REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-257/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Andreja Srednoselec Pintarić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zlataru, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-969/2022-2 od 14. listopada 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku poslovni broj Pr-51/2020-15 od 12. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužene Republike Hrvatske se prihvaća, preinačava se presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-969/2022-2 od 14. listopada 2022. i sudi:

Odbija se žalba tužitelja EZ i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku, poslovni broj Pr-51/2020-15 od 12. kolovoza 2022.

II. Nalaže se tužitelju EZ naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj trošak postupka povodom revizije u visini 597,26 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja EZ koji glasi: "Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru, da tužitelju VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 16.200,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom i to:

-na iznos od 750,00 kuna od dana 20.03.2015.godine,

-na iznos od 600,00 kuna od dana 20.04.2015.godine,

-na iznos od 600,00 kuna od dana 20.05.2015.godine,

-na iznos od 900,00 kuna od dana 20.06.2015.godine,

-na iznos od 600,00 kuna od dana 20.07.2015.godine,

pa do 31.07.2015. godine prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO (izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz NN 78/15) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

-na iznos od 1.200,00 kuna od dana 20.08.2015.godine,

-na iznos od 900,00 kuna od dana 20.09.2015.godine,

-na iznos od 1.050,00 kuna od dana 20.10.2015.godine,

-na iznos od 1.050,00 kuna od dana 20.01.2016.godine,

-na iznos od 1.500,00 kuna od dana 20.02.2016.godine,

-na iznos od 900,00 kuna od dana 20.03.2016.godine,

-na iznos od 900,00 kuna od dana 20.04.2016.godine,

-na iznos od 1.050,00 kuna od dana 20.05.2016.godine,

-na iznos od 1.200,00 kuna od dana 20.06.2016.godine,

-na iznos od 900,00 kuna od dana 20.07.2016.godine,

-na iznos od 1.200,00 kuna od dana 20.08.2016.godine,

-na iznos od 450,00 kuna od dana 20.09.2016.godine,

-na iznos od 450,00 kuna od dana 20.10.2016.godine

do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO (izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz NN 78/15) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO (izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz NN 78/15) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kuna, sve u roku 15 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„Prihvaća se žalba tužitelja i preinačava se presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj Pr-51/2020-18 od 12. kolovoza 2022., i sudi:

1. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Zlataru, da tužitelju VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 16.200,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom i to:

-na iznos od 750,00 kuna od dana 20.03.2015.godine,

-na iznos od 600,00 kuna od dana 20.04.2015.godine,

-na iznos od 600,00 kuna od dana 20.05.2015.godine,

-na iznos od 900,00 kuna od dana 20.06.2015.godine,

-na iznos od 600,00 kuna od dana 20.07.2015.godine,

pa do 31.07.2015. godine prema čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO (izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz NN 78/15) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

-na iznos od 1.200,00 kuna od dana 20.08.2015.godine,

-na iznos od 900,00 kuna od dana 20.09.2015.godine,

-na iznos od 1.050,00 kuna od dana 20.10.2015.godine,

-na iznos od 1.050,00 kuna od dana 20.01.2016.godine,

-na iznos od 1.500,00 kuna od dana 20.02.2016.godine,

-na iznos od 900,00 kuna od dana 20.03.2016.godine,

-na iznos od 900,00 kuna od dana 20.04.2016.godine,

-na iznos od 1.050,00 kuna od dana 20.05.2016.godine,

-na iznos od 1.200,00 kuna od dana 20.06.2016.godine,

-na iznos od 900,00 kuna od dana 20.07.2016.godine,

-na iznos od 1.200,00 kuna od dana 20.08.2016.godine,

-na iznos od 450,00 kuna od dana 20.09.2016.godine,

-na iznos od 450,00 kuna od dana 20.10.2016.godine

do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO (izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz NN 78/15) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 5.937,50 kn zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO (izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz NN 78/15) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-590/2023-2 od 4. travnja 2024. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog sljedećih pravnih pitanja:

"1.) Smatra li se svakodnevno i redovno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbama o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove obavljaju policijski službenici Republike Hrvatske u „zonama“ koje su, iako geografski smještene na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa, a što im je i u opisu posla, radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56 KU/13 odnosno članka 50 KU/17?

2.) Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. godine, a tumačenje se odnosi na specifične okolnosti vezane za granični prijelaz Dobova u Republici Sloveniji (policijski službenici koji su izvanredno upućeni na rad u Dobovu, koji granični prijelaz nije ustrojen prema Uredbi o graničnim prijelazima, te se radi o željezničkom graničnom prijelazu i policijski službenici svoj posao obavljaju u vlaku tijekom vožnje vlaka, i ulaze do 3 km u područje druge države), primjenjivati i prilikom donošenja odluke o ostvarivanju prava na terenski dodatak policijskih službenika koji rade na cestovnim graničnim prijelazima ustrojenim prema Uredbi o graničnim prijelazima?

3.) Ima li pravnih osnova da se obavljanje poslova na zajedničkim graničnim prijelazima koji su oformljeni na području Republike Slovenije temeljem Sporazuma između Vlade RH i Vlade Slovenije, a koji Sporazum je potvrđen Zakonom o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu (Narodne novine Međunarodni dio br. 2/2004) smatra radom na državnom teritoriju druge države ili se rad na takvim zajedničkim lokacijama – graničnim prijelazima ima smatrati radom na području Republike Hrvatske?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude, tužena je podnijela reviziju, pozivom na čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena.

5. Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi članka 391. stavka 3. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Krapinsko zagorske, Policijske postaje Klanjec, za isplatu dodatka za rad na terenu zbog obavljanja policijskih poslova granične kontrole na graničnom prijelazu [adresa] i [adresa], a činjenična utvrđenja od kojih su nižestupanjski sudovi pošli su:

- da iz rješenja Ministarstva unutarnjih poslova o rasporedu tužitelja na radno mjestu policijski službenik za graničnu kontrolu od 1. kolovoza 2012. proizlazi da je isti raspoređen u MUP-u PU Krapinsko-zagorsku PP Klanjec,

- da je od 15. veljače 2015. do lipnja 2017. posebnim rasporedom upućen obavljati poslove radnog mjesta policijskog službenika za graničnu kontrolu na stalnim graničnim prijelazima koji se nalaze unutar teritorija Republike Slovenije i to: [adresa] i [adresa],

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike dana 22. svibnja 2014. dala tumačenje broj 7/55 u svezi članka 56. KU prema kojemu službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati u koje vrijeme se ubraja vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isplaćuju,

- da tužitelju nije od strane poslodavca isplaćena dnevnica, da su isplaćeni troškovi puta,

- da je visina tužbenog zahtjeva određena prema dopisu RH MUP-a uz priloženu evidenciju poslodavca,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi, kao i tužitelja saslušanog kao stranka u ovom postupku, da, imajući u vidu sadržaj odredbe iz članka 50. KU i članka 56. KU koje su odredbe istovjetnog sadržaja i bile su na pravnoj snazi za vrijeme utuženog razdoblja, proizlazi kako je tužitelj obavljao poslove izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen, dakle nisu obavljali rad na području nekog drugog hrvatskog grada ili općine, već u inozemstvu na području teritorija Republike Slovenije,

- da iz iskaza, kako tužitelja, tako i svjedoka, proizlazi da postoji specifično ograničenje tijekom svakodnevnog rada tužitelja, odnosno nemogućnost samostalnog kretanja na području druge države, gdje je tužitelj upućen na rad, kao i objektivna nemogućnost da za vrijeme pauze prijelaze na teritorij Republike Hrvatske, a ovo iz razloga što tužiteljima kao policijskim službenicima nije organiziran ni dostupan prijevoz na teritoriju Republike Hrvatske osim ako to zatraže, a kako su u konkretnom slučaju na graničnom prijelazu radila samo dva službenika, takva situacija nikada nije dogodila,

- da je tužitelj zbog niza okolnosti, najprije zbog nedovoljnog broja policijskih službenika na graničnom prijelazu uz kontinuirano značajan protek vozila i osoba na tom graničnom prijelazu, gotovo da ne koristi dnevni odmor od jednog sata, na što ima pravo u slučaju da je radio u smjeni od 12 sati, i da na svom radnom mjestu konzumira dnevni obrok u vrlo kratkom vremenu,

- da je na strani svakodnevnog radnog okružja tužitelja utvrđeno specifično ograničenje, odnosno nemogućnost samostalnog kretanja na području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristili mogućnost u svezi vremenske pauze – dnevnog odmora, nedvojbeno proizlazi da njihov rad ima karakter terenskog rada,

- da je tužitelj podnio tuženoj zahtjev za mirno rješenje spora u smislu odredbe članka 186.a ZPP te potom i predmetnu tužbu nakon što je tuženik njegov zahtjev odbio.

9. Prvostupanjski je sud ocijenio da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove radnog mjesta na koje je raspoređen rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova od veljače 2015. i to policijskog službenika za graničnu kontrolu, unutar iste ustrojstvene jedinice Policijske uprave Krapinsko-zagorske, Policijske postaje Klanjec, neovisno o tome što se spomenuti granični prijelazi nalaze nekoliko desetaka metara od granične crte u teritoriju Republike Slovenije, jer se radi o mjestima zajedničke granične kontrole koja su ustanovljena Sporazumom i Dogovorom Vlade Republike Hrvatske i Republike Slovenije i na kojima policijski službenici Republike Hrvatske obavljaju poslove i radnje iz područja nadzora granice i druge poslove međunarodne policijske suradnje pod uvjetima određenima međunarodnim ugovorom. Navodi da, iako je nesporno tužitelj u utuženom razdoblju radio na različitim graničnim prijelazima, odnosno na različitim mjestima rada, radio je unutar iste ustrojstvene jedinice, na području nadležnosti iste i to poslove radnog mjesta na koje je raspoređen prema Pravilniku o unutarnjem redu i aktu o unutarnjem ustrojstvu tog državnog tijela pa se stoga rad tužitelja u okviru spomenutih graničnih prijelaza ne može smatrati radom na terenu, već njegovim stalnim mjestom rada. Zato je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

9.1. No, sud je u pobijanoj odluci ocijenio da je u konkretnom predmetu za utuženo razdoblje mjerodavno tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od dana 20. svibnja 2014. i 22/56 od 11. studenog 2016. jer rad tužitelja na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Slovenije zahtjeva čitav niz priprema prije početka službe, radi opisanih ograničenja i faktične nemogućnosti korištenja pauze na području matične države. Ocijenio je da pravo na naknadu za rad na terenu u konkretnom slučaju uređeno tako da ne ovisi o stvarnim troškovima koje radnik ima ili nema, već mu to pripada uvijek kada su za to ispunjeni KU dogovoreni uvjeti u paušalnom iznosu a ne u iznosu dodatnih troškova. Utvrdio je da se navedeni granični prijelazi s Republikom Slovenijom nalaze na području Policijske uprave Krapinsko- zagorske, temeljem Uredbe Vlade Republike Hrvatske o graničnim prijelazima ("Narodne novine", broj 79/13), a da prema Uredbi o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova ("Narodne novine", broj 70/12, 140/13, 50/14, 32/15, 11/17, 5/18, 66/18 i 109/18) Policijska postaja Klanjec obavlja poslove, između ostalog, zaštite i prelaska državne granice i poslova suzbijanja nezakonitih migracija. Prema Uredbi o područjima, sjedištima,vrstama i kategorijama policijska uprava i policijskih postaja ("Narodne novine", broj 117/11, 50/14, 32/15, 11/17, 66/18 i 24/19) da je Policijska postaja Klanjec mješovita policijska postaja III kategorije sa sjedištem u [adresa], a obuhvaća Grad Klanjec i općine Kumrovec, Zagorska Sela, Tuhelj i Kraljevec na Sutli te je nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Republikom Slovenijom u dužini od 52,16 km tako da svi granični prijelazi iz tužbe pripadaju u nadležnost Policijske postaje Klanjec. Zaključuje da su granični prijelazi zapravo zajednička službena mjesta Republike Hrvatske i Republike Slovenije za obavljanje granične kontrole, utvrđena Sporazumom i Dogovorom Vlada navedene dvije države, a fizički se nalaze na teritoriju Republike Slovenije, s time da je udaljenost od granične crte do mjesta obavljanja granične kontrole na graničnom prijelazu [adresa] oko 45 m, [adresa] oko 35 m,[adresa] oko 75 m, E - [adresa] oko 30 m, V oko 60 m i JZ [adresa] oko 45 m, što je utvrđeno temeljem očitovanja Ministarstva unutarnjih poslova, Službe za imovinsko-pravne poslove od 25. ožujka 2019. Stoga da predmetni granični prijelazi locirani na teritoriju Republike Slovenije nisu u funkcionalnom smislu dio hrvatske policijske postaje.

9.2. Proizlazi iz svega navedenog (i djelomično citiranog iz obrazloženja pobijanje odluke) da je sud u pobijanoj odluci, u bitnom, shvaćanja da se pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva mjesto, odnosno područje u kojem službenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela. Stoga, da se rad tužitelja na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Slovenije ima smatrati radom na terenu (terenskim radom) zato što lokacija mjesta rada u Republici Sloveniji ne može predstavljati radno mjesto ni područje rada tužiteljice prema međudržavnom sporazumu budući da pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU.

9.3. Proizlazilo bi dalje da taj sud smatra da u ovom slučaju ne dolazi do primjene ni čl. 25. st. 3. i čl. 37. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice ("Narodne novine" , broj 83/13, 27/16, 114/22 i 151/22 - dalje: ZNDG), jer je tužitelj kao policijski službenik upućen na rad na teritorij druge države izvan stalnog mjesta rada u kojemu je zaposlen i izvan mjesta njezina stalnog boravka.

9.4. Sud je u pobijanoj odluci prihvatio i Tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora u vezi primjene odredbe članka 56. KU/13 broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016., koja su vrijedila u utuženom razdoblju, a prema kojima službenik koji je na temelju posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza Dobova u Republici Sloveniji ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna (KU/13), a kasnije od 170,00 kuna (KU/17) ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje se vrijeme ubraja i vrijeme putovanja.

10. Osnovano revident kroz dopuštena pitanja osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

11. Pogrešno je pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci da tužitelju pripada utuženi terenski dodatak zbog činjenice što mjesto rada obuhvaća i područje Republike Slovenije. To stoga, što tužitelj u obavljanju službe na radnom mjestu policijskog službenika za graničnu kontrolu, obavlja poslove postaje granične policije [adresa], koja obuhvaća i granične prijelaze [adresa], V i JZ [adresa], odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Slovenijom u zoni graničnog prijelaza u Hrvatskoj i u Sloveniji, a zbog čega tužitelj nije radio izvan stalnog radnog mjesta, u kojem je zaposlen. Tužiteljevo stalno radno mjesto uključuje i područje Republike Slovenije, u kojem je ovlašten obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu, a pri čemu se njegove službene radnje, obavljene u zoni Republike Slovenije kao susjedne države, smatraju kao da su obavljene u navedenoj postaji granične policije, sukladno (međudržavnom) Sporazumu.

12. Dakle, prema (međudržavnom) Sporazumu sastavni dio tužiteljevog radnog mjesta je njegov rad u zoni na području Republike Slovenije, koji rad nema obilježje rada izvan njegovog stalnog radnog mjesta.

13. U bitnom identično pravno stajalište izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-450/2023-2, Rev-1186/2022, Rev-17/2023, Rev-521/2023, Rev-623/2024-2 itd.

14. Osnovana je tvrdnja tuženice i da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su o osnovanosti zahtjeva odlučili i na temelju navedenog Tumačenja 7/55. Naime, ovo je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Zagrebačke i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza Dobova uz službeno ovlaštenje za rad na GP Dobova izdano na temelju članka 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Zagreb nema ustrojenog graničnog prijelaza Dobova na području Republike Slovenije i granični prijelaz Dobova ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.

15. U okolnostima konkretnog slučaja, tužitelj je redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređen na rad na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice u Policijskoj upravi i postaji gore navedenoj, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća i postupanje na području Republike Slovenije. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom članka 4. Sporazuma, a ne na temelju odredbe članka 9. Sporazuma kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Zagreb nema ustrojenog graničnog prijelaza Dobova na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama članaka 25. i 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine", broj 117/11, 50/14 i 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

16. Slijedom navedenog odgovor na prvo i treće postavljeno pravno pitanje glasi:

Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Republike Slovenije kao susjedne države, u skladu sa zakonom o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog radnog mjesta za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu dodatka na rad na terenu u smislu članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 153/13, 71/16 i 123/16), odnosno članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 112/17, 12/18, 2/19 i 119/19). To stoga, što nadležnost postaja granične policije obuhvaća i područje graničnih prijelaza koji su fizički smješteni na području Republike Slovenije sukladno Sporazumu te predstavljaju zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tih graničnih prijelaza i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na slovenskom državnom području.

17. Odgovor na drugo postavljeno pravno pitanje glasi:

Tumačenje zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu odredbe članka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljen posebnog rasporeda obnašati službu na području GP Dobova, uz službeno ovlaštenje za rad na GP Dobova, izdano na temelju odredbe članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijski službenika za zaštitu granice, koji su raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države.

18. Primjenjujući tako izraženo pravno shvaćanje na ovaj, konkretni slučaj, ovaj sud utvrđuje da je sud u pobijanoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, prihvaćajući žalbu tužitelja, preinačio prvostupanjsku presudu i prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, jer je pravilnom primjenom materijalnog prava, taj tužbeni zahtjev valjalo odbiti, kako je to i učinio prvostupanjski sud.

19. Zato je – a i uz daljnja utvrđenja da izreka prvostupanjske presude nije u suprotnosti sa navodima obrazloženja presude, niti sa izvedenim dokazima, da su razlozi prvostupanjske presude jasni i dostatni i da se ta presuda može ispitati, da tužitelj u žalbi zapravo i nije jasno i određeno konkretizirao u čemu bi se točno sastojala povreda odredba parničnog postupka eventualno učinjena pred prvostupanjskim sudom (nego da se žalba u svom sadržaju zapravo u svojoj biti iscrpljuje samo u osporavanju materijalnopravnog pristupa prvostupanjskog suda, koji je, kroz gore izražena pravna shvaćanja ocijenjen pravilnim), da činjenica ne/mogućnosti samostalnog kretanja, kao ni činjenica udaljenosti mjesta samog graničnog prijelaza od crte državne granice (i uvjeta na tom prijelazu) nema utjecaj na promjenu gore navedenog pravnog shvaćanja ovoga suda (što sve navedeno predstavlja tužiteljeve žalbene razloge) – valjalo, na temelju čl. 391. st. 7. ZPP, prihvatiti reviziju tužene i preinačiti pobijanu odluku (toč. I. izreke).

20. Tužena je u cijelosti uspjela u sporu pa joj je tužitelj dužan, po čl. 154. st. 1. ZPP naknaditi troškove postupka prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 37/22 – dalje: Tarifa).

20.1. Tužitelj u žabi nije određeno i argumentirano osporio način na koji je tuženoj prvostupanjski sud priznao trošak postupka, nego je samo predložio, s obzirom na žalbeni prijedlog za preinačenje prvostupanjske odluke, posljedično njemu priznati trošak postupka. No, za ocijeniti je da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi ZPP i Tarife tuženoj priznao trošak četiri parnične radnje (trošak sastava odgovora na tužbu i zastupanja na ročištima održanim 6. rujna 2021., 18. svibnja 2022. i 28. lipnja 2022.) i radnju sastavljanja odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora, u iznosima od po 1.000,00 kuna svaki (132,72 eura), sve na temelju čl. 154. st. 1. ZPP, u svezi tbr. 7. t. 1, tbr. 9. t. 1. i tbr. 28. Tarife. Zato je valjalo, preinačenjem pobijane odluke, potvrditi i prvostupanjsku odluku u pogledu troška prvostupanjskog postupka (toč. I. izreke).

20.2. Tuženoj je, s obzirom na preinačenje pobijane odluke, valjalo priznati daljnji trošak postupka i to prijedloga za dopuštenje revizije i same revizije u iznosima od po 298,63 eura (dakle, ukupno 597,26 eura), pa je, na temelju čl. 154. st. 1., u svezi čl. 166. st. 2. ZPP i tbr. 10. t. 6. Tarife, odlučeno kao u izreci, pod toč. II.

Zagreb, 17. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug