1                               Posl. br. 15 P-109/2022-30

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Posl. br. 15 P-109/2022-30

              

     Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

  Stalna služba u Županji

        Veliki kraj 48 

    OIB: 77561654785                                                  

                                                                                                               

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V. K. iz Ž., OIB: …, zastupanog po punomoćnici G. Š., odvjetnici iz Ž., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD K. & P. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. listopada 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 23. studenoga 2023., 

 

r i j e š i o     j e

 

              Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 69600013360/2005 od 06.12.2005.god., ovjeren od javnog bilježnika K. M. u Ž., dana 08. 12. 2005. pod brojem OU-642/05 u dijelu u kojem se navodi otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF) na dan dospijeća odnosno dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, a koji Ugovor je zaključen između tužitelja V. K., Ž., OIB: …, kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 18.050,00 CHF u protuvrijednosti kuna po tečaju za devize kreditora na dan korištenja i tužene A. B. d.d., Z. OIB: …, te stoga isti članak ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne stranke.

              II. Nalaže se tuženiku A. b. d.d., Z. OIB: …, da tužitelju V. K., Ž., OIB: …, s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 1.111,14 eur[1] (8.371,70 kn) sa zakonskim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 17,81 eur1 / 133,92 kn počev od 01. veljače 2011.godine do isplate,

- na iznos od 33,82 eur1 / 254,85 kn počev od 01. ožujka 2011.godine do isplate,

- na iznos od 31,07 eur1 / 234,10 kn počev od 01. travnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 31,89 eur1 / 240,26 kn počev od 01. svibnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 43,98 eur1 / 331,36 kn počev od 01. lipnja 2011.godine do isplate

- na iznos od 45,71 eur1 / 344,43 kn počev od 01. srpnja 2011.godine do isplate,

- na iznos od 59,64 eur1 / 449,32 kn počev od 01. kolovoza 2011.godine do isplate,

- na iznos od 55,45 eur1 / 417,80 kn počev od 01. rujna 2011.godine do isplate,

- na iznos od 46,69 eur1 / 351,77 kn počev od 01. listopada 2011.godine do isplate

- na iznos od 46,49 eur1 / 350,26 kn počev od 01. studenog 2011.godine do isplate,

- na iznos od 45,64 eur1 / 343,89 kn počev od 01. prosinca 2011.godine do isplate,

- na iznos od 48,70 eur1 / 366,96 kn počev od 01. siječnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 51,54 eur1 / 388,32 kn počev od 01. veljače 2012.godine do isplate,

- na iznos od 51,63 eur1 / 389,01 kn počev od 01. ožujka 2012.godine do isplate,

- na iznos od 49,94 eur1 / 376,30 kn počev od 01. travnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 50,48 eur1 / 380,32 kn počev od 01. svibnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 51,64 eur1 / 389,05 kn počev od 01. lipnja 2012.godine do isplate

- na iznos od 50,64 eur1 / 381,57 kn počev od 01. srpnja 2012.godine do isplate,

- na iznos od 50,49 eur1 / 380,45 kn počev od 01. kolovoza 2012.godine do isplate

- na iznos od 49,34 eur1 / 371,77 kn počev od 01. rujna 2012.godine do isplate,

- na iznos od 47,50 eur1 / 357,89 kn počev od 01. listopada 2012.godine do isplate

- na iznos od 49,71 eur1 / 374,51 kn počev od 01. studenog 2012.godine do isplate,

- na iznos od 50,75 eur1 / 382,40 kn počev od 01. prosinca 2012.godine do isplate,

- na iznos od 50,59 eur1 / 381,19 kn počev od 01. siječnja 2013.godine do isplate,

- po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena od 31. prosinca 2022.g a, od 01.siječnja 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

              III. Nalaže se tuženiku A. b. d.d., Z., OIB: … da tužitelju V. K., Ž. OIB: …, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.306,49 eura / 9.843,75 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana 23. studenoga 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

              IV. Odbija se tuženik sa zatraženom naknadom parničnog troška u iznosu od 1.679,74 eura.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita, zaključio 06.12.2005.godine sa S. b. d.d. O., Podružnica Ž., Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: 69600013360/2005 ovjeren od javnog bilježnika K. M. u Ž., dana 08. 12. 2005.god. pod brojem OU-642/05 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim tuženik daje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 18.050,00 CHF, prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, uz uvjete i na način kako je to Ugovorom o kreditu određeno.

              1.1. Nadalje tužitelj navodi da je nakon zaključenja ugovora o kreditu izvršen postupak fuzioniranja, tako da se cjelokupna imovina S. banke trebala prenijeti na H. banku, bez provođenja postupka likvidacije, a H. banka bi postala pravni slijednik pripojene banke, te da je od srpnja 2016.godine H. A. A. banka počela poslovati pod imenom A. B. d.d., tako da je ista pravni slijednik S. banke gdje je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu.

              1.2. Nadalje tužitelj navodi da je Ugovorom o kreditu, otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima, prema otplatnom planu, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. Tijekom trajanja otplate po Ugovoru o kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u ugovoru o kreditu, odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka.

              1.3. Tužitelj ističe da je "valutna klauzula" sadržana u članku 3. Ugovora, kojim je ugovoreno da se obveze ispunjavanju u protuvrijednosti valute CHF, u konkretnom slučaju protivna članku 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08, 134/08, 78/15,– u daljem tekstu ZOO/05), člankom 322. ZOO-a a u vezi sa člankom 324. ZOO, "valutna klauzula" je protivna članku 22. ZOO zbog toga što je ugovoreno da se obveze iz Ugovora ispunjavaju u protuvrijednosti valute CHF prema tečaju čiji visinu određuje sam tuženik.

              1.4. Stoga, tužitelj ističe da "valutna klauzula" – kako je u ugovoru određena na način da tuženik sam određuje visinu tečaja – zapravo ugovaranje određivanja cijene samo na volju jednoj ugovornoj strani je protivno i članku 388. ZOO-a koji se primjenjuje temeljem članka 14. ZOO-a, pa se stoga smatra kao da nije ni ugovorena, ali je istovremeno i zlouporaba prava protivna članku 6. ZOO-a.

              1.5. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013.godine, a potvrđenu presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, u odnosu na koju je Vrhovni suda RH u odluci Revt.-249/14-2 od 09.travnja 2015.g. odbio reviziju tuženika. Prema odredbi čl. 502.a st. 1 ZPP-a, udruge, tijela , ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana , mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom , podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava ) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i za propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502. b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl.502. a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

              1.6. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe , drugačije postupanje bilo nesvrsishodno , neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

              1.7. Također treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P1401/12 od 04.07.2013.godine utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti.

              1.8. Tako Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev. 3142/2018-2 od 19.ožujka 2019.godine također je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovo utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (N.N. broj 41/14 i 110/15- dalje ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 , a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

              1.9. Navedena pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH, su obvezujuća u pojedinačnim individualnim sporovima, pa su stoga odredbe iz prethodnog ugovora ništetne i nepoštene, jer u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF-švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 i to člancima 81., 82., i 90. a od 07.kolovoza 2007. do prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN br. 79/07, 125/07, 75/09,79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

              1.10. Tužitelj se poziva i na presudu suda EU C-186/16 prema kojoj je pravomoćno presuđeno da ugovorena odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik - kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obaveza na štetu potrošača, kao i na presudu VTS RH br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine kojom je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke (među kojima je i A. banka d.d.) u razdoblju od 01.09.2004. – 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istim ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica (CHF-švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 81., 82., i 90. a od 7. kolovoza 2007. do prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N. br.79/07, 125/07,75/09, 79709, 89/09, 139/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima : - U točki 8. Izreke - U dijelu točke 9. Izreke koja glasi: „Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem“ i - Točki 10. Izreke Istom presudom VTS RH br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđena i presuđena ništetnost promjenjive kamatne stope iz razloga što tužene poslovne banke (među kojima i tužena A. banka d.d.) prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditima kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa su time tužene poslovne banke (i A. banka d.d.) u razdoblju od 10.09.2003. postupali suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to člancima 81., 82.,90. a od 07.08.2007.godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1.-8. Izreke ) Istom pravomoćnom presudom naloženo je da poslovne banke ( i A. banka d.d.) prekinu s nepoštenim postupanjem.

              1.11. Nadalje, tužitelj otklanja eventualni prigovor zastare od strane tuženika pozivajući se na kolektivnu tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača posl. broj: P -1401/2012 od 04.srpnja 2013.g. i presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13 od 13.06.2014.god. odnosno da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara počinje teći iznova tek od trenutka pravomoćne sudske odluke donesene u povodu te tužbe . Jednako pravno shvaćanje zauzeto je u presudi Vrhovnog suda RH, Rev.-2245/17-2 od 20.ožujka 2018.godine.

              1.12. Ujedno tužitelj ističe da se sukladno čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327 st. 1 ZOO-a) . tj. zastara nije nastupila jer tužitelj ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl.215 st. 1. ZOO.)

              1.13. Naime, po u međuvremenu usvojenom pravnom motrištu Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30.siječnja 2020.godine zastare praktično nema tj. ista počinje teći (za kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa) u svakoj pojedinačno građansko-pravnoj parnici , tek od dana pravomoćnosti deklaratornog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti (taj datum još nije nastupio).

              1.14. Tužitelj se isto tako poziva i na presudu suda EU od 21. prosinca 2016., u predmetu F. G. N. protiv C. B. SAU, broj C-154/15 (spojeni sa C-307/15 i C-308/15) u kojem je Sud zauzeo pravno shvaćanje da je protivno pravu EU nacionalno pravo koje ograničava vremenske učinke proglašenja ništavosti, jer samo proglašenje pojedinih odredbi ništavim bez istovremenog prava na restituciju odriče takvoj presudi stvarni pravni učinak.

              1.15. Sukladno navedenom tužitelj je i aktivno legitimiran i ima pravni interes potraživati utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora, kao i od tuženika tražiti povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredi o tzv. „valutnoj klauzuli“ , za koje smatra kako su nepoštene te stoga ništetne, te je potrebno utvrditi postoji li ili ne preplata po ugovoru o kreditu radi čega se predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

              1.16.              Stoga tužitelj potražuje od tuženika povrat svih pretplaćenih iznosa koje je pretplatio temeljem ništetne odredbe valutnoj klauzuli. Naime, tužitelju se početno ugovorena kamatna stopa povećavala što je dovelo i do značajnog porasta anuiteta otplate kredita, a samim tim je došlo i do povećanja glavnice kredita za otplatu.

              1.17. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže u tužbi sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se navodi otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF) na dan dospijeća odnosno dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, te da stoga isti članak ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne stranke. Ujedno je zatražio da sud obveže tuženika da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, isplati novčani iznos od 5.976,09 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakom mjesečnog iznosa do isplate i uz naknadu troškova postupka.

              2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu osporavajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

              2.1. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa pozivajući se na odredbu čl. 226. st. 2. a u vezi sa st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 185/11, 78/15, 29/18 – u daljnjem tekstu ZOO/05). U svezi prigovora zastare, nadalje navodi da ukoliko tužitelj kao pravnu osnovu svog potraživanja pronalazi u institutu stjecanja bez osnove, također je potraživanje u zastari, s obzirom da je istekao zastarni rok od pet godina, poziva se na sudsku praksu Vrhovnog suda RH izraženo u odluci Rev-x-183/11-2 od 16. listopada 2013. u kojoj stoji da kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla zastara počinje teći od dana sklapanja ništetno pravnog posla.

              2.2. Nadalje, tuženik je isticao prigovor da tužitelj nema pravo na vraćanje iznosa plaćenih po Ugovoru o kreditu, i to iz razloga jer je otplatom kredita u cijelosti isti Ugovor o kreditu prestao postojati, odnosno više ne postoji dužničko vjerovnički odnos između stranaka, te stoga više i ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, i stoga se više iste ne mogu utvrđivati ništetnim, niti se temeljem njih može tražiti bilo kakvo plaćanje od tuženika.

              2.3. Posebno tuženik ističe da tužitelj ničim nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne i u cijelosti osporava da bi se na ovaj konkretni slučaj mogla primijeniti presuda donesena u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Ovaj prigovor tuženik ističe iz razloga jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog Ugovora, i stoga se po tuženiku tužitelj uopće ne može pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora koji se ne odnosi na Osnovni ugovor.

              2.4. Posebno smatra da je pravna zaštita koja je pružena u kolektivnoj presudi pružena na apstraktnoj razini i da se ne može automatski primijeniti na konkretni Ugovor, već da je upravo na tužitelju teret dokaza da je ništetna odredba Ugovora o valutnoj klauzuli. Pri tome smatra da je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja u trenutku sklapanja Ugovora.

              2.5. Navedeno stajalište, navodi da je potvrđeno i u sudskoj praksi, pri čemu ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od 03.09.2018. godine, gdje je sud naveo da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine navodeći da je sud utvrdio da su za pitanje meritornog odlučivanja u kolektivnom sporu pravno relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita odnosno općenita komunikacija banaka sa svim potrošačima te da su, s druge strane, informacije koje su potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora prilikom sklapanja ugovora o kreditu pravno relevantni za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Na taj način VTSRH potvrđuje kako činjenične okolnosti od kojih zavisi donošenje meritorne odluke u kolektivnom sporu i pojedinačnim sporovima nisu iste. Kolektivni spor ima u vidu apstraktnog („prosječnog“) potrošača dok se u pojedinačnim sporovima odlučuje o pravima konkretnih pojedinačnih potrošača koji se međusobno razlikuju po stupnju znanja i informiranosti. Odredbe koje možda nisu razumljive prosječnom potrošaču ne moraju nužno biti nerazumljive i u odnosu na sve konkretne pojedinačne potrošače.

              2.6. Također se poziva na odluku suda Europske unije u predmetu C-51/17 od dana 20.09.2018. godine navodeći da je sud utvrdio da: „Članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.

              2.7. Tuženik se poziva i na odluku suda Europske unije u predmetu C-186/16 od dana 20.09.2017. godine navodeći da je sud utvrdio da: „...nacionalni sud mora provjeriti je li pružatelj usluga predmetnim potrošačima priopćio sve relevantne informacije koje im omogućuju da ocijene ekonomske posljedice ugovorne odredbe, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, po njihove financijske obveze.“ „...članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. (...) Na nacionalnom sudu je da izvrši potrebne provjere u tom pogledu.“, na koju okolnost predlaže saslušanje javnog bilježnika K. M., saslušanje svjedoka I. B., uvid u izjavu I. K. C. te saslušanjem tužitelja.

              2.8. Iz navedenog razloga tuženik smatra kako isti ima pravo u ovom postupku dokazivati kako odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom konkretnom slučaju nisu ništetne i predlaže sudu provesti detaljan dokazni postupak po ovom pitanju odnosno usvojiti sve dokazne prijedloge tuženika.

              2.9. Tuženik tvrdi da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna budući da je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem Zakona o obveznim odnosima, te budući da valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03 i budući da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03.

              2.10. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava.

              2.11. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom.

              2.12. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. godine kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO.

              2.13. Isto tako, tuženik ukazuje i na činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske svojim Mišljenjem Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od dana 04.10.2012. godine odbila prijedlog Kluba zastupnika Hrvatskih laburista – Stranke rada da se izmijeni ZOO na način da se briše spomenuti članak 22., ZOO-a (valutna klauzula).

              2.14. Ističe da u odnosu na sporne odredbe o valutnoj klauzuli nisu ispunjeni uvjeti za provođenjem testa poštenosti iz odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN96/03 u daljem tekstu ZZP/03), niti uvjeti iz čl. 81. ZZP/03, da bi se ista odredba mogla utvrditi nepoštenom.

              2.15. Tijekom zaključenja Ugovora tuženik tvrdi kako se tužitelja detaljno upoznalo s kreditnim proizvodom, uključujući i valutnu klauzulu, na koju okolnost predlaže saslušanje javnog bilježnika, svjedoka na okolnost ponašanja tuženika kod sklapanja Ugovora o kreditu, saslušanjem tužitelja i čitanjem izjave I. K. C., kao što je to gore navedeno.

              2.16. Posebno se tuženik protivi zahtjevu tužitelja da se navodna preplata po osnovu ništetnih odredbi utvrdi primjenom početne ugovorene kamatne stope i tečaja za CHF u vrijeme isplate kredita, odnosno po prvotno otplatnom planu,  smatrajući da bi se u tom slučaju isti kredit pretvorio u kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila volja ugovornih stranaka prilikom zaključenja Ugovora. Ukoliko se odredi provođenje dokaza financijskim vještačenjem, smatra da eventualnu pretplatu treba utvrditi primjenom prosječne kamatne stope banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom, a sve iz razloga što tužitelj ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF želi prikazati kao kredit u kunama s fiksnom kamatnom stopom.

              3. U podnesku od 6. srpnja 2022. tužitelj, očitujući se na navode iz odgovora na tužbu, navodi da i nadalje otklanja prigovor zastare. Nadalje, u pogledu „valutne klauzule“, ističe da nije sporno da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da je tužitelj pristao na ugovaranje valutne klauzule, no tužena prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu kao trgovac nije tužitelja, kao potrošača u cijelosti informirala o svim rizicima odnosno potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupila suprotno odredbama čl.5. u svezi sa čl. 62. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), kao i čl. 4. (Bankarske informacije) Kodeksa dobre bankovne prakse. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženu koja je banka i gospodarstvenik-trgovac. Tužena je znala, odnosno mogla predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju. Međutim, prosječnom potrošaču (što je u konkretnom slučaju tužitelj), nije moglo biti jasno zašto je tužena (kao i drugih sedam banaka u inozemnom vlasništvu) imala upravo kredite u CHF, kada je notorna poznata činjenica da je hrvatska visoko eurizirana zemlja, kada jedino s eurom kuna ima potpuno drugačiji odnos. O ugovornoj odredbi vezano za rast tečaja švicarskog franka trebalo je upoznati tužitelja, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tužene i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Osim toga tuženik se kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponijela kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključiti kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se protivi dokaznom prijedlogu tuženika da se sasluša javni bilježnik K. M. i djelatnik banke I. B. prije svega zbog proteka vremena, a isto bi bilo i suprotno smislu obrazloženja presude iz kolektivnog spora u slučaju „Franak“ protiv udruge banaka jer je navedenom presudom već utvrđena ništetnost kamatne stope i valutne klauzule.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u ugovor o kreditu s lista 8 do 16 sudskog spisa, uvidom u promotivni letak s lista 17 sudskog spisa, uvidom u specifikaciju uplata s otplatnim planom i obavijesti o promjenama kamatnih stopa s lista 18 do 24 sudskog spisa, uvidom u priloge uz odgovor na tužbu s lista 57 do 418 sudskog spisa, čitanjem izjave I. K. od 24. kolovoza 2020. s lista 443 do 446 sudskog spisa, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstvene struke M. I. s lista 454 do 461 sudskog spisa, čitanjem iskaza tužitelja s ročišta od 29. ožujka 2023. s lista 481 do 482 sudskog spisa, čitanjem iskaza svjedoka I. B. koji je saslušan zamolbenim putem kod Općinskog suda u O. 4. srpnja 2022. s lista 496 do 497 sudskog spisa te saslušanjem sudskog vještaka knjigovodstvene struke M. I.

              5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

              6. Nesporno je da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 2. ožujka 2023. nakon provođenja dokaza knjigovodstveno – financijskim vještačenjem izvršio preinaku tužbe na način da umjesto iznosa od 5.976,09 kn potražuje iznos od kn potražuje iznos od 1.111,14 eura / 8.371,70 kn, kojoj preinaci se tuženik  usprotivio.

7. S obzirom na gore navedeno proizilazi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 78/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – u daljem tekstu ZPP) izvršio preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva za isplatu koju preinaku je unatoč protivljenju tuženika sud dopustio temeljem odredbe čl. 190. st. 3 ZPP-a uz napomenu da je tek s provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja utvrđen preplaćeni iznos, radi čega je riješeno kao u izreci rješenja.

              8. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg Ugovora o kreditu je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 18.050,00 CHF, s tim da je kredit isplaćen u kunskoj protuvrijednosti, da je kredit zaključen na rok otplate od 7 godina, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja Ugovora iznosila 3,33% godišnje.

              9. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena presuda, kojom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koji sadrže ništetne odredbe o ugovaranju valutne klauzule, ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koju presudu je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

              10. Nesporno je nadalje među parničnim strankama da je S. b. d.d. O., a koja je sa tužiteljem zaključila sporni ugovor o kreditu tijekom 2008., pripojena H. A.-A. B. d.d. Z. i to temeljem ugovora o pripajanju od 18. lipnja 2008., a da je potom temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Tt-16/22619-2, H. A.-A. B. d.d. Zagreb nastavila svoje daljnje poslovanje pod nazivom A. B. d.d. Z.

              11. Nesporno je također među parničnim strankama da Slavonska banka d.d. Osijek u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača i u vrijeme donošenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., nije postojala kao poseban pravni subjekt.

              12. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 3. Ugovora o kreditu, a kojim se određuje da se odobrava kredit u iznosu od 18.500,00 CHF koji će se otplaćivati u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

              13. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i prednika tuženika, te da li je u ovom konkretnom slučaju tuženik tužitelja dovoljno informirao o uvjetima ugovora o kreditu na način da je tužitelj mogao biti u dovoljnoj mjeri upoznat i informiran s rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF.

              14. Nesporno je da je kolektivna tužba za zaštitu interesa potrošača podnesena 2012., kada S. b. d.d. O. nije postojala kao zaseban pravni subjekt, budući je ista tijekom 2008. pripojena H. A.-A. B. d.d. Z., koja je kao takva sudjelovala u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, a potom ista od 2016. nastavlja poslovati pod nazivom A. B. d.d. Z.

              14.1. Uzimajući u obzir pravne učinke pripajanja koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 11/93, 34/99, 121/99, 55/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19), odnosno da upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, to onda proizlazi da je tadašnja H. A.-A. B. d.d. Z. kao prednik ovdje tuženika preuzela sva prava i obveza tadašnje S. b. d.d. O., pa tako i obveze koje eventualno mogu nastati temeljem utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora.

              15. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljem tekstu ZZP/03, koji je bio u primjeni u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu,  propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u  pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

              16. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

              17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.              

              18. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

              19. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, proizilazi da se tužitelj u smislu odredbe čl. 502. c ZPP pozvao na pravno utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 međutim sud je, pored navedenog vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1.  Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 u daljem tekstu ZZP/14), temeljem čl. 118. ZZP/14 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete  koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

              20. Temeljem odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

              21. Radi gore navedenog prihvaćen je prijedlog tuženika da se provede dokaz saslušanjem radnika tuženika I. B., čitanjem iskaza I. K. C. i saslušanjem tužitelja.

              22. Svjedok I. B. u svom iskazu navodi da ne  poznaje osobu po imenu V. K., da je u A. b. u Ž. radio od 2004. do 2006. Načelno je rekao da je  radeći kod tuženika u poslovnici u Ž. upoznavao klijente o značenju valutne klauzule, u to vrijeme su imali jedan papir s dva usporedna grafikona koji su prikazivali kretanje tečaja CHF  i EUR u odnosu na HRK. U to vrijeme tečaj CHF je bio stabilniji od EUR, on nikada nije nagovarao klijenta u kojoj valuti da uzme kredit. U to vrijeme je bila niža kamatna stopa za kredite u CHF pa je bilo i za očekivati da će se klijenti sami odlučiti za taj kredit. Ne sjeća se da li obavještavao klijente o ekonomskim posljedicama eventualnog porasta vrijednosti CHF, njegovom poslodavcu je bilo svejedno hoće li klijent uzeti kredit u CHF ili u EUR, radnici nisu dobivali nikakav poseban bonus niti bilo kakvu drugu stimulaciju ako bi klijent uzeo kredit u CHF. Nije  samostalno sastavljao konkretan ugovor o kreditu već se radilo o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora, klijent nije mogao pregovarati o uvjetima ugovora. Ne zna da li je on osobno sudjelovao prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja budući da ga se ne sjeća a osim njega je radilo još nekoliko radnika banke na sklapanju ugovora. S obzirom da se ne sjeća tužitelja, ne sjeća se ni je li isti imao kakve prigovore na predmetni ugovor. Što se tiče procedure dizanja kredita u to vrijeme kad je tužitelj dizao kredit, krediti su jako bili traženi, klijent bi došao u banku, rekao bi želi li stambeni ili nenamjenski kredit. U to vrijeme bili su krediti u valutama CHF i EURO. Kamatna stopa za kredite u CHF je bila znatno niža. Klijent bi dobio sve informacije u banci vezano uz predmetni kredit, nakon toga bi dobio formulare koje je bilo potrebno ispuniti i ovjeriti kod poslodavca nakon čega bi se klijent vraćao u banku i njegov zahtjev bi bio predan na odobrenje odboru gdje bi se gledala njegova kreditna sposobnost. Kada bi mu kredit bio odobren, banka bi priredila ugovor, pozvala klijenta, uručili mu predmetni ugovor nakon čega je on imao dovoljno vremena da ga pročita i nakon nekoliko dana bi se klijent vratio u banku s ovjerenim ugovorom. Dakle, svakom klijentu je dano dovoljno dana da na miru pročita ugovor i da se vrati u banku s ovjerenim ugovorom kada to želi. Svaki klijent je mogao odustati od kredita sve dok mu on ne bi bio isplaćen. Klijentima su davali informacije o tome da visina rate ovisi o tečaju. Osim kredita u CHF A. b. je klijentima u to vrijeme nudila i kredite u eurima.

              23. Uvidom u izjavu I. K. C. vidljivo je da je navela da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. imao u ponudi proizvod (ugovor o kreditu) kojem se vrijednost ugovorne obveze u valuti republike H.izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valutu CHF. Potom je navela da je tuženik imao i ugovore o kreditu s valutnom klauzulom euro.

              24. Gore navedena izjava se temeljem odredba ZPP-a ne može smatrati kao iskaz svjedoka dan u parničnom postupku a i da je I. K. C. saslušana kao svjedok u ovom postupku, njezin iskaz ne bio od značaja je je bitno utvrditi kako je prednik tuženika S. b. d.d. postupala kod sklapanja predmetnog ugovora o kreditu odnosno na koji način je informirala tužitelja koji je donio odluku da sklopi predmetni ugovor o kreditu. 

              25. Tužitelj u svom iskazu navodi da je u vrijeme kada je podizao predmetni kredit odlučio se na kupovinu osobnog vozila marke Chevrolet, te se o kupovni tog vozila na kredit raspitivao u auto kući u Osijeku, tako da je kod njih saznao da oni za kupovinu svojih vozila putem kredita imaju zaključen ugovor sa tadašnjom S. b., te je  od njih prvi puta čuo da su isti krediti povoljniji i da se nude po kamatnoj stopi od 3,33%, što je njemu tada odgovaralo. Upravo iz tog razloga je radi ishođenja tog kredita obratio se u poslovnicu tadašnje S. b. u Ž., s tim da se ne može sjetiti osobe s kojom je razgovarao kada je prvi put došao u banku, ali zna da je kod njih došao upravo sa namjerom da podigne ovaj kredit za koji je dobio informacije u auto kući u O. U poslovnici S. b. u Ž. su ga također upoznali sa uvjetima tog kredita a što je njemu odgovaralo, nisu mu nudili nikakve druge vrste kredita odnosno uz neku drugu valutu, a isto tako tom prilikom mu uopće nisu pojašnjavani bilo kakvi uvjeti niti pojam značenja valutne klauzule za kredit koji je vezan uz valutu CHF, te mu nije ukazivano na eventualnu stabilnost odnosno nestabilnost iste valute. Kada je dostavio svu potrebnu dokumentaciju u pogledu tog kredita, ponovno je u banku došao po ugovor o kreditu koji je već bio unaprijed sastavljen, tom prilikom kreditni referent sa njim nije prolazio pojedine točke tog ugovora već ga je samo općenito upoznao sa iznosom kredita, rokom otplate i ugovorenom kamatnom stopom. Nadalje je naveo da je početni mjesečni anuitet iznosio 1.150,00 kn mjesečno, a tijekom razdoblja otplate kredita on je narastao i do 1.600,00 kn mjesečno, da je u vrijeme ugovaranja kredita znao da bi mu mjesečni anuitet mogao u tolikoj mjeri narasti, on zasigurno se ne bi odlučio na ovu vrstu kredita.

              26. S obzirom na gore navedeno nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

              27. Sve ovo naprijed navedeno potvrđuje činjenične navode tužbe da je i prednik tuženika S. b. d.d. O. prilikom zaključenja potrošačkih kredita u istom razdoblju koristila identičan obrazac ponašanja kao i sve druge tužene banke, odnosno kao i sama H. A.-A. B. d.d. Z. kojoj je kasnije pripojena S. b. d.d. O., zbog čega se u ovom konkretnom slučaju mogu također na odgovarajući način primijeniti sva utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, temeljem odredbe čl. 502. c ZPP i čl. 118. ZZP/14.

              28. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

              29. Sud smatra da se tužitelj može pozivati na pravna utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača bez obzira što za S. b. d.d. O. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za način ugovaranja valutne klauzule, budući da i u ovom parničnom postupku nije dokazao da se unatoč unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

              30. S obzirom na gore navedeno, kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

              31. Analizirajući sporne odredbu članaka 3. Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da se odobrava kredit u iznosu od 18.050,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize S. b. d.d. na dan korištenja i kojima je ugovorena da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize S. b. d.d. O. na dan plaćanja proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

              32. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

              33. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 2. i 3. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

              34. U situaciji da gore navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu ne obvezuje sud, u ovom konkretnom slučaju bilo bi potrebno utvrditi da li je prednik tuženika tužitelja dovoljno informirao o uvjetima ugovora o kreditu naročito o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom gdje se povrat kredita vezuje za tečaj CHF u vrijeme dospijeća svakog pojedinog anuiteta, što tuženik kao što je već navedeno nije dokazao, a na njemu je teret dokaza da dokaže da je njegov prednik Slavonska banka d.d. na valjan način informirala tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

              35. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03, budući da tuženik na kojem je teret dokaza temeljem odredbe čl. 81. ST. 4. ZZP/03 da dokaže suprotno, te je iz gore navedenih razloga u odnosu na tečaj CHF valjalo  primijeniti tečaj od dana korištenja kredita.

              36. Cijeneći sve naprijed navedeno, odlučeno kao u točki I.  izreke ove presude.

37.  S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule to temeljem odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u daljem tekstu ZOO/91) koji je bio u primjeni u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a u svezi s čl. a u svezi s čl. 210. ZOO/91, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora, ukoliko prigovor zastare nije osnovan.

              38. Ocjenjujući prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat plaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu proizilazi da je prigovor tuženika  neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 30. ožujka 2022., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 15. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 381. ZOO/91, zbog čega je neosnovan prigovor zastare.

              39. I u slučaju da sud ne obvezuje gore navedena presuda u tzv. postupku potrošač, predmetno potraživanje ne bi bilo u zastari, budući da je usvojeno pravno stajalište Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2021. prema kojem zastara za restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa u svakoj pojedinačnoj građanskoj parnici počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što znači da u ovom konkretnom slučaju u kojem je nepravomoćnom presudom utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj valuti uz kojeg je vezana glavnica Švicarski franak, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja iz tužbe podnesene 30. ožujka 2022., po čl. 371. ZOO/91 zbog čega je prigovor zastare neosnovan (stav izražen u Presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 5 Gž-1900/2021-2 od 6. srpnja 2021.).

              40. Radi utvrđenja više plaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli proveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem te sudski vještak knjigovodstvene struke M. I. u nalazu i mišljenju od 13. veljače 2023. navodi da je anuitet za Ugovor o kreditu u iznosu od 18.050,00 CHF. s rokom otplate od 7 godina sa kamatnom stopom 3,33 %, iznosio 241,06 CHF  primjenom srednjeg tečaja Banke na dan korištenja kredita, odnosno dana 09.12.2005. godine u visini 4,797491 kuna za 1 CHF, odnosno visina anuiteta u kunama je iznosila 1.156,48.

              41. Za vrijeme otplate kredita mijenjana je visina kamatne stope, a shodno tome i iznos anuiteta i to od 01.10.2007. godine kamatna stopa je 4,33 %, a visina anuiteta 247,42 CHF, od 01.01.2009. godine kamatna stopa je 5,50 %, a visina anuiteta 253,29 CHF, od 01.05.2009. godine kamatna stopa je 6,80 %, a visina anuiteta 259,38 CHF. Visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala se cijelo vrijeme otplate kredita.

              42. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 10.506,14 kuna, a primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 1.394,41 EUR.

              43. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi 2.134,44 kuna, a primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 283,27 EUR.

              44. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi 8.371,70 kuna, a primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi 1.111,14 EUR.

              45. Tužitelj nije imao  primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te sukladno nalazu i mišljenju i s obzirom na dvojno iskazivanje iznosa, uskladio je tužbeni zahtjev, tako da predlaže sudu da obveže tuženika da tužitelju isplati iznos od 1.111,14 eura / 8.371,70 kn sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do isplate .

              46. Tuženik u podnesku od 28. ožujka 2023. navodi kako je sud pogrešno odredio zadatak vještaku, naime, čak i ako sud utvrdi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tada je zapravo riječ o kunskom kreditu. S obzirom na to da ugovor o kreditu sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima mora sadržavati odredbu o kamatnoj stopi, odnosno ona je njegov bitan sastojak, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spomenute odredbe o valutnoj klauzuli jedino moguće primijeniti kamatnu stopu koja je u predmetnom razdoblju vrijedila za kunske kredite. Za razliku od toga, ovako sačinjen nalaz i mišljenje polazi od konstrukcije prema kojoj se u ovom slučaju tužitelj ima obeštetiti polazeći od toga da je on sklopio kunski kredit koji nema odredbu o kamatnoj stopi, što je protivno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom toga, tuženik smatra da je u ovom slučaju eventualno moguće primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila na kunske kredite u predmetnom razdoblju. Tome u prilog govori i to što je prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) prilikom provođenja konverzije kredita predviđena primjena kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, pri tome uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

              47. Tako je u ovom slučaju, ako je već prvotno sklopljeni ugovor pretvoren u kunski ugovor o kreditu, jedino ispravno primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila upravo za takve kredite.

              48. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sukladno ovako provedenom financijskom vještačenju, ne bi bio uspostavljen temeljni cilj potrošačkog zakonodavstva – uspostava stvarne ravnoteže između ugovornih strana.

              49. Slijedom navedenog, tuženik predlaže dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

              50. Prilikom usmenog izlaganja nalaz i mišljenja sudski vještak M. I. navodi da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja koji je dostavio u pismenom obliku, te naglašava da se kod izrade nalaza i mišljenja rukovodio nalogom koji je određen rješenjem o vještačenju. Nadalje naglašava da je tijekom otplate kredita bilo perioda kada je tečaj CHF u odnosu na kune bio niži od tečaja u vrijeme korištenja kredita, što je vidljivo iz nalaza sa str. 7 i 8, te primjećuje da je tužitelj kod postavljanja tužbenog zahtjeva "više plaćene iznose" umanjio za "manje plaćene iznose".

              51. Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, te se vještak kod izrade nalaza i mišljenja rukovodio uputom sudu po kojoj je trebao primijeniti tečaj CHF na dan isplate kredita, što znači da vještak nije Ugovor o kreditu ocijenio kao "kunski kredit" nego je postupio po uputi suda. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti, a odluka suda u ovom slučaju je da se primjeni tečaj CHF na dan isplate kredita.

              52. Radi gore navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude te je tuženik sukladno odredbi čl. 210. st. 1. ZOO/91 obvezan tužitelju vratiti zatraženi novčani iznos od 1.111.,14 eura s naslova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje su zatražene od uskrate odnosno plaćanja koje je izvršio tužitelj te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 214. st. 1. ZOO/91, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

              53. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.

              54. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP-a.

              55. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 u daljem tekstu Tarifa), tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 75 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 31. siječnja 2023., 29. ožujka 2023., 4. srpnja 2023. i 18. listopada 2023. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 75 bodova za svako ročište.

              56. Nadalje tužitelju je priznat trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište od 1. rujna 2022. koje je odgođeno prije upuštanja u raspravljanje za što se temeljem Tbr. 9. toč. 5. tarife mogao priznati iznos od 18,75 bodova, kao i trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude za što mu se temeljem Tbr. 9. toč. 3. tarife mogao priznati iznos od 37,5 bodova. Tuženiku se nije mogao priznati trošak zastupanja na ročištu od 12. lipnja 2023. s obzirom da navedenog datuma nije održano ročište.

              57. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sastava podnesaka od 6. srpnja 2022. u kojem se očitovao na odgovor na tužbu, trošak sastava podneska od 14. rujna 2022. u kojem se očitovao na navode tuženika od 26. kolovoza 2022. i trošak sastava podneska od 2. ožujka 2023. u kojem se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 75 bodova za svaki podnesak,

što sve ukupno s osnova troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznosi 656,25 bodova odnosno 1.306,49 eura / 9.843,75 kn s obzirom na vrijednost boda od 15,00 kn. 

              58. Nadalje, tužitelju je priznat trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 199,08 eura 1.500,00 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura / 100,00 kn,  što ukupno daje parnični trošak u iznosu od 1.518,85 eura /11.443,75 kn.

              59. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022) dosuđeni iznosi iskazani su i u eurima po fiksnom tečaju konverzije 7,53450.

              60. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeno parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška, dok tuženik takav zahtjev nije postavio.

 

       U Županji, 23. studenoga 2023.

 

Sudac

Anica Pastović v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

 

                 Obavijest:

1. G. Š., odvjetnica u Ž.,
2. Z. K., odvjetnik u Odvjetničko društvo K. & P. j.t.d., Z.