Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1272/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i članice vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja AS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Sloković, odvjetnik u Pazinu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P- 574/2021-23 od 19. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P- 574/2021-23 od 19. siječnja 2024. pod točkom I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-574/2021-23 od 19. siječnja 2024. pod točkom II. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom pod točkom I. 1.) izreke utvrđuju se ništetnima u ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila,broj kreditne partije [broj kredita], koji je zaključen između parničnih stranaka 24. svibnja 2007. u [adresa], a koji je potvrđen 25. svibnja 2007. od strane javnog bilježnika Đordana Pahovića, u [adresa], pod brojem OV 6895/07:

- odredbe iz članka 1., članka 2. i članka 6. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (CHF),

- odredba iz članka 6. u dijelu u kojem je propisano da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja,

- odredba iz članka 18. stavak 1. točka P) u cijelosti, koja glasi: „Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.“.

Pod točkom I. 2.) nalaže se tuženici da tužitelju isplati novčani iznos 5.493,45 eura (41.390,39 kn) sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže označeno u izreci.

Pod točkom II. izreke presude odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži da se tuženici naloži da mu isplati novčani iznos iznad dosuđenog u točki I 2.) do iznosa 6.901,59 eura (52.000,00 kn), odnosno za iznos 1.408,10 eura (10.609,61 kn) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. svibnja 2007. pa do isplate.

Pod točkom III. izreke presude nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.522,89 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate.

Prvostupanjskim rješenjem pod točkom I izreke utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi:

"1.) Utvrđuju se ništetnima u ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila, broj kreditne partije [broj kredita], koji je zaključen između parničnih stranaka dana 24. 5. 2007. u [adresa], a koji je potvrđen dana 25. 5. 2007. od strane javnog bilježnika Đordana Pahovića, u Poreču, pod brojem OV-6895/07:

- odredba iz članka 2. u dijelu u kojem je redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunate po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."

Pod točkom II. izreke rješenje odbija se zahtjev tuženice da joj tužitelj naknaditi parnični trošak u iznosu995,42 eura (7.500,00 kn) sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenje tog rješenja do isplate.

Pod točkom III. izreke odbija se prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženici.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. i III. izreke i protiv prvostupanjskog rješenja pod točkom II. i III. izreke žali se tuženica zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu i rješenje preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalbe tuženice protiv presude i rješenja su neosnovane.

4. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franak, zahtjev za isplatu iznosa od 5.493,45 eura sa zateznim kamatama s osnove preplaćene razlike tečaja i odluka o trošku. Sporan je prigovor nadležnosti i odluka o odbijanju zahtjeva za naknadu troškova zbog djelomičnog povlačenja.

5. Prvostupanjski sud je donio pobijanu presudu i rješenje polazeći od utvrđenja i zaključaka:

-da je prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženici neosnovan,

-da su čl. 16. ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007., a koji je predmet ovog postupka, stranke ugovorile da je za sve eventualne sporove iz toga ugovora nadležan sud prema sjedištu banke, odnosno prema sjedištu njezine, podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice,

-da je iz presude u predmetu C-240/98 do C-244/98 Europskog suda za ljudska prava utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira da li se radi o materijalnim ili postupovnim odredbama i da se prorogacijska klauzula o potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive,

-da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana već je sastavni dio tipskog ugovora tuženice na čiji sadržaj tužitelj nije mogla utjecati,

-da tako proizlazi iz iskaza tužitelja, koji prvostupanjski sud cijeni vjerodostojnim jer drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje,

-da navedena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama s obzirom na boravište tužitelja i sjedište tuženice,

-da kako je u konkretnom slučaju predmet spora utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu, a tužitelj je kao korisnik kredita potrošač,

u takvim okolnostima je mogao pokrenuti postupak pred sudom u mjestu gdje ima prebivalište,

-da je podneskom od 12. prosinca 2022. tužitelj smanjio tužbeni zahtjev za dio deklaratornog tužbenog zahtjeva na koje povlačenje je tuženica pristala, te je potraživala trošak,

-da se odluka o trošku iz točke II izreke rješenja temelji na stavu suda da zbog ovog povlačenja (kako je citirano u točki I 1.) izreke rješenja) za tuženika nisu nastali posebni troškovi, a riječ je o manjem dijelu tužbenog zahtjeva na utvrđenje,

-da nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu između tuženice kao kreditora, te tužitelja kao korisnika kredita 24. svibnja 2007. u pogledu novčanog iznosa 32.492,08 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate,

-da nije sporno da je čl. 1., čl. 2. i čl. 6. ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak CHF na način da je u čl. 1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen tim ugovorom, te da je čl. 2. ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 32.492,08 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20% sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, a u točki 6. da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 462,31 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim za CHF na dan plaćanja,

-da nije sporno da je čl. 18. st.1. t. P) ugovoreno kako korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani korisnika kredita izjavljuju kreditoru da su upoznati s činjenicom da su kredit iz čl. 1. toga ugovora, te sve obveze na povrat kredita iz toga ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa da izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju toga ugovora,

-da je riječ o ugovoru prema kojim je otplata kredita vezana uz švicarski franak, odnosno da je riječ upravo o ugovoru kojim je odredbama bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koji je vezana glavnica istovjetno predmetu koji se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodio pod posl. br. P1401/12,

-da obzirom na navedeno te odredbu čl. 502. c ZPP-a, a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

-da je sud vezan za pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1041/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a kojom je suđeno da je da tuženica u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.), i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

-da su i u konkretnom slučaju ništetne konkretne odredbe ugovora o kreditu iz ovog postupka, pa nastavno na navedeno,

-da je neosnovan prigovor zastare,

-da je izračun razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlika nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF, izrađen po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Tomislavu Prpiću, a tijekom postupka ga je tuženica tek paušalno osporavala, osporavajući zapravo osnov tužbenog zahtjeva,

-da je prvostupanjski sud nalaz i mišljenje vještaka prihvatio kao potpun, razumljiv, te u svemu sukladan pravilima struke, pa je iz istog utvrdio da sve utvrđene pojedinačne razlike kad se zbroje predstavljaju navedenu pretplatu od strane tužitelja u iznosu ukupno 41.390,39 kn u odnosu na početni tečaj CHF,

-da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljem kao potrošačem kada se ima u vidu njegov iskaz iz kojeg jasno proizlazi da je riječ o namjenskom kreditu za kupnju automobila za potrebe njegove obitelji (a koji tuženica, na kojoj bi bio teret dokaza u tom pravcu – niti ne osporava),

-da je prema odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa bi na tuženici bio teret dokaza da je kredit transakcija tužitelja unutar njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja,

-da zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (a koja je utvrđena ranije opisanom pravomoćnom presudom koja vezuje taj sud i gdje su razlozi te ništetnosti obrazloženi) tuženica je u skladu s odredbama čl. 1111. st. 1. u vezi s čl. 1115. ZOO- a dužna tužitelju vratiti preplaćeni iznos koji predstavlja razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koji bi bila obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je banka nije primijenila tečaj CHF koji je bio važeći na dan isplate kredita u iznosima kako je navedeno u točki I 2.) izreke ove presude, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, jer za naplatu tog iznosa tuženica nije imala pravnog osnova,

-da je tuženica u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužna tužitelju naknaditi i zatezne kamate koje teku na iznose preplaćenih mjesečnih iznosa od izvršenja uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate,

-da je tužbeni zahtjev u visini iznad dosuđenog u točki I 2.) odbijen kao neosnovan budući da je preplaćeni iznos po tužitelju utvrđen financijskim vještačenjem u visini 41.390,39 kn, a radi čega je za iznos iznad tog iznosa do 52.000,00 kn tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen.

6. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju povredu određeno ukazuje tuženica u žalbi, a niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP-a s obzirom da su presuda i rješenje razumljivi, sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a presuda i rješenje ne proturječe sama sebi niti razlozima i ima razloga o odlučnim činjenicama. Jednako tako nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP- a). Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a, na koju povredu ukazuje tuženica u žalbi, jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve dokaze i na temelju pravilne ocjene odlučio o (djelomičnoj) osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

6.1. Neosnovani su i žalbeni navodi da je prvostupanjski sud onemogućio tuženicu u raspravljanju time što je odluku o određivanju osobe vještaka i zadatku vještačenja donio posebnim rješenjem o samom dokaznom sredstvu, osobi vještaka i zadatku vještaku s obzirom da je navedeno rješenje kojim je određen vještak i zadatak vještačenja dostavljeno tuženici pa je na taj način tuženici omogućeno da raspravlja i osobi vještaka i zadatku vještaka niti je time prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 251. (određivanje osobe vještaka), čl. 288. i 289 (radnje suda na pripremnom ročištu) u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a jer takvo postupanje suda u konkretnom slučaju nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

7. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom mjerodavnih odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, u vezi čl. 87. st. 1. istog Zakona, u odnosu na odredbu čl. 16. Ugovora o kreditu od 24. svibnja 2007. kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke dakle u [adresa], prihvatio svoju nadležnost. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i razumljive razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženica žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

8. Na žalbene navode tuženice o mjesnoj (ne)nadležnosti suda prvog stupnja, valja odgovoriti kako prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Prema tumačenju Suda Europske unije, u interpretativnoj presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98, obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga se ex officio ispituje nepoštenost sporne odredbe ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula). Slijedom navedenog, a budući da tuženica uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u ugovoru o kreditu, koji je predmet ovog postupka, pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu. Članak 87. st. 1. ZZP/03, propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu u čl. 82. alineja 19. ZZP/03, jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 takva se odredba smatra ništavom. Ovo zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, pa je tako tužiteljici otežano pravo na ostvarivanje njezinih prava iz ugovora pred sudom, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a. Slijedom izloženih razloga, prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan, imajući pri tome u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019. Na žalbene navode valja još odgovoriti da na primjenu odredbe članka 19.l stavka 1. ZPK-a nije od utjecaja činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen prije stupanja na snagu tog Zakona, budući da je navedena zakonska odredba stupila na snagu 30. rujna 2015., što znači da je bila na snazi u vrijeme pokretanja predmetne parnice 21. kolovoza 2023., a radi se o odredbi procesne naravi koja se, radi svog karaktera, primjenjuje na sve parnice pokrenute nakon njezinog stupanja na snagu. Naime, sudska nadležnost (apsolutna, stvarna, mjesna) se prosuđuje s obzirom na činjenično stanje kakvo je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe sudu, ali po propisima koji vrijede u vrijeme odlučivanja o nadležnosti. Dakle, pitanje nadležnosti suda je pretpostavka za postupanje nadležnog suda zbog čega se nadležnost ispituje primjenom procesnih zakonskih odredbi koje su na snazi, tj. koje se primjenjuju u vrijeme odlučivanja o nadležnosti.

8.1. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženici zbog djelomičnog smanjenja tužbenog zahtjeva (za dio deklaratornog zahtjeva), koje se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, ne pripadaju troškovi prema pravilima iz čl. 158. st.1. ZPP-a jer joj zbog tog smanjenja nisu nastali posebni troškovi.

8.2. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. st. 2. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje pod točkom II. i III. izreke rješenja.

9. Nadalje, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule bile ništetne, pa suprotni žalbeni navodi tuženice su bez utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

10. Tužitelj se pravilno pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesenu u postupku protiv tuženice, a po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tuženica u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tuženica postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Neosnovano žalitelj problematizira pravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe, a što za posljedicu ima ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužitelj pozvao, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

11. Dakle, i postupanje tuženice po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno je na način da je utvrđeno kako tuženica nije na transparentan način informirala potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedene odluke proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženica kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

12. Dakle, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli bila nejasna, nerazumljiva i teško uočljiva i da je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

13. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

14. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U ovom postupku tuženik nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je o spornim odredbama ugovora pregovaralo niti je na te okolnosti predlagao provođenje dokaza.

15. S obzirom da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kakvu neravnotežu uzrokuju sporne odredbe, jer tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima te elementima koje dovode do promjene valute i nije informirao tužitelja o parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su predmetne odredbe kao takve ništetne kako je to u konačnosti utvrđeno i u kolektivnom sporu.

16. Ovo iz razloga jer je odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud pobijanom presudom utvrdio ništetnost Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF.

17. U odnosu na žalbene navode tuženice u kojima u bitnome obrazlaže svoje tvrdnje da se u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se na konkretnog tužitelja načelo zaštite apstraktnog potrošača valja reći da je prvostupanjski sud omogućio dokazivanje da li su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile u konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dane odgovarajuće obavijesti potrošača o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da li je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga, kraj činjenice da je na sporne okolnosti prvostupanjski sud proveo po strankama predložene personalne i materijalne dokaze, koje je pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud, neosnovani su navodi tuženice da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja.

18. Stoga se suprotni žalbeni navodi tuženice, koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni.

19. Bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude su i žalbeni navodi tuženice kojima ukazuje na presude Suda Europske unije br. C-81/19 u predmetu SC Banca Transilvania SA i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraiois AE). Naime, nakon što je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pitanje iz žalbe tuženice predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava i je li tužitelj upotrijebio dužnu pažnju pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi za zaštitu kolektivnih interesa na predmetni postupak individualne pravne zaštite, nije odlučno za donošenje pravilne i na zakonu osnovane presude.

20. Prema tome, kako je u postupku zaštitu kolektivnih interesa i prava, stranka kojeg je bio i tuženik, pravomoćno odlučeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu kojim tuženik tvrdi da predmetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije nepoštena (ništetna) jer da on nije mogao predvidjeti rizik po tužitelja zbog vezivanja njegove obveze za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, a niti s tim u vezi pozivanje na odluku Suda Europske unije (C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. srpnja 2020.).

21. Neosnovani su i navodi žalbe da prvostupanjski sud nije obrazložio svoju tvrdnju o potrošačkom svojstvu tužitelja, s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio i obrazložio status potrošača tužitelja. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je predmetni ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog vozila za potrebe obitelji te je zaključio da nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Tuženica u žalbi osporava utvrđenja prvostupanjskog suda glede tužiteljevog statusa potrošača, međutim takav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje jer u Ugovoru o kreditu nije naznačeno da je sklopljen u bilo kakve poslovne svrhe niti je tuženica predložio dokaze kojima bi takav sadržaj ugovora, koji upućuje da je isti sklopljen isključivo u osobne svrhe, doveo u pitanje. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13 i u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo da / "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije/, što je prvostupanjski sud i utvrdio i za svoje utvrđenje dao valjane i argumentirane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

22. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan prigovor zastare. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (28. srpnja 2021.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO). Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

23. Nadalje, pravilna je odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime, odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice koji se odnose na tijek zateznih kamata. Pri čemu je neodlučno pozivanje tuženika na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijem trajanja posebnih okolnosti („Narodne novine“, broj 53/2020.) kojim su bile propisane interventne mjere u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti Covid 19 uzrokovane virusom SARS- CoV-2 (čl. 1.), a trajanje kojih posebnih okolnosti je prestalo (čl. 8).

24. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima obrazlaže tvrdnje da je prvostupanjski sud trebao usvojiti izračun vještaka imajući u vidu i negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja valja reći sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

25. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud naložio tuženici isplatiti tužiteljici na ime razlike preplate uslijed promjene tečaja CHF iznos od 5.493,45 eura sve sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose s obzirom da tužitelj ima pravo na kamate od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženice do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a. Pri tome je pravilno prvostupanjski sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka.

26. U odnosu na ostale žalbene navode tuženice kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

27. Nadalje, osnovano tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora jer deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev za isplatu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa vrijednost predmeta spora nije 13. 537,73 eura/102.000,00 kn nego 6.901,55 eura/51.999,73 kuna. Međutim, s obzirom da bi primjenom pravilne vrijednosti predmeta spora i važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023.) trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku za 5 neosporenih radnji iznosio 1.250,00 eura (5 radnji po 100 bodova x vrijednost boda 2,00 eura +PDV), a tužitelju je s te osnove dosuđeno 1.243,75 eura, navedeni žalbeni navodi nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke o troškovima postupka.

28. Žalbeni navodi tuženice kojima obrazlaže svoje tvrdnje o omjeru uspjeha tužitelja u sporu su, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je tražio utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati i isplatu, te je povukao dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnom odredbom o promjenjivoj kamati i isplatu s te osnove zbog promjene pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske o zastari (list 516 spisa), tuženica je pristala na povlačenje deklaratornog dijela, ali nije pristala na povlačenje kondemnatornog dijela pa je taj dio odbijen. S obzirom da je prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava u situaciji kada nastupi promjena sudske prakse u pravilu potrebno šest mjeseci da takav razvoj sudske prakse dosegne dovoljan stupanj pravne sigurnosti prije nego što se može smatrati da je javnost zaista postala svjesna domaće odluke kojom je utvrđeno to pravno sredstvo i prije nego što dotične osobe imaju mogućnost i obvezu iskoristiti ga (predmet A protiv RH) te kako su u konkretnom slučaju postojali razlozi da je tužitelj, s obzirom na ustaljenu sudsku praksu u vrijeme kada je podnio tužbu, imao legitimna očekivanja da bi sa tako (djelomično) postavljenim zahtjevom mogao uspjeti u sporu, odnosno da isti nije u zastari (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revd-944/2024-2 od 15. svibnja 2024.). Naime, promjene u domaćoj sudskoj praksi koje utječu na parnični postupak koji je u tijeku mogu dovesti do povrede Konvencije (Petko Petkov protiv Bugarske, 2013., stavci 32. – 34.).

29. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

30. Zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe je odbijen jer tuženica sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 24. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Robert Jambor