ostalih odredba kredita, te poslovne politike kreditora. U konačnici tuženik niti tijekom predmetnog postupka nije uspio pojasniti metodologiju određivanja visine stope redovne kamate, koja bi bila razumljiva i rizik promjene kojih je prosječni potrošač mogao sagledati (kao razlozi za promjenjivu stopu redovne kamate ne mogu su prihvatiti načelni i objektivni kriteriji na koje se poziva tuženik).

15. Pored mnogostrane uvjetovanosti vrijednosti izvora saznanja putem personalnih dokaza (sposobnost zapažanja, pamćenje, reproduciranje zapamćenog, subjektivni stav svjedoka prema predmetu i strankama i slično) i pod pretpostavkom da se njihovo izvođenje odnosi na bitne činjenice, što nije slučaj u predmetnom postupku, s obzirom da sam tuženik nije kompromitirao odlučne činjenice, a niti pokušao na razini razumljivog i predvidivom objasniti razloge i kriteriji mijenjanja stope redovne kamate, te je li, a ako jest, na koji način kvalitativno i kvantitativno u razdoblju od 2006. do 2016. kad je izvršena konverzija kredita razrađivana uzročno-posljedičnu veza kretanja parametara vezano za stopu redovne kamate i eventualno nudio tužiteljici izmjenu Ugovora o kreditu, nije bilo za očekivati oslanjanje suda na prikupljene informacije putem personalnih dokaza (saslušanjem svjedoka i tužiteljice).

16. Stoga, nije u pravu tuženik kad tvrdi da je njegovo postupanja u skladu sa načelom dobre vjere samom činjenicom što mu je po zakonu bilo dopušteno ugovaranje promjenjive stope redovne kamate (što nije sporno) i da su uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate jednostranom odlukom banke manjeg značaja, zastupajući u biti i stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. ZOO-a) s obzirom da su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 96. ZZP-a/2007 i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.), a niti je od utjecaja na konačno rješenje spora tuženikovo pozivanje na stavove iskazane u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, drugih županjski sudova i stručnim člancima, za koje pogrešno drži da podržavaju njegovo shvaćanje konkretnog predmeta spora.

17. Znatnija neravnoteža stvorena odredbama Ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate ne proizlazi samo iz kvantitativnog ekonomskog ocjenjivanja, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcija, već i iz činjenice dovoljno ozbiljnog oštećenog pravnog položaja u koji je stavljena tužiteljica kao potrošač zbog nemogućnosti bio kakvog utjecaja na sadržaj Ugovora (do konverzije na temelju Zakona) i tuženikove jednostrane akte vezano za promjenu stope redovne kamate, a time i ograničenjima u korištenju svojih prava.

18. Dakle, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je navedeni dio odredbe članka 6. Ugovora o kreditu sklopljenog 16. listopada 2006. o promjenjivoj stopi redovne kamate (za koji je prihvatio tužbeni zahtjev na utvrđenje) suprotan načelu savjesnosti i poštenju, da kao takav uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača i primijenio materijalno pravo kad je pod stavkom I. izreke prvostupanjske presude prihvatio dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje koji se odnosi na nepoštenost (ništetnost) odredbe o promjenjivoj stopi redovne (ugovorene) kamate.

19. Ispitivanjem prvostupanjske presude pod stavkom II. izreke u granicama žalbenih navoda tužiteljice nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka koje bi bili od značaja za konačno rješenje predmetnog spora.

20. Činjenično stanje vezano za tu odluku nije sporno, a pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava je o tom tužbenom zahtjevu trebalo jednako odlučiti.

21. Prema pravilima ZPK-a[4] o konverziji kredita (članak 19. a – 19. f) koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u ZKI-a[5] (članak 375. a – 357. f) i primjenjuju se i na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kuna (članak 19. a stavak 4. ZPK-a), konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19. b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19. c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19. d i člankom 19. e ZPK-a.

22. Odredbom članka 3. stavkom 2. ZZP-a[6] (istovjetno članak 4. stavak 2. ZZP- a/2014.) je propisano da se na obvezno pravni odnos između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi.

23. Iz navedenih propisa proizlazilo da su ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s tim što je ZID ZKI-a/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK-a/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije

4 Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/20123.)

5 Zakon o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 159/2013., 19/2015., 102/2015., 15/2018., 70/2019., 47/2020., 47/2020., 146/2020., 151/2022., 145/2024.)

6 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 19/2022., 59/2023.)

kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi na sve obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

24. Općim propisima sadržanim u ZOO-a između ostalog je propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu (članak 2.), da ga mogu urediti i drugačije nego što je ZOO-a određeno (članak 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (članak 160. stavak 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (članak 160. stavak 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (članak 248. stavak 2.).

25. Nije sporno da je između tužiteljica kao korisnice kredita, te sudužnika i založnih vjerovnika, i tuženika kao kreditor 5. veljače 2016. sklopljen Aneks Ugovor o kreditu broj 306-594/2006 (nakon što je tužiteljica prihvatila izračun konverzije), da je tim Aneksom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-ima, prema kojoj glavnica kredita 30. rujna 2015. iznosi 109.300,69 eura, a preplata s istim nadnevkom 13.589,56 kuna s mogućnošću promjene u prijelaznom razdoblju, da su ugovorne strane suglasno utvrdile da se preplata od 13.589,56 kuna koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, da manjak 30. rujna 2015. iznosi 0,00 eura i da su stranke suglasne da odredbe Aneksa predstavljaju sporazum vjerovnika i potrošača u smislu članka 19. c stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (list 90. – 95.).

26. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za područje financija, ŠR, dipl. oec. (dopuna od 11. studenog 2019. /list 337. – 345./) izračun konverzije u cijelosti je izvršen na temelju otplatnog plana za kredit u eurima i razlika više plaćenih iznosa do konverzije iznosi 1.779,01 eura / 13.403,95 kuna.

27. Sagledavajući u bitnome nesporne okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih propisa, a imajući pri tome u vidu i da je ZID ZPK-a/2015 i ZID ZKI-a/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – Narodne novine, broj: 39/2017.), i da je odredbom članka 19. a stavkom 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF) primjenjuje na kredite denominirana u CHF i denominirana u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, za zaključiti je da tuženik nije dužan vratiti tužiteljici svotu koju je tužiteljica platila više na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu iz 2006. (od 2007. – 2013.), budući da je pripadajući i suglasno utvrđeni iznos iskorišten u novom Planu otplate iz 2016. za namirenje postojećih i budućih anuiteta kredita (Aneksom i Planom otplate iz 2016. zamijenjen je i Plan otplate iz 2006. uz Ugovor o kreditu iz 2006.), odnosno da se pripadajući i iskorišteni iznos ne nalazi u imovini tuženice.

28. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu od 5. veljače 2016., restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19. b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR-a, a preplaćeni iznos po tužiteljici do konverzije, izračun kojeg je prihvatila, iskorišten je za namirenje budućih anuiteta kredita.

29. Prema tome, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužiteljica prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006., tako što su izračunom konverzije kredita (Aneksom iz 2016.) obuhvaćene preplate od 2007. – 2013. po osnovi nepoštenih odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2006. i iste iskorištene za podmirenje budućih anuiteta kredita (nakon konverzije), to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu nastupila posljedica prestanka obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježje nepoštenosti, a time za posljedicu niti ništetnost (članak 160. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 3. stavkom 2. ZZP-a /istovjetno članak 4. stavak 2. ZZP- a/2014./), kojom je u biti isključeno u subjektivno – materijalnom smislu pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.).

30. Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženika nije došlo, kako se to navodi u prvostupanjskoj presudi do stjecanja bez osnove „ali ne u iznosima kako to potražuje tužiteljica, u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti … Nije dokazala visinu potraživanja … Do stjecanja na strani tuženika je došlo onih dana kad je ona vršila uplate u kunama, pa stoga i tijek kamata u ovom postupku potražuje neosnovano od dana dosjeća pojedinog anuiteta prema ugovoru, odnosno kako je prikazivao otplatni plan.“, zbog čega je po prvostupanjskom sudu pod stavkom II. izreke odbijen tužbeni zahtjev za novčano potraživanje, odnosno da je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti taj tužbeni zahtjev.

31. S obzirom da tužiteljici, kako je navedeno, u subjektivno – materijalnom smislu ne pripada pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, to za konačnu odluku nisu odlučni žalbeni navodi tužiteljice koji se svode na stav da je neovisno o tome što je tužbenim zahtjevom tražila isplatu protuvrijednosti kuna od CHF, prvostupanjski sud mogao dosuditi protuvrijednost i u drugoj valuti, u skladu sa sadržajem obveze, i da eventualno neosnovani tijek kamata ne može dovesti do odbijanja „čitavog“ zahtjeva, već djelomičnog odbijanja neosnovano zatraženog dijela kamata po načelu „manje je konzumirano većim“.

32. Budući da je predmet spora zaštita tužiteljice kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženika kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je tužiteljičin djelomični uspjeh u parnica posljedica neustaljene sudske prakse, a konačni troškovi stranaka podjednaki, to je u skladu sa odredbom o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima konkretnog slučaja odstupiti od odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove predmetne parnice. Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom. Stoga se, suprotno žalbenim navodima, pravilnom ocjenjuje odluka prvostupanjskog suda da svaka stranka snosi svoje troškove.

33. Tuženiku nije priznat trošak žalbe jer nije uspio sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a), a niti trošak odgovora na žalbu tužiteljice jer ta radnja nije bila potrebna u vođenju predmetne parnici (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

34. Tužiteljici nije priznat trošak žalbe jer nije uspjela sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

35. Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP- a za stavak I., članak 368. stavak 2. ZPP-a za stavak II., članak 166. stavak 1. ZPP- a za stavak III. i IV.).

U Zagrebu 24. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Diana Preglej