Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1358/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Saši Kačeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-198/2023-14 od 5. srpnja 2024., u sjednici vijeća 18. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-198/2023-14 od 5. srpnja 2024. u točkama I. i II. izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom u točki I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 3.076,99 eur sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude.
2. Točkom II. izreke tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.435,74 eur sa zateznom kamatom, dok je točkom III. izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 327,32 eur (sa zateznom kamatom).
3. Protive te presude u točkama I. i II. izreke žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak koji nije specificirao ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa od 3.076,99 eur sa zateznom kamatom zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
7. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku u bitnom utvrdio:
-da su stranke, tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, 13. lipnja 2007. zaključile ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 16.891,70 CHF u protuvrijednosti u kunama za kupnju osobnog automobila za vlastite potrebe,
-da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio u cijelosti 3. lipnja 2014.,
-da tužitelj tvrdi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF jest ništetna, da se o istoj pojedinačno nije pregovaralo, da tuženik prilikom sklapanja ugovora tužitelja nije upozorio niti informirao o mogućim rizicima do kojih može doći uzimanjem kredita u CHF, već naprotiv, da je tuženik isticao da je CHF stabilna valuta, i da je kredit u CHF najpovoljniji kredit u vrijeme odobrenja kredita.
8. Ocjenom stranačkog iskaza tužitelja, te uvidom u dokumentaciju u spisu sud je o spornom pitanju radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi na temelju izvedenih dokaza zaključio da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi pri čemu je u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a, cijeneći pravne učinke presuda koje su donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a posebno presude od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kroz primjenu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 3/96 – dalje ZZP) zaključio o osnovnosti tužiteljevih tvrdnji da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.
9. Slijedom toga zaključio je da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) pri čemu je u odnosu na visinu restitucijskog zahtjeva utvrdio da je tuženik tijekom postupka učinio neprijepornom visinu tužbenog zahtjeva u utuženom novčanom iznosu s obzirom da je tužitelj visinu tužbenog zahtjeva utvrdio već prije podnošenja tužbe na temelju nalaza i mišljenja vještakinje Slađane Srnec koji je priložio uz tužbu.
10. Tuženikov prigovor zastare ocijenio je neosnovanim, utvrđujući da tužiteljeva novčana tražbina zastarijeva u roku od pet godina, da je tužba podnesena 14. veljače 2023., te da je zastara počela teći od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF od 14. lipnja 2018. te da je slijedom toga rok zastare istekao 15. lipnja 2023.
11. Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio kao osnovan, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
12. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pri tom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.
13. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama u odnosu na sva sporna činjenična i pravna pitanja, razlozi presude su jasni, u skladu su sa stanjem u spisu, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
14. Suprotno žalbenim navodima tuženika činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, budući da je prvostupanjski sud izveo sve dokaze koje su predlagale parnične stranke, pri čemu iz stanja u spisu proizlazi da tuženik u odgovoru na tužbu, kao ni na pripremnom ročištu nije predlagao izvođenje personalnih dokaza (saslušanje djelatnika banke koji je s tužiteljem sklapao predmetni ugovor o kreditu) radi dokazivanja sporne činjenice da li se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dok je, s druge strane, sud pravilnom ocjenom stranačkog iskaza tužitelja, te uvidom u dokumentaciju u spisu, a posebno predmetni ugovor o kreditu pravilno utvrdio da je predmetni ugovor unaprijed pripremio tuženik na tipskom obrascu, da se o spornoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF nije pregovaralo, da tuženik, ni na koji način nije obavijestio niti informirao tužitelja o mogućim rizicima uzimanja kredita u CHF, već naprotiv, da je tuženik isticao da je CHF stabilna valuta, da je kredit u CHF u to vrijeme najpovoljniji kredit, pri čemu, iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da je Auto kuća kod koje je tužitelj imao namjeru kupiti osobno vozilo, a koja surađuje s tuženikom, uputila tužitelja u banku tuženika, radi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
15. U takvim okolnostima, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno na temelju izvedenih dokaza zaključio o osnovnosti tužiteljevih tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, pri čemu tuženik, suprotno nije dokazao jer radi utvrđenja spornih činjenica nije predlagao izvođenje bilo kakvih dokaza.
16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da se sud obrazlažući ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF neosnovano pozvao na pravne učinke presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača u odnosu na valutnu klauzulu u smislu odredbe čl. 502. c ZPP-a, jer tuženik je, kao jedna od osam tuženih banaka sudjelovao u navedenom kolektivnom sporu, pa se pravni učinci te presude primjenjuju i na ovaj spor u kojem sud odlučuje o individualnom restitucijskom zahtjevu, pri čemu je tužitelj, navedenim dokazima dokazao da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi.
17. S obzirom na ove okolnosti prvostupanjski sud je pravilno u primjene odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a zaključio o osnovanosti restitucijskog zahtjeva tužitelja pri čemu je visinu tužbenog zahtjeva, koju je tuženik prema stanju u spisu učinio neprijepornom utvrdio u zatraženom iznosu od 3.076,99 eur, sukladno priloženom nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstvene struke.
18. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare potraživanja, budući da zastara u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018., slijedom čega je petogodišnji rok zastare istekao 15. lipnja 2023., a predmetna tužba je podnesena 14. veljače 2023.
19. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
20. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.
21. Prvostupanjska presuda u točki III. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.
U Rijeci 18. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Dubravka Butković Brljačić
