Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-192/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužiteljice JO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupana po OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 118. lipnja 2025. održane glavne i javne rasprave u prisutnosti tužiteljice osobno uz odvjetničku vježbenicu kod punomoćnika tužiteljice JOK, te odvjetničkog vježbenika kod punomoćnika tuženika ZO, **.**.2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 3207040725 od 18.08.2006. godine, zaključenog između tužiteljice JO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, a koja ugovorna odredba glasi:

''Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. ''

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. , Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, da tužiteljici JO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos od 2.600,04 EUR (slovima: dvijetisućešesto eura i četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to: na iznos od 36,84 EUR sa kamatom od 02.03.2010. do plaćanja; na iznos od 61,51 EUR sa kamatom od 02.04.2010. do plaćanja; na iznos od 57,46 EUR sa kamatom od 02.05.2010. do plaćanja; na iznos od 65,44 EUR sa kamatom od 02.06.2010. do plaćanja; na iznos od 109,87 EUR sa kamatom od 02.07.2010. do plaćanja; na iznos od 73,20 EUR sa kamatom od 02.08.2010. do plaćanja; na iznos od 137,74 EUR sa kamatom od 02.09.2010. do plaćanja; na iznos od 117,70 EUR sa kamatom od 02.10.2010. do plaćanja; na iznos od 102,62 EUR sa kamatom od 02.11.2010. do plaćanja; na iznos od 148,47 EUR sa kamatom od 02.12.2010. do plaćanja; na iznos od 176,22 EUR sa kamatom od 02.01.2011. do plaćanja; na iznos od 155,74 EUR sa kamatom od 02.02.2011. do plaćanja; na iznos od 158,74 EUR sa kamatom od 02.03.2011. do plaćanja; na iznos od 144,03 EUR sa kamatom od 02.04.2011. do plaćanja; na iznos od 148,57 EUR sa kamatom od 02.05.2011. do plaćanja; na iznos od 198,59 EUR sa kamatom od 02.06.2011. do plaćanja; na iznos od 205,62 EUR sa kamatom od 02.07.2011. do plaćanja; na iznos od 260,89 EUR sa kamatom od 02.08.2011. do plaćanja; na iznos od 240,79 EUR sa kamatom od 02.09.2011. do plaćanja;

sve to u roku 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnom odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 511,15 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 1,00 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,

- 3,39 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,

- 10,64 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,

- 13,62 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 25,05 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,

- 13,19 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,

- 21,69 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,

- 27,89 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,

- 31,63 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,

- 29,36 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,

- 26,56 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 34,15 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,

- 35,43 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,

- 29,83 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,

- 29,21 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,

- 18,98 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,

- 9,61 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,

- 0,99 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 19,74 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,

- 26,01 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,

- 17,54 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,

- 31,04 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,

- 29,05 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,

- 19,93 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,

- 5,62 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te se odbija prijedlog tuženika da se u tom iznosu izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužiteljice.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.115,71 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 23. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

VI. Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa pobliže navedenog u izreci kao i radi utvrđenja ništetnim odredaba čl. 7 i čl. 1. Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 18.8.2006.. U bitnome navodi da je navedenim ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 55.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,40% godišnje. Pri tome se tužiteljica poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditu, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja presuda je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Također da tuženik nije obavijestio tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a posebno rizicima koje zaključenjem takvog ugovora i vezanosti potraživanja banke uz valutnu klauzulu CHF preuzima, a što pak je uzrokovalo neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana i zbog čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81. i 82. kao i protivno odredbama čl. 322. i 247. Zakona o obveznim odnosima.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača niti da se sredstvima kredita koristila za potrošačke svrhe. Nadalje, ističe prigovor zastare tražbine smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Ističe i to da su odluke i Vrhovnog suda RH Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i odluka Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. nepravilne i nezakonite, a to pozivom na odluke suda EU u predmetima C-81/19 od 9. srpnja 2020. i C-243/20 od 21. prosinca 2021., iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a. Ističe i to da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Odredba o valutnoj klauzuli da je odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. Tuženik je stavio i prigovor radi prijeboja s osnova manje plaćenih iznosa zbog promjene tečaja CHF dakle s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 511,15 EUR sa zateznim kamatama.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu, izvadak iz zemljišne knjige, promete po kreditu, pregled promjena kamatnih stopa po predmetnom kreditu, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje te je pročitan nalaz vještakinje Natalije Jambrečić iz Centra poslovnih analiza d.o.o. i saslušana je tužiteljica.

4. Između stranaka nije sporno da su 18.8.2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207040725 koji je u međuvremenu u cijelosti isplaćen, da je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 55.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 4,40% godišnje. Nije sporno da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da tužiteljice otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1020,72 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Nije sporno da se tečaj CHF mijenjao prema HRK tijekom razdoblja otplate kredita, a isto tako i kamatna stopa, a što je oboje utjecalo na povećanje visine obveze tužiteljice za isplatu anuiteta.

5. Spornim se ukazuje da li tužiteljica ima svojstvo potrošača, dali je za konkretnu tražbinu nastupila zastara, mogu li se na konkretni slučaju primijeniti presuda Visokog trovačkog suda u Zagreb HR broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda HR broj Rev-2221/18 od 3. veljače 2019.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

8. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao 1. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP).

9. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

10. Za navesti je da tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača iz spornog ugovora o kreditu. U smislu Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Očito je da adaptacija kuće, ne predstavlja pravni posao u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju ili poslovnoj aktivnosti, a tuženik je bio u obvezi, odnosno na njemu je teret tog dokaza, ne dokazuje suprotno.

11. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Štoviše, u tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. Upravo se na ta utvrđenja tužiteljica i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev.

12. Tužiteljica u konkretnom slučaju postavlja tužbeni zahtjev isključivo na isplatu preplaćenih iznosa po kreditu i to zbog promjene tečaja CHF, imajući u vidu da se tečaj navedene valute u određenim razdobljima povećao u odnosu na tečaj CHF u vrijeme isplate kredita.

13. U odnosu na prigovor zastare, ovaj sud takav prigovor ocjenjuje neosnovanim. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Kako se tužiteljica poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, to nakon pravomoćnosti presude Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe 13.4.2023. nije nastupila zastara tražbine. Jednako tako i građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na sjednici od 30. siječnja 2020., donio je Zaključak koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

14. Međutim, iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu, utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak, a imajući u vidu da tužiteljica nije iznijela nikakve razloge zbog kojih smatra odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu kojom je obveza tuženice isplatiti kredit u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju tužene važećem na dan korištenja kredita ništetnom, sud je taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

15. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i da tužiteljica nije imala mogućnosti pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi pa tako niti o predmetnoj već joj je ostalo za odlučiti da li će pristati na sklapanje takvog tipskog ugovora ili odustati od njegovog sklapanja. Također nije bila upozorena na rizike povećanja tečaja CHF. Osim toga, čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 EEZ propisuje da će se uvijek smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora. Prema tome, tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja niti na sadržaj pobijane ugovorne odredbe, dakle vidljivo je da tužiteljica nije utjecala niti je mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak niti se ponuda ugovora o kreditu može smatrati pojedinačnim pregovaranjem. Tuženik nije dokazao da bi tužiteljica uopće mogla promijeniti ugovornu odredbu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, tim više što je i sam tuženik ponudio sklapanje ugovora u navedenoj valuti. Tuženik smatra da je i ta sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, međutim, ocjena da li je neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja Ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, može procijeniti konkretni rizik koji preuzima sklapanjem ovakvog ugovora, te mora znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega proizaći, i to ne samo u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, već za čitavo vrijeme trajanja tog ugovora.

16. Jasno je da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 55.000,00 CHF prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i time je ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. Međutim, tuženik je propustio informirati tužiteljicu o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, a to iz razloga što Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini prema EUR, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjene kamatne stope o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da je tužiteljici dao odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi, a koje bi sadržale točne, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni potrošač, koja ne raspolaže i kojoj je Institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF. Prije svega, tuženik nije dokazao da bi tužiteljica od strane djelatnika banke bila upozorena na mogućnosti promjene tečaja CHF, naprotiv, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije bila upozorena ni na kakve rizike, a niti se o tim odredbama između tužiteljice i djelatnika tuženika pregovaralo pa je konkretna ugovorna odredba nepoštena i ništetna temeljem čl. 81. i svezi s čl. 87. ZZP- a.

17. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima je to što je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO-a), ali to ne znači da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje ostale sudove u ovakvom parničnom postupku.

18. Iz Nalaza Centra poslovnih analiza d.o.o. proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do razlike kod isplata plaćenih rata kredita osnovom predmetnog ugovora i to razlike između utvrđenog tečaja za CHF na dan isplate kredita i tečaja u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na temelju anuiteta koje je tužiteljica isplatila tuženiku te obračunom dolazi do razlike od više plaćenih 2.600,04 EUR isključivo zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pri tome je uzimala u obzir i pozitivne i negativne tečajne razlike, dakle vrijeme kada je tečaj CHF bio veći u odnosu na razdoblje isplate kredita i razdoblje kada je taj tečaj bio manji, a što je jasno vidljivo u tabeli 2 nalaza (razlika više uplaćeno (+) – manje uplaćeno (-) u HRK).

19. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun, međutim izjavio je prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 511,15 EUR sa zateznim kamatama. Međutim, kao što je u prethodnoj točci 18. navedeno, vještakinja je već uzela prilikom izračuna u obzir i te manje plaćane anuitete uslijed nižeg tečaja CHF nego u vrijeme isplate kredita, a osim toga tužiteljica nije ništa neosnovano stekla zbog tako manje plaćenih anuiteta na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužiteljice, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111 st. 1. ZOO-a, u korist tuženika. Tuženik nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužiteljice zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, a koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja, valute CHF u odnosu na početnu jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnog penalizaciji pružatelja usluga zbog povrede njegova potrošačkog prava, a u cilju otklanjanja štetnih posljedica, ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede. Iz iznijetog razloga, sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 511,15 EUR.

20. Kako je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u skladu sa Nalazom vještaka, isti je u cijelosti osvojen.

21. U odnosu na preinaku tužbe kojoj se tuženik protivi, za navesti je da tužiteljica doista preinačuje tužbu u smislu povećanja tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, time da je sud dopustio preinaku smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, tim više što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, obzirom da je nakon zaključenja prethodnog postupka provedeno vještačenje, a tužiteljica nema niti stručnog znanja za izračun preplaćenih iznosa osnovom promjene tečaja CHF u odnosu na HRK.

22. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15). Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to mu je naloženo isplatiti zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate, a kako su isti utvrđeni u nalazu vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o.

23. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. u svezi sa čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, imajući u vidu da tužiteljica nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 8.4.2024., 12.2. i 25.3.2025., zastupanja na raspravama 15.4.2024.,. 15.5. i 18.6.2025. u iznosima od po 250,00 EUR (računajući i PDV), zatim trošak sudske pristojbe na tužbu 33,91 EUR, trošak financijskog vještačenja 331,80 EUR, ili ukupno 2.115,71 EUR. Naprotiv, tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 22.4.2024. jer isti nije bio potreban za donošenje meritorne odluke (dokaz o plaćenom predujmu), a niti trošak zastupanja na ročištu za objavu presude na koju tužiteljica nije pristupila.

Varaždin, 23. lipnja 2025.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu ovom sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude, elektroničkim putem, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnici tužiteljice – ZOU IO i ZOK, [adresa]

2) Punomoćnici tuženika – OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb,

Lopašićeva 6