REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6036/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Pintarić i Srednoselec Pintarić d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 22. svibnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Andreje Srednoselec Pintarić, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika Marka Pavlinića, odvjetnika, dana 23. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50-4648208, potvrđen kod javnog bilježnika Stanke Jelinić, Nova Gradiška pod poslovnim brojem: OV- 581/2008-1 dana 21. siječnja 2008. godine, kojeg su sklopili tužitelj ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak ).

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 isplatiti tužitelju BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.649,20 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 0,80 eura od dana 01.04.2008. godine,

- na iznos od 9,50 eura od dana 01.11.2008. godine,

- na iznos od 0,36 eura od dana 01.12.2008. godine,

- na iznos od 11,98 eura od dana 01.01.2009. godine,

- na iznos od 13,76 eura od dana 01.02.2009. godine,

- na iznos od 14,57 eura od dana 01.03.2009. godine,

- na iznos od 12,64 eura od dana 01.04.2009. godine,

- na iznos od 13,07 eura od dana 01.05.2009. godine,

- na iznos od 9,59 eura od dana 01.06.2009. godine,

- na iznos od 7,03 eura od dana 01.07.2009. godine,

- na iznos od 7,71 eura od dana 01.08.2009. godine,

- na iznos od 9,06 eura od dana 01.09.2009. godine,

- na iznos od 8,94 eura od dana 01.10.2009. godine,

- na iznos od 7,58 eura od dana 01.11.2009. godine,

- na iznos od 10,14 eura od dana 01.12.2009. godine,

- na iznos od 12,20 eura od dana 01.01.2010. godine,

- na iznos od 15,12 eura od dana 01.02.2010. godine,

- na iznos od 14,45 eura od dana 01.03.2010. godine,

- na iznos od 18,41 eura od dana 01.04.2010. godine,

- na iznos od 17,66 eura od dana 01.05.2010. godine,

- na iznos od 19,13 eura od dana 01.06.2010. godine,

- na iznos od 31,82 eura od dana 01.07.2010. godine,

- na iznos od 29,21 eura od dana 01.08.2010. godine,

- na iznos od 37,19 eura od dana 01.09.2010. godine,

- na iznos od 34,43 eura od dana 01.10.2010. godine,

- na iznos od 30,00 eura od dana 01.11.2010. godine,

- na iznos od 39,36 eura od dana 01.12.2010. godine,

- na iznos od 51,26 eura od dana 01.01.2011. godine,

- na iznos od 42,83 eura od dana 01.02.2011. godine,

- na iznos od 45,79 eura od dana 01.03.2011. godine,

- na iznos od 42,03 eura od dana 01.04.2011. godine,

- na iznos od 42,70 eura od dana 01.05.2011. godine,

- na iznos od 58,67 eura od dana 01.06.2011. godine,

- na iznos od 60,22 eura od dana 01.07.2011. godine,

- na iznos od 73,32 eura od dana 01.08.2011. godine,

- na iznos od 66,49 eura od dana 01.09.2011. godine,

- na iznos od 59,02 eura od dana 01.10.2011. godine,

- na iznos od 57,71 eura od dana 01.11.2011. godine,

- na iznos od 57,14 eura od dana 01.12.2011. godine,

- na iznos od 60,67 eura od dana 01.01.2012. godine,

- na iznos od 63,75 eura od dana 01.02.2012. godine,

- na iznos od 64,17 eura od dana 01.03.2012. godine,

- na iznos od 62,03 eura od dana 01.04.2012. godine,

- na iznos od 63,47 eura od dana 01.05.2012. godine,

- na iznos od 64,46 eura od dana 01.06.2012. godine,

- na iznos od 62,80 eura od dana 01.07.2012. godine,

- na iznos od 63,24 eura od dana 01.08.2012. godine,

- na iznos od 62,00 eura od dana 01.09.2012. godine,

- na iznos od 59,31 eura od dana 01.10.2012. godine,

- na iznos od 62,17 eura od dana 01.11.2012. godine,

- na iznos od 63,55 eura od dana 01.12.2012. godine,

- na iznos od 62,58 eura od dana 01.01.2013. godine,

- na iznos od 57,18 eura od dana 01.02.2013. godine,

- na iznos od 61,77 eura od dana 01.03.2013. godine,

- na iznos od 62,17 eura od dana 01.04.2013. godine,

- na iznos od 60,37 eura od dana 01.05.2013. godine,

- na iznos od 54,79 eura od dana 01.06.2013. godine,

- na iznos od 54,64 eura od dana 01.07.2013. godine,

- na iznos od 56,02 eura od dana 01.08.2013. godine,

- na iznos od 58,22 eura od dana 01.09.2013. godine,

- na iznos od 61,27 eura od dana 01.10.2013. godine,

- na iznos od 59,69 eura od dana 01.11.2013. godine,

- na iznos od 60,81 eura od dana 01.12.2013. godine,

- na iznos od 62,07 eura od dana 01.01.2014. godine,

- na iznos od 62,85 eura od dana 01.02.2014. godine,

do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.050,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 23. lipnja 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 10.6.2023. navodi da je sa tuženikom dana 17.1.2008. sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-4648208, koji je solemniziran po javnom bilježniku Stanki Jelinić iz [adresa] dana 21.1.2008. pod poslovnim brojem OV-581/2008, a kojim Ugovorom mu je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na 16.649,24 CHF, obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik u ugovoru koristio nedopuštene i nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose valutu CHF (švicarski franak), zbog čega smatra da je ponašanje tuženika u ovom ugovornom odnosu predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. U bitnome ističe da mu tuženik prilikom zaključenja ugovora nije pružio dovoljno informacija i obavijestio ga o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Poziva se na presudu Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda broj U-III-2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. st. 2. 3. i članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP-a), odredbe članaka 96. i 99. ZZP/07, stav sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao relevantnih i u ovom predmetu, tužitelj ističe da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne te da mu je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50-4648208 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te naloži tuženiku da mu isplati neosnovano stečeni iznos od 4.778,02 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog preplaćenog anuiteta, napominjući da pridržava pravo konačnog uređenja tužbenog zahtjeva nakon financijskog vještačenja kojeg predlaže provesti. Potražuje i naknadu parničnog troška uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Tužitelj uz tužbu kao dokaze preslike otplatnog plana, prijepis knjigovodstvene kartice i preslike Ugovora o kreditu broj 918-50- 4648208, od dana 17.1.2008.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 918-50-4648208, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare utuženog iznosa. U odnosu na pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača tuženik ističe da sud nije vezan za utvrđenja iz Presude TS i Presude VTS. Naime, u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača, (ZZP/03), koji uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima da, pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice. Također, naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz Presude TS i Presude VTS budući da tužitelj potražuje povrat stečenog bez osnove, a ne naknadu štetu. Naime, odredba čl. 502.c ZPP-a i odredba čl. 138.a ZZP jasno propisuju kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako je stoga predmetna odredba nepoštena ne navodeći niti jednu odredbu koja utvrđuje isto. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP), osobito čl. 96., 99. i 102., Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana standardnim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Zbog navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Tuženik osporava navode tužitelja da istom od strane tuženika ne bi bile pružene dostatne i jasne informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Pritom, tuženik ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj CHF u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF u budućnosti pogotovo u razdoblju od više godina na koje razdoblje je sklopljen Ugovor o kreditu. Tužitelj kao osnovu tužbenog zahtjeva za isplatu navodi stjecanje bez osnove. Međutim, tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno odredbi čl. 1111., st. 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Nadalje, sukladno odredbi čl. 1112., st. 1. ZOO-a, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje tužitelj u tužbi navodi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz Presude TS, Presude VTS 1, Presude VTS 2 i Presude VSRH, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, tužitelj nije dokazao da je došlo prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika odnosno nije pružio dokaz da je sve utužene iznose po Ugovoru o kreditu platio tuženiku. Nadalje, ako je tužitelj smatrao da određene iznose po Ugovoru o kreditu nije dužan platiti, postavlja se pitanje zbog čega isti zahtjev nije istaknuo ranije. Sukladno navedenom čl. 1112. ZOO-a, tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje s obzirom na to da nije zadržao pravo na povrat navodno preplaćenog iznosa. Također, nesporno je da ni ostali uvjeti iz čl. 1112. ZOO-a nisu ispunjeni, tj. tužitelj nije navodno platio da bi izbjegao prisilu, a isplata nije zavisila od ispunjenja uvjeta. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Tuženik uz odgovor na tužbu kao dokaze prilaže stručni članka o analizi rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu.

3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navode tuženikova odgovora na tužbu drži neosnovanim i pravno neutemeljenim. U bitnome ističe da je tuženik u postupku Potrošač isticao iste razloge koje ističe i u ovom odgovoru na tužbu, a o kojima je pravomoćno odlučeno. Neosnovanim drži i istaknuti prigovor zastare, sve pozivajući se na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u svojoj odluci broj Rev-2245/17 od 20.3.2019. u kojoj je detaljno obrazložio razloge za shvaćanje kako: ”pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe”. Tuženik je ostao kod svojih navoda i prigovora.

4. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke utvrđene su čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu. Saslušan je tužitelj ZM, dok je tuženik odustao od prijedloga da sud sasluša kao svjedoka njegovu zaposlenicu EM na okolnost pregovora sa tužiteljem prilikom sklapanja predmetnog ugovora. Određeno je provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Koraljki Cesarec Noršić, dipl. oec. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 918-50-4648208, namjenski, za kupnju novog vozila Opel, u iznosu od 16.649,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja, na rok otplate od 72 mjeseca, koji je kredit tužitelj otplatio.

6. Sporno je jesu li tužitelju prilikom ugovaranja predmetnog kredita od strane djelatnika tuženika pojašnjeni svi rizici koji se tiču valute CHF te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početno ugovorenu vrijednost CHF i koliko isti iznose. Sporan je tijek zakonskih zateznih kamata. Sporno je, u slučaju da sud prihvati stav da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF ništetne, da li bi se prilikom izračuna visine tužbenog zahtjeva trebale uzeti u obzir i razlike nastale uslijed smanjenja tečaja u odnosu na početni (tzv. negativne razlike), mogu li se primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač te je li nastupila zastara utuženih potraživanja.

7. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužitelju značenja spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF (čl. 1. i čl.7. Ugovora) sud je saslušao tužitelja ZM koji u svom iskazu ističe da je kod tuženika podigao kredit radi kupnje novog vozila za svoje osobne potrebe. U auto kući u kojoj je pronašao vozilo koje mu je odgovaralo su mu rekli da se kreditiranje vrši kod tuženika i da je kredit u valuti CHF. Također su mu rekli da je to najpovoljniji kredit. Vjerovao im je i to prihvatio. U banku uopće nije odlazio niti mu je itko iz banke pojašnjavao ugovorne odredbe jer je sve vezano uz ovaj kredit riješio u auto kući. U cijelosti su pripremili ugovor i dali mu na potpis tako unaprijed pripremljeni ugovor koji ga je čekao u auto kući, tamo ga je uzeo i išao javnom bilježniku. Pročitao je ugovor onako kako su ga oni pripremili. Bilo mu je bitno da je točno naveden iznos kredita i kolika je mjesečna rata. Kredit je otplatio. U vrijeme podizanje kredita nije imao svoju firmu niti obrt, bio je zaposlen u tvrtki Đuro Đaković, tamo radi i danas.

8. Na temelju iskaza tužitelja te odredbe čl. 6 predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je namjena kredita GMAC – kredit za kupnju novih vozila Opel, sud sa sigurnošću utvrđuje da tužitelj ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopio pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZP-a (NN 96/2003). Dakle, tužitelj ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Utvrđeno je i da tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost promjene tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a iz dostupnih informacija tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF niti je mogao informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza, nije u konkretnom slučaj dokazao da je tužitelj kao potrošač mogao utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi definiranih od strane tuženika kao trgovca slijedom čega sud u potpunosti prihvaća kao istiniti dio iskaza u kojem tužitelj navodi da je sve potrebno za predmetni kredit obavio u auto kući gdje ga je čekao unaprijed pripremljeni ugovor. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom oko valutne klauzule niti mu je tuženik na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasnio sporne odredbe ugovora kako bi tužitelj mogla predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, to je u pitanju ništetna ugovorna odredba koja je dovela do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja. Dužnost tuženika je bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u skladu s odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit, kamatu, tečaj, valutu i da mu pruži kvalitetnu informaciju kako bi se odlučio na pravni posao s tuženikom. U protivnom, kao što se i dogodilo, tužiteljica je došla u pravnu poziciju da ima pravo na punu naknadu svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Na okolnost sporne visine tužbenog zahtjeva određeno je provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Koraljki Cesarec Norršić, dipl. oec. Vještaku je dano u zadatak utvrditi razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na povećanje tečaja CHF-a uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja u utuženom razdoblju, kao i utvrditi i tzv negativne razlike.

10. U svom nalazu i mišljenju od dana 1.7.2024. sudski vještak Koraljka Cesarec Noršić, dipl. oec., daje mišljenje da razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na povećanja tečaja CHF-a, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja u utuženom razdoblju iznosi: “Negativne” razlike - 224,28 kn, tj. -29,77 eura, “pozitivne” razlike 20.184,65 kn, tj. 2.678,96 eura, iz čega slijedi da je neto razlika tečajnih razlika 19.960,37 kn, tj. 2.649,20 eura po fiksnom tečaju konverzije 1 euro = 7,5345 kn.

11. Tužitelj nije imala prigovora na opisani nalaz i mišljenje vještaka te je podneskom od dana 7.1.2025. konačno specificirao tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, sve prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka i to na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 2.649,20 eura koja se preplata odnosi na ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF, uvećano za zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta, sve kako je opisano u točci I. izreke ove presude.

12. Tuženik je istaknuo prigovor na nalaz i mišljenje vještaka. Prigovora metodi kojom je izvršen izračun razlike kao i samom provedenom izračunu. Nalaz i mišljenje je u suprotnosti sa sadržajem i smislom predmetnog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa CHF s anuitetima u kunskoj protuvrijednosti koji se vraćaju po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Smatra da je pogrešno primijenjen i tečaj važeći na dan isplate kredita te da je vještak u cijelosti poništio učinak valutne klauzule i to čl. 22. ZOO-a prema kojem je načelno dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno na dan plaćanja, kako je i propisano Ugovorom o kreditu.

13. Sudski vještak Koraljka Cesarec Noršić se pisanim putem očitovala na prigovore tuženika na način da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja. Ističe da joj je zadatak bio utvrditi razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na povećanja tečaja CHF-a uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja u utuženom razdoblju. Vještak će utvrditi i tzv. negativne razlike. Na prigovore tuženika od 1.8.2024. u kojima predlaže da se Nalaz i mišljenje izrade sukladno Ugovoru o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF/Kn navoda da je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu vještak kod izračuna uzeo u obzir promjenjivu kamatnu stopu sukladno Ugovoru o kreditu. U odnosu na valutnu klauzulu: Zadatak vještaka nije bila izrada Nalaza i mišljenja s valutnom klauzulom CHF/Kn, već primjena početno ugovorenog tečaja CHF. Nakon zaprimljenog očitovanja tuženik više nije imao prigovora na matematički izračun financijskog vještaka.

14. Sud prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je u cijelosti ispunio postavljeni zadatak, a izračun je pregledan i jasan. Prigovori tuženika su pravne prirode i njihova neosnovanost je već pravomoćno utvrđena u postupku Potrošač. Dužnost tuženika je bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u skladu s odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit, kamatu, tečaj, valutu i da mu pruži kvalitetnu informaciju kako bi se odlučio na pravni posao s tuženikom. U protivnom, kao što se i dogodilo, tužitelj je došao u pravnu poziciju da ima pravo na punu naknadu svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem odredbe valutnoj klauzuli u CHF.

15. Tužitelj se tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem broj Revt 249/14-2 od 9.4.2015. odbio revizije tuženih banaka iz postupka "Potrošač" (tužitelj u tom postupku Potrošač-Hrvatski savez za zaštitu potrošača) koje su pobijale drugostupanjsku presudu Pž-7129/13 u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda P-1401/12 kojim je ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. VSRH polazi od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanih s potrošačima u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, su bile nepoštene slijedom čega su temeljem čl. 87 ZZP/03 i čl. 102 ZZP/07 te odredbe ništetne. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3.9.2019. odbijena je revizija osam tuženih banaka u predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, uključujući i tuženika te je u navedenoj presudi izražen pravni zaključak da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Također, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. 7. 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EURima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3.9.2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (NN br. 96/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP-a.

16. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakona utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštene posebnim zakonom izrijekom predviđenom i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP.

18. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 20.3.2018. poslovni broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle (u odnosu na ovdje prednika tuženika) od 14.6.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena dana 10.6.2023. to je razvidno da nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a za preplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u odnosu na koju je zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a počeo teći tek donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od dana 14.6.2018.

19. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je provedenim financijskim vještačenjem sukladno kojem je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev. Odluka o zakonskim zateznim kamatama se temelji na čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja jer je tuženik nesavjestan stjecatelj s obzirom da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna.

20. Odluka o trošku se temelji na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t. 1), podnesaka od 30.4.2024., 6.8.2024. i 7.1.2025. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8 t.1) i zastupanja na ročištima održanim 8.5.2024., 14.1.2025. i 22.5.2025. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1). Nije prihvaćen trošak sastava podneska od 6.6.2024. kojima tužitelj obavještava sud o uplati predujma, jer isti nije nužan budući navedeno sud provjerava i sam. Uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 350,00 EUR trošak tužitelja iznosi 1.750,00 EUR. Navedenom trošku treba dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.050,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 23.6.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.

U Zagrebu 23. lipnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika