Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-382/2023-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, u pravnoj stvari tužiteljice RT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Juraju Mariniću, odvjetniku u Osijeku, protiv 1. tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb i 2. tuženika EOS Matrix d.o.o., OIB: 76674680107, Zagreb, Horvatova 82, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Haid i Švaljek Krešić j.t.d., Zagreb, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. svibnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjeničkog punomoćnika 2. tuženika GT, odvjetnika u [adresa], a u odsutnosti uredno pozvanog 1. tuženika, dana 23. lipnja 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 504003024- 60010479269/2008, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljen dana 16.04.2008. godine, između tužitelja RT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, te isti ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Utvrđuje se ništetnim Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br: 504003024- 60010479269/2008, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljen dana 29.04.2008. godine, između tužitelja RT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, te isti ne proizvodi nikakve pravne učinke.

III. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 758-53029821 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 04.02.2011. godine, između tužitelja RT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, te isti ne proizvodi nikakve pravne učinke.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana presuđena do konačne isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi 1. tuženiku parnični trošak u iznosu od 812,50 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 23. lipnja 2025. pa nadalje do isplate, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev 1. tuženika za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljici naknaditi 2. tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.062,50 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev 2. tuženika za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela Općinskom sudu u Osijeku dana 9. travnja 2021. tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d. (dalje u tekstu 1. tuženik) i EOS Matrix d.o.o. (dalje u tekstu 2. tuženik), radi utvrđenja ništetnosti ugovora, a rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj 31-Su-223/2023-5 od 14. lipnja 2023. godine, ovaj sud je određen kao stvarno nadležan sud, te je spis predmeta dostavljen ovome sudu na daljnje postupanje.

2. U tužbi tužiteljica navodi da je u svojstvu sudužnika sa Slavonskom bankom d.d. Osijek sklopila dana 16. travnja 2008. godine Ugovor o namjenskom kreditu broj 504003024-60010479269/2008, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim se Ugovorom ista banka, kao kreditor, obvezala staviti tužiteljici kao sudužniku, te suprugu tužiteljice, ST, kao korisniku kredita, na raspolaganje iznos od 200.000,00 HRK, dok su se tužiteljica i korisnik kredita navedeni iznos obvezali vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Stranke su zatim dana 29. travnja 2008. godine sklopile Aneks br. 1 Ugovora o kreditu, broj 504003024- 60010479269/2008, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Dalje, ugovorne strane su dana 4. veljače 2011. godine također sklopile Ugovor o kreditu broj 758-53029821 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim se Ugovorom 1. tuženik, kao kreditor, obvezao staviti tužiteljici kao sudužniku-prikrivenom vlasniku, te suprugu tužiteljice ST kao korisniku kredita, na raspolaganje iznos od 134.100,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica zajedno s korisnikom kredita navedeni iznos obvezala vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. 1. tuženik je svoje navodno potraživanje koje po navedenim Ugovorima ima prema tužiteljici, Ugovorom o cesiji od 26. siječnja 2018. godine, ustupio 2. tuženiku. Tužiteljica podnosi ovu tužbu protiv 1. tuženika kao pravnog slijednika Slavonske banke d.d. Osijek, obzirom da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek., te 2. tuženika kojemu je tražbina ustupljena, uz tvrdnju kako je Ugovor o namjenskom kreditu, broj 504003024- 60010479269/2008, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama ništetan, a zbog čega je posljedično ništetan i Aneks br. 1 Ugovora broj 504003024-60010479269/2008, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama. Tužiteljica tvrdi da je ništetan također i Ugovor o kreditu broj 758-53029821 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine iz 2011. godine.

Tužiteljica, naime, tvrdi kako je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu umjesto prvotno ugovorene od 6,05%, uslijed čega je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, za razliku od onih sadržanih u početnom planu, uslijed kojih promjena tužiteljica više nije mogla podmirivati svoju kreditnu obvezu, te drži da je navedeni dio odredbe čl. 4. Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan, a kako je to zauzeo stav i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Pž- 7129/13-4 od 16. srpnja 2014. godine (da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnim o odluci banke nepoštene, a prema tome i ništetne). Dalje, navodi da iako ova odluka nema direktan učinak na Ugovor o kreditu u HRK, da neovisno o tome je predmetna odredba Ugovora o kreditu zaključena između stranaka, ništetna, jer je uzrokovala nepovoljan položaj tužiteljice i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice, koja nije imala utjecaja na vrijeme i način promjene kamate, niti je mogla provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene. Dalje, smatra da je navedena odredba nerazumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, a kako se radi o bitnom sastojku ugovora – predmetu i cijeni, ne dolazi u obzir primjena čl. 324. Zakona o obveznim odnosima o djelomičnoj ništetnosti, već da je ništetan cijeli ugovor, budući da ugovor ne može opstati bez odredbe o predmetu i cijeni. Dalje, u tužbi se navodi da kako tužiteljica i korisnik kredita nisu bili u mogućnosti podmirivati anuitete, sklopili su s 1. tuženikom Ugovor o kreditu broj 758- 53029821 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim se ugovorom tuženik kao kreditor obvezao staviti tužiteljici te korisniku kredita na raspolaganje iznos od 134.100,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti, uz čvrstu valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Tužiteljica se obvezala tuženiku iznos kredita platiti u anuitetima, uz redovnu kamatu koja je čl. 6. predmetnog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 6,50% godišnje. Međutim, već nakon kraćeg vremena otplate kredita, osim rasta švicarskog franka uz koji je anuitet bio vezan, tuženik je u više navrata povećavao ugovorenu kamatnu stopu umjesto prvotno ugovorene od 6,50%, uslijed čega je došlo do nerazmjernog povećanja mjesečnih anuiteta, koje je tužiteljica otplaćivala, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu. Navodi kako osim što je u predmetnom ugovornom odnosu kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. S tim u vezi tužiteljica ističe kako je razvidno da u ovom Ugovoru o kreditu postoje čak dva promjenjiva elementa (kamatna stopa i valutna klauzula), koja sama po sebi ukazuju da se radi o nepoštenom ugovornom odnosu, temeljem kojeg tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će iznositi glavnica a koliko kamata, te se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu potrošača. I u ovom Ugovoru je kamatna stopa ovisna o odluci banke, a koje promjene kamatne stope nisu bile definirane nikakvim parametrima, pa je, smatra tužiteljica, tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu potrošača. I glede ovog Ugovora, tužiteljica smatra da se zbog navedenih ugovornih odredbi ne može raditi o djelomičnoj ništetnosti, već da je ništetan cijeli ugovor, budući da ugovor ne može opstati bez odredbe o predmetu i cijeni. S tim u vezi tužiteljica drži da su predmetni Ugovori o kreditu u cijelosti ništetni, obzirom da je ravnoteža pravnog posla narušena na štetu tužiteljice kombinacijom niza ništetnih odredbi, prvenstveno vezanjem glavnice za valutnu klauzulu u CHF, ugovaranjem kamate koja je promjenjiva jednostranom odluke banke, kombinacijom kojih odredbi ugovorna činidba na mjesečnoj razini postaje potrošačima neodrediva, a koji bi se Ugovor u krajnjem slučaju mogao smatrati i zelenaškim. Slijedom svega izloženog, tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev kao u izreci ove presude pod točkom I.

3. U odgovoru na tužbu 1. tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, predlažući da se tužbeni zahtjev prije svega odbaci radi nedostatka pravnog interesa tužiteljice. Naime, 1. tuženik ističe kako iz specifikacije uplata ne proizlazi da bi tužiteljica u svojstvu sudužnika vršila uplate, tj. otplaćivala predmetni kredit, pa obzirom na navedeno, smatra kako tužiteljica nema pravni interes na podnošenje predmetne tužbe, jer da ne dokazuje nikakvu konkretnu pravnu korist kojoj se iz donesene presude može nadati. Naime, 1. tuženik navodi kako sve i da se u ovom postupku utvrdi ništetnost ugovora, a što tuženik osporava, na povrat preplaćenih iznosa imao bi pravo samo onaj koji je kredit i otplatio, međutim, ne i tužiteljica, čime ujedno ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije. Ukazuje kako su uplate po spornom Ugovoru o kreditu, između ostalog, vršene od strane trećih osoba te samog korisnika kredita, ST. Dalje, 1. tuženik ističe da je u ovom postupku promašena i pasivna legitimacija u odnosu na 1. tuženika, obzirom da 1. tuženik više nije subjekt spornih Ugovora koji su predmet ovog postupka, jer je tražbina iz istih prenesena na 2. tuženika. 1. tuženik dalje ukazuje kako se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/17, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14, odnosno na presude kolektivnog postupka za zaštitu potrošača, obzirom je predmetni Ugovor o kreditu od 16. travnja 2008. sklopljen u valuti HRK, a ne u valuti CHF, a zatim ističe i prigovor zastare.

Dalje, u odgovoru na tužbu 1. tuženik ističe kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke da bi se ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope utvrdila ništetnom, jer da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima, odnosno važećem Zakonu o bankama, kojih se odredbi tuženik u potpunosti pridržavao. Dalje, navodi da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te je od stupanja na snagu tog Zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije izmjene kamatne stope, te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno čl. 308. st. 1. navedenog Zakona, s tim da je također sukladno čl. 307. istog Zakona, izradio i javno objavio 1. siječnja 2011. Metodologiju promjene kamatnih stopa, a kojom su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Također, ukazuje kako tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije propisivao da tuženik kao banka treba imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio. 1. tuženik zatim ističe kako je odredba o kamatnoj stopi u potpunosti u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima, da predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. toga Zakona, jer da su postojale pretpostavke za određivanje kamatne stope, a da ni u kojem slučaju ona nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. 1. tuženik smatra da je tužiteljica pristala na promjenjivost kamatne stope sklapanjem Ugovora, za koju je jasno određena da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istoj i pojašnjeno, te se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Podredno, ističe kako je ova odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva, pa sukladno čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. 1. tuženik ističe još da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Posebno napominje da je kamatna stopa koja je utvrđena spornim Aneksom broj 1, rezultat sporazuma stranaka sadržanog u odredbama navedenog Aneksa, pa da stoga ista nije rezultat jednostrane odluke banke, kako se to u tužbi pokušava prikazati. Smatra da je tužitelj očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama.

1. tuženik nadalje ističe kako je kreditni referent prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju također objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati, a u trenutku sklapanja ugovora, tuženik je ponudio i druge kreditne proizvode, međutim, tužitelj se odlučio upravo na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Ističe dalje kako odredba o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu od 4. veljače 2011. ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer se u trenutku sklapanja ugovora nije moglo predvidjeti kretanje tečaja CHF, a nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača. Spori da bi ta odredba bila nepoštena, a isto tako tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba, slijedom čega ju također nije dopušteno ocjenjivati je li poštena. Smatra da je navedena ugovorna odredba razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Konačno, ističe kako ni u odnosu na ovaj Ugovor o kreditu nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, ne ispitujući pri tome njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Konačno, sve kada bi i bile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a što tuženik osporava, tuženik ističe kako isto ne bi dovelo do ništetnosti cijelog Ugovora. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužiteljicu na naknadu parničnog troška.

4. Pripremnim podneskom od 1. lipnja 2022. godine, 1. tuženik je dodatno istaknuo prigovor kako se u ovom predmetu ne radi o potrošačkom ugovoru jer da je iz kreditnog prijedloga vidljivo da je kredit korišten za adaptaciju kuće na adresi [adresa], a na kojoj adresi se nalazi zubni laboratorij Krpeljević, u kojem je korisnik kredita obavljao poslovnu djelatnost zubnog tehničara. S obzirom da iz navedenog proizlazi da se radi o ugovoru koji je sklopljen u vezi profesionalne djelatnosti, smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru, radi čega tužitelju u ovoj pravnoj stvari osporava svojstvo potrošača, te mogućnost primjene odredbi Zakona o zaštiti potrošača kao i utvrđenja iz presuda donesenih u spomenutom kolektivnom postupku.

5. 2. tuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, ističući, prije svega, prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na 2. tuženika, iz razloga jer nije stranka niti potpisnik Ugovora o kreditu koji su predmet tužbe, te da na temelju Ugovora o cesiji od 26. siječnja 2018. godine, na 2. tuženika nije prenesen ugovorni odnos pa nije preuzeo ugovornu poziciju 1. tuženika kao banke kreditora, niti je na bilo koji način utjecao na ugovorenu valutnu klauzulu ili ugovorene kamate, dok stranke u postupku u kojem se isključivo odlučuje o tome je li neki ugovor ništetan, mogu biti isključivo one osobe koje su potpisnice i stranke tog ugovora. Također, ističe kako ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora. Slijedom iznesenog, 2. tuženik je predložio da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, kao i da se tužiteljici naloži naknada parničnog troška.

6. Očitujući se na odgovore na tužbu, tužiteljica je podneskom od 21. lipnja 2022. isticala kako činjenica da pojedine uplate po kreditu nije vršila ona, nego korisnik kredita, ne znači da predmetne uplate nisu uplaćivane gotovinom tužiteljice, obzirom je tužiteljica bivša supruga korisnika kredita, s kojim je tijekom otplate kredita bila u braku, a u svakom slučaju da je banka sve izvršene uplate koristila za zatvaranje obveza po predmetnom kreditu. Osim navedenog, ističe da iz Ugovora o kreditu jasno proizlazi, kako ugovorne strane suglasno utvrđuju da za redovnu otplatu cjelokupne tražbine po Ugovoru odgovara i ovdje tužiteljica, kao prikriveni vlasnik. Obzirom da je pojedine uplate vršio korisnik kredita, a pojedine tužiteljica kao njegova supruga, nesporno je da tužiteljica ima pravni interes ustati ovom tužbom radi ostvarenja svojih prava. Ujedno navodi da je pokrenut i u tijeku ovršni postupak nad nekretninom u kojoj boravi sa svojom djecom, koja nekretnina predstavlja njezin dom, slijedom čega drži prigovor promašene aktivne legitimacije neosnovanim. Nadalje, u odnosu na navod tuženika kako nije legitimirana tražiti povrat stečenog bez osnove, tužiteljica ističe kako u ovom postupku ni ne potražuje isplatu, nego utvrđenje ništetnima ugovore, a zbog ništetnih odredbi koje predmetni ugovori sadrže. Obrazlaže zatim, kako su sporne odredbe ugovora nerazumljive svakom prosječnom potrošaču, a tužiteljica je u konkretnom slučaju kao fizička osoba s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu i to za dovršenje kuće, što je razvidno iz čl. 2. Ugovora, a namjena kuće nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili profesionalne svrhe, jer bi u suprotnom to u Ugovoru bilo naznačeno. Kako je kuću zajedno sa suprugom, korisnikom kredita, radila isključivo za privatne potrebe, drži da je nesporno kako ima status potrošača, a osim toga, da teret dokaza da nije potrošač leži upravo na tuženiku. Konačno, tužiteljica ističe da je netočan navod tuženika kako se ne može pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku, jer da je 1. tuženik pravni slijednik Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., a koji je pak pravni slijednik Slavonske banke d.d.

7. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu i to, prije svega, Ugovor o kreditu broj 504003024- 60010479269/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 16. travnja 2008. godine, Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 504003024- 60010479269/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 29. travnja 2008. godine, Ugovor o kreditu broj 758-53029821 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. veljače 2011. godine, spis Općinskog suda u Osijeku pod posl. brojem Ovr- 1277/2018, te saslušao tužiteljicu. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanje svjedokinje IT, njene kćerke, a na okolnost da je nekretnina koja je bila predmet založnog prava po spornim ugovorima o kreditu, jedina nekretnina u (su)vlasništvu tužiteljice, u kojoj živi sa svojom djecom, te dokazni prijedlog 1. tuženika za saslušanje javnih bilježnika ŠT i RTD kao svjedoka. Nije izveden ni dokaz saslušanjem svjedoka JT, radnika 1. tuženika, jer je 1. tuženik u konačnici odustao od istog (podnesak od 23. svibnja 2025.). Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), sud je ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

9. Naime, iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 504003024-60010479269/2008, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 16. travnja 2008. godine (dalje u tekstu: prvi Ugovor o kreditu iz 2008. godine, u HRK), proizlazi da su prednik 1. tuženika, Slavonska banka d.d. Osijek, s jedne strane, i s druge strane ST kao korisnik kredita i založni dužnik, te OT kao sudužnik-prikriveni vlasnik i LT kao sudužnik, sklopili ovaj Ugovor, a kojim je banka korisniku kredita odobrila stambeni kredit, s namjenom dovršenja kuće, u iznosu od 200.000,00 HRK (čl. 2.). Člankom 3. ovog Ugovora određen je rok za vraćanje kredita u trajanju od 13 godina te je određeno da se na iznos kredita zaračunavaju kamate od 6,05% godišnje, dekurzivno, a obračunavaju se mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete, dok efektivna kamatna stopa EKS, odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 6,50%, te se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a prvi anuitet dospijeva 1. lipnja 2008. godine. Člankom 4. ovog Ugovora određeno je da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ovog ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa, te je navedeno da je korisniku kredita uručena otplatna tablica i da je upoznat s efektivnom kamatnom stopom. Člankom 11. Ugovora, u svrhu osiguranja istog, određeno je zasnivanje založnog prava u korist banke na nekretnini založnog dužnika i to kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u naravi kuća broj 11, poslovna građevina, zgrada i dvor. u [adresa], ukupne površine 527 m[2] , upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], te je sporazumno utvrđena cijena nekretnine u iznosu od 899.170,50 HRK.

10. Aneksom broj 1 od 29. travnja 2008. godine (dalje u tekstu: Aneks), a kojeg su sklopile iste stranke Ugovora o kreditu od 16. travnja 2008. godine, izmijenjena je odredba čl. 2. i čl. 3. st. 2. Ugovora, na način da se na iznos kredita zaračunavaju kamate 6,75% godišnje, dekurzivno (umjesto 6,05%), te da se efektivna kamatna stopa EKS, odnosno realna godišnja kamatna stopa izračunava u iznosu od 7,25% godišnje (umjesto 6,50%).

11. Iz Ugovora o kreditu broj 758-53029821 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. veljače 2011. godine (dalje u tekstu: drugi Ugovor o kreditu iz 2011. godine, u CHF), proizlazi da su ga sklopili Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb s jedne strane, i s druge strane ST kao korisnik kredita i založni dužnik te OT kao sudužnik. U čl. 1. ovog Ugovora navodi se kako se istim regulira kreditni posao između banke i korisnika kredita, otplata kredita, osiguranje tražbina iz Ugovora u korist banke te druga međusobna prava i obveze ugovornih strana. U čl. 2. Ugovora se navodi da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 134.100,00 CHF prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan korištenja kredita, a da se kredit odobrava za refinanciranje kredita. Dalje, u čl. 3. ovog Ugovora se navodi da se na iskorišteni iznos kredita obračunavaju kamate od 6,50% dekurzivno godišnje, da je kamatna stopa promjenjiva, kao i da se kamate za vrijeme trajanja moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju. U istom članku se navodi da korisnik kredita potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je upoznat s efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica koja čini sastavni dio Ugovora. Člankom 4. Ugovora je određeno da se korisniku kredita odobrava moratorij na otplatu glavnice u trajanju od šest mjeseci, zatim, da se kredit vraća u 354 mjesečna anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate. Člankom 6. Ugovora je propisano da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa nakon isteka moratorija promjenjiva, te da je banka nakon navedenog roka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u važeću promjenjivu kamatnu stopu za taj proizvod, a sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta banke, a da se promjena kamatnih stopa vrši sukladno aktu banke Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Konačno, u istom članku (6.) se još navodi i da korisnik kredita svojim potpisom izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, u skladu s promjenjivom kamatnom stopom.

12. Iz spisa Općinskog suda u Osijeku broj Ovr-1277/2018 proizlazi da je po prijedlogu EOS Matrix d.o.o. kao ovrhovoditelja (ovdje 2. tuženik) od 28. svibnja 2018. godine, određena ovrha protiv ovršenika ST, rješenjem o ovrsi pod posl. brojem Ovr-1277/2018-2 od 6. lipnja 2018., i to na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], u naravi kuća broj 11, poslovna građevina, zgrada i dvor. u [adresa] sa 527 m[2] . Ovrha je određena temeljem Ugovora i Aneksa koji su predmet ovog parničnog postupka, kao ovršnih isprava, a radi naplate dospjele novčane tražbine, koja zajedno s redovnim i zateznim kamatama iznosi ukupno 1.446.850,30 HRK. Iz ovog spisa proizlazi da je ovrhovoditelj EOS Matrix d.o.o. kao cesionar dana 26. siječnja 2018. s Addiko Bank d.d. kao cedentom sklopio Ugovor o cesiji, solemniziran pod brojem OV-884/2018, temeljem kojeg je na cesionara prenesena tražbina iz predmetnih Ugovora o kreditu sklopljenih s ST. Na doneseno rješenje o ovrsi, ovršenik ST nije podnosio žalbu, te se pristupilo provedbi ovrhe, utvrđena je vrijednost nekretnine, nakon čega je donesen zaključak i Financijskoj agenciji upućen zahtjev za elektroničku javnu dražbu. Nakon toga je u spis zaprimljen prijedlog za odgodu ovrhe RT kao treće osobe, u prilog kojem prijedlogu je dostavila dokaz da je pokrenula predmetnu parnicu za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu i Aneksa. Ovršni sud je potom donio rješenje broj Ovr-1277/2018-35 od 20. travnja 2021., kojim je uputio RT u roku od 15 dana pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom protiv ovrhovoditelja i ovršenika, da bi RT zatim u spis dostavila dokaz da je pokrenula takovu parnicu, te je ponovno predložila donošenje odluke o odgodi predmetne ovrhe. Ovršni sud je donio rješenje dana 3. svibnja 2021. kojim je odbio prijedlog RT za odgodom ovrhe, da bi po žalbi iste, prvostupanjsko rješenje bilo ukinuto i vraćeno na ponovno odlučivanje, nakon čega je doneseno rješenje kojim je prihvaćen prijedlog te je provedba ovrhe odgođena do pravomoćnog okončanja parničnog postupka P-419/2021 (što je raniji broj ove parnice), a koje rješenje je po žalbi ovrhovoditelja potvrđeno na drugom stupnju. Iz ovog spisa je još razvidno da je Financijska agencija dostavila izvještaj o provedenoj dražbi i da je ovrhovoditelj na elektroničkoj javnoj dražbi kupio predmetnu nekretninu. Također, RT je izvijestila ovršni sud da je podnijela tužbu radi utvrđenja vlasništva i podjele bračne stečevine, a predmet kojeg postupka da je predmetna prodana nekretnina.

13. Tijekom postupka, na ročištu za glavnu raspravu 2. srpnja 2024., tužiteljica je po punomoćniku isticala kako nikada nije dopustila zasnivanje založnog prava na nekretnini koja je predmet ovršnog postupka pred Općinskim sudom u Osijeku broj Ovr-1277/2018, zatim, kako smatra da prijenos predmetnog potraživanja iz predmetnih Ugovora i Aneksa nije dopušteno iz razloga što nedostaju za to potrebna svojstva isprave koja su po zakonu neophodna da bi se tražbina prenijela na drugu osobu, te je na istom ročištu predala presudu Općinskog suda u Osijeku broj P Ob- 82/2022-16 od 30. studenoga 2022. a kojom je utvrđeno da su ona i tuženik ST zajednički stekli svatko u ½ dijela nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da je tuženik dužan trpjeti upis tužiteljice kao suvlasnice u ½ dijela. Kako su ovi navodi tužiteljice istaknuti nakon zaključenja prethodnog postupka, a tužiteljica nije dala obrazloženje zašto ih nije ranije iznosila, odnosno je li bila spriječena ove činjenice iznijeti do zaključenja prethodnog postupka, to ih sud sukladno čl. 299. st. 3. ZPP-a ne treba uzeti u obzir. Sud eventualno može uzeti u obzir iznesenu činjenicu iz priložene presude o bračnoj stečevini, jer je ista donesena 30. studenoga 2022., a prethodni postupak je u ovom predmetu zaključen 12. rujna 2022., dakle prije njena donošenja, međutim, ovaj sud ne nalazi da bi ova presuda i činjenica da je istom utvrđeno suvlasništvo tužiteljice na nekretnini, imala ikakav pravni značaj za ovu parnicu, u kojoj je predmet spora ništetnost ugovora o kreditu. Naime, vlasništvo nekretnine kao i promjena vlasništva na nekretnini nema nikakvog utjecaja na valjanost ugovora o kreditu, niti mogu dovesti do njegove ništetnosti. Tužiteljica imputira da je presudom utvrđeno suvlasništvo i da se radi o nekretnini koja je stečena za vrijeme braka, a zaboravlja da se upravo u predmetnim Ugovorima o kreditu i Aneksu, označava kao "prikriveni vlasnik“ iste te nekretnine, i da je kao takva potpisala ugovore.

14. U svom iskazu tužiteljica je navela kako nije bila prisutna u banci kada je njen bivši suprug razgovarao s djelatnikom banke vezano za realizaciju predmetnih Ugovora o kreditu i Aneksa broj 1. Navela je, isto tako, da je bivši suprug imao firmu te da je znao često sklapati ugovore o kreditu, a kako je to bio i ovdje slučaj, te joj ništa nije posebno pojašnjavao vezano za predmetne ugovore, već joj je samo iste donosio na potpis. Navela je kako nije sudjelovala u poslovima njegove firme, da je ugovore letimično pročitala, ali iste nije razumjela, a suprugu je vjerovala u potpunosti pa se nije zabrinjavala oko tih ugovora. Predmetne anuitete po kreditu su plaćali ona i suprug zajednički sve do 2011. godine, kada je ona u cijelosti preuzela otplatu jer je imala administrativnu zabranu na plaći, a imala je i ovrhu. Bila je zaposlenica dječjeg vrtića Sunčev sjaj – Nazaret, kako je to vidljivo iz specifikacija uplata, a čime da dokazuje i svoj pravni interes za ovu parnicu. Konačno, navela je da je do 2014. godine živjela sa suprugom na istoj adresi, a onda se razvela.

15. Sud je iskaz tužiteljice, a na koji nije bilo primjedbi, prihvatio u cijelosti, no obzirom na njegov sadržaj, a to je u bitnom, dakle, da nije prisustvovala sklapanju predmetnih Ugovora o kreditu i Aneksa, te da nije razgovarala neposredno u banci s kreditnim referentima, da je iste potpisivala uz potpuno vjerovanje suprugu koji je imao firmu i uobičajeno sklapao takve ugovore o kreditu, ocijenio nedostatnim dokazom za tužbene tvrdnje o ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu i Aneksa, te posljedično ništetnosti ugovora i Aneksa u cijelosti. Naime, tužiteljica u niti jednom dijelu svog iskaza nije iznijela činjenice koje bi išle u prilog isticanim tužbenim navodima.

16. No, prije svega treba navesti kako nije u pravu 1. tuženik kada tvrdi da tužiteljica nema pravnog interesa za ovu parnicu, jer postavlja isključivo deklaratorni tužbeni zahtjev. To iz razloga, što tužiteljevo zakonsko ovlaštenje za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti (čl. 327. i čl. 328. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, u daljnjem tekstu ZOO) oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa, iz razloga što se deklaratornom (prejudicijelnom) zaštitom pruža mogućnost za zasnivanje ili ostvarivanje novih pravnih odnosa, kojima pravni odnos, čiji je sadržaj deklaratornom sudskom presudom pravomoćno razriješen, služi kao temelj i pravna pretpostavka.

17. Isto tako, neosnovan je prigovor 1. tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice, pogotovo radi navoda da ista nije vršila otplatu kredita, jer predmet ove parnice nije isplata na ime vraćanja neosnovano stečenog, već isključivo ništetnost ugovora, a koju parnicu, osim stranaka koje su zaključile ugovor, mogu pokrenuti i treće zainteresirane osobe (čl. 327. st. 1. ZOO-a). Tužiteljica je upravo stranka predmetnih Ugovora i Aneksa, jer je iste zaključila u svojstvu sudužnika (i prikrivenog vlasnika založene nekretnine). Iako bi bilo uputnije da su tužbom obuhvaćene sve stranke Ugovora i Aneksa, dakle, i korisnik kredita ST, isto nije nužno i ne predstavlja smetnju za donošenje odluke u ovoj stvari, jer ugovorne strane eventualno ništetnog Ugovora jesu jedinstveni suparničari, ali ne i nužni, radi čega okolnost što sve ugovorne strane nisu obuhvaćene tužbom, ne predstavlja procesno pravnu smetnju za postupanje po tužbi (VSRH Rev-1802/99, Rev-1276/02, Rev- 805/92, Revt-299/12 itd.).

18. Dalje, prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na 1. tuženika je neosnovan, međutim, osnovan je u odnosu na 2. tuženika. Naime, iz spisa predmeta, i to priloženih povijesnih izvadaka iz Sudskog registra, jasno je da je 1. tuženik pravni slijednik banke koja je sklapala predmetne ugovore o kreditu, a činjenica da je banka (1.tuženik) svoju tražbinu cesijom ustupila drugom vjerovniku (ovdje 2.tuženiku), ne dovodi do toga da ista ne treba biti obuhvaćena tužbom za utvrđenje ništetnosti ugovora. Naime, postoji razlika između instituta ustupa tražbine koji je reguliran u Glavi VI., odjeljku 1., odsjeku 1. ZOO-a i instituta prijenosa ugovora koji je reguliran u Glavi VI., odjeljku 1., odsjeku 7. ZOO-a. Iz priloženog Ugovora o cesiji od 26. siječnja 2018. godine proizlazi da je EOS Matrix d.o.o. s Addiko Bank d.d. zaključio ugovor temeljem kojeg je Addiko Bank d.d. prenijela svoje potraživanje koje ima prema dužniku ST po predmetnim ugovorima o kreditu i Aneksu, na EOS Matrix d.o.o., zajedno sa sredstvima osiguranja. Navedeni pravni odnos o ustupanju tražbine reguliran je čl. 80. do 89. ZOO-a. Prema čl. 80. st. 1. ZOO-a, vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Prema čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, a prema st. 2., dužnik može isticati primatelju, pored prigovora kojeg ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kada je saznao za ustupanje. Navedene zakonske odredbe ne isključuju pravo dužnika (konkretno tužiteljice) na ostvarivanje ništetnosti prema osobi (konkretno 1.tuženiku) koji je ugovorna strana iz pravnog posla, unatoč tome što je tražbina prenesena na treću osobu (2. tuženika). Ovo zato jer time što je na temelju ugovora o cesiji došlo do promjene vjerovnika na način da je tražbinu koja je predmetom cesije ovlašten zahtijevati 2. tuženik kao novi vjerovnik, ne znači da 1. tuženik kao raniji vjerovnik više nije ugovorna strana ugovora o kreditu. Ovo zato jer u konkretnom slučaju nije došlo do prijenosa ugovora kojim bi treća osoba postala nositelj svih prava i obveza iz prenesenog ugovora u smislu čl. 127. st. 1. ZOO-a. Slijedom toga, u sporu radi utvrđenja ništetnosti ugovora, stranke su osobe koje su sklopile taj ugovor, no kako 2. tuženik nije stranka predmetnih Ugovora i Aneksa, a niti su sukladno čl. 127. st. 1. ZOO-a na njega preneseni predmetni Ugovori i Aneks, to proizlazi da 2. tuženik nije pasivno legitimiran u ovom postupku, pa je slijedom toga u odnosu na njega valjalo odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, zbog dakle osnovanosti prigovora promašene pasivne legitimacije.

19. Što se tiče tužbenih navoda o ništetnosti Ugovora i Aneksa u cijelosti, treba, prije svega, navesti da po ocjeni ovoga suda, ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu i njegovih Aneksa a koje se odnose na mogućnost promjene ugovorene kamatne stope tijekom otplate kredita na temelju odluke kreditora, kao i na odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF (u drugom Ugovoru iz 2011.), ne bi dovele do ništetnosti Ugovora i Aneksa u cijelosti, već, bi se eventualnim utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi, obveza dužnika svela na tečaj u trenutku zaključenja ugovora, kao i na početno ugovorenu stopu redovne kamate, te bi svakako ostala obveza vraćanja kredita po otplatnom planu koji je vrijedio u trenutku zaključenja ugovora o kreditu.

20. No, ovaj sud je prije svega stava da je osnovan prigovor 1. tuženika da se ovdje ne može raditi o potrošačkim ugovorima i da se tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ne može osnovano pozivati na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Ovo iz razloga jer je tužiteljica sama tijekom postupka učinila nespornim da je kredit podignut za adaptaciju nekretnine koja je dijelom korištena za privatne svrhe tj. stanovanje, a dijelom za poslovne svrhe, odnosno da je u istoj nekretnini postojao poslovni prostor koji je koristio njezin bivši suprug ("koji je imao firmu"), a koji je kao korisnik kredita upravo ishodio predmetne kredite. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je njezin bivši suprug za firmu često sklapao ugovore o kreditu, a kako je to bio i ovdje slučaj, te da mu je vjerovala radi čega ugovore nije ni čitala. Odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 125/07, 79/07, 79/09, 89/09, 75/09 i 133/09) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih Ugovora i Aneksa, definiran je pojam potrošača na način da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa u situaciji kada je nesporno u ovom postupku, od sredstava odobrenih kreditom, korisnik kredita adaptirao nekretninu, a u kojoj je ujedno obavljao profesionalnu djelatnost (zubno-tehničku radnju), te da nekretninu nije adaptirao isključivo u privatne svrhe, već i one koje su namijenjene njegovom zanimanju, time se otklanja njegov status potrošača pri sklapanju predmetnih Ugovora i Aneksa.

21. Neodlučno je pri tome što je korisnik kredita ugovore zaključio kao fizička osoba, jer je odlučna činjenica njegovo zanimanje i poslovna aktivnost. Kako iz stanja spisa proizlazi, dakle, da je korisnik kredita sklopio predmetne Ugovore i Aneks u vrijeme obavljanja svoje profesionalne djelatnosti i za potrebe adaptacije nekretnine u kojoj je istu tu djelatnost obavljao, to proizlazi da u trenutku sklapanja predmetnih Ugovora i Aneksa nije imao svojstvo potrošača. Također treba reći da se svojstvo potrošača procjenjuje obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknade promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača, radi čega su irelevantni navodi tužiteljice da zubno tehnička radnja više ne posluje i da predmetna nekretnina unazad par godina služi isključivo za stanovanje.

22. Međutim, iako se tužiteljica, dakle, ne može s uspjehom pozivati na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, kao i na utvrđenja iz spomenutih presuda po kolektivnoj tužbi, a tim više jer je prvi Ugovor o kreditu iz 2008. godine odobren u valuti HRK, a drugi Ugovor je pak sklopljen 2011. godine, dakle u razdoblju koje nije obuhvaćeno presudama po kolektivnoj tužbi, zaštita od nepoštenog postupanja po općim odredbama Zakona o obveznim odnosima primjenjuje se na sve ugovorne odnose, a ne samo na one u kojima su ugovaratelji potrošači. Naime, sve stranke ugovornih odnosa su se dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja po čl. 4. ZOO-a, te je u ovom postupku bilo odlučno utvrditi jesu li stranke prilikom sklapanja predmetnih Ugovora i Aneksa, te u ispunjavanju obveza po istima, postupale sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te je li došlo do pretjerane neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama.

23. Ovaj sud ne nalazi, međutim, iznesene činjenice od strane tužiteljice, niti dokaze za iste, a koje bi dovele do utvrđenja da su odredba o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnim ugovorima bile nepoštene i time ništetne, a time da bi sklopljeni Ugovori i Aneks bili ništetni u cijelosti. Naime, sukladno čl. 322. st. 1. ZOO-a, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, dok stavak 2. istog članka propisuje da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

24. Sud ne nalazi da bi predmetni Ugovori i Aneks bili protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Naime, valutna klauzula sama po sebi nije ništetna (nedopuštena), jer je izrijekom zakonom dozvoljena, kao što je zakonom dozvoljena i promjena visine kamatnih stopa. Naime, odredbom iz čl. 22. st. 1. ZOO-a je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Također, u trenutku sklapanja predmetnih Ugovora i Aneksa, nisu bili na snazi propisi koji obvezuju banke da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa.

25. Nisu osnovani (uopćeni) tužbeni navodi tužiteljice ni da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi neodređena i neodrediva. Prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a, činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Odredbom čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako Ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, Ugovor je ništetan. Nadalje, odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a, propisano je da je Ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

26. Prema prethodno navedenim odredbama o promjenjivoj kamati sadržanim u Ugovorima o kreditu i Aneksu, ugovorena je, dakle, promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukama o kamatnim stopama banke, radi čega, predmetne odredbe Ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope, nisu bile neodređene, niti neodredive u trenutku sklapanja Ugovora. Također, na temelju iznesenih činjenica i predloženih dokaza, sud nije mogao utvrditi je li 1. tuženik, u kojim razdobljima i u kojem iznosu povećavao kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu. Ovaj sud je mišljenja, da iako se ne radi o parnici za isplatu, da je tužiteljica trebala u ovoj pravnoj stvari iznijeti najprije konkretno u vidu činjenica o kojim razdobljima i iznosima se radi, a zatim predložiti i financijsko-knjigovodstveno vještačenje, kojim bi se utvrđivala odlučujuća činjenica za ovaj predmet, a to je da je ugovaranjem spornih odredbi Ugovora o kreditu i Aneksa (o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), došlo do takvih povećanja mjesečnih anuiteta koji su za rezultat imali značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, na štetu korisnika kredita, a što bi upućivalo da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja određenog u čl. 4. ZOO-a. Međutim, tužiteljica takve činjenice nije iznijela, niti je za njih predložila adekvatne dokaze.

27. Valja istaknuti da podizanje kamatne stope nije nedozvoljeno. Naime, ne može se dovesti u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine. Paušalni tužbeni navodi da je promjena kamatne stope, a i valutna klauzula, dovela do povećanja anuiteta, a ne navodeći konkretno u kojem iznosu, ne mogu sami po sebi proizvesti zaključak da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja ili načelo jednake vrijednosti činidaba, odnosno neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer ta neravnoteža u ovom postupku nije ničim utvrđena.

28. Isto tako, nema niti jednog dokaza da bi se radilo o zelenaškim ugovorima, jer tijekom postupka nije bilo uopće govora o tome da je banka ugovarateljica (pravni prednik 1. tuženika), koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem korisnika kredita, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovorila za sebe korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je korisniku kredita dala i obvezala se učiniti (čl. 329. ZOO-a). Sud iz sadržaja predmetnih Ugovora o kreditu zaključuje da se u trenutku sklapanja Ugovora nije radilo o ugovaranju koristi za banku koja je u tom trenutku u očitom nerazmjeru prema onom što se banka obvezala dati korisniku kredita, dok pojedinačno isticane odredbe spornih Ugovora i Aneksa u ovom postupku, upućuju da se radi o ugovorima s elementima aleatornosti, a čije odredbe su mogle ići i na štetu banke.

29. Također, iz čl. 4. prvog Ugovora o kreditu iz 2008. godine proizlazi da je korisnik kredita bio upoznat s efektivnom kamatnom stopom te da mu je uručena otplatna tablica, a istovjetno je navedeno i u čl. 3. st. 4. drugog Ugovora o kreditu iz 2011. godine, kao što je i u čl. 20. st. 2. tog drugog Ugovora propisano da korisnik kredita potpisom Ugovora potvrđuje da su mu prije sklapanja Ugovora o kreditu uručene informacije, a koje čine sastavni dio Ugovora. Tvrdnju 1. tuženika da je korisnika kredita pravodobno obavještavao o svakoj promjeni kamatne stope, te da je po stupanju na snagu zakonskih izmjena donio i objavio propisanu metodologiju promjene kamatnih stopa sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, tužiteljica tijekom postupka nije uopće osporila, a 1. tuženik je pored toga u spis dostavio obavijesti o promjenama kamatne stope i otplatne planove (str. 146 do 240 spisa), kojima je potkrijepio ove svoje navode.

30. Slijedom svega navedenog, kako sud temeljem izvedenih dokaza nije utvrdio da bi u predmetnim Ugovorima o kreditu i Aneksu bile sadržane odredbe koje su protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, niti one koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja dovele do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka, jer tužiteljica ničim nije dokazala da je bila narušena ravnopravnost sudionika u predmetnom obveznom odnosu (čl. 3. ZOO-a), kao ni da bi eventualna ništetnost pojedino isticanih odredbi dovela do ništetnosti Ugovora o kreditu i Aneksa u cijelosti, a pored toga da korisnik kredita nije bio potrošač, već gospodarstvenik te stoga bolje informiran i iskusniji, sa većim znanjem od prosječnog potrošača, pa je isti u obveznim odnosima bio dužan postupati s povećanom pažnjom, zbog čega nije logično da bi mu tuženik iskorištavanjem njegovog nedovoljnog znanja i iskustva, nametnuo sklapanje ugovora o kreditu s nepoštenim odredbama. Stoga je pravilnom primjenom navedenih odredaba materijalnog prava kao i pravilnom primjenom procesnog pravila o teretu dokaza, valjalo odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

31. Obzirom je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, dužna je tuženicima naknaditi troškove izazvane vođenjem ovog postupka.

32. 1. tuženik je zahtijevao (podnesak od 23. svibnja 2025.) naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.875,00 eura, a isti je djelomično osnovan. Naime, 1. tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. OT), kao i sastava obrazloženog podneska od 1. lipnja 2022. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. OT), zatim, trošak sastava podneska od 14. rujna 2023. uz koji je dostavljena dokumentacija po pozivu suda, ali ne u prekomjerno zahtijevanom iznosu od 100,00 eura, već u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.4. OT) obzirom se ne radi o obrazloženom podnesku, zatim, trošak sastava podnesaka od 15. lipnja 2022., 7. rujna 2022., 15. svibnja 2024. i 23. svibnja 2025., ali ne u prekomjerno zahtijevanim iznosima od 200,00 eura za svaki, već u iznosu po 50,00 eura za svaki (Tbr. 8.4. OT) jer je istima tuženik obavještavao sud da neće pristupiti na ročište, te nepotrebno ponavljao prethodno već iznesene navode iz odgovora na tužbu i podneska od 1. lipnja 2022. godine a koji mu je priznat kao obrazloženi podnesak u iznosu od 200,00 eura. Sve navedeno uvećano za 25% PDV-a iznosi 812,50 eura, stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom II., s tim da je 1. tuženiku priznata i zahtijevana zatezna kamata na parnični trošak tekuća od dana donošenja ove presude, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a. 1. tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 22. veljače 2024. zahtijevan u iznosu od 200,00 eura, jer je 1. tuženik tim podneskom ispričavao nedolazak na ročište, a koje je prethodno već bilo odgođeno, pa je isti dakle bio nepotreban.

33. 2. tuženik je zahtijevao parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.500,00 eura, a isti je djelomično osnovan. Naime, sud je 2. tuženiku priznao trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. OT), zatim, trošak zastupanja na tri ročišta (12. rujna 2022., 2. srpnja 2024. i 27. svibnja 2025.) u iznosu od 200,00 eura za svako (Tbr. 9.1. OT), dok je za zastupanje na ročištu 21. lipnja 2022. priznat iznos od 50,00 eura, a ne 200,00 eura jer je ovo ročište odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr. 9.5. OT). Dalje, 2. tuženiku nije priznat trošak za sastav podneska od 6. veljače 2024. u iznosu od 200,00 eura, jer je taj podnesak upućen sudu nakon zaključenja prethodnog postupka, a prije ročišta za glavnu raspravu, bez poziva suda na očitovanje, a u kojem su sadržani navodi koji su prethodno tijekom postupka već isticani, pa je stoga isti ocijenjen kao nepotreban. Slijedom navedenog, tuženiku je priznat trošak u ukupnom iznosu od 850,00 eura, tj. uvećano za 25% PDV-a 1.062,50 eura. 2. tuženiku nije dosuđena zatezna kamata na odmjeren trošak, jer ju nije zahtijevao.

U Đakovu, 23. lipnja 2025.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. 1. tuženiku po punomoćniku

3. 2. tuženiku po punomoćniku