REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-3623/2021-34

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Jasminki Janković, u upravnom sporu tužitelja HEMA d.o.o., OIB: 12434711563, Donji Kraljevec, Ludbreška 3, kojeg zastupa opunomoćenica Olga Pavić Zidar, odvjetnica u Zagrebu, Banjavčićeva 22, protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43, radi poreznog nadzora, 20. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se predlaže poništiti rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/20-01/161, URBROJ: 513-04-21-2 od 30. rujna 2021. kojim je odbijena žalba tužitelja protiv točke I. 2. te točke II. 2.a., 2.b. i 2.c. izreke poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec KLASA: UP/I-471-02/19-01/178, URBROJ: 513- 07-20/20-14 od 26. veljače 2020. te u dijelu kojim se predlaže poništiti točku I. 2. te točku II. 2.a., 2.b. i 2.c. izreke poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec KLASA: UP/I-471-02/19- 01/178, URBROJ: 513-07-20/20-14 od 26. veljače 2020.

II. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/20- 01/161, URBROJ: 513-04-21-2 od 30. rujna 2021. u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja protiv točke I. 1. te točke II. 1.a., 1.b. i 1.c. izreke poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec KLASA: UP/I-471-02/19-01/178, URBROJ: 513-07-20/20-14 od 26. veljače 2020.

III. Poništavaju se točka I. 1. te točka II. 1.a., 1.b. i 1.c. izreke poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec KLASA: UP/I-471-02/19-01/178, URBROJ: 513-07-20/20-14 od 26. veljače 2020.

IV. Nalaže se Ministarstvu financija Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, da u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude naknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 8.986,55 eura (osam tisuća devetsto osamdeset šest eura i pedeset pet centi).

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora preko iznosa iz točke IV. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-471-02/20-01/161, URBROJ: 513- 04-21-2 od 30. rujna 2021. odbijena je žalba tužitelja protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec KLASA: UP/I-471-02/19-01/178, URBROJ: 513-07-20/20-14 od 26. veljače 2020. kojim mu je utvrđen manje obračunati porez na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. i to porezna osnovica u iznosu od 894.915,54 kn, porezna stopa od 20 %, porezna obveza u iznosu od 178.983,11 kn i kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza na dobit obračunata do 30. prosinca 2019. u iznosu od 46.898,46 kn te manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. i to porezna osnovica u iznosu od 821.163,60 kn porezna stopa 25 %, porezna obveza u iznosu od 205.290,93 kn i kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza na dodanu vrijednost obračunata do 30. prosinca 2019. u iznosu od 66.507,93 kn.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da pobijano rješenje osporava u cijelosti i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitnih povreda postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Dodaje da rješenje tuženika nije dostavljeno NV, koji ga je zastupao u poreznom postupku. Napominje da je radi neuredne dostave pobijanog rješenja ostao uskraćen za stručnu pomoć poreznog savjetnika. Smatra da članak 9. Zakon o porezu na dobit nije primjenjiv na smanjenje njegove porezne osnovice, jer se ne radi o prihodima iz tog članka, već da je zakonito umanjio poreznu osnovicu primjenom članka 10. istog Zakona. Ističe da se radi o njegovoj financijskoj imovini, da mu te prolazne stavke nikada nisu naknađene od strane kupaca, jer su isti otišli u stečaj, koji je završen, ili su bili nenaplativi u ovršnim postupcima te da su se stoga u 2015. ispunili uvjeti za prestanak priznavanja te financijske imovine tj. time je ta financijska imovina upotrijebljena pa je time stečen uvjet za primjenu članka 10. Zakona o porezu na dobit. Iznosi da tuženik ne daje baš nikakve razloge zašto nije primijenjen taj članak. Poziva se na članak 98. stavak 5. točke 3. i 4. Općeg poreznog zakona iz 2019. kojim je propisano da se u obrazloženju rješenja osobito navode razlozi zbog kojih nije uvažen zahtjev stranke i porezni propisi i razlozi koji upućuju na odluku danu u izreci rješenja. Nadalje, poziva se na članak 189. stavak 1. istog Općeg poreznog zakona kojim je propisano da nadležno drugostupanjsko porezno tijelo ima obvezu ispitati zakonitost pobijanog poreznog akta u cijelosti, a osobito u dijelovima na koje se odnosi žalba. Smatra da se zakonitost izreke ne da ispitati jer mu nisu jasni razlozi zbog kojih nije udovoljeno njegovim navodima. Nastavlja da je tuženik također pogrešno primijenio materijalno pravo. Napominje da je on jasno naveo da prolazne stavke nije tretirao kao prihod jer one ne mogu niti biti prihod, budući da se radi o iznosima koje je on bio platio za druge osobe, a kad mu ih te druge osobe nisu naknadile, onda ih može jedino tretirati kao nenaplativ zajam tj. kao financijsku imovinu. Navodi da se tuženik u obrazloženju poziva na Zakon o računovodstvu koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017., dakle, daleko nakon što je završila poslovna godina 2015. i nakon što je on sastavio i predao financijska izvješća za 2015. Dodaje da navod tuženika da on nije imao objektivan dokaz o umanjenju vrijednosti financijske imovine odnosno da ni na jedan način nije dokazao umanjenju vrijednosti tražbine nije istinit u činjeničnom smislu. Ističe da je tijekom poreznog nadzora prvostupanjskom tijelu dao potpuni uvid u poslovne knjige i predao sve knjigovodstvene isprave na temelju kojih je umanjio vrijednost financijske imovine tj. prolaznih stavki koje mu kupci nikada nisu naknadili. Poziva se i na članak 6. stavka 1. Općeg poreznog zakona iz 2019. kojim je propisano da je porezno tijelo dužno zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno-pravnog odnosa te da je dužno utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika. Poziva se i na članak 8. Zakona o općem upravnom postupku kojim je propisano načelo utvrđivanja materijalne istine. Smatra da su ta dva članka povrijeđena. Vezano uz obvezu poreza na dodanu vrijednost iznosi da tuženik nije dao razloge zašto smatra da u naknadi od 821.163,60 kn nije sadržan PDV, odnosno da nije jasno kako je tuženik utvrdio da naknada ne sadrži PDV. Predlaže poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nakon što je razmotrio tužbu smatra da ona nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tijekom spora izvršen je uvid u spis te u spis tuženika. Nadalje, izvedeno je financijsko vještačenje po Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., Zagreb, stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo te je održano ročište na kojem je saslušan stalni sudski vještak Darko Prpić.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Nesporno je da su tužitelju prvostupanjskim poreznim rješenjem utvrđen manje obračunati porez na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. i to porezna osnovica u iznosu od 894.915,54 kn, porezna stopa od 20 %, porezna obveza u iznosu od 178.983,11 kn i kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza na dobit obračunata do 30. prosinca 2019. u iznosu od 46.898,46 kn te manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. i to porezna osnovica u iznosu od 821.163,60 kn porezna stopa 25 %, porezna obveza u iznosu od 205.290,93 kn i kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza na dodanu vrijednost obračunata do 30. prosinca 2019. u iznosu od 66.507,93 kn.

7. Sporno je, je li to pravilno utvrđeno.

8. Prvotno treba navesti vezano za tužbeni navod da je osporavano rješenje dostavljeno osobno tužitelju, a ne poreznom savjetniku, koji ga je zastupao u poreznom postupku te da je zbog toga ostao uskraćen za stručnu pomoć poreznog savjetnika, da je tužbu tužitelj podnio po odvjetnici Olgi Pavić Zidar, koja je stručna osoba za zastupanje tužitelja u upravnom sporu.

9. Člankom 10. stavkom 1. Zakona o porezu na dobit ("Narodne novine" br. 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 146/08., 148/13. i 143/14.) propisano je da se rashodi smanjenja vrijednosti zaliha i financijske imovine priznaju u razdoblju u kojemu je imovina prodana ili na drugi način uporabljena.

10. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića iz DARFIN d.o.o., Zagreb, od 19. srpnja 2024. proizlazi da prilikom prijave poreza na dobit za 2015. tužitelj može umanjiti poreznu osnovicu za potraživanja od Dimar d.o.o. i Telos grupa d.o.o. ukupno u iznosu od 782.190,11 kn (što iznosi 103.814,47 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije EUR=7,53450 kn). Navedeno je da se potraživanja od Dimar d.o.o. u iznosu od 742.616,53 kn mogu vrijednosno uskladiti jer se smatraju uporabljenom (realiziranom) financijskom imovinom sukladno članku 10. stavku 1. Zakona o porezu na dobit jer je iz javno dostupnih podataka sudskog registra Trgovačkog suda razvidno da je Trgovački sud u Zagrebu rješenjem broj St-983/2012 od 3. srpnja 2015. obustavio i zaključio stečajni postupak nad stečajnim dužnikom Dimar - trgovina i proizvodnja d.o.o. u stečaju. Dodano je da se potraživanja od Dimar d.o.o. u iznosu od 3.984,69 kn također mogu vrijednosno uskladiti i to sukladno članku 9. Zakona o porezu na dobit jer su evidentirana kao prihod, da je od dospijeća računa prošlo više od 120 dana i da nisu naplaćena do petnaestog dana prije podnošenja porezne prijave te je porezni obveznik obavio radnje za osiguranje naplate duga sukladno članku 9. stavcima 2. i 3. Zakona o porezu na dobit. Izneseno je da se potraživanja od Telos grupa d.o.o. u iznosu od 35.588,89 kn mogu vrijednosno uskladiti jer se smatraju uporabljenom (realiziranom) financijskom imovinom sukladno članku 10. stavku 1. Zakona o porezu na dobit jer je iz javno dostupnih podataka sudskog registra Trgovačkog suda razvidno da je Trgovački sud u Zagrebu po službenoj dužnosti pokrenuo postupak brisanja Telos grupa d.o.o. iz sudskog registra (jer isti nije tri godine po redu postupio po zakonskoj obvezi objave financijskog izvješća), u zakonom propisanom roku od 6 mjeseca od dana objave nakane brisanja subjekt upisa nije dostavio sudu dokaze koji bi učinili vjerojatnim da ima imovinu te kako nije istaknut prigovor od strane osoba koje imaju pravni interes da se subjekt upisa ne briše iz sudskog registra, Telos grupa d.o.o. je brisana iz sudskog registra temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu o brisanju subjekta dana 13. listopada 2015. Nastavljeno je da je kasnijim izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dobit ("Narodne novine" broj: 1/17.), u odnosu na porezno razdoblje 2015., uređeno što se smatra ispunjenim uvjetima za porezno priznavanje rashoda s osnove smanjenja vrijednosti financijske imovine iz članaka 10. stavka 1. Zakona. Opisano je da članak 33. stavak 3. propisuje da u slučaju kada porezni obveznik u skladu s uvjetima i postupcima iz članka 9. Zakona utvrdi gubitak s osnova otpisa nenaplativih kredita, zajmova i druge financijske imovine uz poštivanje posebnih propisa, osim u slučaju dionica, udjela i druge financijske imovine kojom se stječu vlasnička prava smatra se da su ispunjeni uvjeti za porezno priznavanje rashoda s osnove smanjenja vrijednosti financijske imovine iz članka 10. stavka 1. Zakona. Navedeno je da je iz naziva polja 30. prijave poreza na dobit - "Nerealizirani dobici i ostali rashodi ranijih razdoblja (članak 6. stavak 1. točka 2. i stavak 2. Zakona)" razvidno da se umanjenje porezne osnovice odnosi na članak 6. stavak 1. točku 2. Zakona (porezna osnovica se smanjuje za prihode od vrijednosnih usklađenja dionica i udjela ako su bili uključeni u poreznu osnovicu) i stavak 2. Zakona (porezna osnovica se može smanjiti za rashode ranijih razdoblja koji su bili uključeni u poreznu osnovicu) što ne odgovara umanjenju porezne osnovice s osnove vrijednosnog usklađenja prolaznih stavki (jer prolazne stavke nisu prihod koji bi bio uključen u poreznu osnovicu). Istaknuto je da neovisno o tome vještak smatra da nije odlučujuće u koje polje prijave poreza na dobit je upisano umanjenje porezne osnovice već pravo poreznog obveznika na porezno priznato vrijednosno usklađenje potraživanja koja više (definitivno) nisu naplativa. U odnosu na račune izdane Acriter d.o.o., Agichem d.o.o., Magnus d.o.o. i Quattro d.o.o., za koja su osporeni rashodi s osnove vrijednosnog usklađenja potraživanja, sukladno članku 66. Općeg poreznog zakona iz 2008. i članka 76. Općeg poreznog zakona iz 2016. porezni obveznik može izvršiti ispravak prijave poreza na dobit ako uoči da je porezna prijava koju je podnio ili koja je podnesena za njega netočna ili nepotpuna i da zbog toga može doći do manje ili više plaćenog poreza. Opisano je da je tužitelj u Prijavi poreza na dobit za 2015. iskazao umanjenje porezne osnovice za potraživanja od društava Acriter d.o.o., Agichem d.o.o., Magnus d.o.o. i Quattro d.o.o., a koja društva su brisana iz sudskog registra prije 1. siječnja 2015. te da je pravno pitanje dopuštenosti prihvaćanja evidentiranja umanjenja porezne osnovice u 2015. za potraživanja od društava koja su brisana iz sudskog registra prije 1. siječnja 2015.

Izneseno je da kupcu Bensam d.o.o. nisu izdani računi već je tužitelj dostavio dokumentaciju o izvršenim plaćanjima (za Bensam d.o.o.) koja je u poslovnim knjigama evidentirao na knjigovodstvenom kontu 1284 Potraživanja po cesijama. Nastavljeno je da uzevši u obzir članak 10. stavak 1. Zakona o porezu na dobit prema kojem se rashodi smanjenja vrijednosti zaliha i financijske imovine priznaju u razdoblju u kojemu je imovina prodana ili na drugi način uporabljena te uzevši u obzir činjenicu brisanja društava iz sudskog registra tekuće 2015. i zaključenje stečajnih postupaka početkom 2016. (Trgovački sud u Bjelovaru je rješenjem broj St-76/2015 od 22. siječnja 2016. otvorio i istovremeno zaključio stečajni postupak nad dužnikom TOMINAC d.o.o. i Trgovački sud u Zagrebu je rješenjem broj 23.St-4059/2015 od 12. veljače 2016. otvorio i istovremeno zaključio stečajni postupak nad dužnikom VIBAU- GRAĐEVINSKA TEHNIKA d.o.o.), mogu se porezno priznati rashodi s osnove vrijednosnog usklađenja potraživanja u iznosu od 168.446,73 kn (22.356,72 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije EUR=7,53450 kn).

U odnosu na Ranč d.o.o. i Bensam d.o.o., za koja su osporeni rashodi s osnove vrijednosnog usklađenja potraživanja, sukladno članku 66. Općeg poreznog zakona iz 2008. i članka 76. Općeg poreznog zakona iz 2016. porezni obveznik može izvršiti ispravak prijave poreza na dobit ako uoči da je porezna prijava koju je podnio ili koja je podnesena za njega netočna ili nepotpuna i da zbog toga može doći do manje ili više plaćenog poreza. Opisano je da je tužitelj u Prijavi poreza na dobit za 2015. iskazao umanjenje porezne osnovice za potraživanja od društava Ranč d.o.o. i Bensam d.o.o., a koja društva su brisana iz sudskog registra prije 1. siječnja 2015., te je pravno pitanje dopuštenosti prihvaćanja evidentiranja umanjenja porezne osnovice u 2015. za potraživanja od društava koja su brisana iz sudskog registra prije 1. siječnja 2015.

U odnosu na potraživanja tužitelja od Euro-alfa d.o.o., dana 16. travnja 2021. Trgovački sud u Zagrebu je donio rješenje kojim se odobrava sklopljena predstečajna nagodba, utvrđena tražbina tužitelja iznosi 9.080,91 kn. Izneseno je da predstečajni vjerovnik otpušta dužniku dio utvrđene tražbine što iznosi 6.356,64 kn, dok će se preostali iznos tražbine od 2.724,27 kn otplatit nakon isteka počeka od 12 mjeseci na 36 jednakim mjesečnih anuiteta, bez kamata. Nastavljeno je da s obzirom da je dio tražbine otpušten, a dio se naplaćuje, nisu porezno priznati rashodi s osnove vrijednosnog usklađenja potraživanja.

Navedeno je da je kroz sustav e-komunikacije vještak utvrdio račune tužitelja izdane kupcu AGS- Grafika d.o.o. iz Beograda, Srbija, dostavljene u spis uz podnesak tužitelja od 20. ožujka 2024. te da ukupno vrijednost isporuke usluge - mjesečnog najma skladišnog prostora - iznosi 821.163,60 kn što iznosi 108.000,00 EUR. Dodano je da je na računima naveden porezni status u odnosu na PDV, na način da ga nije zaračunao tužitelj već je obvezu za PDV "prebacio" na primatelja računa naznačivši prijenos porezne obveze - reverse charge. Istaknuto je da je značenje prijenosa porezne obveze u tome da primatelj računa sam sebi obračunava obvezu za PDV, ali i stječe pravo na iskazivanje pretporeza ako su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za odbitak. Izneseno je da se u skladu s člankom 19. Zakona o porezu na dodanu vrijednost usluge u vezi s nekretninama oporezuju prema mjestu gdje se nekretnina nalazi. Nastavljeno je da to znači da će navedene usluge, neovisno o tome tko i kome zaračunava, biti oporezive PDV-om po stopi u Republici Hrvatskoj. Napomenuto je da je, s obzirom da je tužitelj kao izdavatelj računa svoju uslugu zaračunao u iznosu od 821.163,60 kn/108.000,00 EUR te navedeni iznos evidentirao kao prihod u poslovnim knjigama, na te oporezive isporuke u Republici Hrvatskoj potrebno obračunati porez na dodanu vrijednost po stopi od 25 %. Zaključeno je da su isporuke usluge najma skladišnog prostora oporezive PDV-om u Republici Hrvatskoj, s obzirom da je porezni obveznik na računima i u poslovnim knjigama evidentirao svoju naknadu i prihod u iznosu od 821.163,60 kn, PDV iznosi 205.290,90 kn (27.000,00 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije EUR=7,53450 kn).

Zaključeno je da porezni obveznik nema obvezu plaćanja poreza na dobit jer bi ostvario gubitak u iznosu od 55.721,30 kn, a da je u odnosu na porez na dodanu vrijednost, porezno tijelo pravilno zaračunalo PDV u iznosu od 205.290,93 kn.

11. Podneskom od 8. listopada 2024. tužitelj se je očitovao na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka u kojemu je u bitnome naveo da iz nalaza i mišljenja proizlazi da su pobijana rješenja u odnosu na pitanje osnovice poreza na dobit i visine tog poreza nezakonita. Vezano za visinu poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. ističe da se osporavaju iznosi osnovice od 821.163,60 kn i visina PDV-a od 205.290,90 kn. Poziva se na presudu Suda EU od 7. studenog 2013. iz spojenih predmeta C-249/12 i C-250/12. Opisuje da je u konkretnom slučaju on kao zakupodavac s zakupoprimcem ugovorio cijenu zakupa koju je fakturirao, pogrešno smatrajući da ne treba obračunati PDV na ugovorenu cijenu te da stoga nije naplatio dodati iznos za PDV od kupca. Dodaje da budući da je nadzor kod njega obavljen 2019., a da se radi o računima izdanima za zakup u 2015. te da zastarni rok za potraživanje iz zakupa i sličnih povremenih davanja traje 3 godine, kad je tuženik našao da on po osnovi naplaćenih zakupnina duguje i PDV, on više ni u kom slučaju nije bio u mogućnosti dodatno obračunati i naplatiti taj PDV od kupca AGS GRAFIKA d.o.o., Beograd. Smatra da s obzirom na načelo neutralnosti PDV-a i na načelo da se tim porezom opterećuje krajnji potrošač, te s obzirom na to da "porezna uprava ne može naplaćivati na ime PDV-a iznos veći od onoga koji je porezni obveznik primio" i s obzirom na to da on "ne može naplatiti od kupca PDV koji naknadno zahtijeva porezna uprava, uzimanje u obzir cjelokupne cijene, bez oduzimanja PDV-a, kao osnovice na koju se PDV primjenjuje imalo bi za posljedicu da PDV tereti tog dobavljača (ovdje njega), što bi bilo u suprotnosti s načelom prema kojem je PDV porez na potrošnju koji mora snositi krajnji potrošač". Ističe da, budući da se u nalazu i mišljenju navodi da je on u računima naveo "prijenos porezne obveze", ukazuje da time stranke zakupnog odnosa nisu ugovorile tko će plaćati PDV. Dodaje da je izdavanje računa njegov jednostrani akti i da stavljanjem "prijenos porezne obveze" na svoj račun je on pogrešno primijenio zakon, budući da u konkretnom slučaju nema mjesta prijenosu porezne obveze. Napominje da je jedina cijena koju su on i zakupoprimac ugovorili i isplatili je cijena iskazana na računima te je to sve što je on ikada po toj osnovi naplatio od zakupoprimca. Smatra da budući da sve što je on od svog kupca naplatio iznosi 821.163,60 kn i da on više nema mogućnosti dodatno naplatiti PDV, on je dužan PDV platiti iz naplaćenog iznosa, a ne povrh njega te da taj PDV onda iznosi 164.232,64 kn.

12. Iz očitovanja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec KLASA: UP/I 471-02/19-01/178, URBROJ: 513-07-20/24- 29 od 29. listopada 2024. proizlazi da je uvidom u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka pod točkom 3. Zaključka vidljivo da isti u potpunosti prihvaća nalaz poreznog nadzora i utvrđuje obavezu poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 205.290,90 kn. Nadalje, proizlazi da je uvidom u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka pod točkama 1. i 2. Zaključka isti navodi da se potraživanja, koja se odnose na prolazne stavke, mogu vrijednosno uskladiti sukladno članku 10. stavku 1. Zakona o porezu na dobit. Istaknuto je da je nadzor poreza na dobit obavljen 2015., dok je članak 33. stavak 3. Pravilnika o porezu na dobit kojeg sudski vještak navodi, stupio na snagu 2. siječnja 2017. Zaključeno je da nadzor ne prihvaća nalaz sudskog vještaka, jer se poziva na zakonske odredbe koje su stupile na snagu 2. siječnja 2017. i primjenjuju se za utvrđivanje osnovica poreza na dobit za razdoblje nakon 1. siječnja 2017. Dodano je da su se nadzorom poreza na dobit za 2015. kod tužitelja primjenjivale zakonske odredbe koje su onda bile na snazi i koje definiraju da porezni obveznici koji nisu financijske institucije mogu vrijednosno uskladiti potraživanja od kupaca za isporučena dobra ili obavljene usluge, što prolazne stavke nisu.

13. Podneskom od 27. studenog 2024. tužitelj je u bitnome naveo da je vještak svoj nalaz i mišljenje utemeljio na članku 10. stavku 1. Zakona o porezu na dobit. Vezano uz pozivanje tuženika na članak 33. stavak 3. Pravilnika o porezu na dobit ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o zastarjelim potraživanjima, već o financijskom imovini. Ukazuje da tuženik niti tijekom poreznog postupka niti tijekom upravnog spora nije obrazložio zašto smatra da se članak 10. Zakona o porezu na dobit ne može primijeniti.

14. Podneskom od 3. travnja 2024. stalni sudski vještak se je očitovao na podneske tužitelja i tuženika. Istaknuo je da je u nalazu od 19. srpnja 2024. iscrpno i podrobno obrazložio mišljenje u odnosu na priznate rashode vrijednosnog usklađenja potraživanja te da stoga nije svrsishodno ponavljanje istih. U odnosu na potraživanja za koja su osporeni rashodi čiji ukupni zbroj iznosi 536.465,92 kn/70.391,12 EUR, iznosi da se je očitovao da je pravno pitanje dopuštenosti prihvaćanja evidentiranja umanjenja porezne osnovice u 2015. za potraživanja od društava koja su brisana iz sudskog registra prije 1. siječnja 2015. Dodaje da s tim u vezi upire na primjenu HSFI

3 RAČUNOVODSTVENE POLITIKE, PROMJENE RAČUNOVODSTVENIH PROCJENA I POGREŠKE te navodi: "citiranim odredbama HSFI 3 i 12 je jasno određeno da se samo značajne pogreške prethodnih razdoblja ispravljaju prepravljanjem prethodnog razdoblja, a ako to nije izvedivo, tada se one prepravljaju u tekućem razdoblju te da s obzirom na to da se radi o pogrešnom knjiženju rashoda u 2007. u iznosu od 140.819,55 kn (Quattro d.o.o.), u 2010. u iznosu od 6.044,01 kn, u 2012. u iznosu od 60,00 kn (Acriter d.o.o.), u 2013. u iznosu od 303.899,71 kn i u 2014. u iznosu od 85.643,26 kn (Ranč d.o.o.) koji rashodi naspram ukupno ostvarenih prihoda u tim godinama iznose između 0,0001% i 3,624% nedvojbeno se radi o pogreškama koje nisu značajne i ti su rashodi sukladno članku HSFI 3 i 12 prikazani u financijskim izvješćima tužitelja za 2015." U odnosu na mišljenje i stav tužitelja, vještak se je očitovao da su imenovana društva Acriter d.o.o., Agichem d.o.o., Magnus d.o.o., Quattro d.o.o., Ranč d.o.o. i Bensam d.o.o. prestala postojati i brisana su iz sudskih registara Trgovačkih sudova u razdoblju od 2007. (Quattro d.o.o.) do 2014. (Ranč d.o.o.), a da je za vrijednosno usklađenje financijske imovine (potraživanja), člankom 10. stavkom 1. Zakona o porezu na dobit iz 2004. uređeno da se rashodi smanjenja vrijednosti zaliha i financijske imovine priznaju u razdoblju u kojemu je imovina prodana ili na drugi način uporabljena te da je člankom 15. stavkom 6. Zakona o računovodstvu iz 2007. uređeno da godišnji financijski izvještaji moraju pružiti istinit i objektivan prikaz financijskog položaja i uspješnosti poslovanja poduzetnika. Zaključno, vještak je iznio da se ne može očitovati radi li se kod tužitelja o računovodstvenoj pogrešci (jer su imenovana društva prestala postojati i brisana su iz sudskih registara Trgovačkih sudova prije 2015. te su, shodno tome, prije 2015. prestala postojati potraživanja od tih društava, a što je sukladno zakonskim odredbama i pažnjom dobrog gospodarstvenika tužitelj trebao utvrditi te provesti odgovarajuće evidentiranje u poslovnim knjigama). Iznio je da kada bi se radilo o računovodstvenoj pogrešci kod tužitelja, rashodi smanjenja vrijednosti zaliha i financijske imovine se priznaju u razdoblju u kojemu je imovina prodana ili na drugi način uporabljena, a to je bilo od 2007. do zaključno 2014. Objasnio je da sukladno članku 66. Općeg poreznog zakona iz 2008. i članku 76. Općeg poreznog zakona iz 2016. porezni obveznik može izvršiti ispravak prijave poreza na dobit ako uoči da je porezna prijava koju je podnio ili koja je podnesena za njega netočna ili nepotpuna i da zbog toga može doći do manje ili više plaćenog poreza. Vezano za porez na dodanu vrijednost opisuje da se je tužitelj očitovao da se vještak, osim citiranja članka 19. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, ne poziva niti na jedan propis iz kojeg bi proizlazilo, makar i posredno, da je PDV potrebno obračunati dodatno na fakturirani iznos 821.163,60 kn. Na prigovor tužitelja vještak se je očitovao da su odredbe Zakona o porezu na dodanu vrijednost iz 2013. jasne i jednoznačne kako je vještak naveo u točki 5. nalaza (list 12). Istaknuo je da se usluge u vezi s nekretninama oporezuju prema mjestu gdje se nekretnina nalazi. Objasnio je da to znači da će navedene usluge, neovisno o tome tko i kome zaračunava, biti oporezive PDV-om po stopi u Republici Hrvatskoj. Iznio je da je člankom 4. stavkom 1. istog Zakona uređeno da je predmet oporezivanja PDV-om obavljanje usluga u tuzemstvu uz naknadu koje obavi porezni obveznik koji djeluje kao takav. Naglasio je da s obzirom da je tužitelj obavio uslugu u tuzemstvu (gdje se nekretnina nalazi) uz naknadu 821.163,60 kn, isto je predmetom oporezivanja PDV-om. Dodao je da je on vještak financijske struke, da ne prati sudsku praksu Europske unije, a da je i pitanje primjene prakse (presuda) europskih sudova u domaćem zakonodavstvu za njega pravno pitanje na koje se ne može očitovati. Na podnesak tuženika koji se odnosi na primjenu mjerodavnih propisa prilikom utvrđivanja poreza na dobit, vještak se je očitovao da je u više točaka nalaza jasno i nedvosmisleno naveo osnovu utvrđivanja obveze za porez:

- u točki 3.3.1. (list 5 nalaza) citirao mjerodavnu zakonsku odredbu članak 10. stavak 1. Zakona o porezu na dobit iz 2004. koji uređuje rashode smanjenja vrijednosti zaliha i financijske imovine

- u točki 3.3.3. (list 8 nalaza) u odnosu na potraživanja koja su predmetom nalaza naveo osnovu utvrđivanja obveze (članak 10. stavak 1. i članak 9. Zakona o porezu na dobit)

- u točki 4. (list 10 nalaza) u odnosu na potraživanja koja su predmetom nalaza naveo: "uzevši u obzir članak 10. st. 1. Zakona o porez u na dobit (NN 177/04)....". Istaknuo je da je kasnijim izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dobit iz 2017. jednostavnije razumijevanje članka 10. stavka 1. Zakona, ali da je on jasno naveo da se radi o kasnijim odredbama u odnosu na 2015. Zaključio je da se očitovanje tuženika ne može prihvatiti jer se ne temelji na njegovom nalazu.

15. Na ročištu 13. svibnja 2025. saslušan je stalni sudski vještak Darko Prpić koji je u potpunosti ostao pri nalazu i mišljenju koji je dostavio sudu 19. srpnja 2024. i očitovanja na prigovore tužitelja i tuženika koje je dostavio u pisanom obliku. Istaknuo je da je tužitelj mogao u računovodstvenom smislu izvršiti ispravke prethodnih razdoblja u 2015., međutim, da se radi o porezno nepriznatim ispravcima, budući da je tužitelju protekao rok za ispravak poreznih prijava, a koji je propisan Općim poreznim zakonom, ranijih godina u kojima su se događaji desili. Pojasnio je da je porezna prijava iz 2015. uključivala događaje iz ranijih godina te da stoga ti iznosi nisu mogli biti tužitelju priznati 2015. u poreznoj prijavi kao umanjenje porezne osnovice.

Tužitelj je osporio mišljenje vještaka u navedenom dijelu te istaknuo da je sukladno članku 7. stavku 1. i članku 16. stavka 1. Zakona o računovodstvu iz 2015. propisano da je poduzetnik dužan poštivati standarde financijskog izvještavanja, a koji su pak pravila priznavanja mjerenja i klasifikacije poslovnih događaja i sastavljanja i prezentiranja financijskih izvještaja pa je stoga sukladno HSFI 3 izvršio prepravke za pogreške ranijih razdoblja na teret tada tekućeg razdoblja 2015. što je rezultiralo njegovim financijskim izvještajima za 2015. poslovnu godinu, a na temelju kojih je onda sastavljena i porezna prijava za 2015. Stoga, a i uzimajući u obzir mišljenje vještaka o tome da se tu radi o ispravljanju poreznih prijava tužitelj je predložio provesti nadvještačenje po sudskom vještaku ovlaštenom poreznom savjetniku. Alternativno tužitelj je predložio da na ovu okolnost sud u obrazloženju presude svakako ne izostavi navesti da za slučaj potrebe prepravljanja poreznih prijava koje prethode 2015. ili slijede nakon 2015. su porezna tijela sukladno mišljenju vještaka dužna uzeti u obzir eventualni porezni gubitak za poslovne godine tužitelja koje prethode 2015. uzimajući u obzir iznose i utvrđenja vještaka na stranicama 9. i 10. mišljenja i na taj način utvrditi tužiteljev gubitak u 2015.

Vezano uz PDV vještak je istaknuo da je na računu naveden iznos naknade s naznakom reverse charge, pa da je osnovica za izračun PDV-a iznos naveden na računu. Istaknuo je da su obje stranke, i sam tužitelj kao zakupodavac, koji je izdao račun, i zakupoprimac prihvatile taj račun, budući da ga je tužitelj izdao, a zakupoprimac platio.

Tužitelj je osporio mišljenje vještaka i pozvao se na ono što je ranije iznio u svojim podnescima osobito na presudu Suda pravde u spojenim predmetnima C-249/12 i C- 250/12 od 7. studenog 2013. i mišljenje samog tuženika od 8. ožujka 2022. te je i dalje inzistirao da se u konkretnom slučaju treba primijeniti bruto metoda tj. iz onoga što je on naplatio treba preračunatom stopom obračunati PDV, a ne to uzeti kao osnovicu pa onda obračunati PDV na tako utvrđenu osnovicu. Ujedno tužitelj je zamolio sud da obrati pažnju na praksu samog tuženika na koju je ukazao podneskom od 17. travnja te je zamolio sud da pozove tuženika na dostavu tamo navedenih podataka radi utvrđenja da je on izložen arbitrarnim i diskriminatornim radnjama tuženika.

16. Sud prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića od 19. srpnja 2024., očitovanje koje je dostavio sudu 3. travnja 2025. te iskaz dan na ročištu, jer su izrađeni na temelju pregleda i analize dokumentacije priložene spisu predmeta, jer su valjano obrazloženi te jer je vještak argumentirano odgovorio na sve važne prigovore tužitelja i tuženika, koje se tiču nalaza.

17. Vezano uz prigovor tuženika na dio nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji se odnosi na porez na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. valja navesti da je stalni sudski vještak donio svoj nalaz i mišljenje na temelju članka 10. stavka 1. Zakona o porezu na dobit ("Narodne novine" br. 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 146/08., 148/13. i 143/14.), a koji je bio u primijeni u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. Također, ističe se da tužitelj nije imao primjedbe na dio nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka u kojem je vještak utvrdio da tužitelj nema obvezu plaćanja poreza na dobit, jer bi ostvario gubitak.

18. Vezano uz prigovor tužitelja na dio nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka koji se odnosi na porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. valja navesti da je isti neosnovan. Naime, člankom 19. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13 i 143/13.) propisano je da mjestom obavljanja usluga u vezi s nekretninama, uključujući usluge stručnjaka i posrednika za prodaju nekretnina, smještaj u hotelima ili objektima slične namjene uključujući kampove za odmor ili mjesta uređena za kampiranje, davanje prava na uporabu nekretnina i usluge pripreme i koordinacije građevinskih radova, kao što su usluge arhitekata i građevinskog nadzora, smatra se mjesto gdje se nekretnina nalazi. Kako je tužitelj na računima za uslugu mjesečnog najma skladišnog prostora izdanim AGS – Grafika d.o.o., Beograd, naznačio prijenos porezne porezne obveze – reverse charge, te kako je AGS – Grafika d.o.o. prihvatio te račune te ih je i platio, onda su tužitelj i AGS – Grafika d.o.o. dogovorile da je plaćeni iznos cijena bez poreza na dodanu vrijednost. Stoga kako se predmetna nekretnina nalazi u Republici Hrvatskoj pravilno je tužitelju utvrđena manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2015. do 31. prosinca 2015. u skladu s člankom 19. Zakona o porezu na dodanu vrijednost. Pozivanje tužitelja na presudu Suda Pravde od 7. studenog 2013. nije osnovano budući da su tužitelj i AGS – Grafika d.o.o. prilikom određivanja cijene predmeta transakcije predvidjele da je cijena označena na računima cijena bez poreza na dodanu vrijednost, budući da je tužitelj na računu, koji je prihvatio AGS – Grafika d.o.o., naznačio reverse charge. Pri tome je sud imao u vidu i da je tužitelj prilikom izdavanja tih računa imao mogućnost ugovorenoj cijeni dodati iznos poreza na dodatnu vrijednost i naplatiti taj iznos od AGS – Grafika d.o.o.

19. Odbijen je dokazni prijedlog tužitelja za izvođenjem nadvještačenja po stalnom sudskom vještaku i ovlaštenom poreznom savjetniku sa zadatkom da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića od 15. srpnja 2024., podneska tužitelja od 8. listopada 2024. i očitovanja vještaka od 26. ožujka 2025. utvrdi: 1. je li pravilno umanjiti poreznu osnovicu tužitelja za 2015. godinu i za iznos od ukupno 536.465,92 kn (70.391,12 EUR), te ukoliko jest koliko onda ukupno iznose porezna osnovica i porezna obveza tužitelja po točki I. 1. rješenja Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec KLASA: UP/I-471-02/19- 01/178, URBROJ: 513-07-20/20-14 od 26. veljače 2020., uzimajući ostale nalaze iz mišljenja i nalaza vještaka kao nesporne,

2. je li pravilno porez na dodanu vrijednost obračunati preračunatom stopom na iznos od 821.163,60 kn, i ukoliko jest, koliko iznosi osnovica, a koliko PDV tj. porezna obveza tužitelja po točki I. 2. rješenja Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec KLASA: UP/I-471-02/19-01/178, URBROJ: 513-07-20/20- 14 od 26. veljače 2020. Također, odbijen je dokazni prijedlog tužitelja da se od tuženika zatraži dostava anonimiziranog zapisnika o poreznom nadzoru broj UP/I- 471-02/20-01/61, URBROJ: 513-07-20/20-5 od 20. svibnja 2020. kojeg je sastavio tuženik po svojoj Ispostavi Čakovec, budući da izvođenje navedenih dokaza nije bilo potrebno za donošenje odluke. Naime, stalni sudski vještak za ekonomiju, financije i računovodstvo Darko Prpić je tijekom upravnog spora izradio nalaz i mišljenje na temelju kojeg su utvrđene relevantne činjenice u ovom sporu te je obrazloženo i jasno odgovorio na sve prigovore. Vezano uz prijedlog tužitelja da se od tuženika zatraži dostava anonimiziranog zapisnika isto nije bilo potrebno jer su se sve relevantne činjenice za predmetni spor mogle utvrditi na temelju dokumentacije u spisu tuženika i u predmetnom spisu.

20. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) riješiti kao u točki I. izreke, a na temelju članka 117. stavka 1. istog Zakona kao u točkama II. i III. izreke.

21. Člankom 144. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora (stavak 1.), da troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu (stavak 2.) te da se vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom (stavak 3.).

22. Nadalje, člankom 147. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima propisano je da ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

23. Tužitelju su priznati kao opravdani troškovi trošak sastava tužbe, troškovi sastava podnesaka od 10. prosinca 2021., 25. siječnja 2022., 9. ožujka 2022., 25. svibnja 2023., 20. rujna 2023., 20. ožujka 2024., 23. travnja 2024., 8. listopada 2024., 27. studenog 2024. i 17. travnja 2025. te trošak zastupanja na raspravi 13. svibnja 2025. sve u skladu s Tbr. 27. 1. i. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23., dalje: Tarifa) u vezi Tbr. 54. Tarife te sve uvećano za pripadajući PDV u skladu s Tbr. 46. Tarife odnosno po radnji 1.250,00 eura. Imajući u vidu uspjeh tužitelja u sporu, tužitelju su priznati troškovi upravnog spora u iznosu od 6.986,55 eura uvećano za iznos predujma za vještačenje u iznosu od 2.000,00 eura odnosno ukupno 8.986,55 eura.

24. Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 148. stavaka 1. i 4. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u točkama IV. i V. izreke.

U Zagrebu 20. lipnja 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. odvjetnica Olga Pavić Zidar – e. komunikacijom

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – e. komunikacijom

3. U spis