REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Ul. Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-367/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja Rivijera turizam d. o. o., sa sjedištem u [adresa], OIB: 42776088364, kojeg zastupa opunomoćenica Zvjezdana Mađarević, odvjetnica u Rijeci, M. Gupca 16, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 186383136487, zastupanog po službenoj osobi ŽD, radi osiguranja naplate poreza i drugih javnih davanja, 16. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-05/25- 01/16, URBROJ: 513-04-25-2 od 17. veljače 2025. i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-01/24-07/43, URBROJ: 513-02-6002/7-24-3 od 29. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-471-01/24-07/43, URBROJ: 513-02-6002/7-24-3 od 29. listopada 2024., tužitelju se u cilju osiguranja naplate neutvrđenog iznosa poreznih obveza i drugih javnih davanja, zabranjuje otuđenje i opterećenje pokretnina koje su u vlasništvu protivnika osiguranja i to: automobil marke Audi Q7 TFSIE Quattro, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2021., registarske oznake [registarska oznaka]; automobil marke Audi Q3, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2022., registarske oznake [registarska oznaka] i automobil marke Peugeot 208, broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2013., registarske oznake [registarska oznaka], te se nalaže Ministarstvu unutarnjih poslova RH, Policijskoj upravi Primorsko- goranskoj, da u Registru motornih vozila provede upis zabrane otuđenja navedenih pokretnina, te se navodi da se pljenidba radi osiguranja naplate poreznih obveza i drugih javnih davanja može odgoditi ili obustaviti ako porezni obveznik ili druga osoba za poreznog obveznika podnese primjerena sredstva osiguranja i navodi se da mjera osiguranja traje do proteka 15 dana od dana nastupanja uvjeta za ovrhu, te da žalba izjavljena protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

2. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/II-415-05/25-01/16, URBROJ: 513-04-25-2 od 17. veljače 2025., odbio žalbu tužitelja kao neosnovanu.

