Poslovni broj: P-455/2024-35

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jesenki Jurić Šojat kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Patricii Đurić, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, dana 23. lipnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj: 016- 1587/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od dana 30. prosinca 2014.g. zaključen između prednika tuženika HYPO ALPE - ADRIA - BANK d.d. i tužiteljice ČU (prethodno EU) OIB: [osobni identifikacijski broj] izmijenjen Anexom broj 1 od dana 24. svibnja 2005. g."

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak s zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II. Prihvaća se slijedeći eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice i sudi:

Utvrđuje se da je čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 016-1587/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od dana 30. prosinca 2014.g. zaključen između prednika tuženika HYPO ALPE - ADRIA - BANK d.d. i tužiteljice ČU (prethodno EU) OIB: [osobni identifikacijski broj] izmijenjen Anexom broj 1 od dana 24. svibnja 2005. g., ništav.

III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici ČU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 25.928,61 € s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23.06.2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je dana 30. prosinca 2004.g. s tuženikom kao kreditorom zaključila Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini ovjeren kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek dana 07. siječnja 2005.g. pod brojem ovjere OU-38/2005 temeljem kojeg je tuženik tužiteljici, tada EU stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 139.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom kamatnom stopom od 4,95 %, a za koji kredit je i sklopljen Anex br. 1. uz Ugovor o kreditu kojim je mijenjan čl. 3. Ugovora o kreditu od 30. prosinca 2004.g. koji se odnosi na ispunjenje te vraćanje kredita, rokovi plaćanja i dospijeće, a koji Anex br. 1. Ugovora o kreditu je također ovjeren kod javne bilježnice Ilinke Lisonek pod brojem ovjere OU-38-1/2005.

2.

Tuženik je pri tom gore navedene unaprijed formulirane standardizirane Ugovore sastavio na način da je u iste uglavio niz nepoštenih ugovornih odredaba i to prije svega kao bitne sastojke Ugovora o kreditu, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu čl. 2. i čl. 6. Ugovora od 30.12.2004.g., te u čl. 2. i u čl. 3. Anexa br. 1. Ugovora o kreditu od 27. svibnja 2005.g. kojim se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak i to na način da je putem anuitetne otplate kredita, ova obveza povezana s drugom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom i to odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu od 30. prosinca 2004.g. u kojoj je tuženik uglavio promjenu kamatne stope na način da ista ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih i povjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati.

3.

Tužiteljica ukazuje pritom kako se u navedenim Ugovorima zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. U Ugovoru se u čl. 2. Ugovora navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužiteljica i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Troškovi obrade kredita naplaćeni su kunama kao i svi popratni troškovi koje je tužiteljica snosila u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je procjenu kreditne sposobnosti tužiteljice vršio u kunama, jer tužiteljica prima plaću u kunama pa je i procjena visine mjesečne otplate vršena u hrvatskim kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužiteljici (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.

4.

Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužiteljici. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužiteljici istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.

5.

Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužiteljica plaćala znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njezina mjesečna i ukupna obveza po kreditu umjesto da se smanjuje, rasla. Tužiteljici se naime usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.

6.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.

7.

Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljici nametnuo odredbu koja ju dovodi u neravnopravan položaj te joj u konačnici nanosi štetu.

8.

Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužiteljice ignorirajući ju pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužiteljice prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 6. Ugovora o kreditu.

9.

Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužiteljica u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužiteljice kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.

10.

Kada se ovaj mehanizam Ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tuženik je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužiteljice, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP 03 i čl. 96. st. 1. ZZP 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet.

11.

Opisanim postupanjem je tuženik pored činjenice da je sastavio takav Ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu Ugovora kao bitan sastojak Ugovora o kreditu što kamata jest je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka Ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time protivno ugovoru usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla s osnova povećanja tečaja švicarskog franka, a takvim povećanjem glavnice se povećavala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice.

12.

Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povišenja tečaja švicarskog franka je dovelo do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

13.

Tužiteljica navodi da je u ugovorni odnos s tuženikom pristupila s načelom povjerenja i u trenutku sklapanja Ugovora nije imala razloga posumnjati u namjere tuženika pa je tužiteljica s povjerenjem prihvatila informacije koje joj je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja Ugovora. Naime tuženik tužiteljici nije prezentirao nikakav poseban rizik, a u to vrijeme je bila organizirana medijska kampanja na način da su se ovakvi krediti prezentirali kao najbolji i najpovoljniji način rješenja stambenog pitanja, odnosno temeljnog ljudskog prava - prava na dom.

14.

Od strane banke je izostalo potpuno informiranje jer tužiteljica nije dobila valjanu informaciju o kreditu koji diže već joj je bilo prezentirano da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit vezan uz euro ili kunski kredit. Štoviše kredit u švicarskim francima je prikazan kao izuzetno siguran kredit jer da je švicarska valuta stabilna i da će se kroz kamatnu stopu amortizirati bilo kakve eventualne promjene u tečaju te da nema razloga za brigu. Isključivi kreator svih usluga njihovog sadržaja i cijena je bio tuženik koji je opet sam na temelju svojih kriterija određivao je li tužiteljica kreditno sposobna. Tuženik je usmjeravao korisnike pa tako i tužiteljicu na CHF indeksirani kredit koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć i da je taj kredit ista stvar kao i bilo koji drugi jer će tužiteljici biti isplaćene kune koje joj ionako trebaju.

15.

Osim toga u to vrijeme su banke tvrdile da je klijent kreditno nesposoban za kredit u kunama i za kredit u eurima, a da je istodobno kreditno sposoban za kredit u švicarskim francima.

16.

Da je banka neistinito prikazivala činjenice proizlazi već iz same činjenice da je u kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,95 %, a po toj kamatnoj stopi tužiteljica nije otplaćivala kredit već je ta kamatna stopa povećavana.

17.

Tužiteljica posebno napominje kako je tuženik kao trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga obvezuje i čl. 10. ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, a imajući u vidu da postoji neravnopravan položaj dvije ugovorne strane kako s aspekta ekonomske moći tako i s aspekta ekonomskog znanja.

18.

Predmetne Ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

19.

Stoga tužiteljica sve da joj je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnim Ugovorima ne bi mogla postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

20.

Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 Č i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

21.

Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018.g. te je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev- 2221/18 od 03.09.2019.g., a kojim presudama je pravomoćno potvrđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.

22.

Isto tako pravomoćno je i utvrđeno temeljem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. da je ništetna jednostrano promjenjiva kamatna stopa, a ovaj stav je potvrdila i presuda Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.g. u kojoj se jasno potvrđuje da odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Stav Vrhovnog suda RH je da nema potrebe u tom pravcu provoditi novi dokazni postupak jer bi to bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača. Stoga je ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena ništetnom.

23.

Ništetnost odredaba o ovako određenoj promjenjivoj kamatnoj stopi su utvrđene u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12, u presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, te u presudi Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 09.04.2015., te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od 13.12.2016.g. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena po svim instancama sudova Republike Hrvatske, a u tijeku ovog postupka i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 od 03.09.2019.g. i u presudi suda Europske unije broj C-118/17 predmet E protiv Erste bank Hungary.

24.

Slijedom navedenog, a imajući u vidu da su bitne odredbe Ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene tužiteljica ima pravni interes utvrditi ništetnost Ugovora o kreditu.

25.

Naime, odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO-a jasno propisuju da su bitni sastojci Ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu.

26.

Kako su bitni sastojci Ugovora ništetni, ništetan je i cijeli Ugovor o kreditu jer Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora.

27.

Stoga tužiteljica eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom prema odredbi čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku predlaže da sud utvrdi da su ništetni i bez pravnog učinka Ugovori o kreditu broj: 016-1587/2004 od 30.12.2004. izmijenjen Anexom broj 1 od dana 24.svibnja 2005. g.

28.

Za slučaj da sud ocijeni da je neosnovano traženje tužiteljice da se cijeli Ugovor proglasi ništetnim, a sud ipak utvrdi da su ništetne samo pojedinačne odredbe predmetnih Ugovora o kreditu tada slijedećim eventualno kumuliranim zahtjevom potražuje da sud utvrdi da je ništav čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 016- 1587/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od dana 30. prosinca 2014.g. zaključen između prednika tuženika HYPO ALPE - ADRIA - BANK d.d. i tužiteljice ČU (prethodno Lumezi) OIB: [osobni identifikacijski broj].

29.

Tužiteljica predlaže da sud usvoji njezi tužbeni zahtjev uz naknadu troškova s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

30.

O tužbenom zahtjevu tužiteljice sud je odlučivao svojom presudom broj P- 2416/2018-20 od 29.10.2020., te je sud u cijelosti usvojio prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice na način da je utvrdio ništetnost cijelog Ugovora, koju presudu je u cijelosti ukinuo ŽS Dubrovnik broj Gž-1160/20 od 22.11.2023. s uputom prvostupanjskom sudu da ponovno odluči o cjelokupnom tužbenom zahtjevu tužiteljice, te da izvede personalne dokaze zbog načela jednakosti u oružju.

31.

Nadalje u tužbi tužiteljica ujedno navodi da je s tuženikom sklapala ugovor o kreditu iz razloga što je dana 17. siječnja 2005.g. sklopila Ugovor o kupoprodaji nekretnine i to stana u stambenom naselju zatvorenog tipa "Hoto Ville" , te je kupovninu za taj stan u iznosu od 95.220,00 € isplatila u cijelosti, a taj iznos je plaćen temeljem Ugovora o kreditu broj: 016-1587/04 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 30.12.2004.g.

32.

Taj Ugovor o kreditu je ništav i iz razloga što je tuženik znao da je s tužiteljicom sklopio namjenski kredit za kupovninu točno određene nekretnine. Tuženik je stoga prije odobravanja kredita za točno određenu nekretninu morao izvršiti procjenu nekretnine i utvrditi stvarnu kvadraturu nekretnine kako bi tužiteljici odobrio kredit za kvadraturu nekretnine koju ona stvarno kupuje, a kako tuženik nije izvršio procjenu nekretnine, to je tužiteljici odobrio i isplatio kredit za nekretninu koja nije imala svojstva koja su navedena u Ugovoru o kreditu.

33.

Tuženik nije poslao stručne osobe za procjenu vrijednosti i veličine nekretnine - ili je poslao, ali nije tužiteljici predstavio rezultate takve stručne procjene - iako se radi o ustaljenoj proceduri, pa je tako tuženik prodavatelju nekretnine uprihodio veću kupoprodajnu cijenu, a sebi na taj način veći iznos glavnice, a posljedično i kamatu, nego što bi inače bilo potrebno za kupnju predmetne nekretnine po njezinoj stvarnoj vrijednosti u odnosu na kvadraturu nekretnine.

34.

Tako je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu za 27.178,68 CHF-a viši nego je bio potreban iznos za kupnju prema stvarnoj vrijednosti s obzirom na veličinu predmetne nekretnine. Drugim riječima tužiteljica je trebala podići kredit u visini od 103.000,00 CHF-a, a ne kredit od 139.000,00 CHF-a. Time je tuženik tužiteljici plasirao kredit koji je za 20% glavnice viši nego li je to bilo potrebno.

35.

Stoga tužiteljica navodi da su Ugovor o kreditu od 30.12.2004.g. i Anex br. 1. od dana 24.05.2005.g. ništetni i iz ovih razloga.

36.

U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici stambeni kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 139.000,00 na rok otplate do 31.08.2035. godine kao i Anex br. 1 uz Ugovor o kreditu kojim je izmijenjen odnos na temelju duga, te odredbe o ispunjenju.

37.

Nije sporno niti da je Ugovorom o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 4,95% i da je ista promjenjiva. Nije sporno ni da su odredbama Ugovora o kreditu glavnica kao i kamate vezane za valutnu klauzulu, odnosno da se tečaj izračunava prema srednjem tečaju tuženika za švicarski franak.

38.

Tuženik osporava da je valutna klauzula kao ugovorna odredba ništetna. Poziva se na odredbu čl. 84. ZZP03 koja odredba propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U prilog svom shvaćanju poziva se na presudu VSRH Revt-249/14 od 09.04.2015.g. i na presudu Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20.09.2017.g. Tuženik drži da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnim ugovorima o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva i stoga ista ne može biti podvrgnuta testu poštenja.

39.

Tuženik drži da se procjena razumljivosti, uočljivosti i jasnoće pojedine odredbe Ugovora ima ocjenjivati od slučaja do slučaja pa je tako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica raspolagala s dovoljno informacija da može procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba o valutnoj klauzuli mogla imati za njezine financijske obveze.

40.

Predmetni Ugovori o kreditu su solemnizirani kod Javnog bilježnika pa je stoga Javni bilježnik dužan po Zakonu prije solemnizacije rastumačiti tužiteljici ugovorne odredbe. Tuženik tvrdi da su zaposlenici banke tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objasnili ekonomski doseg odredbe o valutnoj klauzuli. Konačno tvrdi da je tuženik u svom glasilu pod nazivom "Hypo times" iz 2005.g. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno u poslovnicama tuženika, putem interneta, a i dostavljano je klijentima na njihove adrese.

41.

Tuženik osporava da bi se tužiteljica imala pravo pozivati na utvrđenja pravomoćnih presuda sudova iz razloga što ovaj parnični sud nije vezan za utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda, a sve kada bi se i uzelo da se odredba čl. 502.c ZPP-a može primijeniti na Ugovor o kreditu, tuženik navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnih parnicama za naknadu štete, a kako tužiteljica u ovom postupku ne traži naknadu štete već utvrđenje ništetnosti, a eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traži poništenje pojedine ugovorne odredbe to joj ne pripada pravo pozivati se na utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

42.

Stoga tuženik predlaže da sud tužiteljicu u cijelosti odbije s tužbenim zahtjevom.

43.

U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kupoprodaji nekretnina br. 036 (list 6-13 spisa), Anex br. 1. Ugovoru o kupoprodaji nekretnine br. 036 (list 14-19 spisa), Ugovor o kreditu br. 016-1587/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (list 20-28 spisa), pravomoćnu presudu Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru pod brojem P-15679/2015 (list 38-43 spisa), Anex br. 1. uz Ugovor o kreditu br: 016-1587/2004 (list 57-61 spisa), Zapisnik sa 20 Sjednice kreditnog odbora tuženika (list 62-63 spisa), kreditni prijedlog (list 64-69 spisa), Izjavu o načinu isplate (list 70,71, 72 spisa), isplatni nalog (list 73-74 spisa, list 75, list 76, list 77, list 78 spisa), pročitana je metodologija promjene kamatnih stopa izdana po tuženiku (list 79-80 spisa), upute za rad kreditiranja kupaca firme Hoto Kuće d.o.o. (list 95-102 spisa), upute za rad kreditiranje kupaca firme Hoto Kuće d.o.o. od 05.06.2006.g. (list 103-108 spisa), ponuda stambenog kredita uz valutnu klauzulu u eurima za kupnju stana projekta Hoto Ville (list 109-110 spisa), saslušana je tužiteljica kao stranka (list 113-114 spisa), svjedok ŠU (list 126-127 spisa), svjedokinja ČUJ (list 127/128 spisa), pročitan je izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 06.11.2005.g. (list 133-135 spisa), pročitana je presuda u predmetu Dunai C-118/17 (list 145-157 spisa), pročitana je presuda Suda EU u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 (list 158-166 spisa), te praksa VSRH i praksa VTS-a, te su saslušane svjedokinja ČUJ i tužiteljica kao stranka dočim je tuženik odustao od saslušanja svjedokinje GU.

44.

Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku sud je utvrdio da je prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora neosnovan, dočim je osnovan za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja po volji i temeljem jednostrane odluke tuženika.

45.

Među strankama je neprijeporno da su parnične stranke sklopile Ugovore o kreditu kojima je tuženik odobrio tužiteljici stambeni kredit iz 2004.g. te je taj Ugovor izmijenjen Anexom br.1 iz 2005. g. Nije sporno da su u tim Ugovorima o kreditu glavnica kredita vezana za švicarski franak, te odredba o valutnoj klauzuli, da je propisano da se kamata obračunava u švicarskim francima, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za švicarski franak na dan plaćanja.

46.

Prijeporno je, jesu li Ugovori o kreditu ništetni, te ima li tužiteljica pravni interes za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu iz 2004.g. odnosno je li ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa. Prijeporno je također ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe.

47.

Radi ostvarivanja načela jednakosti u oružju, sud je samo djelomično ostvario to načelo, a iz razloga što je tuženik koji je tijekom postupka inzistirao na saslušanju osobnog bankara i javnog bilježnika od tog dokaza odustao, pa je ovom sudu preostalo samo saslušati tužiteljicu i svjedokinju.

48.

Svjedokinja ČUJ saslušana kao stranka iskazala je da je namjena kredita koji je podignut kod pravnog prednika tuženika bilo rješenje stambenog pitanja za njezinu kćer ovdje tužiteljicu ČU, a koja se u vrijeme dizanja Ugovora o kreditu prezivala EU. Njezina kćer je kupovala stan od strane HOTO KUĆA d.o.o. KU, a banka koja je pratila taj cijeli projekt HOTO KUĆA d.o.o. je Addiko bank odnosno pravni prednik tada Hypo banka. U svezi tog kredita razgovarali su sa GU i ona je rekla da njezina kćer ne može dobiti kredit vezano za domaću valutu niti da se može dobiti u valuti euro. Sjeća se da su više puta odlazili u banku, da je GU odlazila višekratno na konzultacije u upravu i svaki puta se vraća sa sve većim zahtjevima prema njima, a koje one moraju ispuniti u svezi toga kredita.

49.

Obzirom da su kupovali stan od HOTO KUĆA d.o.o., ona je bila sudužnik po tom kreditu svojoj kćeri, da je cijeli projekt pratila Addiko bank, smatrali su da je oportuno dignuti i kredit u toj poslovnoj banci s kojom posluje i njihov prodavatelj.

50.

Sam kredit je podignut 2004. radi rješavanja stambenog pitanja, a GU ih niti u jednom trenutku nije upozorila niti im je objasnila te 2004. da se radi o valuti CHF, da to nije valuta u odnosu na koju HNB štiti tečaj kune, niti im je objašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, niti kako će se ona mijenjati kroz vrijeme otplate kredita.

51.

U to vrijeme je CHF slovio kao sigurna i stabilna valuta, u ostalom kao i država Švicarska. Nisu bile upozorene da može doći do naglog porasta tečaja CHF-a, a niti se te 2004. nazirala ikakva financijska kriza koja je došla 2008. i koja je sve promijenila. Navodi da su pokušavali pregovarati oko tog Ugovora i oko uvjeta Ugovora i svaki njihov zahtjev da porazgovaraju oko tog ugovora i da vide što mogu učiniti u vezi tog ugovora je rezultiralo time da je GU išla na konzultacije u upravu i umjesto da im odgovori na bilo koji njihov zahtjev samo su se otežavali kreditni uvjeti.

52.

Ponuđen im je ugovor koji je napisala banka unaprijed i sastavila i oko tih odredaba nije bilo nikakvih pregovora, niti mogućnosti pregovora.

53.

Navodi da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, te da je javni bilježnik objasnio solemnizaciju Ugovora o kreditu. Javni bilježnik je prošao kroz Ugovor, rekao je to je kamatna stopa, ona vam je jednostrana, imate valutu CHF ali im nije objasnio od čega se sastoji kamatna stopa, kako će se ona mijenjati, niti ih je upozorio na tečaj odnosno da može doći do višestrukog povećanja tečaja.

54.

Svjedokinja je pročitala Ugovor o kreditu, ali je iz njega razumjela ono što je mogla razumjeti.

55.

U svom iskazu tužiteljica saslušana kao stranka je iskazala da je slušala iskaz svoje majke koja je saslušana netom prije nje i može potvrditi da je upravo bilo sve tako kako je iskazala njezina majka. U banci nije dolazilo u obzir da dobije kredit vezano za domaću valutu kune, niti za euro, a jedino što joj je ponuđeno je bio kredit vezan za valutu CHF. Pokušale su pregovarati ali im je nakon tog svakog pokušaja pregovora i mijenjanja neka od odredaba Ugovora o kreditu, a banka im je nametala sve teže uvjete. Kredit je bio namijenjen za rješavanje stambenog pitanja. Nije znala što znači jednostrano promjenjiva kamatna stopa osim jezičnog pojma što bi to bilo promjenjivo i od kojih parametara se sastoji kamatna stopa, kako će se ona mijenjati i kako će ona utjecati na njezin anuitet, to nije znala, niti joj je itko objasnio.

56.

Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice saslušane kao stranke i svjedokinje ČUJ jer su iskazivale logično i uvjerljivo.

57.

Ocjenom iskaza tužitelja sud je utvrdio da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

58.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

59.

Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.

60.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

61.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope, a ta presuda Trgovačkog suda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.06.2014.g., a ta presuda VTS pod brojem Pž- 7129/13 je potvrđena i presudom VSRH broj Revt-249/14 budući su odbijene revizije i tužitelja i tuženika.

62.

Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03.09.2019.g., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

63.

Sud nalazi da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva iz razloga što kako je netom navedeno ništetnost promjenjive kamatne stope i vezanost kredita za špekulativnu valutu su pravomoćno utvrđeni ništetnim temeljem Zakona o zaštiti potrošača. Stoga tužiteljica ima valjani pravni interes da se iz Ugovora o kreditu ukloni ništetna odredba kojom je njezina obveza povrata kredita vezana za volju tuženika i određivanje kamatne stope na koju kamatnu stopu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica niti je utjecala, a niti je mogla utjecati.

64.

Bitni sastojci Ugovora o kreditu prema odredbama čl. 1021. i čl. 1022. ZOO-a su prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu.

65.

Kako su odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci Ugovora o kreditu, a da su redom svi bitni sastojci Ugovora o kreditu konkretno odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta kao i odredbe koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti zahvaćeni ništetnošću, poglavito je ništetna i odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kojim je utvrđeno pravo tuženika da jednostrano i po svojoj volji mijenja kamatnu stopu tijekom trajanja Ugovora o kreditu, pa kako je takva odredba protivna Zakonu o zaštiti potrošača, osnovano je utvrditi ništetnost odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 016-1587/2004 od 30.12.2004.

66.

Naime upravo odredbe Zakona o obveznim odnosima propisuju kako Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud i u svim bitno ranijim odlukama GZZ 105/2002, VSRH Rev-907/2002 od 27.02.2003.g. u kojoj je navedeno da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni takav Ugovor ima za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora.

67.

Pravni interes tužiteljice za utvrđenje da su ništetna oba ugovora je i u tome što tužiteljica nakon utvrđenja ništetnosti ima pravo tražiti i novčanu kompenzaciju koja joj pripada.

68.

Tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu ZOO) utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

69.

Ovaj sud nalazi u konkretnom slučaju da činjenica što su u konkretnom slučaju ništetne i način promjene kamatne stope na način kako je ugovoren, kao i vezanost obveze povrata kredita za valutnu klauzulu, ne čine cjelokupni Ugovor ništetnim, radi čega sud nije našao da postoje razlozi ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, pa je u cijelosti odbio prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice prema pravilima o eventualnoj kumulaciji kako to propisuje odredba čl. 188. st. 2. ZPP- a.

70.

Kod eventualne kumulacije kada sud odbije prvopostavljeni tužbeni zahtjev dužan je odlučiti o slijedećem.

71.

U odnosu na slijedeći eventualno kumulirani tužbeni zahtjev sud je utvrdio da je nesporno da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.

72.

Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a da li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.

73.

Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

74.

U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

75.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

76.

ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

77.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

78.

Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

79.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

80.

Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.

81.

S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, radi čega je sud u cijelosti usvojio drugopostavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice prema odredbi čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst) 25/13, 89/14, 70/19, i 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), te je utvrdio da je ništav čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 016- 1587/2004 od 30.12.2004.

82.

Podneskom od 27. veljače 2019.g. tužiteljica je po punomoćniku postavila eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu br. 016-1587/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od dana 30.12.2004.g. zaključen između prednika tuženika i tužiteljice ČU (prethodno Lumezi) izmijenjen Anexom br. 1. od dana 24.05.2005.g. , a eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom da ukoliko sud ne prihvati prvopostavljeni tužbeni zahtjev na utvrđenje cijelog Ugovora o kreditu ništetnim, da traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. Ugovora o kreditu kojim čl. je ugovorena promjenjivost kamatne stope.

83.

Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva.

84.

Sud je utvrdio da je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti dopušten jer je tužiteljica od početka tražila da se utvrdi ništetnost cijelog Ugovora, a tek podredno je tražila utvrđenje ništavosti čl. 6. Ugovora o kreditu. Kako je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za ništetnost pojedine odredbe supsumiran u prvopostavljenom tužbenom zahtjevu, to tužbeni zahtjev nije promijenjen, a ukoliko bi se gledao zasebno tada takav zahtjev predstavlja smanjenje tužbenog zahtjeva. Tuženik se takvoj preinaci temeljem čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku ne može protiviti, niti išta ima pravo o tome reći jer je to u ingerenciji suda. Konačno valja dodati da je i zauzeto shvaćanje VSRH izraženom u presudi Rev -254/24 od 23. travnja 2024. jasno navedeno da kada je vjerovnik prije isteka zastarnog roka podnio tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka temeljem iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog zahtjeva, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe.

85.

Ova presuda je u cijelosti identična pravnom shvaćanju VSRH glede preinake s druge Sjednice građanskog odjela od 27.05.2024. pod brojem Su-IV- 123/2024-5 koje glasi "U slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

86.

Parnični trošak će se odrediti primjenom Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troška za rad odvjetnika (NN 138/23), a koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku. 87.

Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 838 bodova, troška zastupanja na 8 ročišta (06.07.2018., 21.11.2018., 07.01.2019., 05.03.2019., 03.07.2019., 05.10.2020., 19.09.2024. i 12.03.2025.), svako po 838 bodova, troška sastava 2 podneska (27.02.2019. i 14.12.2020.), svako po 838 bodova, te troška pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova, a sve prema Tbr 7/1, Tbr 8/1, Tbr 9/1 i Tbr 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Vrijednost boda iznosi 2,00 € prema Tbr. 54. Odvjetničke tarife.

88.

Zbrojeno parnični trošak tužitelja iznosi 10106 bodova / 20.212,00 €.

89.

Ovom iznosu pribrojen je trošak 25% PDV-a u iznosu od 5.053,00 €, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 € koja je i plaćena, temeljem Zakona o sudskim pristojbama, čime je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 25.928,61 €.

90.

Sud tužitelju nije dosuđivao trošak sudske pristojbe na novu prvostupanjsku presudu jer potrošači prema izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ne plaćaju pristojbu, a i ne plaća se pristojba na novu prvostupanjsku presudu nakon što je ista ukinuta.

91.

Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

92.

Radi navedenog odlučeno je kao u toč. I. do III. izreke.

U Zagrebu, dana 23. lipnja 2025. godine

Sutkinja

Jesenka Jurić Šojat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda na Županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika