Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-459/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marte Plančić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Maje Skorić i Tonija Šantića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru pod brojem P-698/2020 od dana 29. lipnja 2023. godine, u sjednici održanoj dana 24. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Odbijaju se djelomično žalbe tužitelja i tuženika, te se u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke (u kojem je pobijana žalbom tužitelja), kao i u dosuđujućem, dijelu pod točkom II. podtočka 1. izreke (u kojem je pobijana žalbom tuženika) u kojem je prihvaćen eventualni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 6. Ugovora o kreditu broj 236-114/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji su stranke zaključile dana 23. svibnja 2007. godine i zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli – potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru pod brojem P-698/2020 od dana 29. lipnja 2023. godine (dalje: prvostupanjska presuda).

II. Uvažava se djelomično žalba tuženika, te se djelomično preinačava prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu pod točkom II. podtočka 1. izreke u kojem je utvrđeno da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa te da tužitelj nije dužan plaćati mjesečno ratu po promjenama kamatnih stopa koje je izvršio od 23. svibnja 2007. godine pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 23. svibnja 2007. godine.

III. Uvažaju se djelomično žalbe tužitelja i tuženika, ukida se prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu pod točkom II. podtočka 1. izreke, u dijelu u kojem je utvrđena ništetna odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 236-114/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji su stranke zaključile dana 23. svibnja 2007. godine, u dijelu pod točkom II. podtočka 2. izreke za isplatu iz osnova preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi od 3.125,06 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, te u dosuđujućem dijelu pod točkom II. podtočka 3. izreke, za isplatu iz osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznosa od 15.585,76 eura sa pripadajućim zateznim kamatama (u kojem je pobijana žalbom tuženika), kao i u odbijajućem dijelu pod točkom II. podtočka 2.a. izreke, kojim je odbijen dio eventualnog tužbenog zahtjeva (u kojoj je pobijana žalbom tužitelja), te u odluci o trošku pod točkom III. izreke (greškom označene kao točka II. izreke, a po žalbi obje stranke), te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

IV. Odluku o parničnom trošku žalbenog postupka donijet će prvostupanjski sud.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetan Ugovor o kreditu broj 236-114/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključen između tužitelja i tuženika dana 23. svibnja 2007. godine, te da kao takav ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti – vratiti tužitelju iznos od 181.453,31 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate, a kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka I. izreke), te je prihvaćen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 3. i članka 6. Ugovora o kreditu broj 236-114/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji su stranke zaključile dana 23. svibnja 2007. godine, te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tužitelj izvršio od 23. svibnja 2007. godine pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 23. svibnja 2007. godine (točka II. podtočka 1. izreke), te je obvezan tuženik da u roku od 15 dana isplati – vrati tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa, iznos od 3.125,06 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne mjesečne iznose od dana dospijeća do isplate, u razdoblju od 30. travnja 2011. godine do 31. prosinca 2013. godine, kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka II. podtočka 2. izreke) te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 15.585,76 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedinačni iznos, počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, u razdoblju od 31. srpnja 2007. godine do 30. rujna 2015. godine, kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka II. podtočka 3. izreke), te je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa pod točkom II. podtočka 2. izreke, tj. za daljnji iznos od 4.585,9 eura/34.552,50 kuna zajedno sa zateznom kamatom, eventualni tužbeni zahtjev tužitelja iz osnova preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odbijen kao neosnovan (točka II. podtočka 2.a izreke), a tuženiku naloženo da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 4.753,14 eura/35.812,50 kuna sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate (točka III. izreke, pogrešno označena kao točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke i to tužitelj pobijajući je u odbijajućem dijelu pod točkom I. izreke, pod točkom II. podotčka 2a. izreke i odluci o parničnom trošku pod točkom III. izreke, a tuženik pobijajući je u dosuđujućem dijelu pod točkom II. podtočke 1., 2. i 3. izreke, te u odluci o parničnom trošku pod točkom III. izreke, obje stranke iz svih žalbenih razloga označenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) sa prijedlozima da se u pobijanom dijelu njihove žalbe uvaže, prvostupanjska presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz zahtjeve za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe tužitelja i tuženika su djelomične osnovane, te djelomično nisu osnovane.

5. Tužitelj je u ovom postupku, tužbom podnesenom dana 19. veljače 2019. godine postavio manifestacijski zahtjev iz članka 186. b ZPP, zatražio u glavnom tužbenom zahtjevu utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora o kreditu broj 236-114/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zaključenog između tužitelja i tuženika dana 23. svibnja 2007. godine i isplatu iznosa, te kao eventualni tužbeni zahtjev utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i da su nezakonite odluke tuženika o promjeni kamatnih stopa, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tužitelj izvršio od 23. svibnja 2007. godine pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 23. svibnja 2007. godine te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa iz tih osnova, s time da će iznose za koje traži isplatu odrediti po dostavi dokumentacije i provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja, te je nakon provedenog financijskog vještačenja postavio određene zahtjeve za isplatu i u glavnom zahtjevu i u eventualnom tužbenom zahtjevu.