3. Tužitelj je ovom Sudu pravodobno podnio tužbu kojem osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da su pobijana rešenja donesena uz obrazloženje da postoji vjerojatnost da će tužitelj kao porezni obveznik onemogućiti tj. otežati-pokušati izbjeći naplatu iznosa neutvrđene obveze, te napominje da je tuženik, Carinska uprava, sudionik svih postupak koji se po njegovom nalogu ili prema njegovim saznanjima vode protiv ovdje tužitelja i da je 31. prosinca 2024. upravo tuženik donio Rješenje o utvrđenju obveze pod poslovnim brojem KLASA: UP/1-471-01/24-07/43, URBROJ: 513-02-6002/7-24-36 a kojim rješenjem je utvrdio poreznu tražbinu tužitelja u iznosu od 1.175.029,39 eura. Dakle, ukoliko je utvrđena tražbina tuženika Rješenje o osiguranju da ne može glasiti na iznos različit od Rješenja o utvrđivanju tražbine, pa je stoga pobijano rješenje u cijelosti nezakonito i protivno samim rješenjima tuženika, te da tuženik nema zakonsko pravo a niti uporište u bilo kojem propisu osiguravati tražbinu koja je veća od utvrđene tražbine. Nadalje, neosnovano tuženik u pobijanim Rješenjima navodi da postoji vjerojatnost da će porezni obveznik - ovdje tužitelj - onemogućiti, otežati tj. pokušati onemogućiti naplatu iznosa neutvrđene obveze (iako je ista utvrđena u znatno manjem iznosu) jer da je tužitelj kao obveznik tražbine, a upravo radi isplate eventualnih poreznih obveza temeljem rješenja tuženika pokrenuo postupak predstečajne nagodbe, kako bi svoje obveze ispunio. Stoga je navedena vjerojatnost u pobijanom rješenju protivna postupku predstečajne nagodbe, gdje je jasna volja tužitelja za ispunjenjem svih obveza koje mu budu pravomoćno utvrđene. S obzirom na navedeno tužitelj da niti ima namjeru za onemogućavanjem tražbine, jer je isti upravo pokretanjem postupka predstečajne nagodbe izrazio svoju volju da podmiri cjelokupno dugovanje a da pri tome ne uništi prihode djelatnika koji su kod istoga zaposleni, da tužitelj kao pravni subjekt nastavi poslovanje kako bi podmirio dugove i ispunio sve svoje obveze kao i zaposlenicima i njihovim obiteljima omogućio daljnju egzistenciju. Prema odredbi članka 29. stečajnog zakona tužitelj u razdoblju od podnošenja prijedloga za otvaranje predstečajnog postupka pa do dana otvaranja prestečajnog postupka sukladno navedenoj odredbi niti ne može opterećivati a niti otuđivati svoju imovinu, pa vjerojatnost da bi tuženik mogao otuđiti svoju imovinu niti može postojati temeljem zakonskih odredbi. Pravne posljedice otvaranja prestečajnog postupka na pravni odnos između stranaka djeluju na način da je predmetno Rješenje o osiguranju u cijelosti neosnovano i bespredmetno, uz činjenicu da je isto doneseno na temelju netočnih i neutvrđenih činjenica o potraživanju tuženika prema tužitelju. Ukoliko je utvrđeno potraživanje, mjera osiguranja ne može glasiti na iznos neutvrđenog potraživanja jer je isto protivno zakonskim propisima i predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako ostaje kod svih navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana. Podneskom od 20 svibnja 2025. naglašava se da je ovo tijelo u postupku poreznog nadzora kod tužitelja poduzelo prethodne mjere osiguranja naplate još neutvrđenog iznosa porezne obveze, budući da je ovo tijelo procijenilo da postoji vjerojatnost da će tužitelj onemogućiti buduću naplatu poreznog duga koji bi mogao proizaći iz postupka nadzora. Stoga da su u postupku nadzora, a sukladno članku 171. Općeg poreznog zakona, tužitelju određene mjere osiguranja naplate, i to: zabrana raspolaganja novčanim sredstvima na računima poreznog obveznika, o čemu da je doneseno rješenje o osiguranju naplate pljenidbom i zabranom raspolaganja novčanih sredstava koje protivnik osiguranja ima na računima kod banaka KLASA: UP/I471-01124-07/43, URBROJ: 513-02-6002/7-24-1 od 23. listopada 2024., te zabrana otuđenja pokretnina, o čemu da je doneseno rješenje o osiguranju naplate zabranom otuđenja pokretnina KLASA: UP/I-47101/24-07/43, URBROJ: 513-02-6002/7-24-3 od 29. listopada 2024. Prije poduzimanja mjera osiguranja naplate ovo da je tijelo sastavilo službenu bilješku KLASA: 471-01/24-07/196, URBROJ: 513-02-6002/1124-25 od 21 . listopada 2024. u kojoj da su detaljno elaborirane činjenice koje ukazuju na vjerojatnost da bi tužitelj mogao onemogućiti naplatu budućeg poreznog duga. U navedenoj da je bilješci, sukladno dostupnim podacima iz službenih evidencija Ministarstva financija te vjerodostojnoj predmetnoj dokumentaciji kojom je ovo tijelo u tom trenutku raspolagalo, izvršena simulacija iznosa obveze za koju je tada postojala vjerojatnost da te tužitelju biti obračunata u postupku poreznog nadzora. Izvršenom simulacijom da je procijenjeno da bi u postupku poreznog nadzora tužitelju bila obračunata sveukupna obveza u iznosu od 1.655.423,78 EUR. Nadalje, ovo da je tijelo o provedenom poreznom nadzoru dana 19. prosinca 2024. sastavilo zapisnik KLASA: UP/I-471-01/24-07/43, URBROJ: 513-02-6002/7-24-31 i na temelju činjeničnih utvrđenja iz istoga zapisnika, ovo da je tijelo, sukladno odredbi članka 89. stavak 1. Zakona o koncesijama, donijelo porezno rješenje KLASA: UP/l-471-01/24-07/43, URBROJ: 513-02-6002/7-24-36 od 31. prosinca 2024., kojim se tužitelju utvrđuje i nalaže uplata novoutvrđene obveze u sveukupnom iznosu od 1.175.029,39 EUR (od čega naknada s obilježjem naknade za koncesiju da iznosi 232.367,37 EUR, pripadajuće zatezne kamate iznose 23.892,86 EUR te imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti iznosi 918.769,16 EUR). Dakle, napominje da je rješenjem ovoga tijela KLASA: UP/l-471-01/24-07/43, URBROJ: 513-026002/7-24-1 od 23. listopada 2024., a koje da je potvrđeno rješenjem ovopredmetnog tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/l-41505/24-01/1 16, URBROJ: 513-04-25-5 od 14. veljače 2025., isključivo od strane ovoga tijela poduzeta Općim poreznim zakonom predvedena prethodna mjera osiguranja naplate još neutvrđenog iznosa porezne obveze zbog opasnosti da će tužitelj onemogućiti buduću naplatu poreznog duga, te je stoga rješenje doneseno na temelju članka 171. Općeg poreznog zakona, primjenom kojega je zakona izvršena i simulacija novčane obveze koja bi mogla nastati iz postupka nadzora, dok je poreznim rješenjem ovoga tijela KLASA: UP/I-471-01/24-07/43, URBROJ: 513-02- 6002/7-24-36 od 31. prosinca 2024. tužitelju, po provedenom postupku cjelovitog poreznog nadzora, obračunata konkretna porezna obveza na temelju članka 89. Zakona o koncesijama, u egzaktno određenom iznosu, na temelju sveukupnog činjeničnog stanja konkretno utvrđenog predmetnim poreznim nadzorom, koje se temelji na vjerodostojnoj dokumentaciji poreznog obveznika i podacima prikupljenima tijekom samog postupka nadzora.

