Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-464/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima-odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda mr. sc. Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić iz Ludbrega, Pisarnica Koprivnica, Florijanski trg 12, protiv tuženice ABC, [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. Zagreb, Domagojeva 18, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-393/2019-31 od 15. travnja 2025., u sjednici održanoj 18. lipnja 2025.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice ABC te potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-393/2019-31 od 15. travnja 2025.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

«I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu broj: 9012176195, zaključenog 18. prosinca 2006., a solemniziranog kod Javnog bilježnika Ljubice Papac, [adresa], 20. prosinca 2006., po poslovnim brojem: OU-625/06, između tužiteljice ŽH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], i to odredba članka 4.1. u dijelu koji glasi "koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana" odredba članka 4.2. u dijelu koji glasi "Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01.(slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.6 (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvogsrpnja) do 31.12. (slovima tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupe proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene." te u dijelu koji glasi "u CHF", a odredba članka 7.2. u dijelu koji glasi "Kredit u iznosu od 63.520,00 CHF (slovima: šezdesettritisućepetstodvadesetpet CHF) i kamata iz točke 4. ovoga Ugovora otplaćuju se u 216 (slovima: dvjestošesnaest) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovoga Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovoga Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovoga Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio Ugovora." te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl. 1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ABC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], platiti tužiteljici ŽH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.609,77 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, i to: do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak ovoga parničnog postupka u iznosu od 2.241,81 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od dana donošenja ove presude 15. travnja 2025., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

2. Uvodno označenim rešenjem suda prvog stupnja:

"Tužiteljici je dopuštena preinaka tužbe prema podnesku od 31. siječnja 2025. godine."

3. Protiv navedene presude i rješenja žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane odluke preinače, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.1. U žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer da je presuda nerazumljiva, proturječna sebi i razlozima presude, a razlozi o odlučnim činjenicama su nejasni i proturječni. Nadalje ističe da na ovaj način tužiteljica ostvaruje pravo protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju odnosno odredbi čl. 19. c st. 1. toč. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. jer je taj propis vrlo jasno odredio na koji način se provodi konverzija pa se ovakvom presudom potrošači dovode u situaciju da dobivaju povoljnije uvjete i ostvaruju dvostruku korist što je u suprotnosti s načelom pravne sigurnosti te zaštitom legitimnih očekivanja. Naime, ne radi se o nacionalnim odredbama općeg karaktera već o posebnom propisu koji je donesen upravo sa svrhom rješavanja predmetnog pitanja te su sami potrošači svojevoljno odabrali takav način rješavanja. Upućuje na odluku Europskog suda pravde u predmetu C-260/2018. Naime, potrošači su dobrovoljno temeljem "informativnog pristanka" odabrali takav način rješavanja pa stoga ovakav zahtjev tužiteljice ne može biti osnovan te je u suprotnosti i sa odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. te s presudom Europskog suda u predmetu C-567/2020 od 5. svibnja 2022. U odnosu na ogledni postupak ukazuje na stav Europskog suda u presudi C-567/2020 jer je na taj način otklonjena bilo kakva dvojba u pogledu tumačenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog postupka. Pitanje konverzije nije u domeni primjene Direktive 93/13, dok je praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je povrat više plaćenih iznosa po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog Ugovora o kreditu prestala sklapanjem Sporazuma o konverziji (Rev-586/2019-14). U odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu ističe da se radi o situaciji da je tuženica dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa te je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. izmijenjena odredba čl. 11. a koji je obuhvatio, glede obveze utvrđivanja parametara, i sve postojeće ugovore o kreditu. Osim toga, valutna klauzula je dopuštena prema odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je prigovor zastare neosnovan jer ne postoji zakonski propis koji bi uređivao pitanje prekida zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa pa je stoga prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da joj je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, kao i da bi odluka o troškovima postupka zbog svega izloženog bila neosnovana u cijelosti. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a na koju ukazuje žalba tuženice, stoga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je izreka iste razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te su u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

6.1. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. ZPP.

6.2. Stoga žalba tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovane.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim dijelovi ugovornih odredbi u svezi promjenjive kamate i valutne klauzule te da joj tuženica na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i kretanja tečaja valute isplati utuženi iznos, sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana dospijeća pa do isplate.

8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u ovom konkretnom slučaju jer je sporni pravni posao zaključen 18. prosinca 2006., slijedom čega su dijelovi odredaba Ugovora ništetni. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da činjenica što je došlo do zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu nije pravno odlučna jer sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. tužiteljica nije izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne.

9. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10. Nadalje, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite

Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“

11. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015 pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope tuženica mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

12. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07) te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

12.1. Dakle, u odnosu na preplaćenu kamatu zastara počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da je petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO istekao 14. lipnja 2019.

12.2. Glede valutne klauzule presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te zastara nastupa 15. lipnja 2023.

12.3. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. slijedi da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, a glede preinačenog dijela tužbe po pitanju zastare tuženica se upućuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.

13. U ovom konkretnom slučaju stranke su sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine, broj 102/15 – dalje ZID ZPK) sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojima su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora i to ne samo u pogledu valute, nego i u pogledu kamatne stope, a na temelju od strane tužiteljice prihvaćenih izračuna konverzije to, po ocjeni suda prvog stupnja, tužiteljica sada osnovano potražuju isplatu iznosa po osnovi preplaćenih kamata uz primjenu valutne klauzule, budući da stranke nisu sklapanjem navedenih dodataka postigle sporazum i o raspolaganju preplatom (utvrdile visinu neotplaćenih glavnica kredita u skladu s izračunom konverzije te izračunale ukupno preplaćeni iznos po kreditu u chf i utvrdile da je isti veći od zbroja anuiteta po kreditu preračunatom u eur na dan uplate) te svoj odnos iznova regulirale.

13.1. Nadalje, sud prvog stupnja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, osnovano smatra da tužiteljica i tuženica sklapanjem Dodatka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenile odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom.

14. Iz Dodatka Ugovora o kreditu koji je tuženica zaključila sa tužiteljicom slijedi da su stranke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09 – dalje ZPK), a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u chf u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

14.1. Dodatak Ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

15. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditima između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u chf ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutom u chf, a identična je situacija i u odnosu na valutnu klauzulu. Glavni motiv i ratio legis navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti chf, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti euro. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti chf i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama.

16. U odnosu na prigovor tuženice glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužiteljica pristala pa tuženica nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru sudske prakse Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Ž od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. te odluke).

17. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17.1. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

17.2. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Stoga istaknuti prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužiteljice kao potrošača, nije osnovan.

17.3. I prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužiteljice i da je uspostavljena ravnoteža između stranaka.

17.4. Ukazati je i na odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica prihvatila konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom chf i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom euro.

18. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužiteljice utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.

18.1. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP/03 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to je stajalište suda prvog stupnja pravilno.

18.2. Naime, svrha čl. 88. ZZP/03, odnosno čl. 138.a ZZP/07 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primjeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava, pa je i stav ovog suda da je volja zakonodavca bila da i u parničnom postupku kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača (u prilog tome govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete).

18.3. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, jer i po ocjeni ovog suda, odluka iz postupka za zaštitu potrošača u smislu prethodno navedenih zakonskih odredbi obvezuje i u ovom postupku. Da je tome tako proizlazi iz odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da u slučaju da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozovu na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi i da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19. Visina anuiteta bez promjene kamatne stope i bez primjene valutne klauzule dosuđena je sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano te pismeno pojašnjeno i na uvjerljiv način otklonjeni prigovori tuženice, slijedom čega, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u mišljenju vještaka nema proturječnosti niti nedostataka niti se pojavila osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja.

19.1. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je, zbog primjene promijenjenih kamatnih stopa i valutne klauzule tijekom otplate kredita tužiteljica u odnosu na kamatnu stopu i bez primjene valutne klauzule u trenutku ugovaranja, platila veći iznos koji je umanjen za iznos priznat u konverziji.

20. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20.1. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

20.2. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20.3. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos po čl. 1115. ZOO dužna tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od 1. listopada 2015. pa do isplate, kako je to utvrđeno u nalazu vještaka financijske struke koji je uzeo u obzir da tužiteljica nije redovito plaćala anuitete radi čega je izvršio obračun visine zakonskih zateznih kamata do 30. rujna 2015. u apsolutnom iznosu te taj iznos zajedno s preplatom u konverziji oduzeo od iznosa preplate po osnovi djelomično ništetnih ugovornih odredbi.

21. U odnosu na žalbu tuženice protiv odluke o troškovima postupka ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je istu obvezao da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.241,81 eura.

22. Tuženica u žalbi nije navela nikakve žalbene navode u odnosu na prvostupanjsko rješenje pa stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primjenio odredbu čl. 190. st. 2. ZPP pozivajući se pritom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024.

23. Radi navedenog, valjalo je temeljem odredbi čl. 368. st. 1. te čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude i rješenja.

Zadar, 18. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović