Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1236/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i suca Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Petković, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Radnička cesta 22, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-705/2024-17 od 9. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-705/2024-17 od 9. svibnja 2025. u pobijanim točkama I., II. izreke i odluci o trošku postupka iz točke III. izreke.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim zahtjev tuženika za plaćanje naknade za obradu kredita i naplata tuženika za plaćanje naknade za obradu kredita u visini 3% od iznosa kredita po Ugovoru o kreditu račun i partija: 5554032-1-190-06242-3 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava ovjeren kod JB Dragice Dumančić dana 18.prosinca 1997.god.

II. Nalaže se tuženoj Privredna banka Zagreb d.d., [osobni identifikacijski broj], Poslovnica 190 Osijek, Kapucinska 25, 31000 Osijek da tužitelju HK,

OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 140,00 eura (stočetrdeseteura) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 22.12.1997. do isplate, po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne Novine" 153/04), od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 22, [osobni identifikacijski broj], da tužitelju SK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak od 113,26 eura (stotrinaesteuradvadesetšestcenti) s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 09. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška od 2,74 eura (dvaeurasedamdesetčetiricenta) kao neosnovan."

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkama I. i II. izreke i odluci o troškovima postupka iz točke III. izreke, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbiju tužbeni zahtjevi tužitelja u cijelosti i tuženiku dosudi trošak postupka. Traži trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu, postupak koji je prethodio njenom donošenju, žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju neosnovano u žalbi ukazuje tuženik, jer je presuda jasna, neproturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan. Stoga se ne može govoriti o povredi prava na pravično suđenje.

6.1. Kako iz sadržaja obrazloženja presude sud prvog stupnja proizlazi da je sud prvog stupnja presudu sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, žalitelj neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1 ZPP-a. Presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a). Teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, na način razumljiv prosječnom potrošaču, da bi prosječni potrošač, a što je bio i korisnik kredita u konkretnom slučaju, uopće mogao dati informirani pristanak na sklapanje Ugovora, je na tuženiku, što tuženik nije dokazao (čl. 7. i 219. ZPP-a). Stoga je razvidno da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja.

7. Tuženik neosnovano upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - "Međunarodni ugovori" broj 6/99 i 8/99; u daljnjem tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine" - "Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak i 14/02), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka (koja načela strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama), niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženika.

8. Ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da ne postoje ni žalbeni razlozi iz odredbe čl. 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbene zahtjeve.

9. Predmet spora su zahtjevi tužitelja

- za utvrđenjem ništetnim zahtjeva tuženika za plaćanje naknade za obradu kredita i naplate naknade za obradu kredita u visini 3% od iznosa kredita po Ugovoru o kreditu račun i partija 5554032-1-190-06242-3 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava ovjerenom kod JB Dragice Dumančić dana 18. prosinca 1997., (u daljnjem tekstu Ugovor o kreditu),

- za isplatu iznosa od 140,00 EUR-a sa zateznim kamatama od 22. prosinca 1997., s osnova stečenog bez osnove.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu od 17. prosinca 1997., kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit za kupnju stana u visini od 100.000,00 DEM-a protuvrijednost od 351.750,00 kn po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz rok otplate 15 godina odnosno 180 jednakih mjesečnih obroka. Utvrdio je da je tužitelj dana 22. prosinca 1997. uplatio iznos od 1.054,83 kn što prema fiksnom tečaju 1 EUR = 7,53450 kn iznosi 140,00 EUR-a, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno 3,00% od iznosa odobrenog kredita.

11. Temeljem navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je zaključio da tužitelj kao sudionik u prometu, odnosno predmetnom ugovornom odnosu, nije imao mogućnost da slobodno uređuje obvezne odnose sa tuženikom, jer je tuženik prema tužitelju postupio sa zahtjevom za naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bez znanja tužitelja, bez upoznavanja tužitelja sa plaćanjem naknade prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, plaćanje koje naknade nisu sadržane u odredbama Ugovora o kreditu, a po kojem zahtjevu je tužitelj postupio kako bi mogao realizirati kredit, pa se ne radi o ugovornoj obvezi koja je određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 46. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96; u daljnjem tekstu: ZOO/91), pa su zahtjev tuženika za naplatu naknade za obradu kredita u visini 3,00% od iznosa kredita i naplata te naknade ništetni te je naložio tuženiku da tužitelju s osnova stjecanja bez osnove plati iznos od 140,00 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama.

12. Takvo utvrđenje i zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer, suprotno žalbenim navodima, iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kreditnog zahtjeva nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Općih uvjeta poslovanja PBZ d.d. s građanima koji su objavljeni na internetskim stranicama tuženika, kako je to naveo tuženik u odgovoru na tužbu (čl. 142. ZOO/91), na sadržaj koje tužitelj nije imao utjecaja, niti se Ugovor o kreditu u odredbama poziva na Opće uvjete, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, (čl. 12. ZOO/91), načelu ravnopravnosti stranaka, (čl. 11. ZOO/91).

13. Tuženik, koji je nesporno sastavio Ugovor o kreditu koji ne sadrži odredbu o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati, a koju je tužitelj platio prema uplatnici koju su mu dali u banci kako bi realizirao kredit, nije dokazao opravdanost visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da su ta odredba Općih uvjeta na koje se poziva tuženik, kao i zahtjev za naplatu i naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva, uzrokovali znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i da su prema odredbama čl. 47. i čl. 50. st. 1. ZOO/91 ništetni.

13.1. Tuženik zanemaruje odlučnu činjenicu da se ne može zaključiti što znači naknada za obradu kreditnog zahtjeva, da tužitelju nije objašnjeno koji troškovi tuženika se namiruju iz naplaćene naknade te da se niti iz provedenog dokaznog postupka ne može izvesti zaključak koji troškovi tuženika bi se podmirivali iz te naknade, pa je i za ovaj sud nedvojbeni zaključak da su predmetna ugovorna odredba Općih uvjeta i zahtjev za naplatu navedene uzrokovali znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja koji je platio ugovorenu naknadu bez da je znao koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje što znači da je zahtjev za plaćanje predmetne naknade protivan načelu savjesnosti i poštenja.

13.2. Osnovano tuženik navodi da sud prvog stupnja nije mogao prihvatiti iskaz tužitelja u dijelu iz kojeg proizlazi da je tužitelj pročitao Ugovor o kreditu u kojem je pisalo da je dužan platiti trošak za obadu kredita i da je uočio da će od njega biti naplaćen trošak obrade kredita jer Ugovor o kredit ne sadrži odredbu o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i jer je takvu odredbu tužitelj mogao pročitati u Općim uvjetima. Međutim iz iskaz tužitelja proizlazi i da se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koji je prethodno pripremio tuženik o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, da se tužitelju nije omogućilo da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se pokrivaju tom naknadom, kao i da procjeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz naplate te naknade. Na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o visini i svrsi te naknade. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su zahtjev za naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz odredbe Općih uvjeta, kao i naplata, nepošteni i prema odredbi čl. 103. i čl. 143. st. 1. ZOO/91 ništetni.

13.3. Osim toga pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve restitucijske tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojim zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 104. st. 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance, C- 810/21 Caixabank SA i dr., C-561/21 Banco Santander SA, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

14. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 2. lipnja 2005., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak suda da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena ugovorna odredba.

15. Za navesti je da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je stupio je na snagu 1. veljače 2005.

16. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio visinu naknade koju je tužitelj platio. Iako se uplatnica koju je dostavio tužitelj na pojedinim mjestima teško čitljiva iz nje jasno proizlazi da ju je izdala Privredna banka Zagreb d.d., PJ 12 Osijek, na ime tužitelja, za naknadu za obradu kredita u iznosu od 1054,85 kn (a ne u iznosu od 1054,83 kn koliko je utvrdio sud prvog stupnja), što prema navedenom fiksnom tečaju EUR-a odgovara protuvrijednosti 140,00 EUR-a. Tuženik nije dokazao drugačije.

17. Sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 210. st. 1.ZOO/91 kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 140,00 EUR-a jer je zbog utvrđene ništetnosti naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naplate te naknade tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 214. ZOO/91 pa je na dosuđeni iznos od 140,00 EUR-a dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja naknade za obradu kredita).

18. Budući žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanim točkama I. i II. izreke u kojim su prihvaćeni tužbeni zahtjevi.

19. Sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP- a, prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, odlučio o parničnim troškovima, (točka III. izreke), visinu kojih tuženik nije osporavao.

20. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

21. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1 ZPP-a, u točki II. izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom.

22. U nepobijanoj točki IV. izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Osijek 17. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća

Krunoslava Dropulić