Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-773/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Šuti, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10979/2023-7 od 26. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10979/2023-7 od 26. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je utvrđena ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o [broj kredita] od 20. rujna 2006., kojim je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, a u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 695,31 eura sa zateznom kamatom od 23. rujna 2006. do isplate, te parnični trošak u iznosu od 856,18 eura sa zateznom kamatom od 26. ožujka 2025. do isplate, sve u roku od petnaest dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da izreka proturječi razlozima presude te da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Osim toga da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 326.a u vezi s čl. 186. c ZPP-a jer da tražbina tužiteljice nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, a da obrazloženje ne sadrži sve što mora sadržavati u smislu čl. 338. st.4. ZPP-a.

4. Ističe da je u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka ugovoreno da se od iznosa kredita naplaćuje naknada u iznosu od 3,30 % iznosa kredita, koja odredba da je lako razumljiva svakoj poslovno sposobnoj osobi pa da ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Ukazuje da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da bi plaćanje te naknade prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu tvrdi da je prethodno trebalo provesti test poštenja, što da nije učinjeno. Ističe da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03-dalje; ZZP/03) da bi se prijeporna odredba mogla smatrati nepoštenom, pri čemu da sud presumira nepoštenje žalitelja kao neoborivu presumpciju, što da je suprotno zakonu. Naglašava da je prijeporna naknada naplaćena osamnaest godina prije podnošenja tužbe pa da odluka suda o obvezi plaćanja kamate za cijelo razdoblje dovodi u pitanje pravnu sigurnost stranaka. Glede pitanja zastare tražbine, i stajališta suda o početku tijeka zastare tek od dana pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, navodi da je u tom slučaju zahtjev preuranjen i nedopušten u smislu čl. 186.c st. 2. ZPP-a.

5. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev pa da bi mu u tom slučaju pripadalo pravo na nadoknadu parničnog troška od tužiteljice.

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Prije svega treba reći da sud prvog stupnja nije počinio povredu postupka na koju ukazuje tuženik u žalbi, dakle povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni neka od povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti , niti povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. ZPP-a, budući da obrazloženje sadrži sve što je narečenom odredbom propisano.

9. Na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da je tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu 20. rujna 2006. temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 34.500,00 CHF (švicarski franak) te da joj je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita u skladu s čl. 3. Ugovora o kreditu, kojim je određeno da se naknada u visini 3,30 % od iznosa kredita jednokratno naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

10. Prema stajalištu suda prvog stupnja, dopušteno je bilo ugovoriti naknadu za obradu kredita, budući da takva mogućnost nije bila zabranjena, a sama po sebi takva ugovorna odredba ne mora biti ništetna ako su stranke o njoj posebno pregovarale i ako naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na navedene kriterije, prije svega utvrđuje da je prijeporni ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed sastavljenom standardnom obrascu, zbog čega da tužiteljica kao korisnica kredita nije mogla utjecati na sadržaj odredbe o pravu banke na naknadu za troškove obrade kredita . Nadalje ocjenjuje da je u odnosu na naknadu za obradu kredita ugovorena činidba sasvim određena i transparentna u smislu čl.85 ZZP/03, budući da je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze. Međutim, unatoč tome što je odredba o visini naknade za obradu kredita bila jasna, sud prvog stupnja zauzima stajalište da ta odredba nije izuzeta od ocjene poštenosti, budući da ne potpada pod kriterije iz čl.84. ZZP/03, zbog čega je dopušteno ocjenjivati poštenje takve odredbe. Kako odredba čl. 3. Ugovora ne sadrži podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ocjenjuje da tuženik nije mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na ugovaranje takve odredbe u pojedinačnim pregovorima, pa zaključuje da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz čl. 81. ZZP/03. Iako ugovaranje prijeporne naknade nije bilo zabranjeno nekim propisom, utvrđuje da je takvo ugovaranje nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača, budući da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koje se naplaćuju, a da tuženik ni tijekom postupka nije dokazao da je imao bilo kakve dodatne troškove vezano za obradu zahtjeva. Ovo tim više što je ugovorena naknada zavisna o visini odobrenog kredita, iako troškovi obrade nisu o tome zavisni, već su jednaki za sve kredite, bez obzira na iznos koji je klijentu odobren. Stoga je zaključak suda da je tuženik prijepornim ugovornim odredbama prenio na tužiteljicu obvezu plaćanja troškova koji ne odgovaraju stvarno nastalim troškovima, čime je na njezinu štetu stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Glede istaknutog prigovora zastare, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuje čl. 328. ZOO-a, kojim je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti.

12. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev te je tuženiku naloženo isplatiti iznos naknade sa zateznom kamatom od dana stjecanja, a tužiteljici je priznat parnični trošak koji se odnosi na nagradu za zastupanje odvjetnika, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa) te trošak sudske pristojbe u ukupnom iznosu od 856,18 eura, sve primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

13. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a kojom je ugovorena naknada tuženika za troškove obrade kredita ništetna, zbog čega tužiteljici pripada pravo na podnošenje zahtjeva kojim se ništetnost utvrđuje te zahtjeva za povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana stjecanja.

14. Kako je uvodno navedeno, tužiteljica je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu 20.rujna 2006., u vrijeme važenja ZZP/03. Prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Prema odredbi čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Tuženik u žalbi ponavlja da su odredbe ugovora koji je sklopljen između stranaka glede pitanja ugovaranja naknade za obradu kredita jasne, razumljive i uočljive pa da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, u ugovoru je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita, bez ikakvih dodatnih pojašnjenja o vrsti troškova i njihovoj specifikaciji. Neprijeporno je da je cijeli ugovor prethodno pripremio tuženik, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora pa tako ni o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita pa kako je evidentno da se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi. Kako je ukazano i u pobijanoj presudi, kod ocjene ovog potonjeg kriterija nije važan samo kvantitativni element, već je bitno ocijeniti što bi se dogodilo u slučaju da korisnik kredita ne prihvati takvu obvezu, odnosno bi li u tom slučaju bio ograničen u ostvarivanju mogućnosti sklapanja ugovora. Kako je utvrđeno da se radi o ništetnoj odredbi, tužiteljici pripada pravo na podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti u skladu s čl. 187. ZPP-a te zahtjev za povrat naknade kao posljedice ništetnosti u smislu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO).

16. Treba navesti da je u svezi s narečenim pitanjima pravno shvaćanje izneseno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023, prema kojem shvaćanju zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, pri čemu nije nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita (takvo stajalište je izneseno i u presudi Suda Europske unije od 3. listopada 2019., u predmetu Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820). Međutim, kod provođenja testa poštenosti da se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U narečenom predmetu je ocijenjeno da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) pa kako kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu, zaključeno je da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Glede pitanja uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, izraženo je stajalište da za donošenje ocjene o tome nije bitan samo kvantitativni odnos iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjena o tome bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Stoga je u konačnici prihvaćeno kao pravilno stajalište nižih sudova o tome da banka nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Kako je u ovom postupku sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve okolnosti koje su nastale prije i prilikom sklapanja ugovora u smislu odredbi čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 85. ZZP/03, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH, proizlazi da je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je utvrđeno da se u nazočnom slučaju radi o ništetnoj odredbi pa tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je tuženik stekao bez osnove, primjenom čl. 1111. ZOO-a, sa zateznom kamatom od dana stjecanja, primjenom čl. 1115. ZOO-a, budući da je vraćanje posljedica utvrđene ništetnosti.

18. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine, s obzirom na činjenicu da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, kako propisuje čl. 328. ZOO-a. Još treba navesti da je tražbina tužiteljice dospjela do zaključenja glavne rasprave pa tuženik bez osnove tvrdi suprotno.

19. Glede odluke o parničnom trošku, treba navesti da je tužiteljica uspjela u parnici pa joj primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, pri čemu treba navesti da pravilnost obračuna parničnog troška tuženik žalbom ne dovodi u pitanje.

20. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 17. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara