Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2004/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Diane Preglej, predsjednice, DM, izvjestiteljice i članice, NM, članice, u pravnoj stvari tužiteljice PM /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koju zastupa Goran Mrkić, odvjetnik iz Valpova, protiv tuženice Addiko Bank d.d. /OIB: 14036333877/ sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1143/2019-33 od 5. ožujka 2024., na sjednici održanoj 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1143/2019-33 od 5. ožujka 2024. pod stavkom I. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu poslovni broj P-1143/2019-33 od 5. ožujka 2024. pod stavkom II. izreke u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i stavku III. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovana tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od:

4. 243,22 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od: 24,31 eura od 1.10.2007.; 24,96 eura od 1.11.2007.; 24,25 eura od 1. 12. 2007.; 25,06 eura od 1.1.2008.; 25,39 eura od 1.2.2008.; 24,03 eura od 1.3.2008.; 25,91 eura od 1.4.2008.; 24,27 eura od 1.5.2008.; 24,77 eura od 1.6.2008.; 24,20 eura od 1.7.2008.; 24,39 eura od 1.8.2008.; 24,39 eura od 1.9.2008.; 23,85 eura od 1.10.2008.; 26,68 eura od 1.11.2008.; 24,25 eura od 1.12.2008.; 56,49 eura od 1.1.2009.; 56,94 eura od 1.2.2009.; 51,50 eura od 1.3.2009.; 56,19 eura od 1.4.2009.; 80,65 eura od 1.5.2009.; 81,72 eura od 1.6.2009.; 77,66 eura od 1.7.2009.; 80,44 eura od 1.8.2009.; 80,92 eura od 1.9.2009.; 77,51 eura od 1.10.2009.; 79,40 eura od 1.11.2009.; 77,62 eura od 1.12.2009.; 80,95 eura od 1.1.2010.; 81,74 eura od 1.2.2010.; 73,29 eura od 1.3.2010.; 82,75 eura od 1.4.2010.; 79,18 eura od 1.5.2010.; 82,32 eura od 1.6.2010.; 84,38 eura od 1.7.2010.; 85,58 eura od 1.8.2010.; 89,46 eura od 1.9.2010.; 84,07 eura od 1.10.2010.; 84,79 eura od 1.11.2010.; 86,73 eura od 1.12.2010.; 82,42 eura od 1.1.2011.; 79,93 eura od 1.2.2011.; 72,10 eura od 1.3.2011.; 78,28 eura od 1.4.2011.; 75,71 eura od 1.5.2011.; 82,59 eura od 1.6.2011.; 80,19 eura od 1.7.2011.; 87,86 eura od 1.8.2011.; 85,78 eura od 1.9.2011.; 79,30 eura od 1.10.2011.; 73,73 eura od 1.11.2011.; 70,68 eura od 1.12.2011.; 73,66 eura od 1.1.2012.; 74,01 eura od 1.2.2012.; 68,86 eura od 1.3.2012.; 72,57 eura od 1.4.2012.; 69,98 eura od 1.5.2012.; 72,24 eura od 1.6.2012.; 69,16 eura od 1.7.2012.; 70,95 eura od 1.8.2012.; 70,12 eura od 1.9.2012.; 66,84 eura od 1.10.2012.; 69,31 eura od 1.11.2012.; 66,95 eura od 1.12.2012.; 73,66 eura od 1.1.2013.; 74,01 eura od 1.2.2013.; 68,86 eura 1.3.2013.; 10,48 eura od 1.4.2013., sve do isplate,

6.159,06 eura sa zateznim kamatama tekućim na iznos od: 8,84 eura od 1.9.2005.; 8,67 eura od 1.10.2005.; 8,18 eura od 1.11.2005.; 8,37 eura od 1.12.2005.; 6,44 eura od 1.1.2006.; 3,66 eura od 1.2.2006.; 0,06 eura od 1.3.2006.; 7,78 eura od 1.11.2008.; 2,09 eura od 1.2.2009.; 9,46 eura od 1.3.2009.; 0,37 eura od 1.4.2009.; 3,45 eura od 1.3.2010.; 5,36 eura od 1.4.2010.; 5,43 eura od 1.5.2010.; 7,18 eura od 1.6.2010.; 35,11 eura od 1.7.2010.; 26,80 eura od 1.8.2010.; 47,56 eura od 1.9.2010.; 40,03 eura od 1.10.2010.; 29,49 eura od 1.11.2010.; 58,14 eura od 1.12.2010.; 74,82 eura od 1.1.2011.; 63,43 eura od 1.2.2011.; 73,08 eura od 1.3.2011.; 59,60 eura od 1.4.2011.; 64,34 eura od 1.5.2011.; 89,52 eura od 1.6.2011.; 96,52 eura od 1.7.2011.; 125,77 eura od 1.8.2011.; 116,75 eura od 1.9.2011.; 100,00 eura od 1.10.2011.; 100,51 eura od 1.11.2011.; 101,34 eura od 1.12.2011.; 106,41 eura od 1.1.2012.; 113,52 eura od 1.2.2012.; 118,91 eura od 1.3.2012.; 110,77 eura od 1.4.2012.; 114,75 eura od 1.5.2012.; 115,54 eura od 1.6.2012.; 116,01 eura od 1.7.2012.; 113,83 eura od 1.8.2012.; 111,63 eura od 1.9.2012.; 110,07 eura od 1.10.2012.; 113,40 eura od 1.11.2012.; 118,52 eura od 1.12.2012.; 115,90 eura od 1.1.2013.; 107,17 eura od 1.2.2013.; 120,26 eura od 1.3.2013.; 116,50 eura od 1.4.2013.; 115,79 eura od 1.5.2013.; 106,04 eura od 1.6.2013.; 104,12 eura od 1.7.2013.; 106,46 eura od 1.8.2013.; 110,64 eura od 1.9.2013.; 120,51 eura od 1.10.2013.; 111,74 eura od 1.11.2013.; 119,72 eura od 1.12.2013.; 119,24 eura od 1.1.2014.; 166,09 eura od 1.2.2013.; 165,77 eura od 1.3.2013.; 167,14 eura od 1.4.2013.; 162,06 eura od 1.5.2013.; 162,12 eura od 1.6.2013.; 160,82 eura od 1.7.2013.; 165,86 eura od 1.8.2013.; 170,61 eura od 1.9.2013.; 168,24 eura od 1.10.2013.; 171,12 eura od 1.11.2013.; 173,63 eura od 1.12.2013.; 100,00 eura od 1.1.2014., sve do isplate,

2.185,36 eura na ime parničnog troška sa zateznim kamatama od 5. ožujka 2024. do isplate.

III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđena ništetnom odredba članka 2., članka 3. i članka 4. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 5. srpnja 2005. između tužiteljice i Slavonske banke d.d. Osijek (pravnog prednika tuženice), potvrđenog 13. srpnja 2005. po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-1501/2005, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane Odluke tuženice o kamatnim stopa i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (stavak I. izreke), naloženo tuženici isplatiti tužiteljici 10.402,28 eura (4.243,22 eura po osnovi razlike uslijed promjenjive stope redovne kamate + 6.159,06 eura po osnovi razlike tečaja CHF, sve u odnosu početno ugovorenu stopu redovne kamate i tečaj CHF u vrijeme) sa zateznim kamatama navedenim u stavku drugom izreke /zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 2,24 eura je odbijen / (stavak II. izreke) i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.185,36 eura sa zateznim kamatama od 5. ožujka 2024. do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv presude u dijelu u kojem su prihvaćeni tužbeni zahtjevi žali se tuženica iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženica predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe (312,50 eura).

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica predlaže odbiti žalbu tuženice i potvrdit prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Zahtijeva trošak odgovora na žabu u iznosu 200,00 eura.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o [broj kredita] sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog 5. srpnja 2005. između tužiteljice i Slavonske banke d.d. Osijek (pravnog prednika tuženice) u dijelu promjenjive stope redovne kamate po jednostranoj odluci tuženice i vezivanja obveza tužiteljice uz tečaj CHF važeći na dan dospjelosti svakog anuiteta kredita ponaosob, restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 10.402,28 eura (4.243,22 eura po osnovi razlike između početno ugovorene stope redovne kamate i mijenjane tijekom otplate kredita + 6.159,06 eura po osnovi razlike između tečaja CHF u vrijeme isplate kredita i tečaja CHF u vrijeme dospjelosti svakog anuiteta kredita ponaosob) sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno da su tužiteljica (korisnica kredita / potrošač) i pravni prednik tuženica (kreditor / trgovac) sklopili 5. srpnja 2005. Ugovor o namjenskom kreditu - protuvrijednost u kunama od 80.500,00 CHF prema srednjem tečaju Slavonske banke d.d. na dan isplate kredita, za adaptaciju kuće (rok vraćanja 15 godina) sa promjenjivom stopom redovne kamate po jednostranoj odluci tuženice i plaćanju anuiteta prema tečaju CHF Hrvatske narodne banka važećem na dan plaćanja, da je 19. siječnja 2016. između stranaka sklopljen Aneks Ugovora o kreditu prema ZID ZPK-a/2015 (izvršena konverzija kredita u eure), da je prije potpisa Aneksa prema ZID ZPK-a/2015 tužiteljica prihvatila izračun konverzije, da je preplata koja je nadnevka 30. rujna 2015. iznosila 6.030,78 kuna (na dan konverzije - 5.478,28 kuna) iskorištena po suglasnoj volji stranaka za podmirenje anuiteta kredita nakon konverzije, niti da je kredit otplaćen.

7. Na temelju u bitnom nespornih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljici neovisno o valjano provedenoj konverziji, na temelju zakona pripada pravo tražiti deklaratornu zaštitu na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu iz 2005. vezano za promjenjivu stopu redovne kamate jednostranom odlukom tuženice i vezivanje obveza tužiteljice za tečaj CHF u vrijeme dospjelosti svakog anuiteta ponaosob, da tužiteljica priznatim iznosom nije u cijelosti obeštećen, da se imovina tuženice bez osnove povećala za iznos od 10.402,28 eura (4.243,22 eura po osnovi razlike između početno ugovorene stope redovne kamate i mijenjane tijekom otplate kredita + 6.159,06 eura po osnovi razlike između tečaja CHF u vrijeme isplate kredita i tečaja CHP u vrijeme dospjelosti svakog anuiteta kredita ponaosob), koji da je tuženica po pravilima o stjecanju bez osnove dužna vratiti tužiteljici sa zateznim kamatama.

8. Osporavajući prvostupanjsku presudu tuženica u bitnome tvrdi da su suglasno provedenoj konverzijom u skladu sa ZID ZPK-a/2015 (zakonito i računski točno, što nije sporno) otklonjene posljedice ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu iz 2005. (tužiteljica je konverzijom doveden u pravnu poziciji u kojoj bi se nalazila da je koristila kredit u eurima), da je Ugovor o kreditu iz 2005. sklopljen u tada važećim zakonskim okvirima prema kojima je bila dopušteno ugovaranje promjenjive stope redovne kamate i valutne klauzule, uz pravo izbora tužiteljice, da po prvostupanjskom sudu nisu ocjenjeni razlozi, učinci i posljedice konverzije (izračun konverzije, novi Plan otplate, da su sklapanjem Aneksa stranke trajno i konačno uredile svoj pravni odnos), da su pogrešno primijenjena pravila o stjecanju bez osnove (iznos koji tužiteljica potražuje nije stečen bez osnove i ne nalazi se u imovini tuženice, pripadajući dogovoreni iznos je iskorišten za plaćanje anuiteta kredita), da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o prigovoru zastare i tijeku zateznih kamata, prigovorima na nalaz i mišljenje vještakinje Lidije Balog dipl. oec., te se u vezi sa iskazanim stavovima osporavanja poziva na odluke drugih županijskih sudova i pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske

9. Bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se tuženica djelomično opravdano poziva nemaju značaj koji im pridaje, a zbog kojih ne bi bilo moguće ispitati prvostupanjsku presudu i konačno riješiti predmetni spor.

10. Tumačenje činjenica po tuženici i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi vezano za odluke pod stavkom I. izreke (nepoštenost / ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu iz 2005.) ne predstavlja ukazivanje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

11. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, sadržanim u ZZP- a/2003[1] (u kontinuitetu i ZZP-a/2007 ) je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP- a/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

12. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (članak 3. točka 1. ZZP-a/2003 i ZZP-a/2007).

13. Prema navedenim odredbama, a vezano za valutu CHF i jednostrano mijenjanje stope redovne kamate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač individualno pokrene radi zaštite svojih prava (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007) i potrošač, kao što je to učinila i tužiteljica u predmetnom postupku, može se pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz odredbe članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

14. Presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. u odnosu na ugovaranje promjenjive stope redovne kamate , Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki trgovački sud Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-

1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003) 2 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/)

2221/2018 od 3. rujna 2019. u odnosu na valutu CHF), stranka kojih je bio i tuženik (pravni prednik Hypo Alpe Adria bank), a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno:

- da su u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijeđeni kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o krediti promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, na koji način je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a, a nastavno važećim ZZP-a, te ZOO-a,

- da su odredbe ugovora o valutnoj klauzulu u CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja glavnice u valuti CHF, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

15. Budući da tuženica na pravno relevantan način nije kompromitirao činjenicu da je tužiteljica potrošač iz krugova kojima su financijska kretanja i prilike bili strani, da je Ugovor o kreditu iz 2005. sklopljen između stranaka standardan i unaprijed formuliran, da su odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate u Ugovoru o kreditu i aktima tuženice načelne bez objektivnih kriterija i kao takvi teško razumljive, a niti je tijekom predmetnog postupka učinila razumljivom metodologiju određivanja visine stope redovne kamate svojim jednostranim odlukama, te je li, a ako jest na koji način predvidive dosege rizika promjene /naglog rasta/ tečaja CHF u odnosu na kunu, kojih je bila svjesna, prezentirala tužiteljici kao potrošaču, i da u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja nije otklonila ograničenja u korištenju njezinih prava kao potrošača (slabije ugovorne strane) u razdoblju do konverzije kredita, to kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako ga je u biti formirao i prvostupanjski sud, da su odredbe Ugovora o kreditu iz 2005. o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli CHF nepoštene (ništetne), a pri čemu treba imati u vidu da znatnija neravnoteža stvorena odredbama Ugovora iz 2005. o promjenjivoj stopi redovne kamate i tečaju CHF ne proizlazi samo iz kvantitativnog ekonomskog ocjenjivanja, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcija, već i iz činjenice dovoljno ozbiljnog oštećenog pravnog položaja u koji je stavljena tužiteljica kao potrošač zbog nemogućnosti bio kakvog utjecaja na sadržaj Ugovora do konverzije na temelju Zakona, a time i ograničenjima u korištenju svojih prava do konverzije kredita.

16. Stoga, nije u pravu tuženica kada tvrdi da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu 2005. njezin pravni prednik postupao u skladu sa načelom dobre vjere samom činjenicom što je po zakonu bilo dopušteno ugovaranje promjenjive stope redovne kamate i valutne klauzule (što nije sporno), odnosno da do stupanja na snagu izmjena ZPK-a iz 2013 nije imala zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećem ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, da učinci odluka iz postupka kolektivne zaštite potrošača nisu primjenjivi u konkretnom slučaju, da niti ona sama nije mogla predvidjeti znatan rast tečaja CHF, i da je provedenom konverzijom kredita u valutu EUR konzumirano pravo tužiteljice na utvrđenje ništetnim spornih odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005.

17. Osim toga, traženo deklaratorno utvrđenje po tužiteljici u predmetnoj parnici nije usmjereno samo na zaštitu pojedinačnog interesa, kako to u biti tumači tuženica, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 96. ZZP-a/2007 i članka 4. ZOO-a[3] , izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača, tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

18. Dakle, pravilno je po prvostupanjskom sudu prihvaćeni tužbeni zahtjev na utvrđenje nepoštenost (ništetnost) odredbi o promjenjivoj stopi redovne (ugovorene) kamate po jednostranoj odluci tuženice i valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu iz 2005., a zbog čega je žalba tuženice odbijena kao djelomično neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda pod stavcima I. do IV. izreke.

19. Međutim, vezano za odluke pod stavkom II. i III. izreke prvostupanjske presude utvrđen je žalbeni razlog pogrešno primijenjenog materijalnog prava, na što se djelomično opravdano poziva tuženica.

20. Prema pravilima ZPK-a[4] o konverziji kredita (članak 19. a - 19. f) koja korespondiraju sa istim pravilima sadržanim u ZKI-a[5] (članak 375. a – 357. f), konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (članak 19. b ZPK-a), izračunom propisanim odredbom članka 19. c ZPK-a, te ostale uvjete određene člankom 19. d i člankom 19. e ZPK-a.

3 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

4 Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156/2023., u daljnjem tekstu: ZPK-a) 5 Zakon o kreditnim institucijama (Narodne novine, broj: 159/2013., 19/2015., 102/2015., 15/2018., 70/2019., 47/2020., 47/2020., 146/2020., 151/2022., 145/2024., u daljnjem tekstu: ZKI-a) 21. Odredbom članka 3. stavkom 2. ZZP-a[6] (istovjetno članak 4. stavak 2. ZZP- a/2014.) je propisano da se na obvezno pravni odnos između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi.

22. Iz navedenih propisa proizlazilo da su ZPK-a i ZKI-a postavljeni temelji za rješavanje problema kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, da oba Zakona uređuju istu vrstu odnosa, s tim što je ZID ZKI-a/2015 samo proširen krug ovlaštenika i na adresate koji nisu obuhvaćeni odredbama ZID ZPK-a/2015, odnosno određen sadržaj, način i učinci konverzije kredita, te primjena odredbi propisa kojima se uređuje obvezno pravni odnosi na sve obvezno pravne odnose između potrošača i trgovca koji nisu uređeni posebnim zakonima.

23. Općim propisima sadržanim u ZOO-a između ostalog je propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu (članak 2.), da ga mogu urediti i drugačije nego što je ZOO-a određeno (članak 11.), da obveze prestaju suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu (članak 160. stavak 1.), da se prestankom glavne obveze gase i druga sporedna prava (članak 160. stavak 2.) i da su odredbe propisa kojima se, djelomično ili u cijelosti, određuje sadržaj ugovora, sastavni dijelovi tih ugovora (članak 248. stavak 2.).

24. Nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora sklopljen 19. siječnja 2016. Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a/2015 (nakon što je tužiteljica prihvatila izračun konverzije), da je tim Aneksom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj preplata s nadnevkom 30. rujan 2015. iznosi 6.030,78 kuna i iskorištena je za namirenje dospjelih anuiteta kredita, da je kredit otplaćen, a niti da su stranke suglasne da odredbe Aneksa predstavljaju sporazum vjerovnika i potrošača u smislu članka 19. c stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno da je sadržaj Aneksa u skladu sa tim Zakonom.

25. Sagledavajući u bitnome nesporne okolnosti konkretnog slučaja u smislu naprijed navedenih propisa, a imajući pri tome u vidu i da je ZID ZPK-a/2015 i ZID ZKI-a/2015 povodom više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tih Zakona s Ustavom, koji nisu prihvaćeni, razmatran pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (rješenje broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. i druga - Narodne novine, broj: 39/2017.), i da je odredbom članka 19. a stavkom 2. ZPK-a određeno da se odredbe Glave IV. a (Konverzija kredita denominirana u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF) primjenjuje na kredite denominirana u CHF i denominirana u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojem dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora nije ispunjenja ili prisilno ostvarena, za zaključiti je da tuženica nije dužan vratiti tužiteljici svotu koju je tužiteljica platila više na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o

6 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 19/2022., 59/2023., u daljnjem tekstu: ZZP-a) kreditu iz 2005., budući da je pripadajući i suglasno utvrđeni iznos iskorišten za namirenje postojećih i budućih anuiteta kredita (Aneksom i Planom otplate iz 2016. zamijenjen je i Plan otplate iz 2005. uz Ugovor o kreditu iz 2005.), odnosno da se pripadajući i iskorišteni iznos ne nalazi u imovini tuženice.

26. Naime, suglasnom voljom stranaka iskazanom u Aneksu od 19. siječnja 2016. sastavni dio kojeg je i Plan otplate, restrukturirane su međusobne obveze stranaka, u skladu sa odredbama ZPK-a i postignuta svrha konverzije regulirana člankom 19. b stavkom 2. ZPK-a - položaj tužiteljice kao potrošača izjednačen je s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, a preplaćeni iznos po tužiteljici do konverzije, izračun kojeg je prihvatila, iskorišten je za namirenje dospjelih anuiteta kredita.

27. Prema tome, kako su provedenom konverzijom 2016., u skladu sa ZPK-a, koju je tužiteljica prihvatila, neutralizirani štetni učinci problematičnih (nepoštenih / ništetnih) odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005., tako što su izračunom konverzije kredita 2016. godine obuhvaćene preplate po osnovi nepoštenih odredbi iz Ugovora o kreditu iz 2005. i iste iskorištene za podmirenje anuiteta kredita koje je tužiteljica dužna plaćati po osnovi Aneksa, sastavni dio kojeg je i Plan otplate iz 2016., to je na temelju suglasne volje sudionika u obveznom odnosu, u smislu odredbe članka 160. stavka 1. i 2. ZOO-a u vezi s člankom 3. stavkom 2. ZZP-a prestala obveza tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao potrošaču na postupanje prema ništetnim (nepoštenim) ugovornim odredbama o načinu promjene ugovorene stope redovne kamate iz konvertiranog (izvornog) kredita uz valutnu klauzulu CHF i njihovim posljedicama (podudarno sa shvaćanjem iskaznim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.), kojom suglasnom voljom ugovornih strana je u biti isključeno u subjektivno - materijalnom smislu pravo tužiteljice na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama u CHF, te zateznih kamatama kao sporednog prava, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sa zateznim kamatama, što zakonom nije zabranjeno.

28. Zbog tih razloga je ocjena drugostupanjskog suda da na strani tuženice (trgovca) nije došlo do stjecanja bez osnove na teret tužiteljice (potrošača), da nastavno tome tužiteljici u subjektivno materijalnom smislu ne pripada pravo po predmetnom zahtjevu za novčano potraživanje usmjereno protiv tuženice, odnosno da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove vezano za potraživanje iznosa od 10.402,28 eura (4.243,22 eura po osnovi razlike između početno ugovorene stope redovne kamate i mijenjane tijekom otplate kredita + 6.159,06 eura po osnovi razlike između tečaja CHF u vrijeme isplate kredita i tečaja CHF u vrijeme dospjelosti svakog anuiteta kredita ponaosob) sa zateznim kamatama (kao da suglasne volje stranaka o konverziji kredita, provedenoj u skladu sa zakonom, što tužiteljica niti ne osporava, nije bilo) i da je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa sa zateznim kamatama.

29. S obzirom na neosnovanost osnove novčanog potraživanja, drugostupanjski sud ne nalazi potrebnim posebno se očitovati na odluke i propise na koje se poziva tuženica, iskazane stavove o nedostacima prvostupanjske presude vezano za prigovore na nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke, tijeku kamata, te zastari novčanog potraživanja.

30. Budući da je predmet spora zaštita tužiteljice kao potrošača i slabije ugovorne strane protiv tuženice kao jače strane u njihovim međusobnim odnosima i da je tužiteljičin konačni djelomični uspjeh u parnica posljedica neustaljene sudske prakse, to je u skladu sa odredbama o troškovima i principima na kojima se temelje, svrsishodno, racionalno i pravedno u okolnostima konkretnog slučaja odstupiti od odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a i odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove, uključujući trošak žalbe (i odgovora na žalbu), a zbog čega navodi tuženice pod točkom VIII. obrazloženja žalbe nisu odlučni za konačnu odluku o troškovima predmetne parnice.

30.1. Svako drugačije tumačenje pravila o troškovima u okolnostima kao što su predmetne bilo bi suprotno ustavnom i konvencijskom pravu na pošteno suđenje, odnosno u dosegu ograničavanja prava potrošača da štiti svoja prava pred sudom.

31. Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP- a za stavak I., članak 373. točka 3., članak 166. stavak 2. ZPP-a za stavak II. i III.).

U Zagrebu 24. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Diana Preglej