Republika Hrvatska

Gž-307/2022-17

Županijski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljudevita Zoričića, kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Gorana Stošića i Ane Jeleč Pecirep, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. PH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. HH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 3. UH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i 4. EH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupaju po punomoći odvjetnici u ZOU "Marko Tušek i Stela Tursan" iz Varaždina, protiv tuženika:

RAIFFEISENBANK MITTLERE SÜDOSTSTEIERMARK eGen, OIB: 25376204437, Paldau 40, Paldau, Republika Austrija (kao pravni sljednik ranijeg tuženika RAIFFEISENBANK MITTLERES RAABTAL eGen, OIB: 25376204437, Paldau 40, Paldau, Republika Austrija), kojeg zastupaju po punomoći odvjetnici u OD "Remenar & Remenar" iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i brisanja uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja ad 1. do ad 4. protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj P-770/2019 od 1. veljače 2022. godine, u sjednici održanoj 17. lipnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ad 1. do ad 4. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-770/2019 od 1. veljače 2022. godine.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan Ugovor o kreditu račun br. 2-04.011.136 od 30. ožujka 2010. godine, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao davatelja kredita, kao i da je ništetno "Očitovanje" od 7. travnja 2010. godine potvrđeno od strane Javnog bilježnika Jasenke Crnčec iz Čakovca pod poslovnim brojem OU-91/10, uz nalog brisanja prava zaloga koje je upisano na nekretnini u suvlasništvu tužitelja ad 1. i ad 2. oznake čkbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i na nekretnini u vlasništvu tužiteljice ad 2. oznake čkbr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a za iznos tražbine od 65.000,00 eura u korist tuženika kao založnog vjerovnika (točka I. izreke). Ujedno su obvezani tužitelji ad 1. do ad 4. nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 12.812,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žalbu su podnijeli tužitelji ad 1. do ad 4. (dalje: tužitelji) pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je predložio da se žalba tužitelja kao neosnovana odbije i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tužitelji prvostupanjsku presudu pobijaju zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, jer presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5.1. Zbog navedenog, a kako prvostupanjski sud u prvostupanjskoj presudi, kao ni u postupku koji je prethodio donošenju te presude nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to žalba tužitelja podnesena zbog navedenog žalbenog razloga nije mogla biti uvažena.

6. Nisu u pravu žalitelji ni kada pobijaju prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim Ugovora o kreditu od 30. ožujka 2010. godine, založne izjave od 7. travnja 2010. godine te uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije upisa hipoteke utemeljene na predmetnom pravnom poslu.

7. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelji s prednikom tuženika RAIFFEISENBANK KIRCHBERG- EDELSBACH eGen sklopili Ugovor o kreditu broj 2-04.011.136 datiran s 30. ožujka 2010. godine (dalje: Ugovor), da je predmet ugovora iznos odjednom iskoristivog kredita od 65.000,00 eura, da su ugovorene obvezne kamate od 7,5 % godišnje za ukupno trajanje kredita, da su zatezne kamate 5 % godišnje, da je ugovorena jednokratna pristojba za obradu kredita od 2.610,00 eura, zaključni troškovi od 5,57 eura, da se otplata kredita vrši u 240 mjesečnih paušalnih obroka u visini od 358,00 eura, 25-tog u mjesecu, počevši od 25. srpnja 2010. godine, te da će potraživanje tuženika biti osigurano uknjižbom založnog prava na nekretninama upisanim u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

- da su ovlaštene osobe prednika tuženika Ugovor potpisale u sjedištu tuženika u Republici Austriji (Edelsbach), da je Ugovor preveden sa njemačkog na hrvatski jezik po ovlaštenom sudskom tumaču Andrji Fileš – Ružić iz Čakovca pod brojem OV- 56/10 dana 2. travnja 2010. godine, da su svi tužitelji po primitku prijevoda Ugovora dana 7. travnja 2010. godine kod Javnog bilježnika Jasenke Crnčec vlastoručno potpisali predmetni Ugovor, da je javni bilježnik potvrdio "Očitovanje" – ispravu o zasnivanju založnog prava na nekretninama upisanim u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pod brojem OU-91/10, a na temelju koje je na odnosnim nekretninama uknjiženo založno pravo u korist prednika tuženika za iznos kredita od 65.000,00 eura,

- da je u trenutku sklapanja Ugovora na nekretnini upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] bilo uknjiženo založno pravo pod brojem Z-4044/06 u korist PRIVREDNE BANKE Zagreb d.d. u iznosu od 59.382,6 CHF uvećano za pripadajuće kamate i troškove,

- da je pravni prednik tuženika dana 15. travnja 2010. godine isplatio temeljem prijenosa u korist PRIVREDNE BANKE Zagreb d.d. iznos od 37.500,00 eura, zatim, 15. travnja 2010. godine u Austriji tužiteljima iznos od 4.000,00 eura, te 30. travnja 2010. godine iznos od 18.760,00 eura, tj. ukupno 60.260,00 eura,

- da je sporni Ugovor otkazan zbog neuredne otplate sa danom 24. lipnja 2011. godine,

- da su tužitelji bili upoznati s odredbama Ugovora o kreditu, kao i o osiguranju tog kredita što proizlazi iz činjenice da su dali potrebne podatke o svojoj imovini, te nisu naveli da bi na bilo koji način bili prisiljeni zaključiti sporni ugovor,

- kao i da prednik tuženika za svoj rad ima koncesiju austrijske Agencije za nadzor financijskog tržišta "FMA", tj. da imao ovlaštenje za obavljanje kreditnih poslova, odnosno sklapanje novčarskih kreditnih ugovora i odobravanje novčarskih zajmova u Republici Austriji.

8. Na temelju izloženih utvrđenja, sud prvog stupnja je zaključio da je Ugovor sklopljen u Republici Austriji bez posrednika u Republici Hrvatskoj, da su tužitelji vlastoručno potpisali predmetni ugovor i time preuzeli ugovorene obveze, te da nije od utjecaja na valjanost ugovora činjenica što tuženik u trenutku sklapanja ugovora nije imao odobrenje za pružanje bankarskih i ostalih financijskih usluga na području Republike Hrvatske.

8.1. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je mjesto zaključenja ugovora Republika Austrija, na čijem području je sjedište imao prednik tuženika, jer se prema odredbi članka 252. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) kod tzv. distancijskih ugovora smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude. Činjenica da su tužitelji potpisali ugovor kod javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj nema odlučan značaj za utvrđenje činjenice u pogledu mjesta sklapanja ugovora, pa žalbenim navodima kojima upire na tu činjenicu, da je ugovor od strane tužitelja potpisan kod javnog bilježnika u Hrvatskoj (u Čakovcu), jer da u Austriji uopće u to vrijeme nisu ni bili, žalitelji nisu doveli u sumnju pravilnost tog zaključka prvostupanjskog suda. Na činjenicu da je ugovor sklopljen u Republici Austriji nije od utjecaja niti eventualno posredovanje treće osobe (KH iz [adresa]) kako to žalbom upiru tužitelji, jer da se i radi o posredniku, u konkretnom slučaju to je posrednik u smislu članka 835. ZOO čija je obveza dovesti treću osobu u vezu s nalogodavcem, pa sve da je ugovor i sklopljen posredovanjem treće osobe, to nije od utjecaja na zaključak o mjestu sklapanja ugovora s obzirom na pisani oblik sklopljenog ugovora o kreditu i sjedište ponuditelja.

8.2. U odnosu na tvrdnje tužitelja da bi cjelokupni dogovor i potpisivanje Ugovora o kreditu bilo organizirano i izvršeno u Republici Hrvatskoj putem posrednika KH, prvostupanjski sud valjano zaključuje da navedena činjenica nije relevantna, jer je u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15,102/15, 52/16, 128/22 i 156/23; dalje: ZPK) potrebno da je riječ o kreditnom posredniku, a to je, prema odredbi članka 2. stavka 1. točke 6. ZPK fizička ili pravna osoba koja nije vjerovnik i koja u okviru svoje djelatnosti ili slobodnog zanimanja i na temelju punomoći vjerovnika, za naknadu u novcu ili u drugom dogovorenom financijskom obliku: - prezentira ili nudi ugovore o kreditu potrošačima, - provodi druge pripremne radnje za potrošače vezane za ugovor o kreditu ili, - sklapa ugovore o kreditu s potrošačima u ime vjerovnika, a da je prema odredbi članka 19.j Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK), samo ugovor o kreditu koji sklopi vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, ništetan. Stoga, kako se za predmetni ugovor ne tvrdi da ga je sklopio posrednik, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da u primjeni ZPK ne bi bilo relevantno kakvo drugo sudjelovanje neke treće osobe u sklapanju predmetnog ugovora, iz kojih razloga osnovano odbija provođenje dokaza saslušanjem predloženog svjedoka KH.

9. Nadalje, cijeneći da su stranke predmetnim Ugovorom ugovorile austrijsko pravo kao mjerodavno, razmatrajući valjanost tog ugovora prema mjerodavnom pravu iz odredbi austrijskog Općeg građanskog zakonika iz 1811. (dalje: OGZ), prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da se iz provedenog dokaznog postupka ne može zaključiti da je predmetni ugovor zaključen protivno dobrim običajima i na način da bi tuženik prilikom zaključenja istog koristio nepoštenu poslovnu praksu, pa da Ugovor nije ništetan u smislu članka 879. OGZ. Upravo suprotno, utvrđuje da su tužitelji bili upoznati sa svim podacima koji su bili potrebni za stupanje u ugovorni odnos; u predmetnom ugovoru sadržane su odredbe o efektivnoj kamatnoj stopi, o ukupnom trošku zajma, kao i o pretpostavkama raskida ugovora o zajmu; ugovor sadrži elemente o sredstvima osiguranja, kamatama, vremenu otplate kredita, otkazu kredita, kao i trenutku dospijeća cijelog duga. Nadalje, utvrđuje da je ugovor o kreditu konsenzualni ugovor koji nastaje kada se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora, te da se stranke nisu suglasile oko bitnih sastojaka ugovora takav ugovor ne bi ni zaključili. Okolnost na koju se u žalbi pozivaju tužitelji – da u Ugovoru nije posebno ugovorena primjena austrijskog prava – nije od značaja, jer i prema odredbi članka 20. točka 8. tada važećeg Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 i 88/01) na ugovore o zajmu (pa tako i na ugovore o kreditu) primjenjuje se pravo mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište zajmodavca odnosno kreditora, dakle, pravo Republike Austrije.

10. Tužitelji u žalbi opetuju i neutemeljenu tvrdnju da se u ovom slučaju nije radilo o ugovoru o kreditu nego o tzv. ugovoru o dopuštenom prekoračenju po tekućem računu, koju prvostupanjski sud s pravom nije prihvatio.

11. Žalbenim navodima tužitelji neutemeljeno pobijaju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda - da ugovor nije sklopljen u Republici Austriji, već u Republici Hrvatskoj, da prednik tuženika nije imao ovlaštenje za pružanje bankarskih usluga na području Republike Hrvatske, da tužitelji nisu potpisali dokumentaciju o isplati kredita u sjedištu tuženika, te da sud nije utvrdio da je isplata kredita u cijelosti izvršena na račun tužiteljima.

12. Neosnovano nadalje žalitelji ističu da bi izostanak odobrenja za rad u Republici Hrvatskoj predniku tuženika bio razlogom ništetnosti spornog Ugovora obzirom na odredbu članka 311. stavak 2. ZOO, a kojom je propisano da će u slučaju da je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj.

12.1. U konkretnom slučaju ne dolazi do primjene ni Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine, br. 72/17, dalje: Zakon o ništetnosti ugovora). Naime, presudom Suda Europske unije broj C-630/17 od 14. veljače 2019. godine odlučeno je da članak 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice čiji učinak je, između ostalog, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika sa sjedištem u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

12.2. Dakle, iz navedene odluke Suda Europske unije proizlazi da je Ugovoru o funkcioniranju Europske unije protivna i odredba članka 10. stavak 1. Zakona o ništetnosti ugovora kojom je propisano da su ništetni ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjima koji su sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika i prije stupanja na snagu toga Zakona (pri čemu je neovlašteni vjerovnik pravna osoba koja je ugovorom o kreditu s međunarodnim obilježjem odobrila kredit dužniku, a na dan sklapanja ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem ima upisano sjedište izvan Republike Hrvatske i nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, iako za pružanje tih usluga ne ispunjava uvjete propisane posebnim propisom, odnosno ne raspolaže propisanim odobrenjima i/ili suglasnostima nadležnih tijela Republike Hrvatske).

12.3. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci pod poslovnim brojem: U-I-3678/2017 i dr. od 3. studenoga 2020. godine, prihvaćajući stajališta i argumentaciju Suda EU-a iz te presude, utvrđuje da je Zakon o ništetnosti ugovora u nesuglasnosti s vladavinom prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske te utvrđuje da je, uz navedeno, Zakon o ništetnosti ugovora u nesuglasnosti i s člankom 141.c Ustava zbog čega je ukinuo u cijelosti Zakon o ništetnosti ugovora, na temelju članka 55. stavka 1. Ustavnog zakona.

13. Nadalje, žalbenim navodima kojima osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda o isplati kredita, osporavajući isplatu cijelog iznosa kredita, tužitelji nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer sve da su i istiniti žalbeni navodi tužitelja o djelomičnoj isplati, to nije razlogom ništavosti pravnog posla, predmetnog ugovora, već daje pravo suprotnoj strani zahtijevati, pod zakonom propisanim pretpostavkama, ispunjenje ili eventualno raskid ugovora.

14. Ujedno, navesti je da je javni bilježnik temeljem sklopljenog ugovora o kreditu sastavio založnu izjavu (Očitovanje) radi zasnivanja založnog prava na nekretnini, a kojom tužitelji ad 1. i ad 2., kao korisnici kredita i založni dužnici, dozvoljavaju da se radi osiguranja tražbine prednika tuženika na nekretninama u njihovom vlasništvu upiše pravo zaloga (hipoteka) u korist prednika tuženika i ujedno ga ovlašćuju da temeljem te izjave može tražiti neposrednu ovrhu na nekretnini radi naplate svih tražbina iz ugovora o kreditu po dospjelosti.

14.1. Navedeno Očitovanje sastavljeno je temeljem odredbe članka 2. i članka 54. Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj: 78/93, 29/94, 162/98, 160/07, 75/09, 120/16 i 57/22, dalje: ZJB) i predstavlja javnobilježnički akt. Prema odredbi članka 54. stavak 1. ZJB javnobilježnički akt je ovršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze neposredno provesti prisilna ovrha, a na temelju javnobilježničkog akta koji sadrži obvezu da se osnuje, prenese, ograniči ili ukine koje zemljišnoknjižno pravo može se neposredno provesti upis u zemljišne knjige ako je obvezanik izričito na to pristao u tom aktu. Iz sadržaja Očitovanja razvidno je da sadrži obvezu da se osnuje založno pravo za korist tuženika radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu i da su tužitelji ad 1. i ad 2. kao vlasnici založenih nekretnina izričito na to pristali, a takvu obvezu su preuzeli Ugovorom temeljem kojeg je sastavljena založna isprava. Ujedno, navedeno očitovanje kao javnobilježnički akt predstavlja valjanu pravnu osnovu za zasnivanje založnog prava temeljem kojeg je prednik tuženika u skladu s odredbama članaka 43., 44. i 108. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 – dalje: ZZK) upisao založno pravo na nekretninama tužitelja i temeljem kojeg je kao ovršne isprave primjenom odredbe članka 54. stavak 1. ZJB i članka 21. točka 4. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00- odluka US RH, 173/03, 194/03 – ispr., 151/04, 88/05, 121/05, 67/08) imao pravo provesti prisilnu ovrhu na toj nekretnini.

15. Odredbom članka 322. stavak 1. ZOO na koju tužitelji ukazuju u žalbi propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o bankama („Narodne novine“ broj: 84/02 i 141/06) kojim je u članku 51. stavak 1. bilo propisano da strana banka može pružati bankovne usluge i ostale financijske usluge na području Republike Hrvatske samo preko podružnice, a podružnicu na području Republike Hrvatske može osnovati ako od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za rad podružnice, sukladno odredbi članka 52. stavak 1. istog Zakona. Dakle, strana banka mogla je poslovati na području Republike Hrvatske samo putem podružnice koju je mogla osnovati jedino uz odobrenje Hrvatske narodne banke. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o poslovanju tuženika na području Republike Hrvatske jer je ugovor o kreditu sklopljen u Republici Austriji predmetni ugovor nije protivan prisilnom propisu i ne može se smatrati ništetnim u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO.

16. Neutemeljena je i žalbena tvrdnja tužitelja da predmetni ugovor o kreditu ništetan prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07 i dr.), jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da tužitelji nisu ni isticali konkretne činjenice u odnosu na nepoštenost odredaba Ugovora. Ujedno je sud prvog stupnja pravilno zaključio

– glede pozivanja tužitelja na Direktivu 2008/48/EZ od 23. travnja 2008. godine - da se ne primjenjuje na konkretni ugovor, dok je Direktiva Vijeća 87/102/EEZ stavljena izvan snage Direktivom 2008/48/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 23. travnja 2008. godine o ugovorima o potrošačkim kreditima. U odnosu pak, na pozivanje tužitelja u žalbi na članak 6. Direktive 2008/48/EZ od 23. travnja 2008. godine o ugovorima o potrošačkim kreditima, valja navesti da se isti članak odnosi na sklapanje ugovora o prekoračenju po računu, a što ovdje nije slučaj.

17. Odredbom člankom 19.j ZPK, koja odredba je 30. rujna 2015. stupila na snagu, u tekst ZPK dodana je odredba kojom je u stavku 1. propisano da je ugovor o kreditu ništetan ako ga je sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, a ZID ZPK nema povratno (retroaktivno) djelovanje, zbog čega se odredba članka 19.j stavak 1. ZPK ne primjenjuje na predmetni Ugovor, pa je stoga neosnovano pozivanje tužitelja na tu odredbu ZPK kao razlog ništetnosti Ugovora.

18. U odnosu na zahtjev za ništetnost izjave (solemnizacije) javnobilježničkog akta, valja navesti kako se takva ništetnost traži zbog tvrdnje o ništetnosti pravnog posla u vezi kojeg je taj akt sačinjen (Ugovor o kreditu), a kako taj Ugovor nije ništetan, to se njegova valjanost proteže i na predmetnu javnobilježničku potvrdu. Glede zahtjeva na nalog za brisanje upisanih tereta temeljem predmetnog pravnog posla na nekretninama tužitelja, taj je zahtjev zasnovan na posljedici ništetnosti založnog prava. Tužitelji nisu iznosili činjenice ni predlagali dokaze iz kojih bi proizlazilo da brisanje založnog prava traže po nekoj drugoj osnovi, a iz utvrđenoga činjeničnog stanja ne proizlazi da bi založni ugovor bio protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, odnosno da bi iz tih razloga bio ništetan.

19. Budući da tužitelji u žalbi posebno ne obrazlažu žalbene razloge zbog kojih pobijaju odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. prvostupanjske presude, te kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članka 365. stavak 2. ZPP), a niti su počinjene bitne postupovne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tužitelja kojom se pobija odluka o parničnom trošku - ukazuje neosnovana.

20. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužitelja je valjalo odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu i temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP, a kako tužitelji nisu uspjeli u žalbenom postupku to je njihov zahtjev neosnovan temeljem članka 154. stavka 1. ZPP, dok je zahtjev tuženika neosnovan temeljem članka 155. ZPP, budući da odgovor na žalbu nije bio potreban za odlučivanje o podnesenoj žalbi. Stoga je o zahtjevima stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka tuženika valjalo odlučiti kao u točki II. izreke.

U Šibeniku, 17. lipnja 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Ljudevit Zoričić