5. U sporu je održana rasprava 9. lipnja 2025. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i službene osobe tuženika, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24, dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Opunomoćenica tužitelja ustrajala je kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i napominje kako se carinska uprave u postupku predstečajne nagodbe odrekla prava na namirenje, te posebno prigovara visini određenog osiguranja obzirom da rješenje kojim je utvrđena porezna obveza glasi na manji iznos od iznosa određenog za osiguranje naplate duga.

7. Službena osoba tuženika je ostala pri svim navodima iz obrazloženja osporavanog rješenja i odgovora na tužbu, kao i podneska od 23. svibnja 2025.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovoga upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10. Odredbom članka 171. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22; dalje u tekstu: OPZ), propisano je da ako porezno tijelo u tijeku postupka dokaže da postoji vjerojatnost da porezni obveznik ili porezni jamac onemogući naplatu još nedospjelog iznosa poreza, mogu se poduzeti mjere za osiguranje naplate (stavak 1.). Mjere osiguranja naplate sastoje se u zabrani raspolaganja novčanim sredstvima na računima poreznog obveznika, u popisu pokretnina, tražbina i drugih imovinskih prava, zabrani raspolaganja tražbinama poreznog obveznika, oduzimanjem pokretnina i predbilježbi založnog prava na nekretnini (stavak 2.). Mjere osiguranja naplate iz stavka 2. ovoga članka mogu se poduzeti radi naplate neutvrđenog iznosa porezne obveze ako poduzetnik ne vodi poslovne knjige ili ne dostavlja porezne prijave (stavak 4.). Postupak osiguranja može se provoditi najduže do 15 dana od dana nastupanja uvjeta za ovrhu. U slučaju da su nastupile okolnosti zbog kojih se osiguranje više ne može provoditi, postupak osiguranja se obustavlja, a Financijskoj agenciji nalaže se zaplijenjena sredstva vratiti na račun protivnika osiguranja (stavak 6.). Provedbom mjere osiguranja predlagatelj osiguranja stječe založno pravo, osim u slučaju iz stavaka 3. i 4. ovoga članka (stavak 9.).

11. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da je Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, Uprava sigurnosti plovidbe, Lučka kapetanije Rijeka, izvršila 21. listopada 2024. inspekcijski nadzor pomorskog dobra na plaži Slatina kod trgovačkog društva "Rivijera turizam" d. o. o., [adresa] (dalje: tužitelj), o čemu je sastavljen Zapisnik od istog dana. Tom prilikom je utvrđeno da je tužitelja u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 8. listopada 2024. gospodarski koristio pomorsko dobro na način da je obavljao ugostiteljsku djelatnost u fiksnim dijelovima ugostiteljskih objekata - restorana "Vongola" i buffeta "Batana" i to bez koncesije, a za koje je propisano da se obavlja na temelju koncesije. Tom prilikom je utvrđeno činjenično stanje koje dokazuje vjerojatnost nastanka obveze tužitelju po osnovi obračuna naknade s obilježjem naknade za koncesiju, zakonskih zateznih kamata i oduzimanja imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, sve kako je detaljno opisano u obrazloženju prvostupanjskog rješenja. Stoga je Područni carinski ured Rijeka sukladno odredbama članka 89. Zakona o koncesijama i članka 92. Općeg poreznog zakona, izvršio procjenu iznosa neutvrđene obveze na ime naknade s obilježjem naknade za koncesiju (koja se sastoji od stalnog i promjenjivog dijela) i pripadajućih zakonskih zateznih kamata, kao i imovinske koristi ostvarene nezakonitim obavljanjem djelatnosti, te je procijenjeno da bi u postupku navedenog poreznog nadzora tužitelju trebala biti obračunata sveukupna obveza u iznosu od 1.655.423,78 eura.

12. Također je utvrđeno postojanje veze između trgovačkog društva "Rivijera Lovran" d. o. o. u stečaju i tužitelja na način da je ZD, kao jedina odgovorna osoba navedenih trgovačkih društava (jedini osnivač i jedina osoba ovlaštena za zastupanje društva), upravljao poslovnim procesima obaju navedenih društava, koje poslovanje se očitovalo u nezakonitom gospodarskom korištenju pomorskog dobra obavljanjem ugostiteljskih djelatnosti bez koncesije putem trgovačkog društva "Rivijera Lovran" d. o. o. na kupalištu Kvarner - Lovran, te da je isti način poslovanja primijenjen i u gospodarskom korištenju pomorskog dobra kupališta [adresa] putem tužitelja. Obje navedene nekretnine obuhvaćene su Ugovorom o prodaji imovine od 22. lipnja 2016. sklopljenim između trgovačkog društva "Rivijera" d. d., kao prodavatelja i trgovačkog društva "Rivijera plaće" d. o. o., kao kupca, kojim je također upravljao ZD u svojstvu jedinog osnivača društva i jedine osobe ovlaštene za zastupanje društva.

13. Stoga je pravilno zaključilo carinsko tijelo da je utvrđeno je i dokazano postojanje vjerojatnosti da će tužitelj onemogućiti, odnosno pokušati izbjeći naplatu iznosa neutvrđene obveze, pa je stoga tužitelju zabranjeno raspolaganje novčanim sredstvima koja ima i koja će tek pristići po svim njegovim računima i oročenim novčanim sredstvima u svim bankama.

14. Tužitelj navodi kako je rješenjem o utvrđenju obveze KLASA: UP/I-471-01/24- 07/43, URBROJ: 513-02-6002/7-24-36 od 31. prosinca 2024. utvrđena porezna tražbina u iznosu od 1.175.029,39 eura, te da rješenje o osiguranju ne može glasiti na iznos različit od rješenja o utvrđivanju tražbine. Navodi su neosnovani iz razloga koje je tuženik obrazložio u podnesku od 20. svibnja 2025., a kojim navodima se pridružuje i ovaj Sud, a sve obzirom da su novčana sredstva koja se plijene prema rješenju osiguranju utvrđena simulacijom iznosa obveze za koju je tada postojala vjerojatnost da će tužitelju biti obračunata u postupku poreznog nadzora, o čemu je sastavljena i službena bilješka od 21. listopada 2024. Dakle, rješenje o osiguranju naplate je donijeto prije rješenja o utvrđivanju porezne obveze tužitelju (31. prosinac 2024.) i prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe (5. prosinca 2024., rješenje St-510/2024).

15. Prema gore citiranoj odredbi OPZ-a mjere za osiguranje naplate mogu se poduzeti ako postoji vjerojatnost da bi porezni obveznik mogao onemogućiti naplatu još nedospjelog iznosa poreza, a mogu se poduzeti radi naplate neutvrđenog iznosa porezne obveze čim je pokrenut postupak utvrđivanja. Dakle, za primjenu mjera osiguranja porezna obveza ne mora još biti utvrđena, a osobito ne mora biti pravomoćno utvrđena te je za primjenu istih dovoljno postojanje vjerojatnosti da bi porezni obveznik mogao onemogućiti naplatu još nedospjelog iznosa poreza, pa se radi o postojanju indicija i procjeni poreznog tijela, koja je prema ocjeni suda u konkretnom slučaju dostatno obrazložena da bi se opravdala primjena mjere osiguranja. Navedeno stajalište proizlazi i iz praske Visokog upravnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojevima: Usž-282/16-2 od 1. lipnja 2017., Usž-1242/18 od 30. siječnja 2020., Usž-3526/22-2 od 25. siječnja 2023.

16. Uzevši u obzir sve navedeno, osporavane odluke ocjenjuju se zakonitima, pa je stoga na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan, a sve prigovore smatrati neosnovanim. Iako prvostupanjsko rješenje nije bilo u dovoljnoj mjeri obrazloženo, taj nedostatak je otklonio tuženik svojim rješenjem.

17. Odluka o troškovima spora (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS.

U Rijeci 16. lipnja 2025.

Sutkinja

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenici tužitelja Zvjezdani Mađarević, odvjetnici u Rijeci, M. Gupca 16,

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5