Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-470/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Željka Radoš Radičević, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, koga zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini poslovni broj P-397/2024-12 od 19. veljače 2024., u sjednici vijeća 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini, poslovni broj P-397/2024-11 od 19. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđena je ništetnom i bez učinka odredba članka 9. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 6. lipnja 2008., između tužitelja TT i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, u dijelu koji glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Odluci o visini naknada Banke u postotku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“.

2. U točki II. izreke nalaže se tuženiku, da tužitelju, plati iznos od 98,50 eur sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.454,64 eur sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

5. U žalbi navodi da sud nije primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača već je samo prepisao pojedine zakonske članke ne osvrćući se na prigovore tuženika. Ustraje kod prigovora kako je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te stoga ne podliježe testu nepoštenja. Tuženik ističe kako je kod ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita postojala sloboda ugovaranja, a kasnije je donesen i Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je bankama priznavao pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navodi da je sud trebao primijeniti odredbu čl. 84. i 85. Zakona o zaštiti potrošača te nije trebao provoditi test nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe. Navedeno iz razloga jer je kontrola transparentnosti prvi korak u procesu kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe pa tek u slučaju da se u parničnom postupku utvrdi da je ugovorna odredba netransparentna, može se govoriti o nepovoljnom položaju potrošača, ovdje tužitelja u odnosu na trgovca, ovdje tuženika.

6. Navodi da prvostupanjski sud ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđuje, ali ne obrazlaže. Čak i ako je sud pravilno utvrdio kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, isti nije osnovano mogao utvrditi kako je čl. 9. nepoštena ugovorna odredba iz razloga jer je predmetna ugovorna odredba sastavljena u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja te ne uzrokuje značajnu neravnotežu između ugovornih strana. Navodi da je ostalo nejasno u čemu se sastoji protivnost načelu savjesnosti i poštenja sporne odredbe. Tuženik nadalje ističe kako sud nije obrazložio u čemu se sastoji značajna neravnoteža već se paušalno i nekritički poziva na Direktivu 93/13/EEZ, te obrazlaže neravnotežu samo deklarativno i na teoretskoj razini, ali ne ukazuje u konkretnom slučaju u čemu se ta neravnoteža sastoji i kakvu to posljedicu ima za tužitelja. Navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 98,50 eur, odnosno 0,28 % ukupnog iznosa kredita, pa u odnosu na ukupnu vrijednost kredita u ovom slučaju iznos naknade za prijevremenu otplatu predstavlja gotovo beznačajan iznos, što uzrok ništetnosti čini zabranom manjem značenja.

7. Također da sud nije cijenio navode i dokaze tuženika u smislu da mu je prijevremenom otplatom kredita nastala šteta. Ne osporava da štetu tuženik nije specificirao u konkretnom iznosu, ali to upravo iz razloga što bi utvrđenje stvarno nastalog troška iznosa štete bilo povezano sa nerazmjernim troškovima. Iz istih razloga ni naknada u predmetnom ugovoru nije određena prema stvarnom iznosu štete nego paušalno u postotku odnosno na iznos nedospjele glavnice. Navodi da je sud potpuno zanemario činjenice da tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao iznos kredita osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita, štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu), međutim, tuženik za razliku od tužitelja nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovornog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Ističe da naknada za prijevremenu otplatu kredita u predmetnom periodu nije bila zabranjena niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Pored toga, tuženik navodi da je tijekom postupka isticao da je ovdje riječ o unaprijed dogovorenom iznosu naknade štete. Tuženik ističe kako sud nije bio ovlašten naložiti tužitelju isplatu glavnice zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate već eventualno od dana podnošenja zahtjeva.

8. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev te tužitelja obveže naknaditi tuženiku trošak postupka, podredno predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

9. Odgovor na žalbu nije podnesen.

10. Žalba nije osnovana.

11. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tuženik u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13 i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

12. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je Ugovorom o [broj kredita], sklopljenom 6. lipnja 2008., kreditor odobrio tužitelju kao potrošaču kredit u kunskoj protuvrijednosti 35.000,00 eur obračunato prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 15 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima obračunato u kunskoj protuvrijednosti eura na dan plaćanja, s time da prvi anuitet dospijeva 1. kolovoza 2008., a svaki sljedeći uzastopno prvog u mjesecu, te je ugovorena promjenjiva redovna kamata, koja je vezana uz eur,

- da je odredbom čl. 9. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kreditu ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed i da se u tom slučaju korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke, koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema Odluci o visini naknade banke u postotku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke,

- da je tužitelj 20. rujna 2022., prije isteka roka isplate, kredit otplatio u cijelosti,

- da je zbog prijevremene otplate kredita, tuženik zaračunao tužitelju naknadu u visini od 98,50 eur/740,33 kn koju naknadu je tužitelj platio tuženiku 20. rujna 2022.,

- da je tužitelj saslušan kao stranka u bitnom iskazao da ga službenik banke nije informirao o obvezi plaćanja naknade za slučaj prijevremene otplate kredita, niti se pojedinačno pregovaralo o parametrima po kojima bi se utvrdila visina te naknade, da je odluka o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i visina te naknade ovisila isključivo o banci kao kreditoru, da je banka imala određenu liniju kredita i tipski standardizirani ugovor za tu liniju, da su u unaprijed napisani tekst ugovora, uneseni samo njegovi osobni podaci visina odobrenog kredita, rok otplate i instrumenti osiguranja, da ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi, zatim da se obratio banci kada je, prije isteka ugovorenog roka otplate, bio u mogućnosti zatvoriti kredit, da mu je tada rečeno da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu, te budući da je imao interes zatvoriti kredit platio je tu naknadu u iznosu kojem je odredila banka.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, smatrajući da je odredba čl. 9. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbe čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 i 125/07 – dalje ZZP/07).

14. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo jer je riječ o tipskom formalnom obrascu ugovora unaprijed sročenom i priređenom od strane banke kojeg je korisnik kredita mogao samo prihvatiti ili ne.

15. Isto tako, zaključak je prvostupanjskog suda da dio sporne ugovorne odredbe ne sadrži nikakve parametre na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao utvrditi na koji način će se određivati visina naknade za prijevremenu i konačnu otplatu kredita, slijedom čega se radi o nejasnoj i nerazumljivoj ugovornoj odredbi, koju je prednik tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo tužitelju jer je predniku tuženika bilo poznato koje sve okolnosti uzimaju u obzir pri izračunu visine sporne naknade, s kojima nije upoznao tužitelja prilikom sklapanja ugovora, te je na taj način tužitelj preuzeo obvezu, koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, iz čega proizlazi da se radi o takvoj ugovornoj odredbi koja uzrokuje znatne neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

16. Nadalje, sud prvog stupnja navodi da tuženik nije dokazao da je pretrpio štetu zbog prijevremene otplate kredita, a u odgovoru na tužbu je naveo da je naknada za prijevremenu otplatu kredita unaprijed ugovorena, jer bi utvrđenje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano sa nesrazmjernim troškovima.

17. Vezano za prigovor zastare sud prvog stupnja utvrđuje da predmetna tražbina za povrat stečenog bez osnove zastarijeva za pet godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO). Stoga primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu koja se prethodno utvrđuje nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom sadržanom u čl. 9. Ugovora o kreditu obzirom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020.

18. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužitelj platio na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu tuženik je stekao bez osnove te je naloženo tuženiku da navedeni iznos vrati tužitelju odnosno da mu vrati primljeni iznos od 98,50 eur za trošak prijevremene otplate kredita, kao stečeno bez osnove sukladno odredbi čl. 1111 ZOO- a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 20. rujna 2022. kao dana isplate kredita, pa sve do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

19. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

20. Naime, odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2).

21. Sukladno odredbi čl. 96. st. 4. ZZP/07, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade, što tuženik nije dokazao. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenje i zaključke suda prvog stupnja da se dijelu odredbe čl. 9 ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade.

22. Prema odredbi čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Dakle, navedena se odredba odnosi na bitne sastojke potrošačkog ugovora (predmet ugovora i cijenu). Međutim, predmetna odredba predstavlja ugovornu odredbu o sporednim obvezama pa se navedena odredba na njih ne odnosi. Stoga su žalbeni navodi tuženika, kojima ističe da je sporna odredba ugovora o kreditu jasna i razumljiva, kao i da je iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita određen u postotku od preostalog iznosa glavnice, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

23. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba iz čl. 9. ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor jer se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i jer nije sadržavala određene parametre ili kriterije o visini naknade za prijevremenu otplatu, već je upućivala na ''uvjete koje odredi kreditor''. Osim toga, tuženik tijekom postupka nije tvrdio ni dokazivao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno visina tih troškova odnosi, a to nije učinio ni paušalnim pozivanjem na svoje akte kojom je ista propisana, učinjenim tijekom postupka. Kako se prema čl. 1024. ZOO-a, ta naknada ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog neostvarene kamate, onda je takva ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očito uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, koji je za prijevremenu otplatu kredita platio naknadu u dosuđenom iznosu.

24. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. To nužno ne traži da u ugovoru o kreditu specificirano budu navedeni svi troškovi u zamjenu za predmetni iznos naknade za prijevremenu isplatu kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

25. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne i o njenoj visini i krajnjoj svrsi.

26. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja , treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

27. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Iz iskaza tužitelja, kojeg sud prvog stupnja ocjenjuje istinitim, proizlazi da bez predmetne naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

28. Upravo stoga je takvom ugovornom odredbom evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka pa je pravilna odluka prvostupanjskoga suda da je takva ugovorna odredba ništetna sukladno odredbi čl. 324., u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a.

29. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama i sadržana u općim aktima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

30. Neosnovan je žalbeni navod tuženika da bi se radilo o zabrani manjeg značenja. Naime, spornim odredbama nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već je njima povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), pa onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 324 stavak 2. ZOO-a, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništetnosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

31. Neosnovano je i ukazivanje tuženika da ugovaranje naknade nije bilo protivno prisilnim propisima, jer okolnost što je zakonom dopušteno ugovaranje navedene naknade, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena od ispitivanja poštenosti.

32. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

33. Na tvrdnju tuženika da nije nedopušteno i nije protivno kogentnoj normi iz čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO ugovoriti unaprijed naknadu štete za slučaj prijevremene otplate kredita, jer da on ima pravo na naknadu negativnih kamata, treba reći da je u suprotnosti sa shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.

34. U navedenoj odluci u bitnom se navodi da bi, s obzirom na odredbe čl. 1024. stavak 3. i 4. ZOO, koje predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

35. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare. Naime, kako to prvostupanjski sud navodi, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. donio zaključak broj Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim i to kako u odnosu na glavnicu tako i na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

36. Pitanje zatezne kamate također je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu isplatu kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja – potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade.

37. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP.

U Rijeci 17. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan