1

Poslovni broj: Gž-566/2023-4

 

 

 

Poslovni broj: Gž-566/2023-4

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sonje Celovec Trivanović kao predsjednice vijeća, suca Vladimira Ferenčevića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Smiljke Premužić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. iz P. B., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. T., odvjetniku iz V., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima iz OD G. & G. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-174/2021-25 od 27. travnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23. studenog 2023.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

I Žalba se odbija u odnosu na odluku o glavnoj stvari a djelomično se uvažava u odnosu na odluku o parničnom trošku, pa se pobijana presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-174/2021-25 od 27. travnja 2023.:

 

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju isplati iznos od 1.451,37 eura/10.935,37 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I izreke)

 

- preinačava u  odluci o parničnom trošku (točka II izreke), tako da se sudi:

Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.151,79 eura / 8.678,16 kuna[1], sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotnih poena.

 

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.451,37 eura / 10.935,37 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini mjesečni iznos u razdoblju od prosinca 2010. do siječnja 2013. teče od posljednjeg dana u mjesecu do isplate (točka I izreke). Ujedno je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.284,21 eura / 9.678,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja, 27. travnja 2023., do isplate (točka II izreke).

 

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik, pobijajući je iz svih zakonskih razloga.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomično je osnovana u odnosu na odluku o parničnom trošku.

 

5. Predmet spora je novčana tražbina tužitelja s osnove onoga što je tužitelj kao korisnik kredita preplatio tuženiku kao davatelju kredita, ispunjavajući svoju obvezu temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

 

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da su stranke 16. srpnja 2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila na iznos kunske protuvrijednost 23.000,00 CHF, sa rokom otplate od 84 mjeseca, i to tužitelj kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor,

- da je obveza korisnika kredita na otplatu kredita ugovorena primjenom valutne klauzule, prema srednjem tečaju  kreditora za CHF,

- da su osporavane ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile sastavni dio tipskog ugovora pripremljenog od strane tuženika,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. srpnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tužena u istom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. – dalje: ZZP),

- da je u navedenom postupku utvrđeno da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita,

- da je 29. srpnja 2011. tužitelj prijevremeno otplatio kredit,

- da preplata zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, uslijed povećanja tečaj CHF u odnosu na kunu iznosi 10.935,37 kn.

 

7. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud nalazi ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli  iz razloga iz kojih su one ocijenjene ništetnim u navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, cijeni da ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi, te tužitelju dosuđuje preplaćeni iznos s osnove ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

 

8. Ovakvi razlozi pobijane presude su u svemu razumljivi i neproturječni, pri čemu je prvostupanjski sud u obrazloženju presude detaljno iznio razloge za njezino donošenje,  pa su neosnovane žalbene tvrdnje koje u odnosu na navedene razloge presude upućuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 388. stavka 4. te članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP).

 

9. U odnosu na iznesene tvrdnje o tome da sud nije mogao suditi kao da je ugovor sklapan bez primjene valutne klauzule, treba ponoviti kako ugovor može opstati bez ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, da se stoga, temeljem članka 87. stavka 2. ZZP/03, prava i obveze stranaka imaju cijeniti kao da  Ugovor niti ne sadrži navedene ništetne odredbe.

 

10. Ocjena je ovog drugostupanjskog suda da sama priroda povredi odredbi ZZP/03, koje se svode na propuštanje tuženika ukazati tužitelju na rizik ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, ukazuju na neosnovanost žalbenih tvrdnji o tome da se utvrđenje iz navedenog postupaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne može primijeniti na ovaj postupak. Pri tome treba reći da razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije  kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke, te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za  njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači  valutna klauzula, te mogućnost drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju.  Pri tome treba reći da bi sporne odredbe  bile suštinski razumljive tužitelju da je o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka tužitelj imao saznanje u mjeri u kojoj je o tome saznanje imao tuženik.

 

11. Iako je tuženik u odgovoru na tužbu iznio činjeničnu tvrdnju da su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, te je na navedenu okolnost, pored saslušanja tužitelja, koji dokaz je izveden, predložio saslušanje D. P. na adresi tužitelja, ne mogu se prihvatiti općeniti žalbeni navodi o tome da je sud zanemario njegove dokazne prijedloge. Naime, kada stranka u žalbi prigovara pogrešnom ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju zbog toga što sud nije prihvatio neki od njezinih dokaznih prijedloga, tada i u žalbi ima određeno navesti koja to konkretna činjenica nije utvrđena neprihvaćanjem kojeg konkretnog dokaznog prijedloga. Polazeći od shvaćanja iznesenih u točki 10. obrazloženja, ovaj drugostupanjski sud cijeni nedostatnim pa stoga i neosnovanim općenite žalbene navode o tome da je prvostupanjski sud zanemario njegove dokazne prijedloge. Ovo tim više što tuženik niti tijekom prvostupanjskog postupka ne navodi da je navedena svjedokinja sa tužiteljem neposredno pregovarala o ugovornim odredbama.

 

12. S obzirom na utvrđeno postupanje tuženika koje je prethodilo ugovaranju konkretne valutne klauzule, to se on, suprotno žalbenim tvrdnjama, ima smatrati nepoštenim stjecateljem preplaćenog. Temeljem članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO) nepošteni stjecatelj  ima na ono što je stekao bez osnove platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Stoga su neosnovani suprotni žalbeni navodi koji upućuju na počinjenu pogrešnu primjenu materijalnog prava pri određivanju tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu.

 

13. Neosnovana je žalbena tvrdnja  da tražbina tužitelja ne bi bila osnovana zbog toga što je ugovor ispunjen. Naime, radi se o tražbini s osnova stjecanja bez osnove, koja je temeljem članka 1111.  ZOO, nastala samom isplatom na temelju ništetne odredbe, i nije prestala samo zbog toga što je obveza tužitelja iz ugovora o kreditu u cijelosti ispunjena. Također je neosnovana žalbena tvrdnja da bi zabrana  postupanja protivno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90 ZZP/03 bila manjeg značenja samo zbog toga što ugovor može opstati bez ništetnih odredbi.

 

14. Neosnovane su žalbene tvrdnje o zastari  utužene tražbine. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa  pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog, u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 14. lipnja 2018. godine.

 

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužitelj ostvaruje pravo na trošak zastupanja po odvjetniku prema Tarifi i vrijednosti boda u vrijeme donošenja odluke o parničnom trošku. Ovo temeljem Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.,37/22. i 126/22.). Neosnovana je pri tome žalbena tvrdnja  da se radi o odredbi protivnoj članku 90. Ustava Republike Hrvatske.

 

16. Također je neosnovana žalbena tvrdnja da trošak zastupanja na ročištu za objavu presude nije je bio potreban za vođenje postupka, što je pretpostavka prava stranke na njegovu naknadu, temeljem članka 155. stavka 1. ZPP-a. Budući da je Zakonom održavanje navedenog ročišta propisano kao obvezno, tada se trošak nastao povodom njegovog održavanja ne može smatrati nepotrebnim. Pri tome treba reći da je svrha navedenog ročišta prije svega u usmenom saopćavanju presude. Dakle, u  neposrednom, usmenom kontaktu suda i stranaka, odnosno njihovih zastupnika,  pri upoznavanju stranaka sa meritornim ishodom postupka.

 

17. Osnovana je žalbena tvrdnja da trošak preliminarnog vještačenja nije trošak koji je bio potreban za vođenje postupka u smislu članka 155. ZPP-a, zbog čega tužitelj niti ne ostvaruje pravo na naknadu navedenog troška. Naime, na temelju podataka dobivenih od banke tužitelj je i sam mogao izračunati visinu tražbine. S obzirom na zauzet stav sudske prakse da usklađivanje tužbenog zahtjeva sa nalazom vještaka predstavlja opravdani razlog za preinaku tužbe iz članka 191. stavka 2. ZPP-a, to tužitelj ne bi trpio štetne posljedice nepravilnog izračuna za potrebe sastava tužbe.

 

18. Slijedom navedenog žalba je odbijena u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je uslijed pogrešne primjene materijalnog prava djelomično uvažena u odnosu na odluku o parničnom trošku, tako da je pobijana presuda preinačena u navedenom dijelu, umanjenjem za dosuđeni iznos s osnove troška preliminarnog vještačenja od 132,72 eura.

 

19. Budući da tuženik nije uspio u postupku s tim da je sa žalbom uspio samo u odnosu na odluku o parničnom trošku, nije mu priznat trošak žalbe.

 

 

Bjelovar, 23. studenog 2023.

 

 

         Predsjednica vijeća

 

Sonja Celovec Trivanović v. r.