Poslovni broj: Usž-3887/2023-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Zrilić Ježek, predsjednice vijeća, Blanše Turić i Ljiljane Karlovčan- Đurović, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ZF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Mirella Paola Frlan, odvjetnica iz Zagreba, Zagrebačka cesta 76 B, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi zastare prava na naplatu poreznog duga, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke II. i III. presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l- 249/23-8 od 30. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 18. lipnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka II. i III. presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-249/23-8 od 30. listopada 2023.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke djelomično je usvojen tužbeni zahtjev te se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-410-23/21-01/245, urbroj: 513-04-22-2 od 9. prosinca 2022. i rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-416-02/2018-06/885, urbroj: 513-07-01/21-12 od 14. srpnja 2021. poništavaju u dijelu u kojem se odnose na odbijanje zahtjeva za utvrđivanje nastupa zastare glavnice: doprinosa za mirovinsko osiguranje (šifra 8141) za 2022., doprinosa za mirovinsko osiguranje (šifra 8214) za 2000., 2001., 2002. i 2003. i doprinosa za zaštitu zdravlja na radu (šifra 8591) za 2002. i 2003., pa se u odnosu na ta potraživanja utvrđuje nastup zastare i nalaže otpis iz poreznih evidencija. Točkom II. izreke u preostalom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev za poništavanje osporenog rješenja tuženika od 9. prosinca 2022. i rješenja Porezne uprave od 14. srpnja 2021. Točkom III. i IV. izreke nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak od 348,25 eura te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška u preostalom dijelu.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 14. srpnja 2021. kojim je točkom I. i II. izreke djelomično uvažen zahtjev tužitelja i utvrđeno da je nastupila zastara prava na naplatu duga doprinosa u ukupnom iznosu od 214.935, 75 kuna. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu duga doprinosa u ukupnom iznosu od 128.554, 60 kuna.
3. Protiv točke II. i III. osporene presude tužitelj je podnio žalbu u kojoj u bitnome ističe da Zakon o obveznim odnosima propisuje apsolutnu zastaru neovisno o činjenici upisanog založnog prava. Ističe da je u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara potraživanja te stoga tuženik nema zakonske mogućnosti vođenja ovršnog sudskog procesa protiv tužitelja niti potraživati daljnju naplatu. Pozivajući se na članak 233. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje zastarni rok od 10 godina za sve tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom, odlukom drugog javnog tijela nadležne vlasti nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, smatra da je u konkretnom slučaju nastupila zastara obzirom da je založno pravo upisano 2009. godine. Zaključuje da je zastara nastupila i prije pokretanja ovosudskog postupka. Navodi da nastupom zastare ne prestaje samo subjektivno pravo, već da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Tužitelj osporava i odluku o trošku. Predlaže da Sud usvoji žalbu i preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti. Potražuje i trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanih člankom 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je predmet ovog postupka odlučivanje o zahtjevu tužitelja od 13. veljače 2017. kojim je zatražio otpis duga zbog nastupa zastare prava na naplatu, a radi se o dugu po osnovi doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje za razdoblje od 2000. do 2009. koji dug je utvrđen rješenjem Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, klasa: UP/I-415-06/09-01/24, urbroj: 513-07-01-70/2009-2 od 4. studenoga 2009. Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Rijeka. Nadalje, proizlazi da je predmetni dug osiguran založnim pravom na nekretninama upisanim u kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] temeljem rješenja o osiguranju Općinskog građanskog suda, poslovni broj: Ovr-3374/09-2 od 22. prosinca 2009.
8. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja nakon održane usmene i javne rasprave i nakon uvida u spise predmeta pravilno ocijenio da tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu nije osnovan te da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za otpis duga zbog nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga.
9. Naime, nije sporno da je založno pravo na nekretninama tužitelja određeno na temelju rješenja o osiguranju Općinskog građanskog suda, upisano u zemljišne knjige radi osiguranja naplate tražbina dužnih poreznih obveza u korist tuženika.
10. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj Sud nalazi da u konkretnom slučaju porezno tijelo i kada protekne vrijeme zastare može namiriti predmetni porezni dug po osnovi glavnice jer je naplata osigurana upisom založnog prava na nekretnini, pa je stoga zahtjev tužitelja u preostalom dijelu pravilno odbijen kao neosnovan.
11. Odredba članka 109. stavka 10. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.) propisuje da kada protekne vrijeme zastare, porezno tijelo čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u neposrednom posjedu ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Zastarjela tražbina po osnovi kamata ne može se namiriti ni iz opterećene stvari. Dakle, nakon donošenja odluke o osiguranju založnim pravom na nekretnini više se ne može s uspjehom isticati prigovor nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga po osnovi glavnice jer porezno tijelo taj dug može naplatiti iako je proteklo vrijeme zastare, ali samo iz osigurane stvari, a ne i iz druge imovine. Stoga, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da tužitelj neosnovano prigovara nastupu zastare prava na naplatu glavnice duga koji je osiguran založnim pravom na temelju rješenja o osiguranju Općinskog građanskog suda.
12. Žalbeni prigovori tužitelja nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
13. Kako tužitelj razlozima navedenim u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
14. Budući da je tužitelj djelomično uspio sa tužbenim zahtjevom, pravilno je naloženo tuženiku da na temelju odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima naknadi tužitelju razmjerno uspjehu trošak upravnog spora u iznosu od 348,25 eura. Međutim, kako tužitelj nije uspio sa žalbom, to se odbija zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
U Zagrebu, 18. lipnja 2025.
Predsjednica vijeća
Željka Zrilić Ježek
