Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-129/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju po punomoći zastupa Ana-Maria Hellegher, odvjetnica u Zagrebu, Krajiška 25/I, protiv tuženika Eos Matrix d.o.o., OIB: 76674680107, Zagreb, Horvatova 82, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5657/22-35 od 20. travnja 2023., u sjednici održanoj dana 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5657/22-35 od 20. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstva po računima tužiteljice temeljem ovršne isprave – zadužnice ovjerene po javnom bilježniku Janku Žitko u Zagrebu od 9. ožujka 2007. pod brojem OV-2552/2007, ukidanja svih provedenih radnji i obustave ovrhe temeljem navedene ovršne isprave, te da se naloži Financijskoj agenciji obustaviti pljenidbu i prijenos novčanih sredstava s računa tužiteljice temeljem predmetne ovršne isprave i nadoknaditi joj parnični trošak.

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade troškova postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Iako tužiteljica prvostupanjsku presudu pobija i zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, u žalbi određeno niti sadržajno ne ukazuje koja bi od bitnih povreda odredaba parničnog postupka bila ostvarena, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je žalba tužiteljice podnesena iz tog žalbenog razloga neosnovana.

6. Nije u pravu tužiteljica ni kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe – pljenidbe i prijenosa novčanih sredstva temeljem zahtjeva tuženika- ovrhovoditelja od 15. siječnja 2019. za izravnu naplatu po računima tužiteljice-ovršenice na temelju zadužnice ovjerovljene po javnom bilježniku Janku Žitku 9. ožujka 2007., na koji postupak je tužiteljica upućena zaključkom prvostupanjskog suda broj: Ovr-769/19-5 od 18. ožujka 2019. prema čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 – dalje: OZ), zbog zastare kao žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ.

8. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o predmetu spora, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je sklopljen Ugovor o nenamjenskom kreditu 45390/07 9. ožujka 2007. između Societe generale-Splitska banka d.d., Split kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita temeljem kojeg je tužiteljici odobren kredit od 70.000,00 kn, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 8,80% godišnje, na rok otplate od 84 mjeseca, od čega 83 jednaka mjesečna anuiteta od 1.123,50 kn i jednog preostalog anuiteta od 1.123,55 kn, s tim što prvi anuitet dospijeva 10. travnja 2007. a zadnji 10. ožujka 2014., a kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita tužiteljica je izdala zadužnicu ovjerovljenu kod javnog bilježnika 9. ožujka 2007.,

- da tužiteljica nije podmirivala obveze po ugovoru o kreditu zbog čega je kreditor, bez otkaza ugovora, 4. srpnja 2011. aktivirao predmetnu zadužnicu podnošenjem zahtjeva Financijskoj agenciji za zapljenu računa po Izjavi o zapljeni plaće i računa, pljenidbom i prijenosom novčanih sredstva ovršenice-tužiteljice na račun ovrhovoditelja, učinivši dospjelom zadužnicu dana 1. srpnja 2011. za iznos glavnice neotplaćenog kredita u dijelu od 23.666,57 kn i kamata od 20.506,97 kn, odnosno ukupno u iznosu 44.173,54 kn, uz zahtjev za obračunavanje daljnjih zateznih kamata na navedenu glavnicu od dana podnošenja zahtjeva do plateža,

- da je sklopljen Ugovor o cesiji 11. ožujka 2015. između kreditora po predmetnom ugovoru kao cedenta i tuženika kao cesionara, kojim kreditor prenosi na tuženika tražbinu i sva prava u odnosu na dospjela, a neplaćena dugovanja iz ugovora o kreditu, kao i predmetnu zadužnicu broj OV-2551/2007 od 9. ožujka 2007.,

- da je prema tom ugovoru Financijska agencija izvršila promjenu ovrhovoditelja s prethodnog vjerovnika na ovdje tuženika u postupku ovrhe po zahtjevu od 4. srpnja 2011., slijedom čega da je tuženik aktivno legitimiran za vođenje postupka, što je ujedno i neodlučno jer tužiteljica nije upućena u ovu parnicu i iz tog žalbenog razloga već samo zbog nastupanja zastare, slijedom čega utvrđuje da tužiteljica nije ovlaštena isticati prigovor nedostatka aktivne legitimacije za vođenje postupka ovrhe,

- da je raniji postupak izravne naplate trajao do 4. kolovoza 2018. kada je obustavljen zbog nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje temeljem odredbe čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine broj 68/18, 2/20, 46/20, 47/20 –dalje: ZPONS) odnosno zbog nedostatka novčanih sredstava na računima tužiteljice zbog čega osnova nije izvršavana, kao razloga koji leže isključivo na tužiteljici i na koje tuženik nije imao nikakvog utjecaja, a da predmetna tražbina nije namirena niti je zadužnica povučena.

9. Na temelju tako utvrđenog, prvostupanjski sud zaključuje da je za vrijeme trajanja ovršnog postupka od 4. srpnja 2014. do 4. kolovoza 2018. došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) a novi zastarni rok počeo je teći ispočetka od prvog idućeg dana odnosno 5. kolovoza 2018. kao i da se pri tome primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema čl. 225. ZOO, jer je riječ o ovjerovljenoj a ne potvrđenoj zadužnici koja bi imala svojstvo javnobilježničkog akta, a koji zastarni rok nije istekao imajući u vidu početak tijeka zastare od 5. kolovoza 2018. i podnošenje predmetnog prijedloga od 14. siječnja 2019., temeljem čega izvodi daljnji zaključak da nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ zbog kojeg je tužiteljica upućena u parnicu, nastavno čemu ocjenjuje neosnovanost zahtjeva.

10. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja i pravilno izvedenih zaključaka na kojima je utemeljio ocjenu o neosnovanosti zahtjeva, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo odbijajući kao neosnovan zahtjev za proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstva, zbog toga što nije nastupila zastara tražbine upisane u zadužnici, slijedom čega je pravilno zaključio kako tužiteljici ne pripada pravo na predmetnu pravnu zaštitu u postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima ovršenice-tužiteljice u smislu čl. 210. st. 1. OZ. 11. Neutemeljeno tužiteljica ističe žalbene prigovore – ustrajući u tvrdnji da ovrhovoditelj nema aktivnu legitimaciju za vođenje navedenog postupka i da je tek pred zaključenjem glavne rasprave dostavio ugovor o cesiji, da je tužiteljica prestala plaćati kredit još 2008. zbog čega je prednik tuženika već tada mogao otkazati kredit a ne čekati tri godine podnijevši zadužnicu na naplatu kako bi prekinuo prijeteću zastaru, da je banka bila ovlaštena realizirati instrumente osiguranja tek nakon proglašenja cijelog kredita dospjelim, ističući i da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je nakon prekida zastare zastara počela teći iznova.

12. Suprotno navedenim prigovorima, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neodlučnim prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer bi se time radilo o žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ u odnosu na koji tužiteljica nije upućena u ovaj parnični postupak, pa taj razlog ne predstavlja činjeničnu osnovu tužbe kako to i proizlazi iz iste, slijedom čega se ne može s uspjehom isticati u ovom postupku. Pored toga, protivno navodima žaliteljice, zadužnica prema odredbi čl. 183. st. 7. OZ/96 koji je bio na snazi u vrijeme njezina izdavanja imala je učinak rješenja o ovrsi, pa kako je prema popisu po zadužnici evidentirana tražbina prednika tuženika od 49.868,76 kn na dan 1. srpnja 2011. po osnovi dijela do tada dospjelog a neplaćenog duga tužiteljice po ugovoru o kreditu koji je trajao do 10. ožujka 2014., time je prednik tuženika mogao radi prisilne naplate tog iznosa tražbine zahtijevati ovrhu po osnovi zadužnice, neovisno od toga što ugovor u to vrijeme nije otkazao i učinio dospjelim cjelokupnu tražbinu po ugovoru o kreditu, već smo njezin dio.

13. Jednako tako, protivno navodima žaliteljice, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je pokretanjem ovršnog postupka od 4. srpnja 2011. došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO koji je trajao sve do 4. kolovoza 2018., te da je pravilno petogodišnji zastarni rok počeo iznova teći 5. kolovoza 2018. bez računanja do tada proteklog vremena, slijedom čega, od tada pa do 15. siječnja 2019. kada je podnesen zahtjev za izravnu naplatu, nije protekao navedeni zakonski rok u kojem se osnovano mogla zahtijevati prisilna naplata iste tražbine i po istoj osnovi, sukladno odredbi čl. 245. st. 1. ZOO koja propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

14. Zbog naprijed navedenog, budući da nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužiteljice valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

U Šibeniku 17. lipnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić