REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1484/2024-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice JD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], drugotužitelja ID iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i trećetužiteljice TD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Darko Buljan, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik dr. sc. Hrvoje Pelcl, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o revizijama svih stranaka protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-608/2022-5 od 31. svibnja 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-445/2020-39 od 31. ožujka 2022., u sjednici održanoj 17. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Revizije se prihvaćaju i ukidaju se presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-608/2022-5 od 31. svibnja 2023. i Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-445/2020-39 od 31. ožujka 2022., a predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno odlučivanje.

II. Odluka o trošku povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom suđeno:

„I. Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranju d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, da na ime naknade štete isplati:

1-tužiteljici JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 220.000,00 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja odštetnog zahtjeva 23. veljače 2011. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, zatim od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

2-tužitelju BD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 220.000,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja odštetnog zahtjeva 23. veljače 2011. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, zatim od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 110.000,00 kn 1- tužiteljica se odbija.

III. S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 110.000,00 kn 2- tužitelj se odbija.

IV. Odbija se 3-tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranju d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, da na ime naknade štete isplati 3-tužiteljici TD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 112.500,00 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja odštetnog zahtjeva 23. veljače 2011. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, zatim od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 64.128,30 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku počevši od 31. ožujka 2022. pa do isplate, u skladu s odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 75/15), sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“.

2. Drugostupanjskom je presudom suđeno:

„I. Odbija se žalba tuženika Adriatic osiguranje d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-445/2020-39 od 31. ožujka 2022. pod stavkom I. izreke u dijelu kojim mu je naloženo isplatiti na ime naknade štete 1. tužiteljici JD te 2. tužitelju ĐD iznos od 29.199,02 EUR/1 220.000,00 kn svakome sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2011. do isplate, te pod stavkom V. izreke.

II. Odbija se žalba 1. tužiteljice JD i 2. tužitelja ĐD i potvrđuje navedena presuda pod stavkom II. i III. izreke.

III. Odbija se žalba 3. tužiteljice TD kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda pod stavkom IV. izreke u dijelu kojim je odbijena s tužbenim zahtjevom za iznos od 4.977,11 EUR/37.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2011. do isplate.

IV. Preinačuje se navedena presuda pod stavkom I. izreke u dijelu kojim su 1. tužiteljici JD i 2. tužitelju ĐD na dosuđene iznose od 29.199,02 EUR/220.000,00 kn svakome dosuđene zatezne kamate za razdoblje od 23. veljače 2011. do 16. srpnja 2011., pod stavkom IV. izreke u dijelu kojim je 3. tužiteljica TD odbijena s tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 9.954,21 EUR /75.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2011. do isplate te stavkom V. izreke u dijelu kojim nije udovoljeno zahtjevu 1. tužiteljice JD, 2. tužitelja ĐD i 3. tužiteljice TD ĐD za naknadom troškova parničnog postupka i za navedeno sudi:

1. Odbijaju se 1. tužiteljica JD i 2. tužitelj ĐD sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na dosuđene im iznose od 29.199,02 EUR/220.000,00 kn svakome, za razdoblje od 23. veljače 2011. do 16. srpnja 2011.

2. Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranju d.d. isplatiti 3. tužiteljici TD na ime naknade štete iznos od 9.954,21 EUR/75.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. srpnja 2011. do isplate, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranju d.d. nadoknaditi 1. tužiteljici JD, 2. tužitelju ĐD i 3. tužiteljici TD daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 19.857,18 EUR/149.613,95 kn sa zateznim kamatama tekućim od 31. ožujka 2022. do isplate, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Adriatic osiguranju d.d. nadoknaditi 1. tužiteljici JD, 2. tužitelju BD i 3. tužiteljici TD trošak žalbenog postupka u iznosu od 554,45 EUR/4.177,48 kn u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tuženik Adriatic osiguranje d.d. sa zahtjevom za naknadu

troškova žalbenog postupka.

VII. Odbija se zahtjev 1. tužiteljice JD, 2. tužitelja ĐD i 3. tužiteljice TD za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.“.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovnog broja Revd-4215/2023-3 od 29. svibnja 2024., izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude dopustio:

-tužiteljima zbog sljedećeg pravnog pitanja:

"Jesu li tužitelji podizanjem tužbe 2011. godine za naknadu neimovinske štete, kojom tužbom zahtijevaju isplatu određenog iznosa na ime naknade štete visina koje se utvrđuje prema cijenama i vrijednostima u vrijeme donošenja sudske odluke, ujedno time poduzeli radnju radi utvrđivanja tog potraživanja i radi njegovog ostvarenja te time prekinuli zastarijevanje i u odnosu na povišene zahtjeve iz iste činjenične osnove, a koji zahtjevi su povišeni odnosno preinačeni nakon donošenja novih (viših) Orijentacijskih kriterija za naknadu te štete?",

-tuženiku zbog sljedećih pravnih pitanja:

"1. Da li u smislu odredbi čl. 1101. st. 1. i 2. ZOO posredno oštećenim srodnicima izravnog oštećenika koji je ozlijeđen u prometnoj nezgodi pripada pravo na naknadu posredne neimovinske štete po osnovi osobito teškog invaliditet srodnika (sina, oca, brata) kada je na temelju medicinskog vještačenja po vještacima Medicinskog fakulteta utvrđeno da su manifestacije invaliditeta srodnika tužitelja takve da kod istoga nije zaostao osobito teški invaliditet te je utvrđeno da zaostali invaliditet kod izravnog oštećenika nakon završetka liječenja omogućava izravnom oštećeniku da se samostalno kreće bez ortopedskih pomagala i bez pomoći druge osobe, nema psihičkih tegoba, da je intelektualni kapacitet očuvan, da se kreće samostalno u okolini, da radi, samostalno kupuje namirnice, samostalno upravlja biciklom, samostalno upravlja motociklom, samostalno upravlja automobilom?

2. Da li tužitelj/posredni oštećenik koji živi u drugom gradu odnosno u drugoj državi od one u kojoj živi njegov srodnik/izravni oštećenik ima pravo na naknadu posredne neimovinske štete iz čl. 1101. st. 1. ZOO po osnovi osobito teškog invaliditeta srodnika/izravnog oštećenika kojem osobito teškom invaliditetu nije svakodnevno i trajno izložen?

3. Je li prilikom preinačavanja prvostupanjske presude s kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i usvajanjem žalbe toga tužitelja uz usvajanje tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud dužan obrazložiti svoju pravnu ocjenu o postojanju trajnije zajednice života pozivanjem na konkretne činjenice iz kojih crpi svoja iskazana pravna stajališta i to posebno po pitanju upućenosti srodnika jedno na drugo, imajući na umu da nitko od tužitelja nije tvrdio da je između III-tužiteljice i brata postojala ekonomska i egzistencijalna povezanost?

4. U slučaju kada su povodom iste prometne nezgode provedena dva prometno-tehnička vještačenja koja se međusobno razlikuju u pogledu zaključaka vještaka glede okolnosti uzroka nastanka i mogućnosti izbjegavanja prometne nezgode, no, radi se o slučaju kada je jedno od prometnih vještačenja provedeno u drugoj parnici koja se vodi radi ostvarivanja naknade štete povodom iste prometne nezgode, da li je sud u dužan, sukladno prijedlozima tuženika koji ukazuje na postojanje suodgovornosti /doprinosa u nastanku nezgode i štete na strani jednog od vozača koja su sudjelovala u prometnoj nezgodi, saslušati prometnog vještaka na okolnosti zbog čega postoje razlike u predmetnim vještačkim nalazima i mišljenjima i to neovisno o tome što je prometno vještačenje na koje tuženik ukazuje izvedeno u drugoj parnici, pa čak i izvesti dokaz novim prometno-tehničkim vještačenjem?

5. Da li prilikom odluke o parničnim troškovima stranaka i primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a (Novela ZPP, Narodne novine br. 70/19) sud odluku o parničnim troškovima treba donijeti tako da najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka stranka uspjela u parnici pa zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzme postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela te stranci koja je u većoj mjeri uspjela u parnici odmjeri naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici?

6. Da li je drugostupanjski sud donio nezakonitu odluku o parničnim troškovima kada je tužiteljima u primjeni Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 103/14/118/14, 107/15 i 37/22 – dalje: Tarifa) priznao naknadu parničnog troška za osam obrazloženja podneska primjenom Tbr. 7. Tarife ili je trebao primjenom Tarife tužiteljima priznati naknadu parničnih troškova za sastave najviše četiri obrazloženja podneska primjenom Tbr. 7. u svezi s Tbr. 8.1. Tarife?

7. Da li u sporu u kojemu svaki od tužitelja potražuje svoju naknadu štete i svi tužitelji su zastupani po istom punomoćniku odluku o parničnim troškovima stranaka treba donijeti tako da se tužiteljima prizna parnični trošak sukladno vrijednosti predmeta spora uzimajući u obzir najveći postavljeni tužbeni zahtjev jednog od tužitelja ili zbrajajući iznose postavljenih tužbenih zahtjeva svih tužitelja?

8. Da li u slučaju kada više tužitelja (oštećenih) potražuju u istom (jednom) parničnom postupku svaki svoju naknadu štete (nema solidarnosti na strani tužitelja u potraživanju naknade štete) od tuženika odluku o parničnim troškovima treba donijeti na način da se ista dosudi prema vrijednosti predmeta spora koji predstavlja zbroj tužbenih zahtjeva svih tužitelja te je li pri tome dopušteno pridodati povećanje za zastupanje više tužitelja temeljem odredbe Tbr. 36. st. 1. Tarife?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude sve su stranke podnijele reviziju u smislu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), svaka u dijelovima u kojima nisu uspjele u sporu i zbog pravnih pitanja zbog kojih im je dopuštena.

5. Sve su stranke odgovorile na reviziju protivnih stranaka, usprotivile se revizijskim navodima protivnih stranaka, predložile reviziju protivnih stranaka odbiti i zahtijevali su trošak sastava tog odgovora na reviziju.

6. Revizije su osnovane.

7. Na temelju čl. 391. st. 3. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljā za isplatu neimovinske štete zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe, sina prvotužiteljice, oca drugotužitelja i brata trećetužiteljice, AD, koji je teške tjelesne ozljede i s tim povezane zdravstvene trajne posljedice zadobio u prometnoj nezgodi 16. srpnja 2009.

9. Činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova su opsežna, no, svedena na bitna za odlučivanje u ovom stadiju postupka su:

- da je 16. srpnja 2009. AD, stradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila u Opatiji kada je u raskrižju Varljenske ceste, Nove ceste i ulice Matka Laginje, na motocikl marke Piaggio, tip Vespa, reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao naletjelo teretno vozilo marke TAM, tip 80, reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao CD;

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj K-160/12 od 11. travnja 2013. CD proglašen krivim što je iz nehaja kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj je neka osoba teško tjelesno ozlijeđena, čime je počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa – izazivanjem prometne nesreće te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 mjeseci uz rok kušnje u trajanju od jedne godine;

- da je za nastanak štete isključivo odgovoran osiguranik tuženika, a da tužitelj svojim postupanjem ničim nije doprinio nastanku iste;

- da je AD u prometnoj nezgodi zadobio teške i po život opasne ozljede u vidu politraume: nakupljanja krvi i zraka u lijevom prsištu, natučenje pluća, prijeloma 5-9 lijevog rebra, prijeloma trupa 8. prsnog kralješka, iščašenja lijeve bedrene kosti, prijeloma lijeve zdjelične zglobne čašice, prijeloma lijevog ivera, razderano gnječnu ranu lijevog koljena;

- da je tijekom liječenja kod tužitelja došlo do razvoja sepse zbog čega su mu amputirani prsti na oba stopala, vršci dva prsta desne šake, te mu je odstranjeno lijevo oko, dok desnim okom vidi na razini od svega 0,03, nakon transplantacije rožnice;

- da iz nalaza i mišljenja Medicinskog fakulteta u Zagrebu proizlazi da je kao posljedica ozljeđivanja kod srodnika tužiteljā došlo do smanjenja životnih i radnih aktivnosti u omjeru od 85%;

- da AD ne smije upravljati nikakvim vozilima iako da je iz fotografija priloženih spisu razvidno da on to očito ponekad čini, čime da dovodi u ugrozu svoj i tuđe živote.

10. Obrazlažući utjecaj ozljeda na utvrđenje postojanja osobito teškog invaliditeta AD, dakle, onog invaliditeta određenog čl. 1101. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje u tekstu: ZOO), sud je u pobijanoj odluci naveo iz nalaza i mišljenja Medicinskog fakulteta u Zagrebu doista proizlazi da su vještaci shvaćanja da kod oštećenog AD nije zaostao osobito teški invaliditet, no da iz tog nalaza i mišljenja i njegovog usmenog obrazloženja proizlazi da se radi o medicinskom mišljenju koje se isključivo iskazuje kroz ocjenu smanjenja oštećenikovih životnih aktivnosti i to u omjeru od 85%, te da pojam „osobito teški invaliditet“ nema medicinsku definiciju. Zato taj sud zaključuje da se kod definicije „osobito teško invaliditeta“ radi o pravnom pitanju reguliranom čl. 1101. st. 1. ZOO, kojim je propisano da u slučaju osobito teškog invaliditeta neke osobe pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji). Dalje taj sud obrazlaže da, s obzirom da se radi o naknadi štete posrednim oštećenicima, da nije relevantan samo postotak invaliditeta oštećenika, nego i pojavni oblici toga invaliditeta kroz koje se očituje, a koji elementi u svojoj ukupnosti predstavljaju temelj za procjenu pripada li posrednom oštećeniku pravo na pravičnu novčanu naknadu. Odlučujuće je da se kroz opisane elemente može ocijeniti da je riječ o osobito teškom invaliditetu bliske osobe koji kod bliskih srodnika izaziva svakodnevne duševne boli (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-576/2000 od 24. siječnja 2007.). Tako su kod utvrđenja da je oštećenik ostao bez lijevog oka, prstiju oba stopala te vrška dva prsta desne šake, da se zbog umjetnog kuka otežano kreće, da mu je desna ruka ograničenog kretanja, da je zbog pretrpljena dva klinička aresta kod njega nastala srčana dekompenzacija zbog čega se brzo umara te da je u lošem psihičkom stanju, što kod njega nesumnjivo izaziva brojne patnje, da majka AD (prvotužiteljica), s njim zajedno živi, da je drugotužitelj s njim u stalnom kontaktu i da nedvojbeno proizlazi da promatrajući svojeg bliskog srodnika u stanju u kojem se nalazi i sjećajući se njegovog života prije nesreće kao i uslijed gubitka brojnih radosti života u kojima su prije nesreće uživali s oštećenikom, trpe intenzivne duševne boli, što predstavlja osnovu za naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih boli kao posljedice osobito teškog invaliditeta bliske osobe. Tako je sud u pobijanoj odluci ocijenio da se doista radi o osobito teškom invaliditetu u smislu navedene odredbe ZOO.

10.1. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda trajnija zajednica života braće i sestara ne svodi se isključivo na zajedničko stanovanje i ona može postojati i u slučaju kada braća (brat/sestra) ne stanuju u istoj kući ili u istom stanu, ali su u svakodnevnom životu upućeni jedni na druge. Utvrdio je da su AD i sestra mu, trećetužiteljica, od djetinjstva jako povezani, a, kako je oštećeni 12 godina stariji od nje, da se o njoj brinuo ne samo kao stariji brat već i kao otac, da su nakon školovanja i poslovno surađivali i bili vezani jedno za drugo, vodeći turističke agencije u Splitu i Rijeci. Nakon prometne nesreće trećetužiteljica je dala otkaz i došla u [adresa] kako bi bila uz brata, da je zbog izrazito teškog stanja brata u bolnici bila i do 24 sata dnevno nekoliko mjeseci, da je početkom 2010. pa sve do ožujka 2010. s bratom bila na rehabilitaciji u Stubičkim Toplicama i pomagala mu, a nakon čega se oštećeni vratio u [adresa] gdje živi s majkom te da ona s mužem 6 mjeseci boravi u [adresa], pa tada nadalje pomaže bratu. Taj je sud stoga ocijenio da je trećetužiteljica kao sestra u najkritičnijem razdoblju od ozljeđivanja pa sve do poboljšanja njegovog zdravstvenog stanja ulagala nadljudske napore u brizi oko svojega brata, dala otkaz na poslu te preselila u [adresa] do njegovog izlaska iz bolnice, a potom s njim boravila na rehabilitaciji u Stubičkim Toplicama, pa se od nje više od toga i ne može tražiti u dokazivanju emocionalne povezanosti s bratom kako prije, tako i nakon nastanka štetnog događaja. Stoga, da postoji trajnija zajednica života između njih, ona u smislu čl. 1101. st. 2. ZOO.

10.2. Dalje su nižestupanjski sudovi izrazili pravno shvaćanje da preinaka tužbe svih tužitelja izvršena podneskom od 17. lipnja 2021., znači da se iznose preinačenih tih podneskom (kojim prvotužiteljica zahtjeva daljnjih 110.000,00 kn, drugotužitelj daljnjih 110.000,00 kn te trećetužiteljica daljnjih 37.500,00 kn, odnosno ukupno 257.000,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama na ime pretrpljene neimovinske štete) parnica smatra pokrenutom u trenutku kad su ti zahtjevi istaknuti i da je stoga u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, zastarni rok počeo teći od 16. srpnja 2011. (kada je dovršeno liječenja prema Odboru za sudbena mišljenja, Medicinskog fakulteta u Zagrebu), sve sukladno čl. 230. st.1. ZOO-a te da je ovaj zastarni rok istekao prije preinake zahtjeva. Dakle, izrazili su pravno shvaćanje da je taj preinačeni dio tužbenog zahtjeva u zastari.

10.3. Prvostupanjski je sud odbio tuženikov prijedlog da se vještak Goran Husinec očituje o razlikama između njegovog nalaza i mišljenja te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Antona Radolovića kojeg je sačinio u ovosudnom predmetu posl.br. P-209/11, uz obrazloženje:

„da je navedeni nalaz dan u drugom postupku te su se tužitelji protivili da se isti koristi u predmetnom postupku, a pored toga vještak Goran Husinec se nije dužan očitovati na nalaz i mišljenje drugog vještaka napravljen u drugom predmetu.“,

a ovakav je pravni pristup sud u pobijanoj odluci ocijenio pravilnim uz sljedeće

obrazloženje:

„U odnosu na žalbeni navod tuženika da je u predmetu koji se vodi radi naknade štete u kojem je tužitelj AD prometni vještak ing. Anton Radolović dao drugačiji nalaz i mišljenje, zbog čega je u ovome predmetu bilo potrebno da se prometni vještak ing. Goran Husinec očituje o postojećim razlikama u vještačenjima, valja istaći da značaj nalaza i mišljenja u parnici ima samo nalaz i mišljenje vještaka kojega je u tom svojstvu odredio parniči sud. Zato okolnost da o uzrocima nastanka štetnog događaja imaju različito mišljenje prometni vještak kojega je u ovome konkretnom predmetu odredio prvostupanjski sud i prometni vještak koji je u nekom drugom predmetu dao svoj nalaz i mišljenje ne predstavlja razliku u nalazu i mišljenju dvaju vještaka, zbog čega nije niti bilo potrebe na navedene okolnosti saslušavati prometnog vještaka ing. Gorana Husinca, niti provoditi novo vještačenje.“.

Posebno o reviziji svih tužitelja

11. Referirajući se na pravno pitanje koje su postavili tužitelji, je za obrazložiti da je revizijski sud, u činjeničnopravno podudarnim slučajevima, u pogledu toga pravnog pitanja već izrazio pravno shvaćanje (tako u Rev-650/2023 od 10. travnja 2024.) koje glasi:

„Stoga na postavljeno pravno pitanje treba odgovoriti da u slučaju zahtjeva za isplatu novčane svote po osnovi naknade štete kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnoga roka, ali je tijekom postupka (nakon provedenoga vještačenja i izmjene Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske) preinačio tužbu tako da je povećao tužbeni zahtjev, koji se i dalje temelji na istoj činjeničnoj osnovi, za preinačeni dio tužbe odnosno povećani dio tužbenoga zahtjeva nije nastupila zastara jer je za ocjenu zastare i njena prekida u smislu čl. 241. ZOO odlučan trenutak podnošenja tužbe a ne trenutak njene preinake povećanjem tužbenoga zahtjeva.“.

12. Reafirmirajući to pravno shvaćanje i ovom odlukom, ovaj sud ocjenjuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su dio tužbenog zahtjeva koji je povećan preinačenjem tužbe odbili uz obrazloženje o osnovanosti prigovora zastare kako je navedeno u toč. 10.2. ovoga obrazloženja.

13. Zbog toga je nižestupanjske odluke valjalo ukinuti u dijelu koji je zahvaćen ovim pogrešnim pravnim pristupom, na temelju čl. 391. st. 7. ZPP.

Posebno o reviziji tuženika

14. U pogledu prvog postavljenog pravnog pitanja tuženika, prvenstveno je za obrazložiti da ono polazi od pretpostavke da neposredni oštećenik nema zaostalih psihičkih tegoba. Ovaj, revizijski sud pravno shvaćanje može izraziti samo u okviru činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova, a u ovom su, konkretnom predmetu, ta utvrđenja takva da iz njih proizlaze određene psihičke tegobe koje neposredni oštećenik trpi. Dakle, tako postavljenim pravnim pitanjem se ne može s uspjehom osporiti pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci, jer se impliciraju činjenična stanja na kojima to pravno shvaćanje nije utemeljeno.

14.1. Osim toga, nije moguće, dajući odgovor na postavljeno pravno pitanje, izraziti pravno shvaćanje je li se konkretni skup ozljeda i posljedica može u svakom slučaju kvalificirati kao „osobito teški invaliditet“ i tako uspostaviti pravni standard za buduće situacije (koje su ipak uvijek odraz specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja). Naime, to će (dakle) ipak ovisiti o okolnostima svakog, konkretnog slučaja i osim elemenata koji su navedeni u postavljenom pitanju (a od kojih neki čak ni ne odgovaraju utvrđenom činjeničnom stanju), mnogi drugi će utjecati (i u konkretnom su slučaju utjecali) na ocjenu kvalifikacije konkretnog invaliditeta u smislu čl. 1101. ZOO. Tako će biti potrebno uzeti pojavne oblike invaliditeta i vanjske manifestacije tog invaliditeta na same posredne oštećenike, što je ovdje i učinjeno.

14.2. Zato se ne može smatrati da je pravnim shvaćanjem o postojanju „osobito teškog invaliditeta“ sud u pobijanoj odluci izrazio pravno shvaćanje koje bi bilo protivno pravnom shvaćanju ovoga suda.

15. U pogledu drugog postavljenog pravnog pitanja tuženika je za primijetiti da se njime problematizira pitanje naknade štete iz čl. 1101. st. 1. ZOO, a taj stavak se odnosi na članove „uže obitelji (bračni drug, djeca i roditelji)“, dakle, u ovom slučaju bi to bila majka i sin neposrednog oštećenika (prvotužiteljica i drugotužitelj). Činjenica da osobe iz tog stavka ne žive u istom gradu (iako prvotužiteljica doista živi u istom gradu i brine se o neposrednom oštećeniku), sama po sebi ne oduzima pravo na pravičnu novčanu naknadu u smislu te odredbe.

15.1. Doduše, i u tom bi slučaju (sukladno pravnom shvaćanju izraženom u odluci ovoga sud poslovni broj Rev-759/2008-2 od 8. travnja 2009.), da bi tužitelji kao bliski srodnici imali pravo na novčanu satisfakciju zbog osobito teškog invaliditeta, bilo potrebno utvrđenje trpljenja duševnih boli koji izviru iz osobito teškog invaliditeta svog srodnika i na njima bi (tužiteljima) bio teret dokazivanja da takve duševne bolove zaista trpe. Sukladno tog odluci, ta se pravična naknada dosuđuje u slučaju kada se radi o takvom zdravstvenom i općefizičkom i psihičkom stanju bliskog srodnika kojem su bliski srodnici svakodnevno izloženi i koje stanje na bliske srodnike tako utječu da i kod njih izazivaju duševne bolove takvog intenziteta koji opravdavaju naknadu štete u obliku novčane satisfakcije. Prvotužiteljica je tome svakako izložena, s obzirom na prethodno navedeno utvrđenje da živi u istom kućanstvu sa neposrednim oštećenikom i za njega se brine. Drugotužitelj, sin neposrednog oštećenika, ne živi u istom gradu, ali iz njegovog (po nižestupanjskim sudovima prihvaćenog iskaza) on je nakon nezgode vrlo često dolazio ocu u [adresa], no prije toga su se puno više vidjeli (i u [adresa], kada je otac češće tamo dolazio) i družili, da se poslije nezgode još više povezao s ocem, da je zbog toga ubrzano odrastao i, čini mu se da je postao puno ozbiljniji, dok, uz to, drugostupanjski sud svoju odluku također temelji i na utvrđenju stalnog kontakta između drugotužitelja i neposrednog oštećenika i gubitku brojnih životnih radosti. Sve predstavlja elemente koji upućuju na međusobnu usmjerenost tih osoba jedno na drugo i izloženost osobito teškom invaliditetu, koja ne mora biti naravi svakodnevne fizičke prisutnosti, što se sve uzima u obzir prilikom ocjene izloženosti osoba iz čl. 1101. st. 1. ZOO osobito teškom invaliditetu neposrednog oštećenika.

15.2. Napominje se da se ta izloženost ne može simplificirano poistovjetiti (po pukom automatizmu) sa životom u istom gradu ili državi (što se problematizira drugim postavljenim pitanjem), nego se mora uzeti u obzir kompleksna i sveobuhvatna dinamika obiteljsko-društvenih odnosa među tim osobama. Osobito se naglašava da se tu izloženost ne smije miješati sa pojmom trajnije zajednice života u smislu čl. 1101. st. 2. ZOO.

15.3. Konačno, ovaj sud to (drugopostavljeno) pitanje nije razmotrio u svjetlu zahtjeva trećetužiteljice, jer ona ni nije obuhvaćena regulacijom članka 1101. stavka 1. ZOO (koje se potencira tim pitanjem), nego stavka 2. tog članka.

16. Trećim postavljenim pravnim pitanjem tuženik zapravo spori metodu obrazlaganja ocjene drugostupanjskog suda o postojanju trajnije zajednice života između neposrednog oštećenika i trećetužiteljice, jer da se taj sud nije pozvao na konkretne činjenice koje bi na to upućivale i da nitko nije ni tvrdio da je između tih osoba postojala ekonomska i egzistencijalna povezanost.

16.1. No taj je sud dao dostatne razloge za svoju odluku tom smislu i utemeljio ih na relevantnim činjenica. Utvrdio je, prihvaćajući iskaze tužiteljā i svjedoka, da su trećetužiteljica i neposredni oštećenik od djetinjstva jako povezani, da je oštećeni 12 godina stariji od nje, da se o njoj brinuo ne samo kao stariji brat već i kao otac, da su nakon školovanja i poslovno surađivali i bili vezani jedno za drugo, vodeći turističke agencije u Splitu i Rijeci, da je nakon prometne nesreće trećetužiteljica dala otkaz i došla u [adresa] kako bi bila uz brata, da je zbog izrazito teškog stanja brata u bolnici bila i do 24 sata dnevno nekoliko mjeseci, da je početkom 2010. pa sve do ožujka 2010. s bratom bila na rehabilitaciji u Stubičkim Toplicama i pomagala mu, a nakon čega se oštećeni vratio u [adresa] gdje živi s majkom te da trećetužiteljica s mužem 6 mjeseci boravi u [adresa], pa tada nadalje pomaže bratu i da je time dokazala emocionalnu povezanost s bratom koja ukazuje na postojanje trajnije zajednice života.

16.2. Pritom se ocjenjuje da je brigom o njemu u određenoj mjeri dokazana i ekonomska zajednica života, iako se naglašava da nije uvijek potrebno međusobno financijsko pomaganje kao nužan element za utvrđivanje trajnije zajednice života u smislu čl. 1101. st. 2. ZOO, nego se ima uzeti u obzir utjecaj emocionalnih, životnih, ekonomskih, afektivnih veza (i svih ostalih eventualno postojećih elemenata) između relevantnih osoba, u svjetlu okolnosti svakog, konkretnog slučaja, sagledavajući ih, kako posebno, tako i u združenom učinku.

17. Zbog svega gore navedenog ovaj sud ocjenjuje da nije bilo mjesta da se reviziju tužene, u pogledu tih pravnih pitanja, ocjeni osnovanom.

18. Međutim, u pogledu četvrtog pravnog pitanja koje je postavio tuženik, ovaj je sud utvrdio pogrešnim postupovnopravni pristup nižestupanjskih sudova opisan u toč. 10.3. ovoga obrazloženja.

19. Naime, revizijski je sud u nizu svojih odluka, pa tako i u onoj poslovnog broja Rev-2392/2013 od 28. studenoga 2018., izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„Pravilno tuženik u reviziji navodi da nalaz i mišljenje sudskog vještaka koji nije izrađen po nalogu suda, a kojeg je za potrebe postupka pribavila jedna stranka u postupku (u predmetnom slučaju revident), predstavlja dokazno sredstvo koje sud treba vrednovati i ocijeniti ga u sklopu svih ostalih provedenih dokaza, a što sudovi u ovom predmetu nisu učinili.

Naime, nalazu i mišljenju sudskog vještaka koje nije izrađeno po nalogu suda, već po nalogu jedne od stranaka u postupku, ne može se odreći značaj valjanog dokaznog sredstva kao privatne isprave, koju sud doduše nije dužan prihvatiti, ali istu treba vrednovati i ocijeniti u sklopu svih ostalih provedenih dokaza.“.

20. Ovom odlukom ovaj, revizijski sud reafirmira prethodno izneseno pravno shvaćanje i, imajući u vidu da su nižestupanjski sudovi u potpunosti zanemarili sporni dokaz (ali sada ne kao vještačenje u smislu čl. 250. ZPP nego kao ispravu iz drugog spisa) i ni na koji način nisu vrjednovali taj dokaz, čak, štoviše, nisu prihvatili prijedlog tuženika da se sudskom vještaku imenovanom u ovom predmetu postavi pitanje o nepodudarnostima između tog dokaza i nalaza i mišljenja izrađenog u ovome postupku – jasno je zbog pogrešnog postupovnopravnog pristupa činjenično stanje ostalo nedovoljno i nepotpuno utvrđeno, jer činjenica koja se predložila dokazivati tim dokazom može imati utjecaj na utvrđenje odgovornosti tuženika.

21. Zbog toga je valjalo, na temelju čl. 391. st. 7. ZPP, presude sudova nižeg stupnja ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

22. Ostala se postavljena pitanja tužene svode na problematiku troška parničnog postupka, no s obzirom da je odluku u pogledu glavnog dijela tužbenog zahtjeva trebalo ukinuti, ta, preostala pitanja nemaju utjecaj na odluku o trošku u ovome stadiju postupka, jer će se o trošku parničnog postupka tek imati odlučiti u konačnoj odluci, pa se ovaj sud, u ovoj odluci, nije upuštao u davanje odgovora na ta pravna pitanja.

23. Odluka o trošku povodom revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 17. lipnja 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug