Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2776/2019-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Diane Preglej, predsjednice, HS, izvjestiteljice i članice, ČS, članice, u pravnoj stvari tužiteljice HSŠ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Morisa Mikić, odvjetnica iz Donjeg Miholjca, protiv tuženice Addiko bank d.d. /OIB: 14036333877/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Domagoj Petrinović, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama poslovni broj P-198/2019-12 od 7. lipnja 2019., u sjednici održanoj 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama poslovni broj P-198/2019-12 od 7. lipnja 2019. u dijelu stavka I. izreke kojim su odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140060242 – 62000141807/2005, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ovjerenog 23. svibnja 2005. po javnom bilježniku Dinku Đurđeviću iz Donjeg Miholjca pod brojem OU-150/05-1, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, odredba članka 2. istog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula CHF – švicarski franak, stavku II. izreke i sudi:

Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140060242 – 62000141807/2005, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ovjerenog 23. svibnja 2005. po javnom bilježniku Dinku Đurđeviću iz Donjeg Miholjca pod brojem OU-150/05-1, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i odredba članka 2. istog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula CHF – švicarski franak.

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.140,00 kuna.

II. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama poslovni broj P-198/2019-12 od 7. lipnja 2019. u dijelu stavka I. izreke u kojem je

odbijen restitucijski zahtjev koji glasi: „Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos preplaćenih kamata te iznos razlike povećanih mjesečnih anuiteta zbog ugovarane valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kunu), koji će tužiteljica naknadno specificirati nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti razlike plaćene kamate prilikom uplate svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao i početno ugovorene kamate kao i razlike prilikom uplate svakog anuiteta zbog promjene valutne klauzule u odnosu na iznos koji bi tužiteljica uplaćivala da je ugovoren kredit u kunama bez valutne klauzule u CHF zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. 07. 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. 08. 2008. godine do 31. 07. 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od '1. 08. 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, sve u roku 15 dana isplate.“

i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140060242 – 62000141807 / 2005 sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, ovjerenog 23. svibnja 2005. po javnom bilježniku Dinku Đurđeviću iz [adresa] pod brojem OU- 150/05-1, kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa; zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 2. istog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula CHF – švicarski franak; zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po osnovi promjenjive stope redovne kamate i valute CHF, sve sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama (stavak I. izreke), i naloženo tužiteljici naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 3.140,00 kuna (stavak II. izreke).

2. Protiv presude žali se tužiteljica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019. u daljnje tekstu: ZPP-a).

2.1. Tužiteljica predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna.

3. U odgovoru na žalbu tuženica predlaže odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Tuženica zahtijeva trošak odgovora na žalbu u iznosu od 1.265,00 kuna.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 4. (promjenjiva stopa redovne kamate) i članka 2. (valutna klauzula CHF) Ugovora o kreditu broj 5140060242-62000141807/2005 sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženice (Slavonska banka d.d.) kao kreditora 16. svibnja 2005., restitucijski zahtjev za isplatu razlike u anuitetima kredita po osnovi promjenjive stope redovne kamate i tečaja CHF, u odnosu na početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaja CHF važećem na dan korištenja kredita sa zateznim kamatama, i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno da su tužiteljica (korisnica kredita / potrošač) i pravni prednik tuženice (kreditor / trgovac) 16. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu za protuvrijednost u kunama od 40.000,00 CHF, za kupovinu i adaptaciju stana, na rok vraćanja od 30 godina, sa promjenjivom stopom redovne kamate po jednostranoj odluci banke, da je 15. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks Ugovora o kreditu (izvršena konverzija kredita u eure – stanje kredita na 30. rujan 2015. – 21.781,15 eura, preplata – 3.414,33 kuna koji će se koristiti za namirenje budućih rata, rok vraćanja kredita do 1. lipnja 2035.).

7. Na temelju u bitnom navedenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica nema pravni interes voditi predmetnu parnicu jer da je tuženica u svemu postupila u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju, kada je tužiteljicu pozvala na sklapanje navedenog Aneksa Ugovora, kojim je ugovoren drugačiji način otplate kredita u odnosu na onaj koji je ugovoren osnovnim ugovorom i to sa učincima od dana sklapanja ugovora o kreditu (nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora pa zbog toga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mog predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje).

8. U žalbenom stadiju postupka stranke iznose suprotna shvaćanja predmetnog spora, utoliko što tužiteljica navodi da potpisivanje dodatka (Aneksa) Ugovoru o kreditu nema utjecaja na postavljene tužbene zahtjeve jer da samim tim nije izgubila pravni interes za vođenje parnice na utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi iz osnovnog ugovora i isplatu preplaćenih iznosa, da joj je postupanjem prvostupanjskog suda, suprotno članku 6. stavku 1. EKZLJP-a[1] onemogućen pristup sudu, a tuženica suprotno da odlučne činjenice među strankama nisu sporne, da je

1 Europska Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010., 13/2017.) sklapanjem Aneksa, odnosno suglasno provedenoj konverziji kredita na temelju ZID ZPK-a/2015 pravni položaj tužiteljice izjednačen kao da je realiziran kredit sa valutnom klauzulom u eurima, a preplata kao posljedica nepoštenosti odredbi iz prvotnog Ugovora iskorištena za plaćanje budućih anuiteta (nepoštene odredbe zamijenjene zakonom dopuštenim s retroaktivnim učinkom, a suglasno utvrđen preplaćen iznos po osnovi nepoštenih odredbi iskorišten za podmirenja tužiteljičinih budućih anuiteta kredita, nakon konverzije), zbog čega da tužiteljica nema pravnog interesa po zahtjevima na utvrđenje, a niti joj pripada pravo po restitucijskom zahtjevu.

9. Pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda (i tuženice) da nakon sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu (Sporazuma o konverziji) tužiteljica nema pravnog interesa tražiti utvrđenje ništetnim dijela prvotnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate jednostranom odlukom tuženice i valutnu klauzulu CHF.

9.1. To iz razloga što je ZZP-a/2003[2] (u kontinuitetu i ZZP-a/2007 ) i ZOO-a (članak 328. u vezi s člankom 327. i člankom 326. stavkom 1.) predviđeno pravo tužiteljice za traženje deklaratorne zaštite (utvrđenje nepoštenosti /ništetnosti/ pojedinih dijelova ugovornih odredbi o potrošačkom kreditu) i što to zakonsko ovlaštenje oslobađa tužiteljicu dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa po deklaratornom traženju, a što znači da tužiteljica kao korisnica kredita (potrošač) u smislu odredbe članka 187. stavka 2. ZPP-a, neovisno o provedenoj konverziji kredita 2016. (konverzijom kredita nije prestalo zakonsko ovlaštenje tužiteljice na traženje deklaratorne zaštite) ima pravni interes po deklaratornim zahtjevima na utvrđenje (Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., Rev 809/2021-2 od 21. prosinca 2022.).

10. Nadalje, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007), da se dvojbene ili

2 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 3 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/)

4 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

11. Prema navedenim odredbama, a vezano za valutu CHF i jednostrano mijenjanje stope redovne kamate odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač individualno pokrene radi zaštite svojih prava (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007) i potrošač, kao što je to učinila i tužiteljica u predmetnom postupku, može se pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

12. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate, Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik (pravni prednik), a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

13. Tuženica na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je tužiteljica potrošač iz krugova kojima su financijska kretanja i prilike bili strani, da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka standardan i unaprijed formuliran, da su odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate u Ugovoru o kreditu i aktima tuženice načelne bez objektivnih kriterija i kao takvi teško razumljive, a niti je tijekom predmetnog postupka učinila razumljivom metodologiju određivanja visine stope redovne kamate svojim jednostranim odlukama, te je li, a ako jest na koji način predvidive dosege rizika promjene /naglog rasta/ tečaja CHF u odnosu na kunu, kojih je bila svjesna, prezentirala tužiteljici kao potrošaču, i u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja otklonila ograničenja u korištenju njezinih prava kao potrošača (slabije ugovorne strane) u razdoblju do konverzije kredita.

14. Naime, znatnija neravnoteža stvorena odredbama Ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i tečaju CHF ne proizlazi samo iz kvantitativnog ekonomskog ocjenjivanja, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcija, već i iz činjenice dovoljno ozbiljnog oštećenog pravnog položaja u koji je stavljena tužiteljica kao potrošač zbog nemogućnosti bio kakvog utjecaja na sadržaj Ugovora do konverzije na temelju Zakona, a time i ograničenjima u korištenju svojih prava do konverzije kredita.

15. Stoga, nije u pravu tuženica kad u odgovoru na žalbu tužiteljice tvrdi da je postupala u skladu sa načelom dobre vjere samom činjenicom što je po zakonu bilo dopušteno ugovaranje promjenjive stope redovne kamate i valutne klauzule (što nije sporno) i što je 2016. provedena konverzija kredita u valutu EUR, kojom da je konzumirano i tužiteljičino pravo na utvrđenje ništetnim spornih odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005., a pri čemu očito ispušta iz vida da traženo deklaratorno utvrđenje po tužiteljici u predmetnoj parnici nije usmjereno samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 96. ZZP-a/2007 i članka 4. ZOO-a, izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

16. Dakle, suprotno stavu prvostupanjskog suda (i tuženice), pravilnom primjenom materijalnog prava, na što opravdano ukazuje i tužiteljica, trebalo je prihvatiti tužbeni zahtjev na utvrđenje nepoštenost (ništetnost) odredbi o promjenjivoj stopi redovne (ugovorene) kamate i valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu iz 2005., a zbog čega je po žalbi tužiteljice preinačena prvostupanjska presuda u dijelu stavka I. izreke, tako što su deklarirane kao ništetne (nepoštene) odredbe članka 2. i 4. Ugovora o kreditu iz 2005. koje se odnose na promjenjivu stopu redovne (ugovorene) kamate na temelju jednostrane odluke tuženika i valutnu klauzulu CHF.

17. Ispitivanjem prvostupanjske presude u dijelu stavka I. izreke u kojem je odbijen restitucijski zahtjev za vraćanje iznosa preplaćenih redovnih (ugovorenih) kamata Ugovorom o kreditu iz 2005. i razlike u anuitetima zbog promjene tečaja CHF, sve sa zateznim kamatama, nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka koje bi bili od značaja za konačno rješenje predmetnog spora.

18. Materijalno pravo je po prvostupanjskom sudu pravilno primijenjeno, a odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti osnove tog restitucijskog zahtjeva nisu sporne.

19. Prema pravilima ZPK-a[5] o konverziji kredita (članak 19. a – 19. f) koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u ZKI-a[6] (članak 375. a – 357. f), konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19. b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19. c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19. d i člankom 19. e ZPK-a.

20. Odredbom članka 3. stavkom 2. ZZP-a[7] (istovjetno članak 4. stavak 2. ZZP- a/2014.) je propisano da se na obvezno pravni odnos između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi.

21. Iz navedenih propisa proizlazilo da su ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s tim što je ZID ZKI-a/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK-a/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi na sve obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

22. Općim propisima sadržanim u ZOO-a između ostalog je propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu (članak 2.), da ga mogu urediti i drugačije nego što je ZOO-a određeno (članak 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (članak 160. stavak 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (članak 160. stavak 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (članak 248. stavak 2.).

23. Nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita (sudužnika, jamca platca i založnog dužnika) i tuženice kao kreditora sklopljen 16. veljače 2016. Aneks Ugovor o kreditu broj 5140060242-62000141807/2005 (nakon što je tužiteljica prihvatila izračun konverzije), da je tim Aneksom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj glavnica kredita 30. rujna 2015. iznosi 21.781,15 eura, a preplata s istim nadnevkom 3.414,33 kuna s mogućnošću promjene u prijelaznom razdoblju, da su ugovorne strane suglasno utvrdile da se preplata od 3.414,33 kuna koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50%

5 Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/20123.)

6 Zakon o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 159/2013., 19/2015., 102/2015., 15/2018., 70/2019., 47/2020., 47/2020., 146/2020., 151/2022., 145/2024.)

7 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 19/2022., 59/2023.)

sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, da manjak 30. rujna 2015. iznosi 0,00 eura i da su stranke suglasne da odredbe Aneksa predstavljaju sporazum vjerovnika i potrošača u smislu članka 19. c stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (list 18. – 20.), odnosno da je sadržaj Aneksa u skladu sa tim Zakonom.

24. Sagledavajući u bitnome nesporne okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih propisa, a imajući pri tome u vidu i da je ZID ZPK-a/2015 i ZID ZKI-a/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga – Narodne novine, broj: 39/2017.), i da je odredbom članka 19. a stavkom 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF) primjenjuje na kredite denominirana u CHF i denominirana u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, za zaključiti je da tuženica nije dužan vratiti tužiteljici svotu koju je tužiteljica platila više na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu iz 2005., budući da je pripadajući i suglasno utvrđeni iznos iskorišten u novom Planu otplate iz 2016. za namirenje postojećih i budućih anuiteta kredita (Aneksom i Planom otplate iz 2016. zamijenjen je i Plan otplate iz 2005. uz Ugovor o kreditu iz 2005.), odnosno da se pripadajući i iskorišteni iznos ne nalazi u imovini tuženice.

25. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu od 16. veljače 2016. sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19. b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, a preplaćeni iznos po tužiteljici do konverzije, izračun kojeg je prihvatila, iskorišten je za namirenje budućih anuiteta kredita.

26. Prema tome, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužiteljica prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005., tako što su izračunom konverzije kredita 2016. godine obuhvaćene preplate po osnovi nepoštenih odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005. i iste iskorištene za podmirenje anuiteta kredita koje je tužiteljica dužna plaćati po osnovi Aneksa, sastavni dio kojeg je i Plan otplate iz 2016., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe članka 160. stavka 1. ZOO-a u vezi s člankom 3. stavkom 2. ZZP-a prestala obveza tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču i korisnici kredita na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno u subjektivno – materijalnom smislu pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama u CHF, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a što zakonom nije zabranjeno.

27. Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženice (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužiteljice (potrošača), da nastavno tome tužiteljici u subjektivno materijalnom smislu ne pripada pravo po zahtjevu za novčano potraživanje usmjereno protiv tuženice, odnosno da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je zbog neosnovanosti osnove odbio tužbeni zahtjev za novčano potraživanje.

28. Stoga, nije u pravu, a niti je jasna tužiteljica kada tvrdi da bi svaki sud trebao dosuditi na temelju ništetne ugovorne odredbe „preplaćene pripadajuće zatezne kamate … a onda bi tužena banka mogla eventualno protutužbom dokazivati da je taj iznos već vraćen kroz konverziju, nije naplaćena i pripadajuća zatezna kamata pa bi kroz prijeboj tužitelj svakako morao dobiti pripadajuću zateznu kamatu…“, budući da se, kako je navedeno, prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava.

29. S obzirom da je predmet spora zaštita tužiteljice kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženice kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima, da je tužiteljičin djelomični uspjeh u parnica posljedica neustaljene sudske prakse, to je u skladu sa odredbom o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima konkretnog slučaja odstupiti od odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove, uključujući i trošak žalbenog postupka (žalbe i odgovora na žalbu).

29.1. Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom.

30. Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (članak 373. točka 3. ZPP-a za stavak I., članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak II., članak 166. stavak 2. ZPP-a za stavak III. i IV.).

U Zagrebu 24. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Diana Preglej