Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2582/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Vlaste Mrzljak, kao predsjednika vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Marije Zrilić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vladi Vladiki, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika UI, iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Renatu Caru, odvjetniku iz Crikvenice, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj Pn-33/2019. od 31. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj Pn-33/2019. od 31. ožujka 2025. u pobijanoj točki I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Citiranom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1.1 Nalaže se tuženiku UI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tužitelju BI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 9.290,60 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. travnja 2016. godine pa do 31.12.2022, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. g. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 (petnaest) dana.

1.2. Nalaže se tuženiku UI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tužitelju BI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 303,77 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom koja na pojedine iznose teče kako slijedi - na iznos od 6,64 EUR od dana 11.05.2013. godine, pa do isplate; - na iznos od 6,64 EUR od dana 05.06.2013. godine, pa do isplate; - na iznos od 3,32 EUR od dana 27.06.2013. godine, pa do isplate - na iznos od 220,86 EUR od dana 23.08.2013. godine, pa do isplate; - na iznos od 66,31 EUR, od dana 23.04.2014. godine, pa do isplate; od dana 11.05.2013. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza do 2015. godine, pa do 31.12.2022, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. g. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 (petnaest) dana.

2.3. Nalaže se tuženiku UI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] da tužitelju BI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 3.765,96 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom koja na pojedine iznose teče kako slijedi - na iznos od 418,44 EUR od dana 07.06.2013.. godine, pa do isplate; - na iznos od 418,44 EUR od dana 09.07.2013. godine, pa do isplate; - na iznos od 418,44 EUR od dana 07.08.2013. godine, pa do isplate; - na iznos od 418,44 EUR od dana 06.09.2013. godine, pa do isplate; - na iznos od 418,44 EUR, od dana 05.10.2013. godine, pa do isplate; - na iznos od 418,44 EUR od dana 08.11.2013. godine, pa do isplate; - na iznos od 418,44 EUR od dana 07.12.2013. godine, pa do isplate; - na iznos od 418,44 EUR od dana 08.01.2014. godine, pa do isplate; - na iznos od 418,44 EUR od dana 07.02.2014. godine, pa do isplate; od dana 07. lipnja .2013. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza do 2015. godine, pa do 31.12.2022, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. g. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 (petnaest) dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknade iznos prouzročenog parničnog troška u iznosu od 6.500,00 EUR-a, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tuženik sa zatraženim iznosom troškova postupka preko dosuđenog u točci II. izreke.“

2. Protiv dijela presude, kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu parničnih troškova (točka I. i II. izreke), te je obvezan naknaditi troškove parnice tuženiku, tužitelj je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23– dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovane.

5. Drugostupanjski je sud ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 365. ZPP te je, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona, a sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, utvrdio da navedene povrede nisu počinjene, kao niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se ukazuje u žalbi tužitelja, a kako će biti nastavno obrazloženo.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom tužitelj traži naknadu štete za pretrpljenu povredu prava osobnosti uslijed ozljede koju je dana **.**.2013. pretrpio na način da je u stanu LI na adresi u [adresa], pao preko sušila za robu i taburea na pod, te prilikom pada zadobio tešku ozljedu u vidu višestrukog puknuća desne potkoljenice tj. desnog gležnja uz luksaciju talokruralnog zgloba.

7. Sporna je i u ovoj žalbenoj fazi odgovornost za štetni događaj.

8. Sud je ocijenio iskaze stranaka i svjedoka, te je prihvatio kao istinit iskaz svjedokinje LI, kao životan i logičan, posebno imajući na umu da je ista uz stranke bila jedina prisutna događaju od **.**.2013., dok osnovano ne prihvaća iskaz svjedoka GI, koji saznanja ima iz pričanja tužitelja te je njegov iskaz općenit (da je došao kod neke cure i našao se s drugim čovjekom kojom prilikom su se i potukli) i iz istog se ne može izvesti zaključak o odgovornosti za štetni događaj.

9. Iz iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je zbog neugode pred susjedima uzrokovane vikom i lupanjem po vratima od strane tužitelja, svojeg bivšeg dečka, istoga pustila u stan u kojem se nalazila sa tuženikom. Da je tužitelj bio vidno pijan i agresivan, teturao je i na prijedlog tuženika da sjedne to i učinio i tako je na miru sjedio jedno pola minute, a onda iz čistog mira se ustao i nju udario. Nakon toga krenuo je i na tuženika koji se samo digao, a kako se radilo o zimskom vremenu u dnevnom boravku je bilo namještaja, tabure, stol, a sušila se i roba i on se tu izvrnuo i izvrnuo je nogu.

10. Iz iskaza tuženika koji je gotovo u potpunosti suglasan sa iskazom svjedokinje LI proizlazi da je tužitelj lupao po vratima, da je rekao LI da ne otvara vrata, međutim ona je u konačnici otvorila vrata i tužitelj je direktno natrčao na njega jer je bio ustao s kauča. Da su sjeli na kauč da popričaju, a tužitelj je tom zgodom bio pijan kao "zemlja". Da su popričali minutu, dvije i tada se tužitelj ustao i njoj opalio šamar i tada se ustao i krenuo ga tjerati van, da se tužitelj kretao unazad, te je pao preko tog sušila za veš i tom prilikom mu je pukla noga.

11. Tužitelj u svome iskazu pokušava opravdati svoj dolazak k svjedokinji LI stvarima koje je ostavio u stanu prilikom iseljavanja, te potvrđuje da je dva puta malo jače lupio rukom po vratima obzirom se ista nije javljala na njegove pozive i zvonjavu i kada mu je otvorila vrata, da ga je tuženik prvi put napao i srušio na pod, te je stajao nad njim. Da se tada ustao i otvorenim dlanom ruke nju udario po licu i tada je tuženik skočio na njega i njih dvojica su pali na pod, hrvali se i noga mu izvitoperila, pri čemu mu je nastao prijelom gležnja.

12. S obzirom na navedene dokaze, sud osnovano zaključuje da je tužitelj dana 14. travnja 2013. godine, u večernjim satima, u alkoholiziranom stanju došao u zgradu svjedokinje LI, svoje bivše djevojke te je šakama lupao po vratima njezina stana, ona ga je zbog nelagode pred susjedima uzrokovane vikom i lupanjem po vratima od stana u zgradi, pustila u stan u kojem se nalazila sa ovdje tuženikom, da je tužitelj na prijedlog tuženika sjeo na kauč, da bi se iznenada dignuo i fizički napao svjedokinju, te je tuženik ustao, u namjeri da spriječi daljnji nastavak napada tužitelja do kojeg nije došlo jer je isti bio u alkoholiziranom stanju, te je zbog alkoholiziranog stanja izgubio ravnotežu i pao unatraške, preko namještaja koji se nalazio u stanu, te na taj način zadobio predmetne ozlijede. S druge strane udarac otvorenim dlanom ruke po licu svjedokinje ne spori niti sam tužitelj s time da on navodi da ga po ulasku u stan tuženik prvi put napao i srušio na pod, da se tada ustao i otvorenim dlanom ruke nju udario po licu i tada je tuženik skočio na njega i njih dvojica su pali na pod, hrvali se i noga mu izvitoperila, pri čemu mu je nastao prijelom gležnja.

13. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje ZOO) propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

14. Vještak sudske medicine prof. dr. Cuculić navodi u svome nalazu i mišljenju da je do nastanka ozlijede tužitelja došlo uslijed naguravanja preko taburea zbog gubitka ravnoteže, odnosno da je predmetna ozljeda u uzročno posljedičnoj vezi s okolnostima navedenim u tužbi i iskazu tužitelja. Međutim, na ročištu od 27. kolovoza 2024. godine vještak navodi da nije raspolagao podatkom da bi tužitelj bio alkoholiziran, ali da je uslijed alkoholiziranosti tužitelj mogao izgubiti ravnotežu i zadobiti takvu ozljedu, te da je i najmanja sila dostatna za takav pad i nastanak ozlijede, a pogotovo pod utjecajem alkohola. Vještak zaključuje da je dinamika nastanka ozlijede takva da je tužitelj izgubio ravnotežu, te da su gubitak ravnoteže i izvrtanje stopala uzrok nastanka predmetne ozlijede, međutim, da nije jasno uslijed čega je došlo do gubitka ravnoteže.

15. Sud zaključuje da do fizičkog kontakata tuženika i tužitelja, a nakon nasrtaja tužitelja na svjedokinju LI nije bilo, da je tuženik doista krenuo prema tužitelju, a koji je uslijed alkoholiziranosti krečući se unatraške zapeo za namještaj i zadobio navedenu ozljedu. Međutim, kada bi se uzelo i da je tuženik nakon je tužitelj fizički nasrnuo na svjedokinju LI, istoga uhvatio za ruke i odgurnuo ga, a kako se to navodi u tužbi, po mišljenju prvostupanjskog suda tuženik bi postupao u nužnoj obrani.

16. Članak 1052. stavak 1. ZOO-a određuje da tko u nužnoj obrani prouzroči štetu napadaču, nije dužan naknaditi je, osim u slučaju prekoračenja nužne obrane. Definicija nužne obrane dana je u odredbi Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/2011, 144/2012; dalje: KZ/11.), koji u članku 21. stavku 2. propisuje: „(1) Isključena je protupravnost djela počinjenog u nužnoj obrani.” „(2) Nužna je ona obrana koja je prijeko potrebna da se od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad. Dakle, da bi postojala nužna obrana, moraju se ispuniti određene pretpostavke u odnosu na napad, obranu i obrambenu volju. Napad mora potjecati od čovjeka, mora biti protupravan, istodoban ili izravno predstojeći odnosno da napad traje sve dok napadač nije konačno odustao ili promašio ili dok nije nastupila povreda. Obrana pak mora biti prijeko potrebna za odbijanje napada, a prosuđuje se kako bi postupio svaki razuman čovjek u položaju napadnutoga u trenutku nastanka radnje, te napadnuti mora izabrati, u granicama mogućnosti, onaj način obrane koji je najblaži za napadača. Kod napadnutoga mora postojati obrambena volja, tj. napadnuti mora ići za tim da od sebe ili drugoga otkloni istodobni i protupravni napad. Dakle, čak i kada bi se uzeo kao istinit navod tužitelja da ga je tuženik uhvatio za ruke i odgurnuo ga, a usred čega je tužitelj pao preko sušila za robu i taburea na pod, te prilikom pada zadobio tešku ozljedu, tuženik bi po mišljenju ovoga suda postupao u nužnoj obrani, s obrambenom voljom, nakon iznenadnog napada tužitelja na svjedokinju i to na način da brani svjedokinju i sebe, od istodobnog protupravnog napada tužitelja. Ovo se po mišljenju suda odnosi i na situaciju koju u svome iskazu spominje tužitelj da je tuženik nakon što je on udario svjedokinju LI po licu, skočio na njega i njih dvojica su pali na pod i hrvali se. Isto tako sud je mišljenja da tuženik ni na koji način nije prekoračio granice nužne obrane, već je tužiteljeva ozljeda posljedica gubitka ravnoteže uslijed alkoholiziranosti, te pada preko namještaja.

17. Tužitelj u žalbi preocjenjuje provedene dokaze, na koji način ne može osnovano pobijati zaključak suda o činjeničnom stanju, koji je utemeljen na pravilnoj ocjeni dokaza, provedenoj u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, o čemu su dani i valjani razlozi.

18. Sud naime jasno zaključuje da do fizičkog kontakta stranaka nije niti došlo, jer je tužitelj uslijed alkoholiziranosti pao na pod preko sušila za rublje i taburea, ali da je do istog i došlo, ne bi postojala odgovornost tuženika jer bi, da se štetni događaj odvijao dinamikom koju opisuje tužitelj, postupanje tuženika bilo opravdano nužnom obranom, a kako je prethodno obrazloženo.

19. Neosnovano tužitelj pri tom prigovara da je tuženik prekoračio nužnu obranu, jer da je svojim ustajanjem s kauča natjerao tužitelja na kretanje unazad u sobi prepunoj stvari koje priječe kretanje, znajući da je u pijanom stanju, te time pristao na nastup štetne posljedice – ozljeđivanje tužitelja. Alkoholiziranost tužitelja može značiti samo njegov pristanak na nastup štetnih posljedica, a ne i drugih osoba, koje su se ovlaštene braniti od njegovih nasrtaja (tužitelj niti ne spori da je lupao po vratima stana svjedokinje LI i udario je po licu, a tuženik nije bio dužan čekati da vidi hoće li tužitelj ponoviti svoj napad da bi ga pokušao udaljiti i spriječiti daljnje nasilje).

20. Radi toga je materijalno pravo citiranih odredaba ZOO pravilno primijenjeno, kada je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan jer tuženik nije kriv za štetu nastalu tužitelju.

21. Odluka o troškovima tužitelja pravilno je donesena, na temelju čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, pri čemu je sud vodio računa o uspjehu stranaka u sporu, ali i o tome koji su troškovi bili nužni za dokazivanje osnove tužbenog zahtjeva.

22. Na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 17. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Vlasta Mrzljak