Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1948/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Milenko Jakšić, odvjetnik iz Siska, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE banka d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3 a, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-68/2024-18 od 17. ožujka 2025, u sjednici vijeća dana 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-68/2024-18 od 17. ožujka 2025. u dijelu pod toč. I i II izreke.

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje odluka o trošku sadržana u toč. IV izreke presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P- 68/2024-18 od 17. ožujka 2025 za iznos parničnog troška od 449,93 eur sa zateznom kamatom.

II Uvažava se kao djelomično osnovana žalba tuženika te se preinačava ista presuda u dijelu pod toč. IV izreke (odluka o troškovima postupka) za iznos parničnog troška od 1.281,25 eur (do ukupno dosuđenih 1.731,18 eur a preko pod toč I ovog rješenja potvrđenih 449,93 eur) sa pripadajućom zateznom kamatom, te se za taj iznos zahtjev tužitelja odbija.

III Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj [broj kredita], sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 18. prosinca 2015. godine, sadržana u čl. 9.1. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „9.1. Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1.200,00 (tisućudvjesto) kuna.“ Pod II se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 159,27 EUR zajedno sa zakonskom zateznom od 22. prosinca 2015. do isplate, a pod III se višak zahtjeva tužitelja u odnosu na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos iz toč. II. izreke presude tekuću od 18. prosinca 2015. do zaključno 21. prosinca 2015. odbija se kao neosnovan. Konačno, pod IV se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.731,18 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2025. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako su stranke zaključile Ugovor o kreditu 5114213396 od 18. prosinca 2015. na iznos kredita 27.000,00 eur u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl. 2. Ugovora o kreditu) i to namjenski stambeni kredit (čl. 1. Ugovora o kreditu) zatim je čl. 3.1. istog ugovora ugovoren rok otplate i to 360 mjeseci od datuma prijenosa kredita u otplatu. Čl. 9.1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da za obradu kreditnog zahtjeva korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1.200,00 kn, a čl. 9.2. da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade naplati iz kredita prilikom isplate. Ugovor je potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javnog bilježnika Domagoja Ocvareka iz [adresa] dana 18. prosinca 2015. pod brojem Ov-2823/15.

6. U žalbi se kao i tijekom postupka pred sudom prvog stupnja prigovara odluci o prigovoru zastare i mjesne nadležnosti, vrijednosti predmeta spora, te utvrđenjima u pogledu ništetnosti odredbe o naknadi, zahtjevu transparentnosti, te se ističe kako je odluka nejasna i nerazumljiva jer nije utvrđeno da tužitelju ne bi bile poznate odredbe koje su sporne, odnosno utvrđenja o dobroj vjeri tuženika, te znatnoj neravnoteži obveza stranaka, te tijeku zatezne kamate. Tuženik tvrdi kako je dostavio interni dokument iz kojeg su proizlazili svi podaci temeljem kojih je utvrđena visina naknade za obradu kredita kod kredita kao što je tužiteljev te je pored AA predložio saslušanje još dvoje svjedoka, GA i CA, ekonomskih stručnjaka za metodologiju izračuna MDR podataka tj visine troška radnika koji sudjeluju u procesu odobrenja jednog kredita, a čije saslušanje je prvostupanjski sud odbio, te nije obrazložio zbog čega je odbio njihovo saslušanje. Tuženik smatra da je u ovom postupku dokazao da je naknada za obradu kredita, koja je u konkretnom iznosu ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu, odgovarala stvarnim troškovima kredita, koji su precizno izračunati na temelju ulaznih podataka koji detaljno prikupljeni i obrađeni te usklađeni sa pozitivnim zakonskim propisima i koji su na kraju krajeva provjerljivi. Konačno, tuženik tvrdi kako je predložio provođenje vještačenja po vještaku ekonomske struke, ako bi sud smatrao da temeljem dokumentacije koju je tuženik dostavio i temeljem iskaza svjedoka ne proizlazi da je tuženik dokazao da naknada odgovara stvarnim troškovima obrade ugovora o kreditu koji prijedlog nije osnovan.

7. Pravilno sud u takvoj situaciji utvrđuje kako je tužitelj predmetni kredit podigao za osobne potrebe i to stambene odnosno radi stanovanja pa sud pravilno utvrđuje kako je tužitelj potrošač u smislu čl. 5. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014, 110/2015, 14/2019, 19/2022, dalje: ZZP), pa sud iz provedenih dokaza pravilno utvrđuje kako tuženik nije dokazao da bi se u svezi predmetnog ugovora pojedinačno o spornoj ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti suda pojedinačno pregovaralo u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa] a gdje je Ugovor o kreditu i potpisan, a sam tužitelj nije niti znao u vrijeme sklapanja ugovora gdje je točno sjedište banke. Odredbom čl. 49.st. 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. St. 2. istog je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog je propisano da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima, a st . 4. istog čl. da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. Dakle, pravilno sud utvrđuje kako je ovaj ugovor tipski ugovor tuženika, te nema upozorenja niti naznake da će bilo kakva nadležnost biti ugovorena prema mjestu sjedišta kreditora, tako da prorogacija nadležnosti podrazumijeva sporazum stranka (čl. 70. ZPP) kojem su prethodili pregovori, te tuženik nije dokazao da se u svezi sporne odredbe čl. 17.6. Ugovora o kreditu pregovaralo pojedinačno, niti se bilo kakav sporazum o mjesnoj nadležnosti suda, ili uopćen nadležnosti suda spominjao. U svezi navedenog pravilno sud prvog stupnja primjećuje kako u presudi Suda Europske unije Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj odluci sud zaključuje da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Upravo u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja ugovora, iako mu se time nameće obveza odlaska na sud po mjestu sjedišta tuženika, nije dana mogućnost da se upozna s takvom ugovornom odredbom. 18. Nadalje, u konkretnom slučaju prebivalište tužitelja je u [adresa], dakle na području nadležnosti ovog suda, te bi pristup sudu tužitelju, a prema nadležnosti određenoj u Ugovoru o kreditu svakako bio otežan tako da se radi o ekonomskoj neravnoteži između stranaka budući je tuženik bankarska institucija dok je tužitelj pojedinac fizička osoba, koji je u predmetnom postupku tužitelj po osnovi potrošačkog ugovora zahtijeva uklanjanje neravnoteže koja je materijalne prirode u odnosu na odredbu o naplati naknade za obradu kredita, pa i ovaj sud u svemu prihvaća navode o tome da je odredba čl. 17.6. Ugovora o kreditu ništetna, a temeljem čl. 49. st. 1.i 2. , 50. st. 1. toč. 10. i čl.55 ZZP te odbija prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

9. Dalje, pravilno sud utvrđuje kako u obračunu naknade tuženika od 21. prosinca 2015. isti naplaćuje tužitelju naknadu za obradu kredita broj: [broj kredita] naknade za obradu kredita od 1.200,00 HRK, a koja naknada je obračunata prema srednjem tečaju HNB, a koju naknadu je potrebno podmiriti sukladno Ugovoru o kreditu na račun banke te je ista naknada i naplaćena u skladu s odredbama Ugovora o kreditu.

10. Iz provedenih dokaza pravilno sud utvrđuje kako tuženik niti vezano za spornu odredbu o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza, prema kojima je tužitelju vezano za spornu naknadu rečeno samo ono što stoji u SS Obrascu. Pri tome, efektivna kamatna stopa EKS, izjednačujući na godišnjoj osnovi sadašnju vrijednost svih obveza (iskorišteni iznos kredita, otplata i naknada), budućih ili postojećih, dogovorenih između vjerovnika i potrošača, izračunava se u skladu s metodologijom definiranom aktom Hrvatske narodne banke kojim se uređuje EKS te se u svrhu izračuna EKS-a moraju odrediti ukupni troškovi kredita za potrošača, uz iznimku naknada koje je potrošač dužan platiti za nepoštovanje obveza ugovora o kreditu i drugih naknada osim kupovne cijene za kupnju proizvoda ili usluga koju je potrošač obvezan platiti neovisno o tome provodi li se transakcija u gotovini ili na kredit. Dakle, iz SS Obrasca proizlazi da je tužitelj bio upoznat s ukupnim troškovima kredita (u njihovoj visini kao i prirodi), a obzirom da se u samom obrascu točno navodi o prirodi samog troška i koliki je njegov iznos, a na kraju SS Obrasca se nalazi potpis tužitelja no iz SS Obrasca proizlazi da je tužitelj bio upoznat s EKS ali tužitelju nije jasno dana uputa o kakvoj se naknadi radi i kada ju i na koji način mora platiti, niti to proizlazi iz SS Obrasca, već samo se iz obrasca može zaključiti da je ista naknada sastavni dio obračuna EKS. Dakle, tužitelj je iz SS Obrasca mogao zaključiti samo da se u obračun EKS uzima naknada za obradu kredita od 1.200,00 HRK bez obrazloženja o kakvim se troškovima radi, koji su elementi takvih troškova kao i koji je utjecaj na tužitelja kao potrošača plaćanje takve naknade, a i sam tvrdi kako nije razumio o kakvoj se naknadi radi niti da je plaćanje iste njegova obveza, kao što nije razumio niti pravnu prirodu takve naknade niti ga je itko posebno upozorio na nju niti mu pojasnio elemente iste. K tome, saslušani svjedok IAH u svom iskazu navodi da ni sama ne može pojasniti na što se odnose ti troškovi jer je samo prodajni savjetnik. Stoga pravilno utvrđuje sud prvog stupnja kako je tužitelj primijenio svu dužnu pažnju.

11. Dalje pravilno sud utvrđuje kako u smislu čl. 52. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive dok čl. 9.1.: " Ugovora o kreditu određuje da za obradu kreditnog zahtjeva korisnik kredita plaća naknadu u iznosu od 1.200,00 kn. "koja odredba i po stavu ovog suda ne ispunjava uvjet jasne i lako razumljive odredbe, jer se time ne pojašnjava niti navodi od čega se točno sastoje troškovi obrade koji se naplaćuju i jesu li takvi troškovi realni. Pri tome, iz SS Obrasca može se zaključiti da naknada ulazi u sadržaj EKS odnosno kamatne stope koje su uključene u sam anuitet kredita.

12. Konačno i Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, dalje: ZPK) u čl. 2. toč. 7. i 8. određuje da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Troškovi dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, posebice premije osiguranja, također su uključeni ako je sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno u cilju dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koji vrijede na tržištu. Toč. 8. je bilo propisano da ukupan iznos koji plaća potrošač jest zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača. Pri tome i čl. 302. st. 4. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 159/2013, 19/2015, 102/2015) određuje kako uz nacrt ugovora kreditna institucija mora potrošaču bez naknade, dati i presliku ili elektroničku verziju članaka iz relevantnih Općih uvjeta poslovanja, politike kamatnih stopa, Tarife naknada kao i svih ostalih akata kreditne institucije koji mogu posredno ili neposredno utjecati na financijski položaj potrošača. Uz svaki od članaka kreditna institucija dužna je dati kratko objašnjenje načina na koji oni mogu utjecati na financijski položaj potrošača te kreditna institucija, osim kamata, ima pravo naplatiti i druge naknade od potrošača ali prema čl. 308. Zakona o kreditnim institucijama za trajanja ugovornog odnosa kreditna institucija ne smije naplatiti potrošaču naknadu koja nije bila sadržana u Tarifi naknada u vrijeme zaključenja ugovora.

13. Tijekom postupka tuženik tvrdi kako ova naknada odgovara stvarnim troškovima obrade kredita i to dostavom dokumenta pod nazivom "Proces obrade" no pravilno na tu okolnost sud prvog stupnja odbija predložene dokaze jer se radi o tipskom ugovoru te se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ali utvrđuje i kako je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (a prema čl. 81. st. 1. ZZP i Direktivi Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

14. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati uz vrlo nizak stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Pravilno pri tome sud utvrđuje i to kako isto uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tužitelj tvrdi da uopće nije bio upoznat sa takvom svojom obvezom iako iz Obrasca SS proizlazi suprotno, moguće je da je tužitelj smatrao da se radi o kamati (EKS) kako se za isti trošak i navodi, te nije bio svjestan prave prirode samog troška niti njezinog utjecaja na položaj tužitelja kao potrošača. Time je doista ovome nametnuta financijska obveza (plaćanje sporne naknade) koju je tužitelj morao prihvatiti kako bi realizirao kredit jer mu u suprotnom nije uopće pružena bilo kakva mogućnost izbora

15. Nasuprot tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja temeljito je i sveobuhvatno analizirao dostavljeni dokument "Krediti – proces obrade" a iz kojeg proizlazi da troškovi obrade kredita osiguranog hipotekom a koji trošak se odnosi na cijenu rada djelatnika dok svjedok AA tvrdi da je tuženik imao naknade za obradu kredita, naknade za izdavanju potvrda, naknade za prijevremenu otplatu kredita a sve naknade su morali uskladiti s time da predstavljaju stvarni trošak banke. Iskazala je da su morali prvo utvrditi koji je stvarni trošak banke, konkretno kod naknade za obradu kredita, to su troškovi operativni i materijali. Operativni troškovi su troškovi kao cijena radova koje imaju svi djelatnici koji rade na obradi kredita, dok materijalni troškovi nisu vezani za cijenu rada te operativni trošak obuhvaća koliko jedan djelatnik košta banku zato što on sjedi na tom radnom mjestu a to se zove MDR. Djelatnik banke neovisno o odobravanju kredita u određenom periodu dobiva plaću mjesečno neovisno o obradi kredita, a ukoliko sudjeluje u obradi kredita dobije istu plaću koju prima svaki mjesec neovisno o kreditu jer ne radi sve kredite. U proces obračuna ulaze krediti koji su obrađeni i realizirani, a ne propušteni te su krediti bili podijeljeni u tri skupine, broju i složenosti instrumenata osiguranja i to: kredite do 10000 eura jer su imali samo osiguranje administrativnom zabranom i zadužnicom, krediti do 30000 eur imali, osim administrativne zabrane i zadužnice i depozit i policu osiguranja život, i na kraju kredit s hipotekom uz sve nabrojena sredstva osiguranja, osim depozita, morali su imati i osiguranje zasnivanjem založnog prava. Stoga su postojale tri cijene naknade obrade kredita obzirom na složenost procesa obrade i obzirom na različite sudionike u obradi kredita npr. kod hipoteke su bili uključeni redovito pravnici jer su sastavljali sporazum o zasnivanju založnog prava a i uvijek je bio uključen sektor za upravljanje rizicima.

16. Stoga je sud pravilno dobio predložene dokaze, a napose saslušanje djelatnika banke koji ni na koji način nisu povezani sa tužiteljem i zaključivanjem njegova ugovora o kreditu, te financijsko vještačenje, jer je utvrdio temeljem provedenih dokaza kako se naknada za obradu kredita utvrđivala kao stvarni trošak osoba koja su na strani banke sudjelovale u postupu obrade kredita, a visina koje naknade je ovisila o vrsti kredita (obzirom na koju vrstu je u obradi sudjelovao određeni broj djelatnika), a ne visini kredita. Djelatnici tuženika koji sudjeluju u postupku obrade kredita, bez obzira je li u konačnici sklopljen ugovor o kreditu ili ne, dobivaju plaću jednakog iznosa te nije vidljivo u čemu bi takav trošak bio doista i realan a obzirom da djelatnici koji sudjeluju u obradi kredita uopće ne dobivaju dio tako naplaćenog troška niti se njihov primitak mjesečno uvećava ukoliko sudjeluju u postupku obrade kredita. Pri tome tuženik nije istu obračunao prema nekoj tarifi o naknadama te sudu nije bilo potrebno stručno znanje vještaka u odnosu na okolnost visine naknade (a ne načina utvrđivanja visine).

17. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća utvrđenje kako je među strankama došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stanaka jer je s jedne strane naplaćen trošak koji nije dokazan, a s druge strane je umanjen iznos ugovorenog kredita, a koji je morao u roku otplate i otplatiti u cijelosti, a koja povreda, nije manjeg značaja Konačno, kredit uopće nije besplatan posao jer je tužitelj morao po istom Ugovoru platiti ne samo ugovornu realnu kamatu već i interkalarnu kamatu i EKS te pravilno sud utvrđuje kako je sporna odredba u smislu čl. 49. ZZP nepoštena te je pravilno, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) vratiti tužitelju, a obzirom da je upravo tužitelj osobno u cijelosti plaćao i otplatio sporni kredit (kako to proizlazi iz iskaza tužitelja).

18. Pri tome pravilno sud odbija prigovor zastare, jer prema čl. 214. st. 1. ZOO zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. St. 2. je propisano da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Predmetna naknada naplaćena je od tužitelja 21. prosinca 2015. pa sud pravilno primjenjuje pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja nije zastarjelo ili tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 4. ožujka 2024. godine. Na dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana nakon dana naplate spornih troškova jer je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje informiranja tužitelja koje je postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

19. No, istaknuti prigovor u pogledu vrijednosti predmeta spora je osnovan, jer prema čl. 40. ZPP i odluci Vrhovnog suda RH Rev-1264/2007 deklarativni zahtjev istaknuti uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada prema vrijednosti zahtjeva na činidbu, pa je slijedom izloženog vrijednost predmeta spora određena zahtjevom za isplatu iznosa od 159,27 eur, a prema važećoj odvjetničkoj tarifi jedna radnja pri takvoj vrijednosti predmeta spora iznosi 25 bodova. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika stoga valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od 22. listopada 2024., 2. prosinca 2024. i 30. siječnja 2025. za svako u iznosu od 50,00 (tbr 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 25. lipnja 2024. i 23. listopada 2024. za svaki u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), te trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 25,00 eur (Tbr 9/3, 52/3, 46 i 54 Tarife) ili svega 275 eur što uvećano za PDV jest 343,75 eur. Tužitelju je priznat i materijalni trošak dužne pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 53,09 eur odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 449,93 eur, što je za 1.281,25 eur manje od ranije dosuđenih 1.731,18 eur, pa je u tom dijelu temeljem čl. 154. i 155. ZPP te čl. 166. ZPP preinačena ranija odluka o troškovima postupka.

20. U preostalom dijelu je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesenu žalbu protiv presude odbiti i njome pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke, a kako je tuženik uspio sam sa razmjeno neznatnim dijelom žalbom, to mu trošak iste nije dosuđen primjenom čl. 154. i 155. ZPP.

U Zagrebu, 17. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić