Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-427/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca: Gorana Stošića kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, kao suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog ureda Jugoslav Puran iz Bjelovara, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog ureda Hrvoje Matić iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini broj P-424/2024-10 od 10. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini broj P-424/2024-10 od 10. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„1. Utvrđuje se ništetnom odredba u članku 6. Ugovora o kreditu broj: 5140030242-63000110088/2005 sklopljenog 6.6.2005. između tužitelja ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, Kapucinska ulica 29, u dijelu u kojem je tužitelj u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u visini 0,80% od iznosa kredita.

2. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju ŠK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], nadoknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.079,64 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope – kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje

Gž-427//2025-2

glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači, a podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno potražuje i troškove sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi, niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa se nije ostvarila bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koju sadržajno tuženik ističe u žalbi, a nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene u skladu sa odredbom članka 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika HYPO ALPE- ADRIA-BANK d.d., kao kreditorom 6. lipnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030242- 63000110088/2005 (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, u svrhu adaptacije kuće;

- da je u članku 6. Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 0,80% jednokratno unaprijed;

- da se radi o potrošačkom kreditu;

- da se radi o standardnom ugovoru, čiji sadržaj je odredio tuženik;

- da se prije sklapanja Ugovora nije pojedinačno pregovaralo vezano za spornu odredbu, kao i da tužitelj na bilo koji način nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe u dijelu kojim ga obvezuje na uplatu te naknade, a posebno da nije bio upoznat u čemu se naplaćeni troškovi sastoje;

- da navedena odredba nije sadržavala podatke o tome na temelju kojih je parametara tuženik kao banka, svojom odlukom odredila visinu naknade za obradu kredita, te koji su to troškovi koji su nastali tuženiku radi obrade kredita;

- kao i da tuženik tijekom postupka nije niti predložio dokaze na okolnost da je imao stvarne troškove obrade tužiteljevog zahtjeva za kredit, pa slijedom toga

Gž-427//2025-2

nije dokazao ni visinu troškova koje je eventualno imao, a niti da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

6.2. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da s obzirom na to da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi sporne naknade, niti mu je pojašnjena odredba koju je tuženik unaprijed formulirao u ugovoru, sporna odredba je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud, jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale, jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu, te tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

8. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ujedno, odredbom članka 81. stavka 2. ZZP, propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok prema stavku 4. istog članka ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.1. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

9. Nadalje, ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije, kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita, može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

10. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju predmetne naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) - prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna odredba članka 6. Ugovora, kojom je ugovoreno da je isplata odobrenog tužitelj obvezan platiti jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 0,80 % iznosa kredita, ništetna u smislu

Gž-427//2025-2

odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje: ZOO).

11. Neutemeljeno tuženik u žalbi ističe i prigovore – da odredba članka 6. Ugovora nije nepoštena ni ništetna, jer da se radi o jasnoj i preciznoj odredbi koja kao takva ne može biti ništetna, niti podliježe testu poštenosti, da se radi o cijeni kredita, te da nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita.

12. U odnosu na žalbene navode tuženika da izostanak kondemnatornog zahtjeva za vraćanje stečenoga po osnovi (toga) ništetnog pravnog posla, upućuje na zaključak da tužitelj nema pravni interes za deklaratornu zaštitu, valja odgovoriti da je zahtjev za utvrđenje ništetnim prethodno pitanje za ostvarenje zahtjeva za vraćanje stečenoga (bez osnove) na temelju toga pravnog posla ili pak drugih zahtjeva kao posljedice ništetnosti pravnog posla. Pravni interes za takav deklaratorni zahtjev ne isključuje sama činjenica što, pored deklaratornog, nije postavljen i kondemnatorni zahtjev. Osim toga čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) propisano je neograničeno isticanje ništetnosti, odnosno da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je čl. 327. st. 1. ZOO propisano da se na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana stranka, što znači da pravo na isticanje ništetnosti nije uvjetovano podnošenjem kondemnatornog zahtjeva, niti njegovom osnovanošću ili zastarjelošću, pa su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je tužbu u tom dijelu trebalo odbaciti.

13. Nadalje, na žalbene navode tuženika da je predmetna ugovorna odredba jasna, razumljivo izražena u postotku i smještena na vidljivo mjesto te stoga nije nerazumljiva ili teško uočljiva, valja odgovoriti da činjenica da je sporna odredba transparentna, ne znači da je ujedno i poštena. Iz načina na koji je u članku 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita naplaćuje naknada za obavljanje bankarskih usluga u iznosu od 0,80 % iznosa kredita, prije svega ne može se zaključiti o kojim troškovima se radi, a niti su troškovi određeno navedeni, odnosno, odredba ne sadrži nikakvih podataka o troškovima stvarno pruženih i nastalih tuženiku na koje se odnosi. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka. nespornim proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu te da tužitelj nije mogao utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba, pa tako ni na ugovorenu naknadu. Kako tužitelju nije objašnjeno koji troškovi tuženika se namiruju iz ugovorene naknade, a niti iz ostalog sadržaja Ugovora o kreditu kao i provedenog dokaznog postupka, ne može se izvesti zaključak koji troškovi tuženika bi se podmirivali iz te naknade, te da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije iznio koji su se troškovi tuženika namirili iz te naknade, koja visina zavisi o visini odobrenog kredita, može se zaključiti da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, koji je platio ugovorenu naknadu bez da je znao koju uslugu ili trošak tuženika tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja.

14. Da se radilo o tipski formularnom ugovoru, koji je unaprijed sastavljen od strane prednika tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja, također nije sporno, a proizlazi i iz iskaza tužitelja, čiji iskaz je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio.

15. Budući da tuženik u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki III. prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava

Gž-427//2025-2

drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članka 365. stavak 2. ZPP), a niti su u tom dijelu počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tuženika, kojom se pobija odluka o parničnom trošku - ukazuje neosnovanom.

16. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja (točka I. izreke ove presude).

17. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

U Šibeniku, 24. lipnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić