Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-376/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CM iz [adresa], 1. Jordanovački odvojak 15D, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Vinko Adžić i Ivan Adžić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 10782/2021-27 od 21. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 24. lipnja 2025.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-10782/2021-27 od 21. svibnja 2024. u dijelu pod točkom I. izreke.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženice te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-10782/2021-27 od 21. svibnja 2024. u dijelu pod točkom II., III. i IV. izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. O trošku žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3213253521, broj kreditne partije 7104183353, sklopljenog 8. svibnja 2008., između tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odnosno odredba članka 7. stavak 1. Ugovora u dijelu kojim se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 26.214,28 EUR, a pod točkom III. izreke u istom roku isplatiti iznos od 11.895,73 EUR, sve sa tamo navedenim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku od dospijeća do isplate. Pod točkom IV. izreke odlučeno je o troškovima postupka na način da je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 12.092,67 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade troškova postupka i troška žalbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Prvenstveno je istaći da tuženica u žalbi neosnovano ponavlja svoje navode da tužiteljica nakon izvršene konverzije kredita nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinačnih odredbi ugovora o kreditu.

5.1. U odnosu na navedeno valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: „… bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…“.

6. Žaliteljica nadalje neosnovano prigovara da sud nije mogao prihvatiti preinaku tužbe u odnosu na isplatu nakon zaključenja prethodnog postupka, jer je u konkretnom slučaju tužiteljica točnu visinu pretplate s osnove ništetnih odredaba saznala nakon provođenja financijskog vještačenja, koje je predloženo već u tužbi, pa je do djelomične preinake tužbe došlo zbog okolnosti koje su nastale nakon zaključenja prethodnog postupka, a koje okolnosti su isključivo rezultat provedenog (nužnog) dokaza u postupku, slijedom čega je, na temelju odredbe članka 190. stavak 2. ZPP, pravilno prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe, unatoč protivljenju tuženice, budući da je stavkom 3. istog članka propisano da sud može dopustiti preinaku i kad se tuženik protivi ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a što je ovdje slučaj. Pritom je ukazati da takvo postupanje prvostupanjskog suda u skladu sa stanovištem zauzetim na zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. – prema kojem je takva preinaka dopuštena (Su IV-162/2021).

7. Stoga nisu počinjene relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 187. i 190. ZPP na koje sadržajno ukazuje žaliteljica.

8. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje, budući da je izreka pobijane presude u tom dijelu razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

9. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti žalba tuženice zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

10. Iz razloga pobijane presude proizlazi:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 8. svibnja 2008. sklopili ugovor o namjenskom kreditu na iznos od 258.271,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovoren rok otplate od 30 godina s redovnom kamatnom stopom od 5,80% godišnje, te da se prema članku 7. ugovora tužiteljica obvezala iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u valuti CHF,

-da se radi o kreditu za kupnju stana, te potrošačkom ugovoru,

-da tuženica u ovom postupku nije dokazala da se radilo o odredbama o kojima su stranke pojedinačno pregovarale, ni da su tužiteljici predočeni svi rizici ugovaranja takvog kredita,

-da je sukladno članku 502.c ZPP sud vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18, tj. da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli kojom je obveza vezana uz valutu CHF,

-da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita.

11. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare, jer je ništetnost ugovornih odredbi utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine, koja je odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 29. prosinca 2021., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 155/23, dalje: ZOO), dok zahtjevi za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, ne zastarijevaju. Što se pak tiče preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) ukazati je na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., po kojem se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

12. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je sporni Ugovor – potrošački ugovor, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502.c ZPP, s tim da pojam naknade štete u smislu odredbe članka 502.a ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, a time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, a što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac u Izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19) proširio učinak odredbe članka 502.a ZPP i na tužbe za isplatu. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.1. Stoga žalbeni navodi tuženika da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, na koju se prvostupanjski sud pozvao, ne može primijeniti u konkretnom slučaju nisu osnovani, jer se navedena presuda odnosi na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile.

12.2. Ovdje je potrebno ukazati na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-56/23 od 23. studenog 2023. u kojem se navodi da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema, a što tuženica u konkretnom slučaju nije dokazala.

13. Tuženica nadalje u žalbi neosnovano ponavlja svoje navode o informiranosti tužiteljice. Naime, u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužiteljici kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog Ugovora, pa je tuženica trebala, jer je teret dokaza bio na njoj, na sporne okolnosti odredaba navedenog Ugovora predložiti saslušanje osobnog bankara tužiteljice, odnosno svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču – tužiteljici, a što ista nije učinila, pa je zaključiti da tuženica u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije oborila predmnijeve djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga su bez utjecaja navodi tuženice kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

14. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je odredba Ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO.

15. Zbog svega navedenog, jer u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, temeljem članka 368. stavka 1. ZPP žalbu tuženice djelomično je valjalo odbiti i u dijelu pod točkom I. izreke potvrditi prvostupanjsku presudu.

16. Međutim, ispitivanjem pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu pod točkom II. i III. izreke u pravcu u žalbi istaknute bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, utvrđeno je da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njezina pravilnost jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i međusobno proturječni, a uz iznijetu bitnu povredu odredaba parničnog postupka i činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno .

17. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da iako je sklapanjem Dodatka ugovoru neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena, prvenstveno za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom ugovor konvertiran u ugovor s valutnom klauzulom u EUR, što međutim da ne znači da je tužiteljica, iako joj je priznat određeni iznos na ime pretplate tom prilikom, uistinu obeštećena prilikom konverzije kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno ne znači da je u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da u predmetnom ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

18. Utvrđujući visinu tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji je utvrdio da ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 26.199,56 EUR, a ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 26.214,28 EUR i to za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, pri čemu manje plaćeni anuiteti zbog nižeg tečaja iznose ukupno -14,72 EUR. Konverzijom kredita utvrđena je preplata tužiteljici po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR u iznosu od 11.059,31 EUR koja je iskorištena za buduće otplate anuiteta nakon provedbe konverzije. U dopuni nalaza vještak je utvrdio da ukupna razlika preostale glavnice prema konvertiranom kreditu na dan konverzije, tj. 30. rujna 2015. iznosi 129.927,83 EUR, dok primjenom tečaja na dan isplate kredita ista iznosi 210.049,75 CHF, pa razlika manje priznate glavnice iznosi 11.895,73 EUR.

19. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica je tražila, a prvostupanjski sud prihvatio isplatu iznosa preplate samo pozitivnih razlika, po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, u iznosu od 26.214,28 EUR, iz razloga jer tuženica do zaključenja prethodnog postupka nije podnijela protutužbu za negativne razlike, a niti za priznati iznos preplate u konverziji, pa zaključuje da nema osnove da bi se ti iznosi uračunali i prebili s tražbinom tužiteljice. Osim toga u dijelu priznate preplate da se radi o razlici koja je rezultat zakonom propisanog postupka izračuna konverzije i time je njen položaj, sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), izjednačen s položajem potrošača koji su sklopili kredite u valuti EUR što da je i bila svrha tog Zakona. Stoga da tuženica ne bi niti mogla navedeni iznos potraživati od tužiteljice, niti bi za isti trebalo umanjiti utvrđenu preplatu obveze tužiteljice do dana konverzije, tim više što se odredbe o obeštećenju, koje štite tužiteljicu kao potrošača, ne odnose na tuženicu, kao trgovca. Glede tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu manje priznatog iznosa glavnice kod konverzije, prvostupanjski sud zaključuje da bi priznavanjem manjeg iznosa na ime preostale glavnice od onog na koji bi tužiteljici pripadalo pravo zbog ništetnih odredbi, unatoč tome što je izračun izvršen sukladno ZID ZPK/15 tuženica ostvarila korist, na povrat koje tužiteljica ima pravo i tek se priznavanjem iste tužiteljica dovodi u poziciju kao da ništetnih odredbi do dana konverzije nije bilo slijedom čega prihvaća i taj dio zahtjeva.

20. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice jer okolnost da je dio obveza plaćala treća osoba (suprug tužiteljice) ne utječe na legitimaciju tužiteljice budući da su uplate izvršene u ime i za račun tužiteljice.

21. Člankom 19.c stavkom 1. ZID ZPK propisan je izračun konverzije kredita, a daljnjim odredbama ZID ZPK/15 propisano je što sve mora sadržavati izračun konverzije radi informiranja potrošača, učinci konverzije za vjerovnika i za potrošača.

21.1. Polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/15, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- I/3685/20 od 4. travnja 2017.) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužiteljica se prešutno odrekla svojih tražbina koje bi joj pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužiteljice kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak, jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužiteljice kao potrošača, kome je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

21.2. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama u skladu s kojima je nesporno provedena predmetna konverzija, svi iznosi koje je tužiteljica platila tuženici za podmirenje obveza iz osnovnog ugovora o kreditu, pa tako i onih iznosa koji su plaćeni na temelju ništetne odredbe o valuti obveze vraćanja kredita vezanoj za CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvoreni su u EUR prema tečaju na dan plaćanja i iskorišteni za namirenje obveza po sada konvertiranom kreditu prema članku 19.c stavku 1. i 2. ZID ZPK/15, dakle, za podmirenje glavnice koja je na dan isplate kredita pretvorena u EUR sa kamatnom stopom umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, koja je jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je tuženica primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja Ugovora o kreditu, uz uvažavanje smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

21.3. U konkretnom slučaju među strankama nije sporno da je utvrđeni iznos pretplate od 11.059,31 EUR/83.326,37 kn u cijelosti iskorišten za namirenje budućih obroka.

21.4. Nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu nakon zaključenog Dodatka tom Ugovoru i Sporazuma u skladu s odredbama ZID ZPK/15 ne obvezuju tužiteljicu s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za svo ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR, pa je u tom smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/03.

22. Međutim, unatoč utvrđenju da je konverzija kredita provedena u skladu s odredbama o konverziji ZID ZPK/15 i da tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje iznose koje je platila temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz daljnju nespornu činjenicu da je utvrđena pretplata od 11.059,31 EUR iskorištena za namirenje budućih anuiteta, dakle, anuiteta dospjelih nakon 30. rujna 2015., prvostupanjski sud daje nalog vještaku da ne samo utvrdi iznose koje je tužiteljica kroz razdoblje otplate do sklapanja konverzije kredita platila s osnova tih ništetnih odredbi, već i da utvrdi ukupnu razliku preostale glavnice prema konvertiranom kreditu na dan konverzije.

23. Pritom prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje da su svi iznosi plaćeni u ispunjenju osnovnog Ugovora o kreditu pa tako i oni plaćeni s osnove ništetnih odredbi tog osnovnog Ugovora iskorišteni za namirenje obveza po Dodatkom izmijenjenom Ugovoru, a preplata iskorištena za namirenje anuiteta dospjelih nakon sklapanja konverzije.

24. Primjena posebnog propisa ZID ZPK/15 derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su uplaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valuti obveze u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru o kreditu na način propisano ZID ZPK/15, a ujedno je ugovoren i način na koji će se iskoristiti preplata (članak 19.c stavak 1. alineja 5. ZID ZPK/15). Na taj je način, sukladno članku 160. stavku 1. ZOO prema kojem obveza prestaje suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu, ispunjenjem i u drugim zakonom određenim slučajevima, prestala obveza tuženice za povrat više plaćenih iznosa s osnovne ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u smislu članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO. Više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice bez pravne osnove pa stoga nema pravnog temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za povrat svih plaćenih iznosa kroz razdoblje otplate do konverzije u smislu naprijed citiranih odredbi ZOO u ukupno dosuđenom iznosu od 26.214,28 EUR, niti je bilo osnove na temelju ništetnih odredbi koje su izmijenjene suglasnošću tužiteljice u skladu sa ZID ZPK/15 koji propis je za tuženicu prisilnog karaktera, određivati visinu „pogrešno obračunate“ glavnice i s te osnove obvezivati tuženicu platiti tužiteljici iznos od 11.895,73 EUR.

25. Tuženica je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/15, unijela iznose koje tužiteljica traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez osnove bili prešli u njezinu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR na koji način je tužiteljica obeštećena za taj iznos, no, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženica držala bez pravne osnove od dana kada su joj plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

26. ZID ZPK/15 izrijekom nije uredio materijalnopravni učinak ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni redovne kamate i valuti obveze u CHF propisan člankom 1111. stavkom 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. istog Zakona kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove i to na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate na izvršene uplate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U članku 19.c stavku 4. i stavku 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određeno je u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok u članku 19.e stavku 7. propisuje da učinak konverzije snosi vjerovnik te određuje koje troškove konverzije snose potrošači. ZID ZPK/15 kao specijalni propis za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetnih odredbi do izvršene konverzije po osnovi odredbe članka 1111. ZOO ništa ne određuje.

26.1. Stoga po ocjeni ovog suda u odnosu na činjenicu da je tuženica držala iznos od 26.214,28 EUR u svojoj imovini bez pravne osnove do dana konverzije s kojim danom su ti iznosi iskorišteni u korist tužiteljice za namirenje njezinih obveza po valjanom kreditu konvertiranim Dodatkom, valja primijeniti članak 1111. i članak 1115. ZOO i to na temelju članka 4. stavka 2. ZZP/14 kojim je propisano da se na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ako posebnim zakonima iz stavka 1. tog članka ili ZZP/14 nije drukčije određeno.

27. Ovaj drugostupanjski sud stoga smatra da primjenom naprijed navedenih zakonskih odredbi postoji obveza tuženice plaćanja nepodmirenih zateznih kamata na iznose plaćene s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to od dana plaćanja do 30. rujna 2015. s kojim danom je izvršen obračun konverzije sukladno pravno valjanom Dodatku ugovora o kreditu, a takvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Navedeno stajalište podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 18. veljače 2025.

28. Zbog ostvarene bitne povrede odredbe parničnog postupka, ali i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja budući sud prvog stupnja nije utvrdio visinu zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koje su tekle od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do dana konverzije 30. rujna 2015., valjalo je djelomično prihvatiti žalbu tuženice i na temelju članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP ukinuti pobijanu presudu u dijelu pod točkom II. i III. i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

29. U ponovnom postupku prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud biti će dužan voditi računa o činjenici da su stranke sklopile pravno valjani Dodatak Ugovoru o kreditu i Sporazum o korištenju pretplate te će rukovodeći se naprijed iznesenim pravnim shvaćanjem ovog suda utvrditi visinu zatezne kamate na iznose plaćene s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF osnovnog ugovora o kreditu od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do 30. rujna 2015. Stečeno pravno shvaćanje o tužbenom zahtjevu tužiteljice prvostupanjski sud biti će dužan opravdati jasnim i neproturječnim odlučnim razlozima koji će imati činjenično i pravno uporište u cjelokupnoj procesnoj građi.

30. Kako je zbog djelomičnog ukidanja odluke u pogledu glavne stvari za sada neizvjestan uspjeh stranaka u ovom sporu (članak 154. ZPP), to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka pod točkom IV. izreke, s time da će se o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Šibeniku, 24. lipnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić