REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-902/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivica Barbir, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 11c/II, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d. iz Zagreba, Radnička cesta 54, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 13. svibnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika ŠŽ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, 23. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 246-85/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. studenoga 2006., koji su tužitelj GŽ kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d. kao kreditor sklopili dana 10. studenoga 2006. i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju GŽ, na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 3.658,24 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od 1. listopada 2015. do isplate, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentne stope) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja GŽ za isplatu daljnjeg iznosa od 1.447,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama te zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 3.658,24 EUR za razdoblje do 30. rujna 2015.

IV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju GŽ s osnova pogrešnog izračuna glavnice prilikom konverzije iznos od 2.058,22 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 1. listopada 2015. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. nadoknaditi tužitelju GŽ troškove ovog parničnog postupka s osnove uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućima od 23. lipnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,

VI. Svaka stranka snosi svoje preostale troškove parničnog postupka, koji nisu obuhvaćeni točkom V. Izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao potrošač i korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 10. studenoga 2006. sklopio ugovor o kreditu broj: 246-85/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Namjena kredita bila je kupovina stana i povrat kapare, a kredit je iznosio 47.650,00 CHF. Dana 21. ožujka 2016. stranke su sklopile aneks ugovora o kreditu broj 246-85/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK), kojim je provedena konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u EUR. Tužitelj je naveo da su ništetne ugovorne odredbe iz osnovnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF-u ništetne, pozivajući se na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača. Tužitelj je također naveo da je prilikom izračuna konverzije tuženik pogrešno izračunao iznos preostale nedospjele glavnice.

1. 2. Tužitelj je u tužbi naveo da ne posjeduje dokumentaciju koja mu je potrebna da određeno navede tužbeni zahtjev, zbog čega je od tuženika dopisom od 8. lipnja 2023. zatražio dostavu iste, a kako mu tuženik istu nije dostavio do dana podnošenja tužbe sudu, istaknuo je manifestacijski zahtjev da se tuženiku naloži dostava potrebne dokumentacije.

1. 3. Tužitelj je tužbenim zahtjevom u tužbi zatražio da se utvrde ništetnima odredbe osnovnog ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 10. studenoga 2006. u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa da u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Također je zatražio da se tuženiku naloži isplata iznosa na temelju neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli te iznosa s osnova manje obračunatog iznosa glavnice konverzijom kredita.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je, prije svega, naveo da je tužba nedopustiva jer ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari te da nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu odredbe čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP) jer tužitelj raspolaže ili bi barem trebao raspolagati sa svim podacima potrebnima za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, jer je sva potrebna dokumentacija dostavljena tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, a osim toga tužitelj je taj koji je vršio uplate po osnovnom ugovoru o kreditu, pa bi trebao znati koliko je i kada plaćao na ime mjesečnih anuiteta. Pored toga, svi traženi podaci dostavljeni su tužitelju i prilikom konverzije kredita sukladno čl. 19.e ZID ZPK. Tuženik je naveo da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi bio u obvezi dostaviti tužitelju tražene podatke jer ne postoji obveza prema sadržaju građanskopravnog odnosa jer je konverzijom kredita prestao postojati osnovni ugovor o kreditu, pa stoga nije dužan dostaviti tužitelju bilo kakve dokumente koji se odnose na taj ugovor, a ne postoji niti obveza temeljem toga da bi podaci bili zajednički za obje stranke jer iz sadržaja podataka koje tužitelj traži proizlazi da nije riječ o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a. Tuženik je stoga predložio da sud odbaci tužbu.

2. 2. Nadalje, tuženik je naveo da ne postoji pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe jer je provedbom konverzije kredita sukladno odredbama ZID ZPK-a u potpunosti ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, što predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice, a osim toga da nakon izvršene konverzije kredita nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje bilo kakvih iznosa koje je platio po osnovnom ugovoru jer je osnovni ugovor prestao postojati konverzijom kredita u eurski kredit, a konverzija ima učinak ex tunc, nakon čega sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u i o kamatnoj stopi više ne postoje.

2. 3. Tuženik je istaknuo prigovor zastare eventualne tužiteljeve tražbine, osporio je tužitelju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, naveo je da je valutna klauzula u osnovnom ugovoru bila pravno valjana, da je ista bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, da je tužitelj od strane tuženika valjano i u potpunosti bio informiran o takvoj ugovornoj odredbi te da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Tuženik je tvrdio da je ugovaranjem valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, a da nikako nije mogao predvidjeti oscilacije u tečaju kune prema CHF-u. U slučaju da sud prihvati tužiteljev prijedlog za provođenje financijskog vještačenja, tuženik je zatražio da se u okviru vještačenja izračunaju i tzv. negativne tečajne razlike te je s osnova istih istaknuo prigovor radi prebijanja.

2. 4. Tuženik je stoga predložio da ukoliko sud ne odbaci tužbu, da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Rješenjem od 1. kolovoza 2024. sud je tuženiku naložio da dostavi dokumentaciju koja je tuženiku potrebna za određeno postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Prema odredbi čl. 186.b ZPP-a, u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. U smislu navedene zakonske odredbe, tužitelj je dokazao da se tuženiku obratio sa zahtjevom za dostavu dokumentacije potrebne za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva i to elektroničkom poštom od 8. lipnja 2023., a nesporno je da mu tuženik navedenu dokumentaciju nije dostavio prije podnošenja tužbe. Radi se o dokumentaciji koja je zajednička za obje stranke te o dokumentaciji o pregledu prometa za klijenta, koju posjeduje tuženik, a tužitelj je u tužbi naveo da zajedničku dokumentaciju više ne posjeduje. Nesporno je da je tuženik tužitelju dostavio osnovni ugovor o kreditu i aneks tom ugovoru kojim je provedena konverzija kredita tijekom sklapanja navedenih pravnih poslova, ali tužitelj je naveo da tu dokumentaciju više ne posjeduje. Kako se radi o dokumentaciji koja je u pretežitom dijelu zajednička za obje stranke, (osim pregleda prometa za klijenta, koju posjeduje tuženik), tuženik je istu dužan dostaviti neovisno o tome što je zajedničku dokumentaciju tužitelj primio tijekom sklapanja pravnih poslova. Što se tiče tuženikovog prigovora da osnovni ugovor o kreditu više ne postoji nakon provedene konverzije, isti je predmet tužbe i tužbenog zahtjeva, tako da niti navedeni prigovor ne dovodi u pitanje tužiteljev manifestacijski zahtjev.

4. Nakon što je tuženik povodom rješenja suda dostavio traženu dokumentaciju, tužitelj je podneskom od 9. prosinca 2024. određeno postavio kondemnatorne tužbene zahtjeve, tražeći isplatu iznosa od 5.759,87 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate (s osnova naplaćenih iznosa temeljem nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli) te isplatu iznosa od 1.418,44 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate (s osnova pogrešnog izračuna glavnice prilikom konverzije).

5. Tuženik se protivio preinaci tužbe izvršenoj podneskom od 9. prosinca 2024. te je istaknuo prigovor zastare u odnosu na povišeni tužbeni zahtjev.

6. Sud je ocijenio da određenim postavljanjem kondemnatornih tužbenih zahtjeva nakon dostavljene dokumentacije od strane tuženika nije izvršena preinaka tužbe kojoj bi se tuženik mogao osnovano protiviti.

7. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 2. svibnja 2025. kondemnatornim tužbenim zahtjevima zatražio isplatu iznosa od 5.105,97 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja istih, pa do isplate (s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli) te iznosa od 2.058,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate (s osnova pogrešnog izračuna glavnice prilikom konverzije).

8. Tuženik se protivio preinaci tužbe izvršenoj podneskom tužitelja od 2. svibnja 2025. te je u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva istaknuo prigovor zastare tražbine.

9. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 2. svibnja 2025. jer prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao znati za točnu visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogao istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka. Sud je, pored toga, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.

10. 1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama br. 108-123, 181-383, 458-661 i 691-784 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama br. 821-836 spisa te je pročitao zapisnik o saslušanju tužitelja kod Općinskog suda u Makarskoj od 24. ožujka 2025. na stranicama br. 846-847 spisa.

10. 2. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za provođenje dokaza dopunskim financijskim vještačenjem radi usporedbe stvarnog otplatnog plana s izračunom u kojemu bi se primijenila kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite jer stranke nisu ugovorile kunski kredit, tuženik nije dokazao da je u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nudio kunske kredite kao svoje proizvode, upitno je bi li tužitelj bio kreditno sposoban za dobivanje kunskog kredita, a niti kakvi su uopće tada kod tuženika bili uvjeti za dobivanje kunskih kredita. Stranke su sklopile ugovor o kreditu s valutnoj klauzulom u CHF-u, kredit je konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR, pa su upravo navedeni pravni poslovi između stranaka pravno relevantni za donošenje odluke u ovom predmetu.

11. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

12. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

12. 2. Sporno je bilo može li tužitelj, nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, bilo što osnovano potraživati od tuženika, ima li tužitelj uopće pravni interes za podnošenje ove tužbe nakon sklopljenog aneksa ugovoru o kreditu, sporna je bila pravna valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u te je li tužitelj bio valjano i u potpunosti informiran o valutnom riziku CHF-a, postojanje i visina tužiteljeve tražbine, je li nastupila zastara iste te mogu li se pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača primijeniti u ovom predmetu.

13. Uvidom u ugovor o kreditu od 10. studenoga 2006., koji je solemniziran kod javnog bilježnika 16. studenoga 2006., utvrđeno je da je isti sklopljen na iznos od 47.650,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita. Namjena kredita bila je kupnja stana i povrat kapare. Ugovorom je određena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 3,88% godišnje te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok od 15 godina ili 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 349,60 CHF-a obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Ugovoreno je da anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl. 4. ugovora).

14. Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu od 21. ožujka 2016. utvrđeno je da je istim izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30. rujna 2015. od 15.910,28 EUR te preplata u iznosu od 23.411,95 kn, koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50%, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

15. Tužitelj je iskazao da je osnovni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana u kojem i sada živi. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio vlasnik obrta, niti firme, niti je obavljao neku poslovnu djelatnost. Po zanimanju je vozač i mehaničar i ima srednju stručnu spremu. Ugovor o kreditu je djelomično pročitao, pročitao je ono što ga je zanimalo, prije svega da će kamata biti fiksna do kraja otplate kredita koji je bio sklopljen na vrijeme od 15 godina. Misli da je kamata bila 3,88%, bio je klijent tuženika i upravo je prije sklapanja ugovora razgovarao s djelatnicima koji su mu ponudili baš ovaj ugovor kao najbolje rješenje. Na pitanje zna li što znači pojam tečaja izjavio je da to znači koliko neka valuta vrijedi u određenom trenutku. Nitko ga nije upozorio da se mjesečni iznos rate može mijenjati na više ili niže zbog promjene tečaja i promjene kamatne stope. Zna razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope, ali je u ugovoru bila naznačena fiksna kamatna stopa, što znači da se ona neće mijenjati do kraja otplate kredita, a promjenjiva kamatna stopa bi značila da će se mijenjati. U početku sklapanja ugovora rata je iznosila oko 2,800,00 kn, on je tada odlazio u banku i reagirao, obećali su mu da će nešto učiniti, ne zna niti sam što su učinili, smanjila mu se rata na 2.700,00 kn i tako je to trajalo do konverzije. Zadnja rata iznosila je oko 2.400,00 kn.

16. 1. Tuženik je dostavio u spis izjavu svoje djelatnice GŽF koja je općenito opisala kakve su vrste kredita bile u ponudi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora te da je u to vrijeme banka svojim izvorima financiranja plaćala niže kamate za pozajmljivanje CHF-a od kamata za pozajmljivanje EUR-a, zbog čega je i korisnicima mogla ponuditi kredite s valutnom klauzulom u CHF-u s nižom kamatnom stopom od kamatne stope u kreditima s valutnom klauzulom u EUR. U izjavi je navedeno da niti ona, a niti banka nisu očekivale, niti su mogle predvidjeti rast tečaja u odnosu na kunu nakon 2009. Izjavila je da je Hrvatska narodna banka u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava u cjelini vodila monetarnu politiku na način da je tečaj hrvatske kune vezala prema EUR-u te je zbog toga mogla intervenirati u slučaju rasta tečaja EUR-a, ali da to ne znači da je tečaj kune u odnosu na EUR bio fiksni, već je isti bio sklon promjenama, ali je središnja banka imala mehanizme kojima je mogla kontrolirati rast ili pad tečaja. Zbog toga su ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u i oni s valutnom klauzulom u EUR bili različiti proizvodi banke. Nadalje, djelatnica banke je ukazala na povijesno kretanje tečaja CHF-a, što je ukazivalo na stabilnost te valute. Opisala je kako je tekao postupak ugovaranja kredita te kako su djelatnici banke redovito educirani o tome da korisnicima kredita daju jasne i potpune informacije o uvjetima ugovora o kreditima. Konačno, djelatnica banke je napomenula da je i sama bila korisnica kredita s valutnom klauzulom u CHF-u, kojeg je konvertirala u EUR nakon izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju.

16. 2. Iz opisane izjave djelatnice tuženika proizlazi da ona nema neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, njezina izjava je općenita i ne dokazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu bila poštena i pravno valjana, odnosno da bi korisniku kredita bilo omogućeno pregovaranje o uvjetima ugovora, pa tako i o valutnoj klauzuli te da bi on bio u potpunosti i jasno informiran o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF-u.

17. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor zaključio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., G,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

17. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da tužitelj ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za kupnju stana u kojem i sada živi. Osim toga, tuženik je tužitelja smatrao potrošačem jer je s njime sklopio aneks ugovoru o kreditu temeljem ZID ZPK/15, a koji zakon propisuje potrošačko kreditiranje.

17. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

18. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

18. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

18. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

18. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

18. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

18. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

18. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe i valutnoj klauzuli u CHF-u, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

19. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

19. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

19. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

19. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

19. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o kojima ovisi promjena tečaja valute CHF u odnosu na kunu, koji bi omogućili tužitelju da procijeni tečajni rizik ugovaranja predmetne valutne klauzule. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

19. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen 10. studenoga 2006., a solemniziran kod javnog bilježnika 16. studenoga 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

19. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

19. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

19. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. 9. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

19. 10. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da ga tuženik prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF-u, budući da je tužitelju sama banka ponudila upravo ovaj kredit vezan uz CHF, prezentirajući ga kao najbolje rješenje za njega. Tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama sklapanja takvog ugovora. Djelatnica tuženika svjedokinja ŠŽF u iskazu je navela da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kredit s valutnom klauzulom u CHF-u bio najjeftiniji, a da u to vrijeme nije bilo razgovora o CHF-u, kao o "valuti utočišta", iz čega proizlazi da tuženik doista nije upozorio tužitelja na činjenicu da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune u odnosu na EUR, ali ne i u odnosu na CHF, što mu kao savjesnom gospodarstveniku i financijskoj instituciji nije moglo biti nepoznato. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga gotovo dvostruko povećani, što je bitno otežalo njegove mogućnosti otplate kredita, čime je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

19. 11. Sud je stoga utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu CHF, a koja je sadržana u odredbi čl. 4. ugovora, prema kojoj odredbi se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF-a prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Sud je stoga prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev.

19. 12. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

20. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

21. 1. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. Zagreb.

21. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 39.607,36 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 5.256,80 EUR. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, iznosi 1.136,50 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura 150,83 EUR. Kamate na više plaćene iznose anuiteta s osnove promjene tečaje, obračunate do dana konverzije 30. rujna 2015., iznose 1.659,57 EUR.

21. 3. Vještak je također izračunao da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 15.507,67 kn, odnosno 2.058,22 EUR.

21. 4. Iz aneksa ugovoru o kreditu te iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je prilikom konverzije kredita utvrđen više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 23.411,95 kn, odnosno 3.107,30 EUR.

21. 5. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, dok je tuženik predlagao dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan s izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite, koji prijedlog je sud odbio kao nepotreban, kako je navedeno u gornjem dijelu obrazloženja.

21. 6. Nalaz i mišljenje vještaka izrađeni su temeljem sve potrebne dokumentacije i u skladu s nalogom suda, jasno i u skladu s pravilima struke te je sud iste prihvatio u cijelosti.

22. 1. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

22. 2. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.

22. 3. Sud je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare u odnosu na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se radi povećanju zahtjeva temeljem iste činjenične i pravne osnove na kojoj se temelji prvotni tužbeni zahtjev, a zastara je prekinuta u trenutku podnošenja tužbe (12. lipnja 2023.), a ne u trenutku povećanja postojećeg tužbenog zahtjeva.

23. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi aneksa ugovora o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi o pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi. Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave potpune ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

24. U odnosu na deklaratorni i kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojoj sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj u ovom predmetu izričito ne tvrdi da aneks ugovoru o kreditu u cijelosti ili u nekom svom dijelu ne bi bio pravno valjan, već tvrdi da je prilikom konverzije pogrešno izračunata preostala nedospjela glavnica jer tom prilikom tuženik nije koristio tečaj CHF-a na dan isplate kredita. Međutim, odredbama ZID ZPK/15 nije niti bilo propisano da bi se prilikom izračuna konverzije trebao koristiti tečaj CHF-a koji je važio na dan isplate kredita, a iz dokumentacije u spisu i iz rezultata financijskog vještačenja proizlazi da je konverzije provedena u skladu s odredbama toga zakona. Kao što je već ranije navedeno, aneksom ugovora o kreditu nije se riješila preplata po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te tužitelj i nadalje ima istu potraživati od tuženika.

25. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj konverzijom kredita djelomično obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF-u i to s iznosom preplate priznate konverzijom kredita u iznosu od 3.107,30 EUR, koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, odnosno do 30. rujna 2015., a imajući u vidu red uračunavanja prema čl. 172. ZOO-a.

25. 2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju do 30. rujna 2015., temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, preplatio svoju obvezu za iznos od 5.256,80 EUR, što umanjeno za tzv. negativne tečajne razlike od 150,83 EUR, iznosi 5.105,97 EUR (koliko tužitelj po toj osnovi potražuje tužbenim zahtjevom). Zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta do 30. rujna 2015. iznose 1.659,57 EUR-a, u koje je u smislu odredbe čl. 172. ZOO-a potrebno uračunati iznos preplate priznate konverzijom kredita od 3.107,30 EUR-a, čime su kamate u cijelosti podmirene, a podmiren je i dio glavne tražbine po toj osnovi u iznosu od 1.447,73 EUR, pa preostaje dio glavne tražbine u iznosu od 3.658,24 EUR (5.105,97-1.447,73), za koji iznos tužitelj nije obeštećen provedenom konverzijom i na koji iznos ima pravo na zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Dakle, iznosom preplate priznate konverzijom kredita u cijelosti su namirene zakonske zatezne kamate te dio glavne tražbine, dok preostali dio glavne tražbine po toj osnovi nije namiren, iz čega proizlazi da konverzijom kredita tužitelj nije u cijelosti obeštećen za ono što je tuženiku preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Za preostali iznos preplate anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove se povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, kako je to opisano u nalazu vještaka, a kamate su izračunate i navedene u apsolutnom iznosu za razdoblje do 30. rujna 2015., pa na preostali dio glavne tražbine tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od 1. rujna 2015. do isplate. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

26. Sud je stoga prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli do konverzije kredita u iznosu od 3.658,24 EUR, a kako je tužitelj po toj osnovi potraživao ukupni iznos od 5.105,97 EUR, preostali dio tužbenog zahtjeva od 1.447,73 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama sud je odbio kao neosnovan. Odbijen je i tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavne tražbine od 3.658,24 EUR za razdoblje do dana provedene konverzije (30. rujna 2015.), jer su kamate za to razdoblje izračunate financijskim vještačenjem i podmirene su u cijelosti iznosom preplate priznate aneksom ugovora o kreditu.

27. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužitelj potražuje i isplatu iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita i to u iznosu od 2.058,22 EUR. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nije dokazao da bi takav aneks ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev u tom dijelu, koji je sadržan pod točkom III. petita tužbe.

28. Vezano uz tuženikov prigovor radi prebijanja po osnovi negativnih tečajnih razlika, ističe se da tuženik istoga nije određeno naveo, pa sud o tome nije odlučivao. Međutim, također se ističe da je tužitelj prilikom isticanja posljednjeg tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike, odnosno za iznos istih je umanjio svoju tražbinu.

29. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. ZPP-a.

29. 2. Tužitelj je kvantitativno uspio u parnici sa 51,06% (3.658,24 EUR/7.164,19 EUR), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (51,06%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Kako je uspjeh stranaka približno jednak, kako u kvantitativnom, tako i u kvalitativnom smislu, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove, osim troškova financijskog vještačenja, koji su bili nužno potrebni neovisno o uspjehu stranaka u postupku. Tužitelj je predujmio troškove financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 600,00 EUR te je tuženiku naloženo da mu u tom iznosu naknadi troškove postupka, dok je u odnosu na ostale troškove odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

29. 3. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 23. lipnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Ivica Barbir, Zagreb, Trnjanska cesta 11c/II

2. Odvjetničko društvo Knezović & Partneri j.t.d. Radnička cesta 54