6. Prema razlozima presude, prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je dana 23. svibnja 2007. godine sklopljen ugovor o stambenom kreditu broj 236- 114/2007 (dalje: Ugovor o kreditu) s namjenom kupnje nekretnine, između Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., sada tuženika Addiko bank d.d. sa sjedištem u [adresa] i tužitelja, kojim je banka kao kreditor odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 194.770,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke važeći na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren s rokom otplate 30 godina (broj mjesečnih anuiteta 360) u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 969,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adria bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja (članak 4. ugovora o kreditu) kako je određeno važećom odlukom o kamatnim stopama banke počevši od 30. lipnja 2007. godine,

- da je u članku 3. ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35 %,

- da je u članku 6. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke,

- da je kredit podignut u svrhu kupnje stambenog objekta, da tužitelj ima status potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije namjenskog kredita u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke tuženik tužitelju na temelju predmetnog ugovora o kreditu uplatio iznos od 862.246,81 HRK,

- da se tužitelj u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, kojima se utvrđuje da je u tom postupku tužena ad 5. (Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d.) zajedno s ostalim bankama, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna,

- da se tužitelj pozvao i na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je, između ostalog utvrđeno da je u tom postupku tužena ad 5. Hypo-Alpe-Adria- Bank d.d. zajedno s ostalim bankama, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, zaključujući ugovore o kreditima koristila u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da iz predmetnog ugovora o kreditu, iskaza tužitelja i djelatnice VČ proizlazi da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovora niti je imao utjecaja na povećanje kamatne stope što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja,

- da nije nastupila zastara potraživanja i da je neosnovan prigovor zastare potraživanja, jer zastarni rok da teče od dana pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine,

- da su parnične stranke, odnosno kao kreditor Hypo Alpe-Adria d.d. Zagreb, koja banka je bila stranka u kolektivnom sporu, dana 18. siječnja 2016. godine sklopile Aneks Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine broj 107/15) kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 4.585,76 eura/34.552,50 kuna (točka 31. obrazloženja),

- da prema nalazu i mišljenju vještaka iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku po osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope i promjene tečaja za CHF iznosi ukupno 23.296,72 eura/175.529,18 kuna, od čega da se na preplatu iz osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosi iznos od 7.710,96 eura, a na valutnu klauzulu iznos od 15.585,76 eura, pri čemu je uzeo samo u obzir pozitivnu razliku,

- da je iznos od 7.710,96 eura više uplaćenog po osnovu promjenjive kamatne stope umanjen za iznos preplate iz postupka konverzije od 4.585,76 eura, te da je tužitelja trebalo obešteti za preostali iznos od 3.125,06 eura iz tog osnova, te za iznos od 15.585,76 eura iz osnova ništene odredbe o valutnoj klauzuli, budući da tužitelj provođenjem postupka konverzije nije obeštećen u cijelosti.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da se tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu od dana 18. siječnja 2016. godine kojim je provedena konverzija nije izričito i informirano odrekao svojih prava (presuda Suda EU broj: C-118/17), a niti je ostvario zaštitu koju jamči Direktiva 93/14 EU od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima donesena sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica, koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, i to na način da tuženik vrati ono što je tužitelju naplaćeno na temelju ništavih odredbi osnovnog ugovora, te je na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.125,06 eura iz osnova preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je iznos od 7.710,96 eura za koji je vještak utvrdio da je preplaćen po osnovu promjenjive kamatne stope, umanjen za iznos preplate iz postupka konverzije od 4.585,76 eura, te je prihvatio i zahtjev za isplatu iznosa od 15.585,76 eura iz osnova ništene odredbe o valutnoj klauzuli, nalazeći da tužitelj provođenjem postupka konverzije nije obeštećen u cijelosti.

8. Neosnovana je žalba tužitelja u odnosu na točku I. izreke u kojoj je odbijen glavni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim cijelog Ugovora o kreditu i zahtjev za isplatu po tom osnovu.

9. U postupku nije sporno da je u Ugovoru o kreditu sadržana valutna klauzula vezana za srednji tečaj CHF prednika tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. (članak 2. Ugovora), te odredba kojom se banka ovlašćuje da izvrši promjenu kamatne stope sukladno odluci banke o kamatnim stopama ili drugom aktu banke (članak 6. Ugovora), kao ni činjenica da su stranke sklopile dana 18. siječnja 2016. godine Aneks uz Ugovor o kreditu, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine broj 107/15, dalje: ZID ZPK/15).

10. Suprotno prigovorima žalbe tužitelja, utvrđene činjenice po prvostupanjskom sudu, a koje se odnose na nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule ne čine ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti.

11. Naime, ta ništetnost se ne bi odnosila i na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavak 2. u vezi s člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, budući je u odnosu na vraćanje kredita valjana ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope, jednako kao i odredba o iznosu kredita koji se stavlja na raspolaganje tužitelju u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 194.770,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita kojeg je banka stavila na raspolaganje tužitelju, rok otplate kredita na 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, dok je ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i ustanovljenja da bi predmetni kredit bio oslobođen od tih odredbi, pa stoga unatoč ništetnosti pojedinih odredbi – a na što se poziva prvostupanjski sud, može opstati, a uz navedeno, isti ugovor je i nesporno konvertiran temeljem sporazuma stranaka o sklapanju Dodatka ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016. godine prema odredbama ZID ZPK/15, slijedom čega je temeljem članka 1021. i članka 1022. u vezi članka 322. stavak 1. i članka 342. stavak 2. ZOO tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu iznosa po tom osnovu, pravilno po prvostupanjskom sudu odbijen kao neosnovan, slijedom čega je u tom dijelu trebalo djelomično odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP).

12. Neosnovana je žalba tuženika u dijelu u kojem osporava pravilnost odluke prvostupanjskog suda pod točkom II. izreke podtočka 1., u dijelu u kojem je utvrđena ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 6. Ugovora o kreditu broj 236- 114/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji su stranke zaključile dana 23. svibnja 2007. godine kao i ništetna odredba o valutnoj klauzuli (sadržana u članku 4. Ugovora).

12.1. Ovo stoga, jer su neutemeljeni žalbeni navodi tuženika – da nisu ostvareni zakonski uvjeti za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, jer da su zakonski propisi omogućavali ugovaranje promjenjive kamatne stope na strani banaka, da ugovorna odredba u ugovorima o kreditu i pripadajućim općim uvjetima poslovanja, a koja se tiče promjenjive kamatne stope, nije niti u jednom trenutku uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno prema odredbi članka 22. ZOO.

13. Nadalje, činjenica da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio diplomirani pravnik koji je radio u Općinskom državnom odvjetništvu, ne podrazumijeva samo po sebi i posjedovanje potrebnih ekonomskih znanja u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora glede okolnosti koje nisu bile predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu, dakle, znanja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o valutnoj klauzuli vezanoj baš uz CHF (mogućim rizicima fluktuacije tečaja CHF), kao i egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope, pri čemu, premda se nije izjasnio o konkretnom ugovoru (jer u zaključivanju istog nije sudjelovao) svjedok ĐČ, zaposlenik tuženika, ipak je opisao poslovnu praksu u svom radu kao bankovnog referenata navodeći da se ne sjeća da je davao bilo kakve upute klijentima, te da nije imao mogućnosti pregovaranja, slijedom čega je žalbu tuženika u tom dijelu trebalo djelomično odbiti i pod točkom II. izreke podtočka 1., u dijelu u kojem je utvrđena ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi (sadržana u članku 6. Ugovora o kreditu) kao i ništetna odredba o valutnoj klauzuli (sadržana u članku 4. Ugovora) – potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP).

14. Međutim, osnovana je žalba tuženika zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP u odnosu na točku II. podotočka 1. izreke, u kojoj je utvrđena ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena početna godišnja kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35%, a u daljnjem dijelu ugovoren je obračun interkalarne kamate od dana korištenja kredita do stavljanje kredita u otplatu i to u visini kamate od 4,35 %, dok je tekst ugovora u ostatku te odredbe u presliku uloženom u spisu-nečitak (list 5-6 spisa), pa su, obzirom na dio sadržaja te odredbe koji se može iščitati, kao i dijela koji nije čitak, izostali razlozi zbog kojih prvostupanjski sud nalazi da bi se i na tu odredbu odnosili zaključci i utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, slijedom čega je u tom dijelu pobijanu presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (članak 369. ZPP).

15. Osnovana je žalba tuženika zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na odluku pod točkom II. podtočka 1. izreke prvostupanjske presude, kojom je utvrđeno da su nezakonite donesene Odluke tuženika o promjenama kamatne stope, te da tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 27. lipnja 2006. godine pa nadalje, kao i promjenjivom tečaju CHF od 27. lipnja 2006. godine pa nadalje.

15.1. Naime, zakonitost Odluka tuženika kojima je mijenjana kamatna stopa nije bila predmet spora za kolektivnu zaštitu potrošača, na koju se pozvao tužitelj, već ništetnost odredbi konkretnog ugovora jer se o navedenoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu – da bi tužitelj, shodno tome bio u ravnopravnom položaju sa drugom ugovornom strankom te bio u mogućnosti donijeti odluku o prihvaćanju ili ne prihvaćanju takvog načina izmjene kamatnih stopa, dok tužitelj tijekom postupka niti ne navodi iz kojih bi drugih razlog bila nezakonita sama Odluka banke o promjeni kamatnih stopa. Ujedno, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje da tužitelj "nije dužan" plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 23. svibnja 2007. godine pa nadalje, kao i po promjenjivom tečaju CHF od 23. svibnja 2007. godine pa nadalje – jer je plaćanje anuiteta u tom periodu prema tužbi već izvršeno, a sporne odredbe ugovora su utvrđene ništetnim sa pravnim učincima ništetnosti od sklapanja pravnog posla (ex tunc), slijedom čega je u tom dijelu trebalo uvažiti žalbu tuženika i preinakom odbiti taj dio zahtjeva tužbe pod točkom II. podtočka 1. izreke (članak 373. stavak 3. ZPP).

16. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja, jer je ništetnost ugovornih odredbi utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine, koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/2013 od dana 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 19. veljače 2019. godine – to za tužitelja nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO).

17. U odnosu na žalbene prigovore tuženika u dijelu u kojem ističe da bi uz pretpostavku ništenosti spornih odredbi vještak u obračunu trebalo uzeti u obzir tzv. negativnu razliku tečaja i izvršiti umanjenje iznosa, treba reći da tuženik nije podnio protutužbu, kao ni procesno pravni prigovor prebijanja, a niti je na određeni način postavio materijalno pravni prigovor prijeboja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi pod brojem Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine).

18. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu pod točkom II. podtočka 2. i 3. izreke, sa pripadajućim zateznim kamatama zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a koje je rezultat pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava.

18.1. Naime, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu članka 1111. stavka 1. ZOO, na ime preplate kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju dosudio iznos od 3.125,06 eura iz osnova preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (jer je iznos od 7.710, 96 eura za koji je vještak utvrdio da je preplaćen po osnovu promjenjive kamatne stope, umanjen za iznos preplate iz postupka konverzije od 4.585,76 eura), te je prihvatio i zahtjev za isplatu iznosa od 15.585,76 eura iz osnova ništene odredbe o valutnoj klauzuli, nalazeći da tužitelj provođenjem postupka konverzije nije obeštećen u cijelosti.

18.2. Tuženik se pak, tijekom prvostupanjskog postupka (a i sada u žalbi), poziva na pravne učinke među strankama sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu od 23. prosinca 2015. godine (listovi 210-211 spisa) kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, koji je sklopljen suglasno kogentnim odredbama članaka 19.a - 19.i ZID ZPK/15, a u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR-ima, utvrđen iznos preplate i ugovoren način njezina korištenja, ističući da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu u cijelosti prestale obveze tužitelja i tuženika iz Ugovora, odnosno, da je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR, pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva.

18.3. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru suglasno nalazu i mišljenju vještaka, kao da stranke nisu sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, tj. i pored toga što je u Aneksu ugovora o kreditu uračunata pretplata (i po toj osnovi) u iznosu od 34.552,50 kuna, te je ugovoreno da se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta koji će dospijevati u skladu sa tim Dodatkom i to najviše do 50%, sve dok se preplata u cijelosti ne iskoristi.

18.4. Ujedno, a glede pravnih učinaka konverzije, napominje se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na 7. sjednici Građanskog odjela održanoj 13. i 20. prosinca 2022. godine zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije".

19. Stoga je trebalo uvažiti djelomično žalbu tuženika i u odnosu na dosuđujući dio pod točkom II. podtočka 2. i 3. izreke, kao i djelomično žalbu tužitelja u odnosu na odbijajući dio pod točkom II. podtočka 2.a. izreke – te u tom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje (članak 370. ZOO).

20. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud, u skladu sa primjedbama ukidnog rješenja otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka ostvarenu u odnosu na ukinuti dio presude kojim je bilo odlučeno o ništetnosti odredbe članka 3. Ugovora o kreditu, nadalje, pozvati će vještaka financijske struke da dopuni nalaz i mišljenje na način da utvrdi iznose u Dodatku ugovoru o kreditu obračunate preplate po osnovu promjenjive kamatne stope za svako mjesečno razdoblje povrata kredita do sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu, pa će u skladu sa razlozima ove odluke – pravilnom primjenom materijalnog prava, o ukinutom dijelu donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, koju će valjano obrazložiti.

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke III. izreke, zasniva se na odredbi članka 166. stavak 3. i 4. ZPP.

U Šibeniku, 24. lipnja 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marta Plančić