Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1938/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Filip Vukadinović iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koje zastupa odvjetnik Andreje Šooš Maceljski iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10935/2023-22 od 27. veljače 2025 ispravljene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10935/2023-26 od 18. ožujka 2025., u sjednici vijeća dana 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10935/2023-22 od 27. veljače 2025. ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 10935/2023-26 od 18. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I Uvažava se žalba tužitelja kao djelomično osnovana te se preinačava odluka o trošku sadržana u toč. III presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10935/2023-22 od 27. veljače 2025. ispravljene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10935/2023-26 od 18. ožujka 2025. pod III izreke u pogledu dijela zahtjeva za trošak tužitelja za koji isti nije prihvaćen za iznos od 62,50 eur i nalaže tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana isplati tužitelju i daljnji trošak postupka od 62,50 eur.

II Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10935/2023-22 od 27. veljače 2025. ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10935/2023-26 od 18. ožujka 2025 u dijelu pod toč. III izreke u preostalom dijelu u kojem tužitelju nije prihvaćen zahtjev za naknadu troškova postupka preko tamo dosuđenog iznosa troška od 776,54 eur i ovdje dosuđenog troška pod toč. I ovog rješenja.

III Odbija se zahtjev stranaka za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuje se ništetnom odredba toč. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012315736 od dana 2. ožujka 2007. godine, sklopljenog između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao kreditora i tužitelja HJ kao korisnika kredita, koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedancijelih pedeset posto) od iznosa kredita.“ Pod II se nalaže tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. platiti tužitelju HJ iznos od 107,76 EUR s zateznim kamatama tekućim od dana 8. ožujka 2007. godine pa do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 776,54 eur s zateznim kamatama od 27. veljače 2025. godine do isplate. Rješenjem o ispravku od 18. ožujka 2025. ispravlja se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P10935/2023-22 od 27. veljače 2025. godine tako da u uvodu presude, stranica prva, redak drugi umjesto "II Anina ulica 3" , " treba pisati "[adresa]" .

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. U odbijajućem dijelu u odnosu na odluku o trosku žali se i tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalbe tuženika nije osnovana.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako su stranke zaključile ugovor o kreditu na 11.846,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju na dan korištenja na 84 mjeseca radi kupnje vozila koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju za CHF na dan dospjelosti te je ugovorena i naknada od 1.50% jednokratna koja se naplaćuje prije ili istovremeno s korištenjem kredita, te je ugovor otplaćen a sporna je odredba o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno zastara.

7. U žalbi tuženika se kao i tijekom postupka pred sudom prvog stupnja prigovara da sud nije utvrdio odlučnu činjenicu, odnosno nije utvrdio da je među ugovornim stranama zbog ugovaranja predmetne naknade nastala značajna neravnoteža te je ugovorna odredba o predmetnoj naknadi bila zakonom propisana i izričito dopuštena, odnosno ista odredba nije niti protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Tužitelju je moralo biti jasno što znači „platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita“. Konačno, istekao je i zastarni rok pa je odluka neosnovana. Tuženik ističe kako je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju dosudio trošak pribave potvrde o visini naknade u iznosu od 50,00 EUR obzirom takav trošak nije bio potreban niti nužan za uspjeh u postupku a neosnovano je dosuđen i trošak podneska od dana 5. rujna 2024. godine te podnesak od dana 29. studenog 2024. godine.

8. Tužitelj pak u žalbi ističe kako je podneskom od dana 05. rujna 2024. godine naznačio posebno vrijednost predmeta spora u odnosu na nenovčani dio tužbenog zahtjeva slijedom čega je Naslov bio u obvezi dosuditi tužitelju zatraženi trošak parničnog postupka, nastavno na naznačenu vrijednost predmeta spora. Nadalje, prvostupanjski sud je propustio tužitelju na dosuđeni iznos dosuditi i trošak pristupa na ročište za objavu presude od dana 27. veljače 2025. godine u iznosu od 100,00 EUR uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost (PDV) u iznosu od 25%.

9. Pravilno sud u takvoj situaciji primjenjuje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. prema kojem ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (2003) ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07. dalje ZZP imajući u vidu zaključenje ugovora) može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tuženik pri tome nije dokazao da je pregovarao o ovoj naknadi već je dao tužitelju unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane.

10. U odnosu na čl. 11, st. 3. ugovora o kreditu tj. o naknadi za sklapanje samog ugovora, sud pravilno utvrđuje kako je ugovorna odredba ništetna, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu, pa je prema čl.323.st.1. ZOO svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti.

11. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-673/23 utvrđuje kako zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, što ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita ali kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Tužitelj jest informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženice na temelju ponude koja je sadržavala i odredbu o predmetnoj naknadi, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već Posebnom ponudom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz djelatnice tuženice), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), jer prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

12. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Z. B. d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Dakle, imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz tuženikove ponude, ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. jer zastara počinje teći od pravomoćnosti ove presude. Također u smislu čl. 1111. i 1115. ZOO pravilno sud dosuđuje i zatezne kamate koje teku od prvog idućeg dana nakon dana plaćanja same naknade kao dana dospjelosti.

14. Pravilno je sud dosudio trošak prema vrijednosti predmeta spora koja se tiče novčanog zahtjeva jer je tužitelj istakao i posebnu vrijednost za deklaratorni zahtjev a po kondemnatornom zahtjevu bi se i inače raspravljalo o valjanosti pravnog posla pa taj zahtjev nije bio nužan za vođenje parnice. No, u pravu je tužitelj kada traži i trošak pristupa na ročište za objavu, jer je na istome tužitelju bilo izvršeno i uručenje odluke odnosno otpravka, pa je time tužitelj stekao moguću ovršnu ispravu. Radnje pak za koje je po tvrdnjama tuženika neosnovano dosuđen trošak tužitelju bile su po pravilnoj ocjeni suda prvog stupnja neophodne za vođenje parnice (četiri obrazložena podneska), pa je odluka o trošku u preostalome dijelu pravilna i zakonita prema čl. 154. i 155. ZPP:

15. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesenu žalbu protiv presude odbiti i njome pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke, a temeljem čl.166. i 1380. toč.3. ZPP u vezi sa čl. 155. ZPP preinačena je odluka o trošku i dosuđen i trošak ročišta za objavu tužitelju te je u tome dijelu njegova žalba djelomično uvažena kao osnovana i odlučeno kao u izreci. Tužitelj je uspio sa neznatnim dijelom žalbom, a tuženik nije uspio sa žalbom pa temeljem čl. 154. i 166. ZPP nije bilo mjesta dosuđenju troškova žalbi.

U Zagrebu, 24. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Sabina Dugonjić