Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-349/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Eos Matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB: 76674680107, kojeg zastupa punomoćnica Sonja Šoštar, odvjetnica u Samoboru, protiv tuženika ŽA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Povrv-4451/2018-29 od 26. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Povrv-4451/2018-29 od 26. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ljubice Jožinec u Samoboru broj Ovrv-2708/2018 od 28. svibnja 2018. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 5.425,15 EUR sa zateznom kamatom tekućom na iznos od 3.234,72 EUR od 21. svibnja 2018. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku u istom roku isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.204,98 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik, zbog, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, dalje: ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 70/19), s prijedlogom da se pobijana presuda „stavi van snage“.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet postupka koji je započeo prijedlogom tužitelja za ovrhu od 28. svibnja 2018., a nastavljen kao parnični postupak povodom prigovora tuženika na rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ljubice Jožinec u Samoboru broj Ovrv-2708/18 od 28. svibnja 2018., zahtjev je tužitelja za isplatu iznosa od 5.425,15 EUR sa tamo navedenom zateznom kamatom po osnovi duga tuženika po tekućem računu kojega je imao otvorenog kod Karlovačke banke d.d. na temelju Ugovora o otvaranju i vođenju tekućeg računa sklopljenog 28. prosinca 2007., a koje dugovanje je tužitelj od Karlovačke banke d.d. otkupio temeljem Ugovora o cesiji od 4. veljače 2015. i Dodatka I. Ugovoru o cesiji od 18. lipnja 2015.

6. Osnovanost tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud utemeljio je na sljedećim činjenicama:

-da je tuženik s Karlovačkom bankom d.d. dana 28. prosinca 2007. sklopio Ugovor o otvaranju i vođenju tekućeg računa,

-da je tuženik s istom bankom dana 23. siječnja 2008. sklopio Ugovor o korištenju MBCARD kartice na bankomatu i EFTPOS terminalima, sukladno članku 1. i 2. Ugovora,

-da je Ugovorom o cesiji, ovjerenom 4. veljače 2015., sklopljenom između Karlovačke banke d.d. kao cedenta i ovdje tužitelja kao cesionara, cedent prenio na cesionara sva dospjela, a nenaplaćena potraživanja koja ima prema svojim dužnicima, te da su iste stranke 18. lipnja 2015. sklopile i Dodatak I. Ugovoru o cesiji u prilogu kojeg se nalazi popis dužnika, među kojima i ovdje tuženik,

-da je tužitelj obavijestio tuženika da je navedenim Ugovorom o cesiji postao vlasnikom potraživanja koje se odnosi na nepodmireno dugovanje prema Karlovačkoj banci d.d., a koje na dan 31. siječnja 2015. iznosi 34.917,00 kn na koje se obračunava zatezna kamata,

-da iz uvida u Zahtjev o prekoračenjima tekućeg računa od 24. travnja 2008. proizlazi da se tuženiku kao korisniku tekućeg računa dodatno dozvoljava prekoračenje, time da se limit definira odobrenjem, koji kao interni dokument banke nije potpisan po tuženiku, međutim, da su potpisane Izmjene dodatnog dozvoljenog prekoračenja od 12. svibnja 2009., 18. studenog 2009., 7. svibnja 2010., 4. studenog 2010., 7. lipnja 2011. i 14. rujna 2011., ovaj potonji do iznosa od 30.000,00 kn sa trenutnim stanjem tekućeg računa od -28.574,69 kn

-da je Karlovačka banka d.d. otkazom Ugovora o tekućem računu od 14. veljače 2012. otkazala tuženiku Ugovor po tekućem računu sa ukupnim dugom od 30.132,32 kn od čega nedozvoljeno prekoračenje 28.574,69 kn, neplaćene kamate 1.390,63 kn, te nenaplaćene naknade 167,00 kn,

-da je uvidom u izvadak iz otvorenih stavki tužitelja od 24. svibnja 2018. utvrđeno da ukupno dugovanje tuženika na navedeni dan iznosi 40.875,82 kn, od čega na ime glavnice 24.371,98 kn, na ime redovne kamate 9.594,12 kn, na ime otkupljenih naknada i troškova 213,73 kn i na ime zatezne kamate obračunate do 20. svibnja 2018. iznos od 6.695,99 kn, koji izvadak predstavlja vjerodostojnu ispravu sadržaj koje tuženik nije posebno osporio.

7. Imajući u vidu utvrđene činjenice, a rukovodeći se člankom 9., 80. i 342. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO), prvostupanjski sud primjenom članka 451. stavak 3. ZPP održava u cijelosti na snazi predmetni platni nalog.

8. Iznesenim žalbenim navodima tuženik ne obrazlaže ni jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pa je ovaj drugostupanjski sud, na temelju članka 365. stavka 2. ZPP, ispitao pobijanu presudu u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti i utvrdio da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. U odnosu na žalbene navode da je tužitelj u podnesku od 10. lipnja 2019. naveo da tuženik ima potpisan ugovor od 28. prosinca 2007. s Raiffeisenbank Austria d.d., te da mu nije jasno zašto tužitelj iznosi neistinite podatke i nakon ročišta na kojem je izjavio da je to Karlovačka banka d.d., a ne Raiffeisenbank Austria d.d. te da to nisu slučajne greške već namjerne zbog kojih bi trebalo odbaciti tužbu, navesti je da iz spisa predmeta kao i razloga pobijane presude proizlazi da je tužitelj ispravio pogrešan navod u vezi imena banke s kojom je tuženik imao sklopljen Ugovor o tekućem računu, a on pak Ugovor o cesiji, dakle, ispravio je navod na način da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen, pa navedeno nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

10. Tuženik u žalbi neosnovano ponavlja svoje tvrdnje da ne postoji ugovor o dopuštenom prekoračenju kao i da ga nije mogao ni dobiti po 9.2. Općih uvjeta kreditnog poslovanja, jer je pravilno sud prvog stupnja takvu tvrdnju ocijenio neosnovanom s obzirom da su Opći uvjeti na koje se tuženik pozvao doneseni 2011., a u primjeni su od 15. rujna 2011., dok je Ugovor o tekućem računu sklopljen 28. prosinca 2007., pri čemu tuženik tijekom postupka nije tvrdio niti dokazivao da bi mu banka u konkretnom slučaju odobrila kredit u obliku prekoračenja po tekućem računu koji bi onda bio odobren temeljem posebnog ugovora i koji bi bio sastavni dio Ugovora o tekućem računu.

10.1. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da kraj nespornog zasnivanja ugovornog odnosa tuženika sa Karlovačkom bankom d.d. o vođenju tekućeg računa, te kraj činjenice da je tuženik u razdoblju od 12. svibnja 2009. do 14. rujna 2011. podnosio toj banci kao predniku tužitelja zahtjeve za odobrenje dozvoljenog prekoračenja po korištenom tekućem računu, vlastoručno potpisane po tuženiku, te kako se tuženik nije pridržavao odredbi Ugovora o otvaranju i vođenju tekućeg računa te odredbi Ugovor o korištenju MBCARD kartice na bankomatu i EFTPOS terminalima zbog čega je i nastalo utuženo potraživanje – dug po tekućem računu koji je Karlovačka banka d.d. otkazala 14. veljače 2012., te Ugovorom o cesiji prenijela to potraživanje na tužitelja, to da je tuženik u obvezi istom podmiriti dug u utuženom iznosu.

10.2. Slijedom navedenog, tj. činjenice da je tuženik u razdoblju od svibnja 2009. do 14. rujna 2011. predniku tužitelja podnio ukupno 6 vlastoručno potpisanih zahtjeva za Izmjene dodatnog dozvoljenog prekoračenja, što tuženik ni ne osporava, to se ukazuje neosnovanim njegov prigovor kako nije potpisao zahtjev o prekoračenju tekućeg računa, kojim zapravo bezuspješno pokušava osporiti činjenicu da mu je odobreno i da je koristio prekoračenje po tekućem računu.

11. Glede žalbenog navoda tuženika da nema nikakvih dugovanja po tekućem računu i da ne zna odakle se stvaraju troškovi za koje ga se tereti, navesti je da je na temelju dokumentacije koja je dostavljena prije pripremnog ročišta prvostupanjski sud mogao zaključiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine, osobito uzimajući u obzir činjenicu da tuženik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a niti u podnesku od 30. lipnja 2020. (list 69-70 spisa) nije naveo niti jedan konkretan razlog koji bi doveo u sumnju osnovu i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te za tamo navedene tvrdnje nije predložio nikakve dokaze, niti je prigovarao visini obračuna iz izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja.

11.1. Izvadak iz poslovnih knjiga je vjerodostojna isprava, pa iako vjerodostojna isprava nema pretpostavljenu dokaznu snagu (čl. 230. st. 1. ZPP), imajući u vidu da tijekom prvostupanjskog postupka tuženik nije prigovarao visini obračuna iz izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja, to ovaj sud pravilnim prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda o visini duga tuženika po tekućem računu pri čemu se ističe da drugostupanjski sud sukladno članku 365. stavku 2. ZPP ne pazi na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja po službenoj dužnosti.

12. Što se pak tiče pozivanja tuženika na obvezu čuvanja bankarske tajne istaći je da prema članku 157. stavak 3. točka 2. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20, 151/22, 145/24) obveza kreditne institucije da čuva bankovnu tajnu se ne odnosi na slučaj ako to omogućuje ostvarenje interesa kreditne institucije za prodaju potraživanja klijenta, o čemu je ovdje riječ.

13. Kako iz navedenih razloga nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava budući da je tuženik sukladno Ugovoru o tekućem računu obvezan tužitelju vratiti iskorišteni iznos sredstva u okviru dozvoljenog, a potom i nedozvoljenog prekoračenja kao i kamatu na taj iznos (točka III. i V. Ugovora o tekućem računu).

14. Pravilna je i na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP utemeljena odluka o troškovima parničnog postupka iz točke II. izreke presude, a pravilnost koje tuženik dovodi u pitanje neosnovanim osporavanjem odluke o glavnoj stvari.

15. Zbog navedenih razloga žalba tuženika odbijena je kao neosnovana i potvrđena je pobijana prvostupanjska presuda primjenom članka 368. stavka 1. ZPP.

U Šibeniku, 17. lipnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić