Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-728/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužiteljice FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici JZ i MZ iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-584/2023-17 od 2. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-584/2023-17 od 2. siječnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđena ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] koji je zaključen između tužitelja FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora važećem na dan dospijeća tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu, te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

Pod točkom II. izreke je naloženo naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od iznos od 3.342,52 eura sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi zakonske zatezne kamate od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje po stopi od 14% godišnje, te počev od 1. srpnja 2011. po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonskih zateznih kamata u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za 5% poena, te počev od 01. kolovoza 2015. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za 3 % poena, a od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate te da tužitelju naknadi i parnični trošak u iznosu od 1.425,00 eura (slovima: tisuću četiristo dvadeset pet eura), sa zakonskim zateznim kamatama na iznos parničnoga troška počev od donošenja presude tj. 02. siječnja 2025. do isplate, po istoj stopi kao prethodno glede preplaćene glavnice, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška uvećanog za zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, kao i trošak sastava žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 3.342,52 eura s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pri čemu se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., djelomično potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

6. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud utvrdio sljedeće:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu dana 21. veljače 2007. na iznos od 29.599,75 CHF s rokom otplate od 66 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da je kredit otplaćen u cijelosti,

- da su sredstva iz kredita korištena za kupovinu osobnog automobila,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela kako je s tuženom bankom zaključila ugovor o kreditu 21. veljače 2007. u svrhu kupnje osobnog automobila koji je koristila za svoje osobne potrebe odnosno najviše zbog odlaska na posao; da u to vrijeme nije imala otvorenu firmu niti obrt; da kredit nije koristila kao poreznu olakšicu; da su je iz auto kuće u kojoj je odabrala automobil uputili na tuženika kao banku s kojom su surađivali; da je inače primala plaću preko tekućeg računa kod tuženika te je imala povjerenja u tuženika; da ju je službenica u banci uputila na kredit u CHF kao najpovoljniji i najsigurniji kredit, a i sama je znala da je do tada CHF bila stabilna i sigurna valuta; da su joj u banci pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebala potpisati; da je Ugovor pročitala i otišla ga ovjeriti kod javnog bilježnika; da je po struci inženjer građevine, da ju je djelatnica banke uvjerila da je to sigurna valuta i da su to najpovoljniji krediti te da neće biti nekakvih promjena u visini rate kredita, a ako ih i bude da će biti neznatne; da je kredit otplatila u cijelosti; da u to vrijeme nije imala saznanja da HNB brani samo tečaj u odnosu na euro, ali ne i na ostale valute, a na to ju nitko upozorio; da je kredit sama otplaćivala te nije radila konverziju kredita.

8. Nadalje, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku ovdje tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da ugovorni strane nisu pregovarale o valuti uz koju će tužiteljica vezati svoj Ugovor o kreditu jer je tužiteljica po vlastitim izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je tuženik u to vrijeme nudio klijentima, samostalno odabrala valutnu klauzulu CHF

11. Naime, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužiteljice iznesenih tijekom postupka, to činjenica da je tužiteljica eventualno mogla samostalno odabrati između više valuta koja je u to vrijeme tuženik nudio klijentima (pri čemu tužiteljica u iskazu navodi da ju je službenica u banci uputila na kredit upravo u CHF), nije od utjecaja na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Suprotno žalbenim navodima, sam izbor valute ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, kojeg u konkretnom slučaju nije bilo jer to jasno proizlazi iz iskaza tužiteljice (list 61-62 spisa).

12. Nadalje, tuženik osporava pravilnost primjene direktnog učinka presuda iz kolektivnog spora na konkretan spor.

12.1. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je u čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.2. Odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07) je također propisivala da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.3. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP/07 propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

12.4. Stoga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle, ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Svako drugačije tumačenje odredbe čl. 502.c. ZPP-a bilo bi strogo formalističko i neprihvatljivo.

13. Neosnovani su i žalbeni navodi da su sporne ugovorne odredbe bile jasne, razumljive i uočljive pa nije bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. To iz razloga što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju biti na transparentan način potrošaču objašnjeni razlozi i pojedinosti valutnog rizika, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

14. Prvostupanjski sud je odluku o visini tužbenog zahtjeva donio na temelju nalaza i mišljenja vještaka iz kojeg proizlazi da ukupan iznos više plaćenih anuiteta, uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan početka korištenja (isplate) po predmetnom Ugovoru o kreditu iznosi 3.342,52 eura, a koji nalaz i mišljenje je sud prvog stupnja ocijenio kao stručan i objektivan, dok dosuđenu visinu novčanog iznosa tuženik i ne osporava u žalbenim navodima.

15. Budući da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, to je žalba tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari neosnovana.

16. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja reći da tuženik nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod, a kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka.

17. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. t. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

18. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe (točka II izreke).

U Zagrebu 17. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac