Republika Hrvatska
Gž-350/2025-2
Županijski sud u Šibeniku
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca: Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ane Jeleč-Pecirep, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice: LJR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju po punomoći odvjetnici u ZOU "Silvana Smodlaka Vraneković i Ana Čule" iz Ivanić-Grada, protiv tuženice: PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj P-582/2019 od 4. veljače 2025. godine, u sjednici održanoj 17. lipnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Uvažava se žalba tuženice, te se preinačuje presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-582/2019 od 4. veljače 2025. godine, na način da se tužbeni zahtjev odbija.
II. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF iznos od 4.148,07 eura/ 31.253,66 kuna, a na ime preplaćenog tečaja u CHF iznos od 6.346,06 eura/ 47.814,43 kuna, sve sa zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče od dospijeća do isplate, kako je pobliže navedeno u točkama I. i II. izreke, te u istom roku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.222,24 eura sa zateznom kamatom od 4. veljače 2025. godine do isplate (točka III. izreke).
2. Protiv te presude žalbu je podnijela tuženica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači ili ukine u smislu žalbenih navoda.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Nije u pravu tuženica kada navodi da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da izreka presude nije proturječna sama sebi, ni obrazloženju koje je sastavljeno sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP i u kojem su navedeni potpuni i jasni razlozi o odlučnim činjenicama, koji ne proturječe međusobno, niti sadržaju izvedenih dokaza. Ujedno, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu, ne stoji ni žalbeni prigovor tuženice da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe.
5.1. Nije ostvarena ni daljnja u žalbi istaknuta bitna postupovna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP, koju tuženica vidi u tome da joj je onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer da prvostupanjski sud nije saslušao vještaka financijske struke na glavnoj raspravi. Iz spisa predmeta je, naime, razvidno da punomoćnik tuženice nije predlagao saslušanje vještaka, niti se protivio zaključenju glavne rasprave. Konačno, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka isticala prigovore na nalaz i mišljenje vještaka koji se odnose na pravna, a ne i na činjenična pitanja, pa u takvoj situaciji nije bilo potrebe i za usmenim saslušanjem vještaka, te nije počinjena navedena bitna povreda odredaba postupka.
5.2. Stoga, a budući da nije počinjena ni koja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), žalba zbog navedenog žalbenog razloga nije osnovana.
6. Međutim, u pravu je tuženica kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.
6.1. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula, tuženica isplati preplaćeni iznos sa zateznom kamatom.
7. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza u pobijanoj presudi pravilno utvrdio da su tužiteljica i tuženica dana 27. veljače 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9011045144 (dalje: Ugovor) na iznos od 77.285,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovoren rok otplate od 264 mjeseci s početnom kamatnom stopom od 4,25% godišnje, koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom kreditora, te da je tuženik tijekom utuženog vremenskog razdoblja jednostrano mijenjao ugovorenu kamatnu stopu i da se mijenjala vrijednost ugovorene valute u CHF, pri čemu su istovremeno mijenjani (povećani) anuiteti kredita, kao i da su stranke dana 16. prosinca 2015. godine sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 90110451443, kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, koji je sklopljen suglasno kogentnim odredbama članaka 19.a -19.i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), a u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR-ima, utvrđen iznos preplate i ugovoren način njezina korištenja, tj. da su stranke u članku 2. toga Dodatka utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine, u članku 3. da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 35.090,18 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika, a u članku 5. da ukupna pretplata iznosi od 3.289,39 eura, kao i da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50 % dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi s tim da za to razdoblje preostalih 50 % iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita.
7.1. Budući da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje, te utvrdivši da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na njihov sadržaj, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO).
7.2. Zbog toga je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćene razlike anuiteta na ime povećanja kamatne stope i tečaja valute, sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, time da je iznos od 3.289,39 eura, koji je tužiteljici kao preplata priznat Dodatkom ugovoru o kreditu, prema nalazu i mišljenju vještaka uračunata prilikom utvrđivanja visine potraživanja tužiteljice. Dakle, stajalište je suda prvog stupnja da tužiteljica osnovano zahtjeva isplatu iz osnova "ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bez obzira što su ništetne odredbe zamijenjene novim odredbama provedenom konverzijom kredita", te da "konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer konverzijom nije tužiteljici vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila, a tuženica primila, a konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada".
8. Tuženica je pak, tijekom prvostupanjskog postupka (a i sada u žalbi) isticala da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, zbog čega tužiteljica temeljem ranije osnove koja je u potpunosti i to s retroaktivnim učinkom zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu, tj. da je tužiteljica koja je sklopila Dodatak ugovoru "u potpunosti namirena te stavljena u poziciju sa svim onim potrošačima koji su tada sklapali ugovore o kreditu u valuti euro, s time da tužiteljica sama donosi odluku o sklapanju Dodatka ugovoru, nakon što su joj dostavljeni svi dokumenti i izvod otvorenih stavaka na koji pristaje".
9. Po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, slijedom kojeg je pobijanom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo – kada je prihvaćen tužben zahtjev.
10. Naime, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog uda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužiteljice kao potrošača, kojoj je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.
10.1. Stoga tužiteljica, koja je sklopila Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.
11. Budući da je tužiteljica u ovoj parnici tužbenim zahtjevom potraživala isplatu po vještaku utvrđene pretplate kredita na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF po osnovnom Ugovoru o kreditu, uz uračunavanje preplate utvrđene u Dodatku ugovoru o kreditu sa pripadajućim kamatama, dakle, kako zahtjevom nisu obuhvaćene zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužiteljici tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim.
12. Iz navedenih razloga, jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu tuženice je valjalo uvažiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, te temeljem članka 373. točka 3. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.
13. Kako je pobijana presuda preinačena, trebalo je suglasno članku 166. stavak 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka. Imajući na umu činjenicu da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, ovaj sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice L i S, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužiteljica, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, a o spornom se pitanju revizijski sud u vrijeme podnošenja tužbe nije izjasnio. U takvim okolnostima tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Iz tih razloga je odlučeno kao u točki II. izreke.
U Šibeniku, 17. lipnja 2025. godine
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Ljudevit Zoričić
