Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-378/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović, sutkinje izvjestiteljice i Zinke Bulka članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice RM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice pokojne GM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sa boravištem u [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Bažant, odvjetnik u Bjelovaru, protiv 1. tuženice AM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i 2. tuženika OM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Dragutin Bajs, odvjetnik u Bjelovaru, radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, predaje nekretnina u posjed i brisanja zemljišnoknjižnog upisa, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-139/2018-31 od 7. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-139/2018-31 od 7. prosinca 2018. tako da se sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Raskida se ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između RM i GM iz [adresa] kao primatelja uzdržavanja s jedne strane i AM i OM iz [adresa] kao davatelja uzdržavanja s druge strane, dana 20. srpnja 2010. u Bjelovaru i potvrđen istoga dana kod javnog bilježnika Marije Kustić iz Bjelovara, Dr. Ante Starčevića 5 pod posl. brojem Ov-11734/2010-1, pa su slijedom toga tuženici dužni predati u posjed tužiteljici svu nepokretnu imovinu koja je bila predmet toga ugovora i to nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] koje se sastoje od kčbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] od 40 čhv i kčbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] od 575 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] koje se sastoje od kčbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] od 807 čhv i kčbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] od 840 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] koje se sastoje od kčbr. [katastarska čestica] oranica [adresa] od 617 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] koje se sastoje od kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište te gospodarska zgrada u selu od 273 čhv i kčbr. [katastarska čestica] voćnjak ograda u Selu od 30 čhv, te upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] koje se sastoje od kčbr. [katastarska čestica] livada kod kuće u selu od 696 čhv, kčbr. [katastarska čestica] vrt kod kuće u [adresa] od 197 čhv i kčbr. [katastarska čestica] kuća broj 12, dvor i gospodarska zgrada u selu od 239 čhv, sve u k. o. [katastarska općina], kao i trpjeti brisanje zabilježbe postojanja toga ugovora u korist tuženih na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama, te nakon smrti primatelja uzdržavanja RM i GM prelaska u vlasništvo tuženih, kao i naknaditi im parnični trošak u roku od 15 dana.“

r i j e š i o  j e

I. Ukida se navedena presuda u dijelu u kojem je naloženo tuženicima da tužiteljici nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 14.812,50 kn (točka II. izreke).

II. Odluka o troškovima parničnog postupka i troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja raskinut je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između JM i GM kao primatelja uzdržavanja s jedne strane te AM i OM kao davatelja uzdržavanja s druge strane, 20. srpnja 2010. u Bjelovaru i potvrđen istoga dana kod javnog bilježnika Marije Kustić iz Bjelovara, pod poslovnim brojem Ov-11734/2010-1, pa je slijedom toga naloženo tuženicima da predaju u posjed tužiteljici svu nepokretnu imovinu koja je bila predmet toga ugovora i to nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] koje se sastoje od kč. br. [katastarska čestica] oranica [adresa] od 40 čhv i kč. br. [katastarska čestica] oranica [adresa] od 575 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] koje se sastoje od kč. br. [katastarska čestica] oranica [adresa] od 807 čhv i kč. br. [katastarska čestica] oranica [adresa] od 840 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] koje se sastoje od kč. br. [katastarska čestica] oranica [adresa] od 617 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] koje se sastoje od kč. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište te gospodarska zgrada u selu od 273 čhv i kč. br. [katastarska čestica] voćnjak ograda u [adresa] od 30 čhv, te upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] koje se sastoje od kč. br. [katastarska čestica] livada kod kuće u selu od 696 čhv, kč. br. [katastarska čestica] vrt kod kuće u [adresa] od 197 čhv i kč. br. [katastarska čestica] kuća broj 12, dvor i gospodarska zgrada u selu od 239 čhv, sve u k. o. [katastarska općina], kao i trpjeti brisanje zabilježbe postojanja toga ugovora u korist tuženih na navedenim nekretninama u zemljišnim knjigama, te nakon smrti primatelja uzdržavanja RM i GM prelaska u vlasništvo tuženih (točka I. izreke) te je naloženo tuženicima da tužiteljici nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 14.812,50 kn (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude žale se tuženici AM i OM zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlažu preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava sve žalbene navode te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Ovaj drugostupanjski sud je presudom poslovni broj Gž-336/2019-2 od 24. siječnja 2020. preinačio prvostupanjsku presudu na način da je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, predaju u posjed tužiteljici nekretnina koje su predmet ugovora i za trpljenje brisanja zabilježbe postojanja toga ugovora u korist tuženika na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama te nakon smrti primatelja uzdržavanja RM i GM prelaska u vlasništvo tuženika. Odlučeno je i o troškovima parničnog postupka, kao i o troškovima žalbenog postupka.

5. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude ovoga suda poslovni broj Gž-336/2019-2 od 24. siječnja 2020. te je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Revd-1830/2020-2 od 6. listopada 2020. dopustio podnošenje revizije protiv navedene presude ovoga suda zbog slijedećeg pitanja: „Čini li sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ako se tužbeni zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju temelji na dva razloga za raskid toga ugovora, a sud obrazloži svoju odluku samo u odnosu na jedan razlog?“.

6. Tužiteljica je temeljem odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP podnijela dopuštenu reviziju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev-231/2021-3 od 2. listopada 2024. ukinuo presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-336/2019-2 od 24. siječnja 2020. i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje radi počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer drugostupanjski sud nije obrazložio drugi od dva razloga na kojima se temelji tužbeni zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju – poremećenost odnosa među strankama.

7. Žalba tuženika je osnovana.

8. Najprije treba reći da je tužitelj JM umro prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari te je rješenjem Općinskog suda u Velikoj Gorici Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj P-443/15-4 od 10. lipnja 2015. tužba u odnosu na njega odbačena.

9. Tužiteljica GM umrla je tijekom ovog postupka i to 30. ožujka 2021. te je rješenjem Općinskog suda u Sesvetama Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj Pu P-2061/19-51 od 4. prosinca 2024. utvrđen prekid postupka zbog smrti tužiteljice GM. Rješenjem istoga suda poslovni broj Pu P-2061/19-52 od 16. siječnja 2025. postupak je nastavljen i pozvani su nasljednici GM, kćer RM GM i sin ŽM na preuzimanje postupka. Postupak je preuzela kćer RM.

10. Predmet spora je zahtjev prethodne tužiteljice GM, za raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju kojeg su ona i njezin suprug pokojni JM, sklopili s tuženicima 20. srpnja 2010., zahtjev za predaju u posjed nekretnina koje su bile predmet tog ugovora (upisane u zemljišnoj knjizi u zk. ul. br. [broj ZK uloška], zk. ul. br. [broj ZK uloška], zk. ul. br. [broj ZK uloška], zk. ul. br. [broj ZK uloška], zk. ul. br. [broj ZK uloška] sve u k. o. [katastarska općina]), te zahtjev za brisanje zabilježbe postojanja tog ugovora na navedenim nekretninama u zemljišnoj knjizi.

11. Tužiteljica tužbeni zahtjev za raskid ugovora temelji na tvrdnji o neizvršavanju ugovornih obveza od strane tuženika, odnosno na odredbi čl. 583. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO).

12. Tijekom postupka tužiteljica je kao razlog za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju navela i poremećenost međusobnih odnosa ugovornih strana.

13. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuju tuženici jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati zbog toga što prvostupanjski sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama.

14. Međutim, takav nedostatak moguće je otkloniti primjenom odredbe čl. 373.a ZPP, o čemu će biti govora u nastavku presude.

15. Između stranaka u provedenom postupku nisu bile sporne slijedeće bitne činjenice:

- da su prethodna tužiteljica GM i njezin sada pokojni suprug (umro prije podnošenja tužbe) 20. srpnja 2010. sklopili s tuženicima ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim su se tuženici kao davatelji uzdržavanja obvezali tužiteljici i njezinom suprugu kao primateljima uzdržavanja pružati uzdržavanje na način kako je to pobliže definirano u predmetnom ugovoru, a oni su se obvezali nakon njihove smrti ostaviti im u vlasništvo na ime pružanog uzdržavanja svoje nekretnine pobliže opisane u tužbenom zahtjevu,

- da je ugovoreno kako primatelji uzdržavanja predaju časom sklapanja ugovora u posjed davateljima uzdržavanja nekretnine koje su predmet ugovora, a da oni sve do svoje smrti nesmetano koriste kuću s gospodarskom zgradom i okućnicu u [adresa] (nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]),

- da je tijekom trajanja predmetnog ugovora umro primatelj uzdržavanja JM i to 3. kolovoza 2013. kojeg su o svom trošku sahranili tuženici te prigodno mjesnim običajima organizirali i financirali tzv. karmine na kojima je bila i tužiteljica, a koje su se održavale u kući tuženika,

- da je nakon sprovoda JM tužiteljica ne obavijestivši o tome tužene, otišla iz svog dotadašnjeg prebivališta u [adresa] svojoj kćerki u [adresa], te da od tada tuženici ne izvršavaju svoje preuzete ugovorne obveze, a nalaze se u posjedu nekretnina koje su bile predmetom spornog ugovora, uključujući i kuću u [adresa], s okućnicom, osim što je tijekom ovog postupka i prethodnoj tužiteljici omogućen posjed te kuće jer su joj tuženici dali rezervni ključ.

16. Prihvaćanje tužbenog zahtjeva za raskidom predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju sud prvog stupnja obrazlaže utvrđenjem da su „…u tri godine trajanja i izvršavanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju tuženici obavljali neke od preuzetih obveza iz ugovora, ali ne i da bi tužiteljica i njezin suprug, bili zadovoljni sadržajem i količinom pružanih usluga…“. Nadalje u obrazloženju pobijane presude se navodi da su ih „Nepristrani svjedoci vidjeli da idu sami pješice na autobus, te da nose natrag pune torbe namirnica, čekaju pokretnu trgovinu, žale im se na neadekvatno ponašanje tuženih (traženje novca za plaćanje režijskih troškova, troškova njihovog prijevoza radi liječenja)“. Kako je predmetno uzdržavanje trajalo ukupno tri godine, prvostupanjski sud zaključuje da je životno nelogično da nepristrani svjedoci (R, G i A) ne bi redovito viđali tužene dolaziti u kuću tužiteljice i supruga svakodnevno i to po nekoliko puta, koliko je bilo očito potrebno. Sud navodi da je „vrlo malo dokaza“ da bi tuženici osobno izvršavali svoje obveze, te da su se bavili svojim poslovima (poljoprivredom, udomiteljstvom, uzgojem i prodajom povrća). Naposljetku sud zaključuje da tuženici nisu ispunjavali ugovorom preuzete obveze pa da su ispunjeni uvjeti za raskid ugovora. Također se u obrazloženju pobijane presude navodi da se poklanja vjera tužiteljici da je upravo radi toga nezadovoljstva izostankom očekivanog uzdržavanja od strane tuženih došlo do poremećenosti međusobnih odnosa zbog kojeg ona nije više imala potrebnog povjerenja u tuženike, a na što ukazuje upravo činjenica da im nije ni rekla da odlazi od kuće. Iz njezinog iskaza da proizlazi da im je tuženica AM kada bi spomenuli raskid ugovora prijetila protuzahtjevom za isplatom velikih novčanih iznosa na ime pružanog uzdržavanja što je također moglo biti razlogom njihovog straha i izostankom daljnjeg povjerenja spram tuženih.

17. S obzirom na rezultate cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, ovakav zaključak prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti.

18. Prema odredbi čl. 583. st. 3. ZOO svaka strana ugovora o doživotnom uzdržavanju može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze.

19. Izneseni zaključak prvostupanjskog suda da tuženici nisu ispunjavali svoju obvezu koju su preuzeli navedenim ugovorom koji se temelji na iskazima svjedoka (R, G i A) ne može se naime, prihvatiti kraj činjenice koju sud prvog stupnja također utvrđuje, a to je da kćer i sin primatelja uzdržavanja u konkretnom slučaju (RM i ŽM) nisu imali nikakvog saznanja o navedenom ugovoru i to sve do smrti njihovog oca JM, s time da su sa svojim roditeljima cijelo vrijeme trajanja tog ugovora bili u kontaktu.

20. Navedenim ugovorom (pod točkom V.) vrlo su detaljno određene obveze davatelja uzdržavanja na način da žive i nadalje u svojoj kući, a da su davatelji uzdržavanja dužni posjećivati primatelje uzdržavanja svakodnevno, održavati higijenu kuće i prostorija koje primatelji uzdržavanja koriste, kao i njihovu osobnu higijenu, da održavaju okućnicu njihove kuće i obavljaju sve potrebne poslove za održavanje domaćinstva, a po potrebi i sve potrebne popravke na kući, o svom trošku im pripremati i donijeti tri obroka hrane uobičajene kvalitete i količine svakodnevno, snositi sve troškove i režije vezane uz korištenje kuće u kojoj žive primatelji uzdržavanja, nabaviti im godišnje po 20 prostornih metara drva za ogrjev i kupiti, te postaviti sobnu peć za loženje na drva, a u slučaju bolesti i nemoći o svom trošku im osigurati stalnu pomoć i njegu, eventualno snositi i troškove liječenja, te nakon smrti ih o svom trošku sahraniti u skladu s mjesnim običajima.

21. Ugovor o doživotnom uzdržavanju po svojoj prirodi podrazumijeva humane i korektne odnose ugovornih stranaka, odnose u kojima svaka ugovorna stranka ispunjava ugovorom preuzete obveze i može se raskinuti ako su takvi odnosi izostali, odnosno ukoliko je došlo do odlučnijeg (a ne sporadičnog, ili u neznatnom opsegu) zanemarivanja bitnih ugovornih obveza, u vidu jasnog utvrđenja da davatelj uzdržavanja u jednom kontinuitetu nije i ne želi izvršavati ono što je preuzeo.

22. Pri tome, teret dokazivanja da su nastali razlozi za raskid ugovora leži na onome koji se na njih poziva, odnosno na onome koji zbog tih razloga traži taj raskid. U konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala te razloge, dok su s druge strane tuženici kao davatelji uzdržavanja dokazali da su bili spremni te da su izvršavali svoje obveze u mjeri u kojoj je to bilo potrebno. Pri tome valja istaći da je za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neizvršavanja ugovornih obveza potrebno da je davatelj uzdržavanja svjesno izbjegavao vršenje preuzetih obveza u namjeri da bi ih se oslobodio, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

23. Naime, tužiteljica je tijekom postupka isticala da su ona i njezin suprug bili nezadovoljni s ispunjavanjem navedenog ugovora, da hrana koju im je tuženica donosila nije bila zadovoljavajuće kvalitete i da je bila jednolična, da su sami plaćali režijske troškove te su tuženicima plaćali troškove prijevoza.

24. Iz sadržaja spisa ne proizlazi da bi tužiteljica i njezin suprug o nezadovoljstvu ispunjavanjem ugovora komunicirali s tuženicima te od njih tražili odgovarajuće promjene, već su o tome pričali susjedima, ovdje svjedocima, koji su o navedenoj činjenici svjedočili po pričanju GM i njezinog supruga, a ne po onome što su osobno vidjeli ili o čemu su imali osobnih saznanja.

25. Kada bi tužiteljica i njezin suprug bili toliko nezadovoljni s ispunjavanjem navedenog ugovora zbog čega bi međusobni odnosi s davateljima uzdržavanja bili tako narušeni kako to tužiteljica tvrdi u tužbi da bi ona nakon smrti bila prisiljena odseliti potajno u drugo mjesto od mjesta njezina prebivališta tj. u [adresa] kod svoje kćeri RM, onda bi prema stajalištu ovog suda bilo logično da o takvom nezadovoljstvu tužiteljica i njezin suprug obavijeste osobe od povjerenja (npr. svoju djecu, socijalnu službu).

26. Iskazi svjedoka na koje se poziva sud prvog stupnja ne predstavljaju dovoljno sigurnu osnovu za zaključak da tuženici nisu ispunjavali svoje obveze iz spornog ugovora. To tim više što što svjedoci HM i BM nisu u dobrim odnosima s tuženicima, što umanjuje vjerodostojnost njihovih iskaza, svjedokinja RM, kćer prvotne tužiteljice, i sada tužiteljica osobno je zainteresirana za ishod ovog spora, a svjedokinja CM je srodnica RM i GM. Osim toga kako je navedeno, svjedoci su iskaz o tome da tuženici nisu uzdržavali tužiteljicu i supruga dali temeljem onoga što su im oni osobno govorili. Pri tome je za navesti i da svjedoci HM i BM zbog prostorne udaljenosti iz svojih kuća nisu niti mogli vidjeti jesu li tuženici redovito dolazili kod tužitelja.

27. Okolnost da su svjedoci vidjeli RM i GM da čekaju pokretnu trgovinu i da nose pune vrećice namirnica nema značaj neizvršavanja ugovorne obveze od strane tuženika. Naime, JM i GM imali su svoje mirovine, s kojim su slobodno raspolagali, pa tako i kupovali ono što im je trebalo ili su poželjeli. No, visina mirovina koju su primali JM u iznosu od oko 195,00 eura i GM kojoj se mirovina počela isplaćivati 1.8.2011., dakle tijekom trajanja ugovora u iznosu od oko 245,00 eura ne ukazuje da su istu mogli neracionalno trošiti, niti da bi bez pomoći tuženika oko podmirenja režijskih troškova mogli tuženicima plaćati troškove prijevoza i platiti potrebne aparate, kao npr. peć na drva, perilicu rublja, bojler i sl. Navedeno upravo potvrđuje iskaze tuženika da su oni u izvršavanju obveze uzdržavanja RM i GM plaćali režijske troškove, a potom uplatnice predavali njima, dali im potrebne aparate, nabavljali drvo za ogrjev te konačno platili troškove pogreba JM.

28. Iz navedenog, ovaj sud zaključuje da su tuženici skrbili o RM i GM, sve do smrti Branka Drenovca 2013. godine. Nakon toga su organizirali i platili pogreb, organizirali karmine koje su se održale u njihovom domu, na kojima je sudjelovala i GM. Takvo ponašanje ne ukazuje na zapostavljanje ugovornih obveza, već upravo suprotno – na nastavak brige i poštovanja.

29. Okolnost da je GM ubrzo nakon toga, bez prethodne komunikacije s tuženicima, samovoljno napustila svoju nekretninu i preselila se svojoj kćeri, ukazuje da je time ona sama onemogućila daljnje izvršavanje ugovora. Naime, tuženici nisu znali za njezinu namjeru da odseli kod svoje kćeri, o tome ih nije obavijestila, već je 2. tuženik u trenutku kada je došao pitati kakva pomoć joj dalje treba nakon smrti supruga, naišao na zaključanu kuću te su naknadno tuženici od treće osobe saznali da je GM odselila. Pri tome valja navesti da se ona osobno nije željela javiti tuženicima, niti s njima komunicirati, pa niti putem telefona.

30. Odredbom čl. 583. st. 3. ZOO je propisano da svaka strana može zahtijevati raskid ugovora i ako druga strana ne ispunjava svoje obveze, s tim da se na navedeni razlog za raskid ne može pozivati ona ugovorna strana koja svojim radnjama onemogućava drugu stranu u izvršavanju njenih ugovornih obveza. Drugim riječima, primateljica uzdržavanja ne može zahtijevati raskid ugovora zbog neispunjavanja obveza primatelja uzdržavanja ukoliko bez opravdanog razlog odbija uzdržavanje od strane davatelja uzdržavanja, a iz provedenog postupka na temelju izvedenih dokaza, i na temelju stranačkog iskaza GM, ovaj sud zaključuje da upravo ona nije željela izvršavanje ugovora od strane tuženika te je svojim nenajavljenim odlaskom onemogućila tuženike u izvršavanju ugovorom preuzetih obveza. Naime, u konkretnom slučaju, GM se nije obraćala tuženicima, nije izrazila prigovor na kvalitetu pružene skrbi, nije dala priliku za nastavak pružanja skrbi, već je samoinicijativno prekinula odnos. Slijedom toga ovaj sud zaključuje da tužiteljici ne pripada pravo tražiti raskid ugovora pozivom na odredbu čl. 583. st. 3. ZOO.

31. Pritom ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da nije prihvatljiv zaključak u pobijanoj presudi da nakon preseljenja prvotne tužiteljice u [adresa] tuženici ni na koji način nisu pokušali izvršavati svoju ugovorom preuzetu obvezu uzdržavanja, obrazlažući to time što nisu tužiteljici ponudili, uslijed promijenjenih okolnosti, primjerice odgovarajuću doživotnu rentu umjesto ugovorenog uzdržavanja.

32. Ovdje treba reći da je prvotna tužiteljica u konkretnom sporu postavila tužbeni zahtjev na temelju tvrdnje da tuženici nisu ispunjavali svoje obveze iz predmetnog ugovora. Tuženici su se takvom zahtjevu od početka ovog spora protivili. Tužiteljica u ovom postupku činjenično ne temelji svoj zahtjev za raskid ugovora na tvrdnji da su se nakon sklapanja ugovora bitno promijenile okolnosti (čl. 369. st. 1. ZOO). U takvoj bi tek situaciji sud naime imao pravo u smislu odredbe čl. 584. st. 2. ZOO, pod uvjetom da o tome između ugovornih strana nema spora, preinačiti pravo primatelja uzdržavanja u doživotnu rentu. Tužiteljica međutim, niti u ovom sporu na takvom činjeničnom osnovu nije temeljila svoj zahtjev niti je prije pokretanja postupka takav zahtjev uputila tuženima, već je samovoljno odselila. Stoga tuženici, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, nisu niti mogli tužiteljici predložiti bilo izvansudski, bilo u ovoj parnici, da se njihov odnos eventualno riješi određivanjem rente.

33. Vrhovni sud Republike Hrvatske je ukinuo presudu ovog suda poslovni broj Gž- 336/2019-2 od 24. siječnja 2020. jer nije sadržavala obrazloženje o drugoj osnovi tužbenog zahtjeva – tvrdnji o narušenim odnosima. Stoga je ovaj sud u ponovljenom postupku analizirao ovu tvrdnju.

34. Odredbom čl. 583. st. 2. ZOO je propisano ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju ugovorne strane žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor. Kada je riječ o razlogu za raskid iz navedene zakonske odredbe, zbog njega se može zahtijevati raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, načelno, onda kada su primatelj uzdržavanja i davatelj uzdržavanja ugovorili zajednicu života i kada je ta zajednica i uspostavljena, odnosno kada žive zajedno. U konkretnom slučaju stranke ugovora nisu ugovorile zajednicu života, ali su ugovoreni svakodnevni kontakti između stranaka pa prema svojoj prirodi predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju podrazumijeva skladne i korektne odnose ugovornih strana, odnose u kojima vlada uzajamno poštovanje i razumijevanje i u kojima je moguća uzajamna komunikacija.

35. Dakle, i kada stranke ne žive zajedno zbog navedenog razloga moguće je zahtijevati raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, ali samo izuzetno – i to onda kada se radi o tako teškoj nepodnošljivosti između stranaka izazvanoj postupkom bilo koje od njih. Iz provedenog postupka, iz iskaza prvotne tužiteljice, ali ni iz iskaza u postupku saslušanih svjedoka, ne proizlazi da bi GM i njezin suprug JM bili izloženi nekom teškom, bilo verbalnom bilo fizičkom, napadu ili zlostavljanju, ili teškom iskazivanju nepoštovanja, ili vrijeđanju od strane tuženika ili neke druge njima bliske osobe.

36. Tužiteljica u tijeku postupka nije konkretizirala postojanje ponašanja tuženika koje bi upućivalo na ozbiljan i trajan poremećaj međusobnih odnosa. Naprotiv, sve okolnosti nakon smrti njezinog supruga ukazuju da su među ugovornim strankama odnosi bili korektni. Naime, prvotna tužiteljica GM je dopustila da tuženici organiziraju i financiraju pogreb njezinog supruga, da organiziraju karmine koje su održane u domu tuženika, a istima je i ona prisustvovala, a osim toga je i prespavala kod tuženika nakon što je umro njezin suprug. U takvom kontekstu, tvrdnja o već narušenim odnosima nije životno uvjerljiva, niti se temelji na dokazima, već upravo suprotno navedeno ukazuje da su odnosi među strankama bili puni povjerenja.

37. Tvrdi li se da su odnosi narušeni u mjeri koja pravno onemogućuje daljnje izvršavanje ugovora, onda takva tvrdnja – prema ustaljenoj sudskoj praksi – mora biti potkrijepljena objektivnim pokazateljima: kontinuiranom komunikacijskom blokadom, ponižavanjem, prijetnjama, psihičkom ili fizičkom distancom koja nije nadvladiva, odnosno izostankom svakog povjerenja. Ovdje takvih pokazatelja nema. Sve se temelji na jednostranom stavu tužiteljice, iskazanom tek nakon što je napustila nekretninu i prekinula kontakt.

38. Ovaj drugostupanjski sud zaključuje da između stranaka nisu postojali ozbiljno narušeni odnosi koji bi sprječavali daljnje izvršavanje ugovora o doživotnom uzdržavanju. Samo njezino nezadovoljstvo, izraženo nakon prekida komunikacije, ne može biti pravna osnova za raskid ugovora, osobito jer prethodno nije bilo pokušaja rješavanja navodnih nesuglasica, odnosno nezadovoljstva.

39. Valja istaći i to da je odlazak tužiteljice iz nekretnine i pokretanje ovog spora vremenski podudaran s otvaranjem ostavine iza njezina pokojnog supruga. Kćer, koja ranije nije sudjelovala u skrbi za roditelje, niti znala za postojanje ugovora, nakon saznanja postaje izravno uključena, a ubrzo je podnesena predmetna tužba. To ukazuje na moguću motivaciju da se pravnim putem onemogući ostvarenje prava iz ugovora o doživotnom uzdržavanju i omogući ostanak nekretnina u obitelji. Takva motivacija nije odlučna za odluku u pravnom smislu, ali dodatno umanjuje vjerodostojnost tvrdnji o objektivnim razlozima za raskid ugovora.

40. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 583. st. 2. i 3. ZOO kada je prihvatio kao osnovan zahtjev za raskidom spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju. Tužiteljica naime nije uspjela u ovoj parnici dokazati svoju tvrdnju da tuženici u smislu navedene odredbe nisu ispunjavali svoje obveze preuzete tim ugovorom, a niti da su odnosi između ugovornih stranaka poremećeni. Kako nije osnovan taj dio tužbenog zahtjeva, posljedično tome nema pravnog osnova niti zahtjev za predajom u posjed nekretnina koje su predmetom tog ugovora, a niti zahtjev za brisanjem zabilježbe spornog ugovora u zemljišnoj knjizi. Odluka o osnovanosti ovog drugog dijela tužbenog zahtjeva determinirana je naime osnovanošću dijela zahtjeva za raskidom ugovora, a koja pretpostavka u konkretnom slučaju nije ispunjena.

41. Stoga je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP u pravilnoj primjeni materijalnog prava pobijanu presudu trebalo preinačiti na način da se tužbeni zahtjev odbija u odnosu na glavni zahtjev.

42. Kako je ovom drugostupanjskom odlukom odlučeno o glavnom zahtjevu, to će o eventualno postavljenom zahtjevu (kojim tužiteljica traži utvrđenje da je ugovor raskinut), sud prvoga stupnja tek trebati odlučiti.

43. Imajući u vidu navedeno, a kako je za sada neizvjestan uspjeh stranaka u parnici, valjalo je ukinuti odluku o troškovima postupka, pa će se o troškovima parničnog postupka kao i troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

U Velikoj Gorici 17. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina