REPUBLIKA HRVATSKA

P-1090/2022-29

OPĆINSKI SUD U ŠIBENIKU

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Toniju Grgurinu, u pravnoj stvari tužiteljica: 1. GE rođ. UE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] 2. AE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Darijo Čajo, odvjetnik u Kaštel Kambelovcu, protiv tuženika: HRVATSKA DOMINIKANSKA PROVINCIJA „NAVJEŠTENJA BLAŽENE DJEVICE G“ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Krokar, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, nakon javne glavne rasprave zaključene 8. svibnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljica KE, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Darijo Čajo u Kaštel Kambelovcu i zamjenika punomoćnika tuženice Branimira Belamarića, odvjetnika u Šibeniku, na ročištu za objavu odluke održanom 23. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da su tužitelj pod 1. GE i tužitelj pod 2. AE suvlasnici za po 1/3 dijela svaki na realnom dijelu nekretnine označene kao dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji je u vještvu TRIPODIJ d.o.o. predanom sudu dana 14. travnja 2016.g. označen slovima A, B, C, D, A površine 7.586 m2.

2. Ovlašćuju se tužitelj pod 1. GE i tužitelj pod 2. AE da temeljem točke 1. ove presude provedu parcelaciju predmetne nekretnine na način da iz iste izdvoje naprijed točno navedeni i opisani fizički i geometrijski određeni realni dio, i navedeni dio formiraju kao samostalnu česticu zemljišta s novim brojem, te provedu navedenu parcelacija u katastru i zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina].

3. Ovlašćuju se se tužitelj pod 1. GE i tužitelj pod

2. AE da po provedbi parcelacije iz točke 2. ove presude zatraže i postignu upis svog prava vlasništva na tako formiranoj samostalnoj čestici zemljišta s novim brojem na svoja imena za po 1/3 dijela svaki od njih uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tužene Hrvatska dominikanska provincija „Navještenja Blažene Djevice Marije“ u navedenim udjelima.

4. Utvrđuje se da su tužitelj pod 1. GE i tužitelj pod

2. AE r. UE suvlasnici za po 1/3 dijela svaki na realnom dijelu nekretnine označene kao dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji je u vještvu TRIPODIJ d.o.o. predanom sudu dana 14. travnja 2016.g. označen slovima E, F, G, H, E površine 4.117 m2.

5. Ovlašćuju se tužitelj pod 1. GE i tužitelj pod 2. AE da temeljem točke 4. ove presude provedu parcelaciju predmetne nekretnine na način da iz iste izdvoje naprijed točno navedeni i opisani fizički i geometrijski određeni realni dio, i navedeni dio formiraju kao samostalnu česticu zemljišta s novim brojem, te provedu navedenu parcelacija u katastru i zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina].

6. Ovlašćuju se se tužitelj pod 1. GE i tužitelj pod 2. AE da po provedbi parcelacije iz točke 5. ove presude zatraže i postignu upis svog prava vlasništva na tako formiranoj samostalnoj čestici zemljišta s novim brojem na svoja imena za po 1/3 dijela svaka od njih uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tužene Hrvatska dominikanska provincija „Navještenja Blažene Djevice Marije“ u navedenim udjelima.

7. Utvrđuje se da su tužitelj pod 1. GE i tužitelj pod 2. AE suvlasnici za po 1/3 dijela svaki na realnom dijelu nekretnine označene kao dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji je u vještvu TRIPODIJ d.o.o. predanom sudu dana 14. travnja 2016.g. označen slovima I, J, K, L, M, N, I površine 10.412 m2.

8. Ovlašćuju se tužitelj pod 1. GE i tužitelj pod 2. AE da temeljem točke 7. ove presude provedu parcelaciju predmetne nekretnine na način da iz iste izdvoje naprijed točno navedeni i opisani fizički i geometrijski određeni realni dio, i navedeni dio formiraju kao samostalnu česticu zemljišta s novim brojem, te provedu navedenu parcelacija u katastru i zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina].

9. Ovlašćuju se tužitelj pod 1. GE i tužitelj pod 2. AE da po provedbi parcelacije iz točke 8. ove presude zatraže i postignu upis svog prava vlasništva na tako formiranoj samostalnoj čestici zemljišta s novim brojem na svoja imena za po 1/3 dijela svaka od njih uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tužene Hrvatska dominikanska provincija „Navještenja Blažene Djevice Marije“ u navedenim udjelima.

10. Utvrđuje se da su tužitelj pod 1. GE i tužitelj pod 2. AE suvlasnici za po 1/3 dijela svaki na realnom dijelu nekretnine označene kao dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koji je u vještvu TRIPODIJ d.o.o. predanom sudu dana 14. travnja 2016.g. označen slovima O, P, R, S, O površine 1.758 m2.

11. Ovlašćuju se tužitelji pod 1. GE i tužitelj pod 2. AE da temeljem točke 10. ove presude provedu parcelaciju predmetne nekretnine na način da iz iste izdvoje naprijed točno navedeni i opisani fizički i geometrijski određeni realni dio, i navedeni dio formiraju kao samostalnu česticu zemljišta s novim brojem, te provedu navedenu parcelacija u katastru i zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina].

12. Ovlašćuju se se tužitelj pod 1. GE i tužitelj pod 2. AE da po provedbi parcelacije iz točke 11. ove presude zatraže i postignu upis svog prava vlasništva na tako formiranoj samostalnoj čestici zemljišta s novim brojem na svoja imena za po 1/3 dijela svaka od njih uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tužene Hrvatska dominikanska provincija „Navještenja Blažene Djevice Marije“ u navedenim udjelima.“

II. Nalaže se tužiteljicama da tuženiku u roku od 15 dana nadoknade parnični trošak u iznosu od 3.859,38 EUR, dok se kao neosnovan odbija zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu.

i  r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužiteljica od 11. kolovoza 2016.

II. Odbija se prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora označenu u tužbi u visini od 10.000,00 kuna (tj. 1.327,22 EUR).

Obrazloženje

1. Tužiteljice u tužbi tvrde da je u zemljišnim knjigama ovog suda kao vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisan tuženik, međutim, da su one suvlasnice za po ½ od 229/17588 dijela iste stekavši rečene suvlasničke udjele nasljeđivanjem majke UE pok. ŠE, a koja da je prema podacima iz katastarskog operata i upisana kao suposjednica rečene nekretnine za predmetni udio, s tim da navedene suvlasničke udjele osobno i putem pravnih prednika drže u mirnom, poštenom i nesmetanom posjedu više od stotinu godina. Slijedom istaknutog činjeničnog supstrata, tužiteljice su konačno ustale zahtjevom kojim su tražile da se utvrde suvlasnicama za po ½ od 229/17588 dijela čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i ovlaste na postizanje preuknjižbe prava suvlasništva glede predmetne nekretnine upisom na svoja imena za navedene suvlasničke udjele, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu opirao istoj i njome stavljenom zahtjevu navodeći da iz tužbe nije jasno na kojem točno pravnom osnovu tužiteljice temelje zahtjev stavljen u ovoj parnici, odnosno da li je to nasljeđivanje ili dosjelost, a koji pravni osnovi da se međusobno isključuju. Osim toga, naveo je da u konkretnom slučaju nisu niti ispunjenje zakonske pretpostavke za stjecanje predmetnog suvlasničkog dijela sporne nekretnine dosjelošću, a to stoga jer da je tužiteljicama zasigurno bilo poznato da se radi o crkvebom zemljištu. Stoga je predložio da tužba odbaci, podredno da se zahtjev tužiteljica odbije kao neosnovan i istima naloži da mu nadoknade prouzročene parnične troškove.

2.1. Tuženik je ujedno naveo i da je promjena posjednika u katastarskom operatu za predmetnu nekretninu nezakonito izvršena brisanjem njegovog pravnog prednika (Samostan „Sv. Križa“) kao posjednika uz upis posjeda na imena fizičkih osoba. Osim toga, naveo je da je predmetna nekretnina oduvijek predstavljala pašnjak, neplodno i šumu bez vidljivih tragova posjeda, kao i da ista zasigurno zadnjih 50-60 godina nije bila obrađivana, a iz koje činjenice da je moguće zaključiti da je posjed upisanih suposjednika glede predmetne nekretnine prestao napuštanjem stvari. Nadalje je naveo da su pravni prednici tužiteljica za vrijeme Kraljevine Jugoslavije od tuženika stekli nekretnine na temelju presuda Sreskog suda u Trogiru, a prema odredbama Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. listopada 1930., a na temelju odredbi kojeg zakona su pravni prednici tužiteljica iz osnova dugogodišnjeg uzdržavanja u statusu obrađivača - težačkih prava svoj težački odnos na nekretninama pretvorili u vlasnički odnos na istima, s tim da glede predmetne nekretnine u „crkvenim“ knjigama u kojima se vršila evidencija ubranog prihoda za svaku godinu po pojedinim nositeljima težačkih obitelji nije evidentiran težački odnos, a što da upućuje na zaključak da ista nije ni bila obrađivana od bilo koga, pa tako ni od tužiteljica odnosno njihovih pravnih prednika, a niti da su težačka prava glede predmetne nekretnine bila evidentirana u zemljišnim knjigama.

3. Tužiteljice su, pak, u očitovanju na navode tuženika istaknute u odgovoru na tužbu navele da zapravo polažu suvlasnička prava na četiri zasebna realna dijela predmetne nekretnine. Osim toga, navele su da je u zemljišnim knjigama za k. o. [katastarska općina] zabilježena agrarna prijava ŠE pod rednim brojem 111. glede 153. zemljišnoknjižnog tijela u kojem je upisana i predmetna nekretnina, slijedom čega su kao pravni osnov postavljenog tužbenog zahtjeva navele i stjecanje vlasništva na temelju Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja.

4. Tuženik je u nastavku postupka naveo da je naprijed navedena zabilježba izvršena 1939., dakle, ne po Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja iz 1946., već po Zakonu o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije iz 1930., a po kojem propisu su se prijave mogle podnijeti u roku od godine dana od dana stupanja na snagu tog zakona, a što je propušteno učiniti u konkretnom slučaju, dok je eventualno naknadni posjed izvršavan glede predmetne nekretnine stečen uzurpacijom.

5. Nakon rezultata u postupku provedenog očevida na licu mjesta 18. prosinca 2015. tužiteljice su stavile zahtjev kojim su tražila da se utvrde suvlasnicama za po 1/3 odgovarajućih realnih dijelova predmetne nekretnine (ukupno četiri dijela površina: 7.586 m2, 4.117 m2, 10.412 m2 i 1.758 m2), kao i da se tuženiku naloži da trpi provedbu parcelacije predmetne nekretnine, a po formiranju zasebnih parcela i upis prava suvlasništva za po 1/3 dijela na njihova imena, a u svezi s kojim zahtjevom su navele da je njihova majka UE oca ŠE naslijedila za 2/3 dijela, a za 1/3 dijela JE ž. KE čiji nasljednici da nisu stranke ove parnice.

6. Tuženik se protivio naprijed navedenoj preinaci tužbe. Ujedno je naveo da na nedosljednost tvrdnji tužiteljica ukazuje i činjenica da je pravna prednica tužiteljica upisana kao posjednica predmetne nekretnine u površini od 12.000 m2 (naziva „Ležaji“ tj. „Pišćete“) + 10.000 m2 (naziva „Mišina strana“ odnosno „Glavičine“) tj. u ukupnoj površini od 22.000 m2, dok da konačno stavljenim zahtjevom potražuju četiri realna dijela te nekretnine u ukupnoj površini od 23.873 m2. Suviše toga, naveo je da po tužiteljicama ničim nije dokazano da bi upravo predmetna parcela bila predmetom agrarne prijave podnesene od strane njihovog pravnog prednika 1939., s tim da se zabilježena prijava odnosi na zemljišnoknjižno biće 153. u kojem da je upisano preko 120 čestica. Naveo je i da glede predmetne nekretnine nije bio upisan teret „težaštine“ po Zakonu o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije iz 1930., a za stjecanje prava vlasništva nekretnine po kojem zakonu je bilo nužno donošenje odgovarajuće odluke. Ujedno je naveo da tužiteljice niti ne tvrde da bi agrarni odnosi glede predmeta spora bili razriješeni po Zakonu o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja iz 1946. Nadalje je naveo i da su agrarni odnosi feudalnog karaktera glede pravnog prednika tužiteljica razriješeni presudom Sreskog suda u Trogiru br. 930/31 od 28. studenog 1934., a sukladno kojoj da mu je dodijeljen veći broj nekretnina (ukupno 24 danas upisane u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]) ukupne površine 17.371 m2.

7. Odlukom suda ranije donesenom u ovoj pravnoj stvari (presudom Općinskog suda u Splitu br. P.6029/15 od 14. lipnja 2017.) bio je u cijelosti prihvaćen stavljeni zahtjev tužiteljica, međutim, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv iste, a odlukom drugostupanjskog suda (rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku br. 1 Gž- 651/2017-2 od 17. travnja 2019.), ukinuta je rečena presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gr1 77/2022-2 od 4. travnja 2022. za postupanje u ovom predmetu određen ovaj sud.

8. Tužiteljice su u nastavku postupka ustrajale u navodima isticanima tijekom ranije provedenog postupka, suviše toga navodeći da sve i da agrarna prijava njihovog pravnog prednika nije bila izvršena glede predmetne nekretnine ne sprječava sud u prosuđivanju jesu li u određenom slučaju nastupile pravne posljedice po Zakonu u ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja, a kojim zakonom da su razriješeni faktično postojeći agrarni odnosi bez upisanog kmetskog prava; da su se odgovarajući ograđeni dijelovi predmetne nekretnine po njihovim pravnim prednicima, koji da su kao i većina drugih mještana živjeli od poljoprivrede, najkasnije od 30-ih godina prošlog stoljeća koristili kao pašnjak, za ubiranje drva za ogrjev te branje kadulje, buhača i smilja, dok da okolnost što su predmetne parcele u zadnje vrijeme dijelom zapuštene ne znači da bi nad istima prestalo pravo vlasništva obrađivača; da činjenica da predmetna nekretnina nije utvrđena ostavinom njihovih pravnih prednika nije od utjecaja na stečeno vlasništvo glede odgovarajućih realnih dijelova istih po njihovim pravnim prednicima (makar kao naknadno pronađena imovina), s tim da je njihova cjelokupna ostavina u času smrti prešla na njihove nasljednike; podredno su navele i da su sporne realne dijelove predmetne nekretnine stekle makar dosjelošću tj. faktičnim posjedovanjem istih od strane njih i njihovih im pravnih prednika.

9. Tuženik je u nastavku postupka također ustrajao u navodima isticanima tijekom ranije provedenog postupka, te je osim toga naveo da po tužiteljicama tijekom postupka ničim nije dokazano da bi njihov pravni prednik u svezi obrađivanja predmetnih parcela njihovom vlasniku plaćao doprinos, slijedom čega da eventualno besplatno obrađivanje istih ne predstavlja agrarni odnos, kao i da šume ili pašnjaci nisu potpadali pod udar agrara; da su mještani Žednog i Arbanije nakon 2. svjetskog rata uzurpirali posjed na većini nekretnina njegovog pravnog prednika (Samostana „Sv. Križa“) te ga među sobom podijelili; da su obrađivači doista obrađivali njezine posjede tada isti ne bi bili upisani na površine u okruglim brojevima, već u stvarno obrađivanoj površini; da je i sam Samostan „Sv. Križa“ do prije nekog vremena bio upisan kao posjed jednog od mještanina; da su mještani Čiova bili u očitom neprijateljstvu prema crkvi te zauzimali njihove nekretnine i provodili nasilje nad pripadnicima iste. Suviše toga, naveo je i da je veliki broj mještana Žednog i Arbanije s otoka Čiova 1939. ponovno podnosio agrarne prijave (i to redovito za navedeno zemljišnoknjižno tijelo 153.) pozivajući se na tzv. Financijski zakon iz 1939./1940. pa da je takon agrarnu prijavu podnio i pravni prednik tužiteljica (Agr-52/39), međutim, da su te prijave mahom bile fiktivne.

10. Tužiteljice su u očitovanju na potonje navode tuženika navele da su težački odnosi u Dalmaciji i Hrvatskom primorju praktično bili običaj, a što da proizlazi iz činjenice da ni „otvoreno pismo“ baruna DE nije imalo utjecaja na dalmatinskog seljaka (a što da je obitelj ŠE - jer su tužiteljice dokazane pravne sljednice svog djeda ŠE - bila na početku 20. stoljeća) već je posebnim carskim patentom od 4. ožujka 1849. određeno da se Zakon od 7. rujna 1848. koji se odnosi na emancipaciju kmetstva ne odnosi na kmetske i kolonatske (težačke) odnose u Dalmaciji. Nadalje su navele da bolest vinove loze (filoksera ili trsna uš) na početku 20. stoljeća dovodi do promjena kultura na obrađivanom području, s tim da su se njihovi pravni prednici na predmetnim česticama bavili sadnjom buhača (jednako kao i ostali seljaci [adresa] i okolice) tj. ekološkog pesticida koji da se već tada izvozio u Sjedinjene Američke Države. Osim toga, kada da se mijenja kultura na zemljištu, a koja se morala mijenjati zbog općepoznatih događaja, počinje se mijenjati i pravni odnos do te mjere da dolazi do dugotrajnosti zakupa na predmetnim zemljištima, a koje se ogleda u tome što su nasljednici težaka bili obvezni nastaviti zakupni odnos do isteka ugovora pod potpuno istim uvjetima koji su se razlikovali od kraja do kraja, pa su tako na području [adresa] i [adresa] odnosi težaka i veleposjednika/crkve bili takvi da su najčešće bili nasljedni, i to od pamtivijeka, pri čemu su vlasnici dobivali trajnu rentu (zv. „livel“), bilo u naravi bilo u radnoj snazi. Osim toga, da su navedeni običaji uz odnos veleposjednika doveli do toga da je Zemaljska vlada za Dalmaciju 8. prosinca 1918. izdala Naredbu kojom se zabranjuje samovoljno raskidanje ugovora o zakupu zemljišta, a čija je tendencija bila da vlasnici nisu mogli ukloniti težaka sa svog zemljišta, sve to ne samo zbog bolesti vinove loze i sl., već i zbog industrijskog razvoja koji počinje ostavljati mnoga zemljišta bez radne snage. Nadalje, da 6. rujna 1919. dolazi do „raspisa“ jer je Italija imala pretenzije na Dalmaciju, pa je na intervenciju Saveznika tadašnje povjerenstvo za pravosuđe Zemaljske vlade za Dalmaciju raspisom stavila izvan snage prijašnje odredbe o ukidanju kolonatskih odnosa te su koloni (težaci) opet morali davati daće, a zbog njihovog nezadovoljstva i sve većih tenzija koje su rezultirale prestankom plaćanja. Potom je Pokrajinska uprava 24. rujna 1919. donijela odluku prema kojoj su težaci oslobođeni od plaćanja državi, općinama, samoupravnim tijelima i crkvi, međutim, zbog različitosti veličine posjeda i činjenice što su jedni morali plaćati posjed, a drugi ne, došlo je do sukoba i intervencije vojske zbog čega je u vrijeme Vidovdanskog ustava (28. lipnja 1921.) država obećala dati vlasnicima naknadu za izgubljenu zemlju te je isto predstavljalo uvod u projekt donošenja Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. lipnja 1923. koji kasnije doživljava brojne izmjene do objave tog zakona u „Službenim novinama“ 4. prosinca 1930. Potom da je donesena Naredba o provođenju Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. listopada 1930. (Službene novine broj 279 od 4. prosinca 1930.), s tim da se smatralo da su na temelju tog zakona 1. prosinca 1918. pravno raskinuti svi feudalni odnosi koji su u zemljišnim knjigama bili upisani između državnog erara te vrhovnog feudatara, kao koristovnog vlasnika. Da se u konkretnom slučaju radilo o agrarnom odnosu proizlazi iz sljedećih činjenica:

- zemljište koje je predmet postupka nalazi se na otoku Čiovu, a općenito na području Dalmacije i hrvatskog Primorja i pri tome posebno na otocima su u drugoj polovini 19. stoljeća u zemljišnim knjigama uknjižena već prije postojeća prava (težačka prava) najčešće na zemljištima pojedinih vlasnika veleposjednika, a crkva je jedan od takvih veleposjednika,

- u okolici [adresa] gdje se predmetna nekretnina nalazi je agrarni odnos drukčiji, a posebno njegovo obilježje je usitnjenost posjeda, pa se na jednom posjedu znalo naći i po nekoliko vlasnika,

- kulture koje se obrađuju se mijenjaju u prvoj polovini 20. stoljeća, a navedeno u konkretnom slučaju koincidira s masovnom sadnjom biljke buhač koja je prirodni insekticid na području Općine Trogir i njenim otkupom u [adresa], a o čemu da su u sudski spis već prije dostavljale dokaze.

Nadalje su navele da su njihovi pravni prednici predmetne nekretnine stekli drugom agrarnom reformom, i to na temelju Zakona o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja koji da je stupio na snagu 22. studenog 1946., a kojim je bilo propisano da je potrebno da su kum,ulativno ispunjeni uvjeti u pogledu toga da se radi o veleposjedničkoj zemlji i da postoji obrađivač koji vlasniku daje dohodak; da se na predmetnim parcelama sadio buhač, da je bilo maslina, da su se brala drva, da su se posjedi obrađivali i da se pasla stoka; da tuženik do danas nije tražio vraćanje u posjed predmetnih i dr. sličnih parcela u posjed.

11. Tuženik je u nastavku postupka naveo da se tužitelji u sličnim parnicama pozivaju na Zakon o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja od 22. studenog 1946., međutim, kako da je isti bio nedorečen, to da je donesen novi zakon 17. prosinca 1947. (Zakon o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske). Ujedno je naveo da od nikog nije obeštećen, bilo od tadašnje Kraljevine, bilo od samih mještana kojima je zemlja dodjeljivana, sve temeljem presuda Sreskog suda u Trogiru, s tim da su stranke u daljnjim podnescima tijekom ponovljenog postupka iznosile opsežne navode kojima su zapravo ponavljane dotadašnje tvrdnje.

12. U podnesku zaprimljenom u sudu 19. ožujka 2025. tužiteljice su zahtjev stavile u sadržaju koji je predmet odlučivanja ovom presudom.

13. U postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem zemljišnih knjiga (listovi 2 F-H, 30 S, 54-74, 124-134, 213-226, 230-234, 239-241, 348-373) i podataka iz katastarskog operata (listovi 2 B-E, 11-15, 30 E-K, 30 O-P, 30 Š-U, 195-205, 210- 211, 293-299, 307, 336-337) za k. o. [katastarska općina], odluke Sreskog suda u Trogiru br. Agr 930/51 od 28. studenog 1934. (listovi 30 V-Ž), zapisnika s očevida od 12. siječnja 2010. (listovi 19 A-B) i 18. prosinca 2015. (listovi 82-84), nalaza i mišljenja geodeta CE od 13. siječnja 2010. (listovi 21-24), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Čipčića, dipl. inž. geod. od 5. travnja 2016. s prilozima (prikazima lica mjesta, listovi 95-99), skica izmjere izrađenih od strane tvrtke InfoKARTA d.o.o. u travnju 2010. (listovi 85-88), agrarne prijave br. Agr 2196/31 (list 212), izvještaja Apelacionog suda u Splitu od 22. srpnja 1939. (list 318-319) i 22. svibnja 1940. (list 317), odluka Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju iz 1947. (listovi 416- 480), rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Trogiru br. O-133/73. od 26. prosinca 1973. (list 53 i uz list 31), Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 13. srpnja 2001. (listovi 489-491), rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Vedrane Bilan iz Splita br. O-144/14 od 5. svibnja 2005. (2 I-K), tužbe podnesene 20. svibnja 2007. u predmetu Općinskog suda u Trogiru br. P-682/07 (listovi 502-503), odgovora Područnog ureda za katastar Split od 6. lipnja 2007., 25. listopada 2007. i 2. rujna 2009. (listovi 30 L-N), prijedloga tuženika radi proglašenja ništavim od 26. svibnja 2009. (listovi 6 A-D), presude Zemaljskog suda Tübingen od 22. svibnja 2012. (listovi 492-501), dopisa Općinskog suda u Splitu od 19. kolovoza 2016. (list 140 spisa), zapisnika Općinskog suda u Splitu br. P-6013/15 od 7. prosinca 2017. (listovi 398-400), odgovora Državnog arhiva u Splitu od 27. veljače 2024. (list 74), „Povijesne crtice Samostana Sv. Križa“ (listovi 308-312), iskaza tužiteljica ad. 1. GE (listovi 145 i 405) i ad. 2. BE (listovi 145 i 405-406), te iskaza svjedoka HE (listovi 136- 137), FE (rođ. 1937., listovi 137-138), FE (rođ. 1941., listovi 141-142) i EE (listovi 403-405), dok nije uzet u obzir prijedlog tuženika za izvođenje dokaza čitanjem novinskog članka objavljenog u „Večernjem listu“ 10. studenog 2024., a budući da je taj dokazni prijedlog stavljen zakašnjelo tj. nakon zaključenja prethodnog postupka (članak 299. stavak 3. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

14. Preinaka tužbe je dopuštena, dok tužbeni zahtjev nije osnovan.

15. Uvodno valja navesti da su tužiteljice podneskom od 11. kolovoza 2016. izvršile preinaku tužbe, i to time što su za razliku od petita tužbe kojim su tražile da se utvrde suvlasnicama idealnog dijela (za po ½ od 229/17588 dijela) čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], navedenim podneskom po prvi put, a nakon rezultata u postupku provedenog očevida, zatražile da se utvrde suvlasnicama za po 1/3 dijela odgovarajućih realnih dijelova (ukupno četiri) čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a kojoj procesnoj dispoziciji tužiteljica se tuženik protivio ne pristajući na istu, međutim, kako je ovaj postupak započeo 2009., to je tada na snazi bio Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08. i 123/08.) odredbom tadašnjeg članka 190. kojeg zakona je bilo propisano da tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu (stavak 1.) te da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (stavak 2.), pa kako je stajalište ovog suda da se dopuštanje preinake tužbe ukazuje svrsishodnim za konačno rješenje odnosa među strankama ove parnice (jer bi za slučaj donošenja odluke kojim se ne dopušta preinaka tužbe bila donesena odluka kojom se odbija tužbeni zahtjev, te bi tužiteljice potom ustale novom tužbom stavljajući petit tužbe sadržaja kao u preinačenom tužbenom zahtjevu u ovoj parnici), to je valjalo riješiti kao pod točkom I. izreke.

16. Tužiteljice su tijekom postupka mijenjale činjenične navode tužbe i pravne osnove postavljenog zahtjeva na način da su uvodno isticale da su predmetne realne dijelove predmetne nekretnine (površina: 7.586 m2, 4.117 m2, 10.412 m2 i 1.758 m2 tj. ukupne površine 23.873 m2) stekle nasljeđivanjem majke UE, a ona dosjelošću, dok su u nastavku postupka kao osnov stjecanja predmeta spora navele Zakon o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog Primorja iz 1946.

17. Nadalje, analizom i ocjenom u postupku provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, kao i rezultata cjelokupnog postupka, sud je sljedećih stajališta, utvrđenja i zaključaka:

- da su agrarni odnosi na području na kojem je položena i predmetna čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (otok Čiovo, Dalmacija) rješavani Zakonom o likvidaciji agrarnih odnosa na području ranije pokrajine Dalmacije od 19. listopada 1930. („Službene novine“ br. 279 od 4. prosinca 1930., dalje: ZLAO, a u cilju provođenja kojeg zakona je donesena i posebna Naredba, "Službene novine" br. 279 od 4. prosinca 1930. godine) te konačno Zakonom o ukidanju agrarnih odnosa feudalnog karaktera na području Dalmacije i Hrvatskog primorja od 20. studenog 1946. (“Narodne novine” br. 138/46. i 111/47., dalje: Zakon),

- da težački odnosi glede spornih dijelova predmetne nekretnine nisu razriješeni na temelju odredbi ZLAO, a što tužiteljice niti ne tvrde, te što uostalom proizlazi prema stanju zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], a u svezi s čim se ističe da odlukom Agr-930/31 pravni prednik tužiteljica ŠE nije razriješio agrarne odnose glede predmetne nekretnine, kao i da po tužiteljicama ničim nije dokazano da bi predmetom agrarnom prijave br. Agr-52/39 bila upravo predmetna čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (već neoznačene nekretnine iz već navedenog 153. zemljišnoknjižnog tijela u kojem je upisano preko 120 nekretnina, a među kojima i predmetna), te da bi povodom te prijave uopće bila donesena pravomoćna odluka nadležnog tijela u korist pravnog prednika tužiteljica, a u svezi s čim je za istaknuti i da agrarna prijava, sama po sebi, ne znači sama da bi njezin podnositelj bio obrađivač nekretnina navedenih u toj prijavi,

- da po tužiteljicama tijekom postupka nije dokazano ni da bi sporni dijelovi predmetne nekretnine bili predmetom razrješenja agrarnih odnosa feudalnog karaktera sukladno odredbama Zakona,

- da u konkretnom slučaju, neovisno o činjenici nerješavanja agrarnih odnosa feudalnog karaktera glede spornih dijelova predmetne nekretnine od strane pravnog prednika tužiteljica ŠE, ovaj sud smatra da utvrđivanje postojanja pretpostavki propisanih Zakonom može biti predmetom konkretnog sudskog postupka, odnosno da je sud ovlašten isto utvrđivati u sudskom postupku,

- da su prema odredbi članka 1. Zakona ukinuti svi agrarni odnosi feudalnog karaktera na području Dalmacije i hrvatskog Primorja te je zemlja prešla u slobodno vlasništvo obrađivača, a takvim odnosima se prema odredbi članka 2. Zakona smatraju feudalni, kmetski, kolonatski, težački i svi slični trajni, agrarni odnosi, bez obzira na naziv, kod kojih vlasnik nije sam obrađivao zemlju, nego ju je pod raznim uvjetima davao drugome na obrađivanje,

- da tužiteljice tijekom postupka niti jednom ispravom nisu dokazale da bi u pogledu spornih dijelova predmetne nekretnine bio uspostavljen agrarni (težački, kmetski) odnos između pravnog prednika tužiteljica ŠE, kao obrađivača i pravnog prednika tuženika (Samostana “Sv. Križa”), kao veleposjednika tj. vlasnika predmetnog zemljišta, kao i da bi imenovani pravni prednik tužiteljica vršio odgovarajuća davanja pravnom predniku tuženika u dijelu uroda ili na kakav drugi način, dok u postupku saslušani svjedoci (HE - rođ. 1950., FE - rođ. 1937., FE - rođ. 1941. i EE - rođ. sredinom 40-ih godina prošlog stoljeća) odnosno tužiteljice (rođ. u drugoj polovici 50- ih godina prošlog stoljeća), s obzirom na svoju dob, objektivno nisu niti mogli imati neposrednih saznanja u naprijed navedenom smislu, a od kojih su tek svjedoci FE pok. U rođ. 1941. i HE rođ. 1950. iskazivali o tome da bi pravni prednik tužiteljica davao 1/3 uroda crkvi, bilo u novcu ili u naturi, međutim, neposredna saznanja u kojem smislu imenovani svjedoci svakako nisu mogli imati jer je prvonavedeni svjedok bio u dobi od 4-5 godina do kada bi pravni prednik tužiteljice davao crkvi 1/3 uroda (kako to isti tvrdi), dok je drugonavedeni svjedok rođen tek nakon stupanja na snagu Zakona, s tim da prvonavedeni svjedok tvrdi da i on ima parcela u neposrednom susjedstvu predmetnih, pa je time i osobno zainteresiran za ishod ovog postupka,

- da je pravni prednik tužiteljica do umirovljenja 1943. bio zaposlen u mjestu Divulje pored [adresa] kao vrtlar, a kako to proizlazi iz iskaza svjedoka FE pok. U rođ. 1937., iz čega bi proizlazilo da se isti nije bavio zemljoradnjom kao osnovnim zanimanjem iz koje djelatnosti bi crpio egzistenciju sebe i obitelji, a time ni potpadao pod odredbe Zakona kojim su konačno razriješeni agrarni odnosi feudalnog karaktera na ovom području,

- da sporni dijelovi predmetne nekretnine prema službenim evidencijama predstavljaju šumu, neplodno i pašnjak, a u naravi gustu borovu šumu, odnosno kamenjar s niskim raslinjem (kako je to utvrđeno očevidom provedenim na licu mjesta), pa kako i same tužiteljice tvrde da su njihovi pravni prednici i one osobno ubirali drva za ogrjev s predmetnih parcela, to predmetne parcele u dijelu u kojem su u vrijeme stupanja na snagu Zakona predstavljale šumu nisu ni mogle biti predmetom ukidanja agrarnih odnosa sukladno odredbama Zakona.

18. Slijedom naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i zaključaka, ovaj sud je ocjene da po tužiteljicama tijekom postupka nije relevantnim dokazima dokazano da bi njihov pravni prednik ŠE na temelju odredbi Zakona stekao sporne dijelove predmetne nekretnine (koja je sukladno stanju iz zemljišnih knjiga oduvijek upisana kao vlasništvo tuženice odnosno njezinih pravnih prednika), zbog čega se zahtjev tužiteljica stavljen utemeljenjem u navedenom pravnom osnovu ukazuje neosnovanim, a susljedno tome i iz pravnog osnova nasljeđivanja pravnog prednika ŠE po njihovoj majci UE za 2/3 dijela, te konačno po njima nasljeđivanjem majke za po 1/3 dijela, a to stoga jer imenovani pravni prednici tužiteljica u času smrti nisu bili vlasnici istih, slijedom čega predmetne parcele nisu mogli steći niti njihovi pravni slijednici njihovim nasljeđivanjem.

19. Suviše toga, svjedok HE (rođ. 1950.) je u svom iskazu naveo da je djed tužiteljica ŠE preminuo 1971. (što proizlazi i iz iskaza samih tužiteljica odnosno ostavinskog spisa vođenog iza smrti imenovanog), kao i da su predmetne parcele od tog vremena zapuštene (što uostalom proizlazi i iz iskaza tužiteljice ad. 1. GE, navodima kojeg se pridružila i tužiteljica ad. 2. AE, a koja je navela da je nakon djedove smrti pa do preseljenja u Split 1975. s predmetnih parcela brala kadulju i smilje te ih prodavala poduzeću “Biljana” u [adresa], iz čega je za zaključiti da tužiteljice i njihovi pravni prednici glede predmetnih parcela od sredine 70-ih godina prošlog stoljeća više nisu vršili nikakav posjed, sve to neovisno o činjenici upisa posjeda sukladno podacima iz katastarskog operata na imenima pravnih prednika tužiteljica počev od revizije posjeda izvršene 1954. pa kontinuirano do danas, pa polazeći i od činjenice da se pravni osnovi stjecanja predmetne nekretnine - na temelju Zakona i dosjelost - međusobno isključuju, a to stoga jer kad tužiteljice tvrde da je njihov pravni prednik bio u agrarnom odnosu s tuženikom odnosno njegovim pravnim prednicima, tada je jasno da posjedu izvršavanom od strane imenovanog pravnog prednika tužiteljica nedostaje kvaliteta savjesnosti odnosno poštenja, a to stoga jer je isti znao da obrađuje tuđe parcele tj. da sporni dijelovi predmetne nekretnine predstavljaju vlasništvo tuženika odnosno njegovih pravnih prednika, dok od vremena smrti imenovanog (početka 70-ih godina prošlog stoljeća) pa do vremena izvršavanja posjedovnih čini glede istih po tužiteljici ad. 1. GE (sredine 70-ih godine prošlog stoljeća), sve da tužiteljice nisu imale saznanja o činjenici da sporni dijelovi predmetne nekretnine predstavljaju vlasništvo tuženika, a ranije i njegovih pravnih prednika, nije ni protekao rok izvanredne dosjelosti glede nekretnine statusa kao u konkretnom slučaju (“crkveno” zemljište) na temelju koje bi sporni dijelovi predmetne nekretnine bili stečeni po tužiteljici odnosno njihovoj pravnoj prednici (majci UE).

20. Stoga, kako se zahtjev tužiteljica istaknut iz svih istaknutih pravnih osnova utemeljenih u činjeničnom supstratu tužbe ukazuje neutemeljenjim, to je odbijanjem istog kao neosnovanog u cijelosti valjalo presuditi kao pod točkom I. izreke.

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama članka 154. stavak 1., članka 156. stavak 1. i članka 155. ZPP.

21.1. Tuženik je stavio zahtjev za nadoknadu troška prouzročenog mu zastupanjem po odvjetniku u ovoj parnici, i to za sastav podnesaka od 09.10.2019., 24.03.2020., 02.10.2020., 27.10.2021., 09.03.2022., 05.04.2023. i 09.03.2023. te za zastupanje na ročištima održanima 22.09.2009., 12.01.2010., 13.04.2010., 10.09.2010., 11.03.2014., 11.06.2014., 10.09.2014., 27.11.2014., 06.10.2015., 18.12.2015., 09.06.2016., 19.09.2016., 15.11.2016., 04.05.2017., 03.10.2019., 15.01.2020., 06.10.2020., 16.03.2021., 28.10.2021., 09.03.2022., 10.03.2023., 24.04.2023., 27.06.2024., 16.01.2025. i 05.02.2025. u visini od po 250 bodova za svaku radnju, zatim, za zastupanje na ročištu od 08.05.2025. u visini od 110 bodova te za sastav žalbe u visini od 313 bodova, sve sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 91/04., 37/05. i 59/07., odnosno „Narodne novine“ br. 148/09., zatim, „Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14.-ispravak, 107/15., 37/22. i 126/22., te „Narodne novine“ br. 138/23., dalje: Tarifa) i s uvećanjem za PDV po stopi od 25%, sve uvećano za „trošak sudskih pristojbi“.

21.2. Sud je, polazeći od vrijednosti predmeta spora u ovoj pravnoj stvari označenoj u tužbi u visini od 10.000,00 kuna tj. 1.327,22 EUR (koju ovaj sud, suprotno stajalištu tuženika, nalazi realnom i primjerenom, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja) i stavljenog troškovnika, opravdanima cijenio sljedeće troškove prouzročene tuženiku ovim postupkom:

- zastupanje na ročištima održanima 22.09.2009., 12.01.2010. (očevid), 13.04.2010., 10.09.2014., 27.11.2014., 06.10.2015., 18.12.2015. (očevid), 09.06.2016., 19.09.2016., 15.11.2016., 03.10.2019., 15.01.2020., 06.10.2020., 16.03.2021. i 24.04.2023. u visini od po 75 bodova za svako (Tbr. 9. točke 1. i 7. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), zatim, zastupanje na ročištima održanima 16.01.2025., 05.02.2025. i 08.05.2025. u visini od po 100 bodova za svako (Tbr. 9. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), zastupanje na ročištima održanima 11.06.2014., 09.03.2022. i 10.03.2023. u visini od po 37,5 bodova za svako (Tbr. 9. točka 2. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife) te sastav žalbe u visini od 93,75 bodova (Tbr. 10. točka 1. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife), odnosno ukupno 1.631,25 bodova, što sukladno vrijednosti boda od 2,00 EUR predstavlja iznos od 3.262,50 EUR tj. s uvećanjem za PDV po stopi od 25% (815,63 EUR) iznos od 4.078,13 EUR.

21.3. Nasuprot tome, neopravdanim je ocijenjen zahtjev tuženika za nadoknadu troška prouzročenom mu sastavom po odvjetniku podnesaka od 09.10.2019., 24.03.2020., 02.10.2020., 27.10.2021. i 05.04.2023. (kojim su ponovljeni i dopunjeni dotadašnji navodi, a to stoga jer je tuženik bio dužan još u odgovoru na tužbu iznijeti sve relevantne navode i predložiti odgovarajuće dokaze, pa kada je iste dopunjavao tijekom postupka, to mu nije mogao biti obistinjen time prouzročeni parnični trošak), jednako kao i oni prouzročeni mu sastavom po odvjetniku podnesaka od 09.03.2022. i 09.03.2023., a to stoga jer je navode istih mogao istaknuti na ročištima održanima istog dana - 09.03.2022., odnosno dan kasnije - 10.03.2023. Osim toga, neosnovanim je ocijenjen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška za kojeg tvrdi da mu je prouzročen zastupanjem po odvjetniku na ročištima od 10.09.2010. (budući da tog dana nije održano ročište u ovom postupku), 11.03.2014. i 04.05.2017. (budući da punomoćnik tuženika nije nazočio tim ročištima), te 28.10.2021. i 27.06.2024. (koji su sukladno raspravnim rješenjima suda od navedenih dana pali na teret tuženika). Konačno, kako zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška stavljen u sadržaju kako slijedi: „trošak sudskih pristojbi“ nije stavljen na način propisan člankom 164. stavak 2. ZPP tj. određenim navođenjem troška točno koje sudske pristojbe se potražuje trošak i u kojoj visini, to zahtjevu tuženika za nadoknadu parničnog troška u tom dijelu nije bilo moguće udovoljiti.

21.4. Nadalje, tužiteljicama su na temelju članka 156. stavak 1. ZPP obistinjeni troškovi prouzročeni im zastupanjem po odvjetniku na ročištima održanima 28.10.2021. (u visini od 37,5 bodova) i 27.06.2024. (u visini od 50 bodova) - Tbr. 9. točka 2. u svezi Tbr. 7. točka 1. Tarife - tj. ukupno 87,5 bodova, što sukladno vrijednosti boda iznosi 175,00 EUR odnosno s uvećanjem za PDV (43,75 EUR) 218,75 EUR.

21.5. Kraj naprijed navedenog stanja stvari, a prebijanjem iznosa obistinjenog parničnog troška tužiteljicama (po članku 156. stavak 1. ZPP) i tuženiku (po članku 154. stavak 1. ZPP), valjalo je tužiteljicama naložiti da tuženiku nadoknade opravdane troškove prouzročene mu ovom parnicom u visini od 3.859,38 EUR, dok je zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška u preostalom potraživanom dijelu valjalo odbiti te o troškovima postupka odlučiti kao pod točkom II. izreke presude.

Šibenik, 23. lipnja 2025.

SUDAC

Toni Grgurin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv prvostupanjske presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka istih. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud u Dubrovniku.

DN-a:

- strankama, po punomoćnicima