Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1807/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću koje čine sutkinje toga suda Ksenija Jakovčević, predsjednica vijeća, Jadranka Matić, članica vijeća i sutkinja izvjestiteljica i Lidija Bošnjaković, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Dobrila Primorac, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 6132/2020-29 od 20. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6132/2020-29 od 20. prosinca 2023. te se kao neosnovan odbija i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se zahtjev tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a za izuzeće sudaca ovog drugostupanjskog suda kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj [broj kredita], koji su stranke sklopile 12. kolovoza 20024., u dijelu kojim je isplata glavnice ugovorena u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan puštanja kredita te u dijelu u kojem je ugovoreno vraćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro računa-tuženika (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 7.693,26 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je to pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke), utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 608,70 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa glavnice na način kako je to pobliže određeno izrekom te presude (točka III. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.017,81 eura sa zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2013. do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23 dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan u cijelosti i da tuženiku prizna naknadu troškova nastalih vođenjem ovog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi, o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danih u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

5. Također, u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni druge bitne postupovne odredbe na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. stavak 2. ZPP-a.

6. U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski je sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili predmetni Ugovor o kreditu 12. kolovoza 2004.,

- da je na temelju istog tužitelju odobren kredit u iznosu od 61.612,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja kredita s obvezom vraćanja u trajanju od 168 mjeseci, u isto toliko mjesečnih anuiteta od po 526,36 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro-računa tuženika,

- da je presudom Visokog Trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. poslovni broj Pž- 6632/17 odbijena žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu za koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 između ostalog odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći o njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,

- da je tužitelj dokazao status potrošača,

- da tuženik, dokazima koji su provedeni, nije dokazao da je tužitelj informiran o posljedicama ugovaranja obveze vraćanja kredita vezane uz valutu CHF na način da je zaista mogao razumjeti od kakvog su utjecaja na njegovu obvezu, da nije imao utjecaja na sadržaj spornih ugovornih odredbi i da se o tim odredbama među strankama nije pregovaralo.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je, pozivom na čl. 502.c ZPP-a i u vezi s tim na shvaćanja iz prethodno spomenutih sudskih odluka, pozivom na čl. 12., čl. 13., čl. 15. st. 1., čl. 18. st. 2., čl. 103. i čl. 109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99., dalje: ZOO) te čl. 3., čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj. 96/03., dalje: ZZP) ocijenio da se radi o nepoštenim, a time i ništetnim ugovornim odredbama jer tužitelju kao potrošaču nije pružena informacija iz koje bi, na temelju ugovora, koji je unaprijed sastavljen, mogao razumjeti puni opseg posljedica u odnosu na obvezu koju je preuzeo kreditom.

7.1. Slijedom toga sud je stava da u smislu čl. 104. st. 1. u vezi s čl. 210. st. 1. ZOO-a postoji obveza tuženika vratiti tužitelju više plaćeni iznos na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valuti obveze, koji iznos je utvrđen financijskim vještačenjem i to sa zateznom kamatom koja teče kao u slučaju kada se radi o nepoštenom stjecatelju (čl. 214. ZOO-a).

7.2. Sud je neosnovanim ocijenio i prigovor zastare jer je zastara ponovno počela teći od pravomoćnosti presude Pž-6632/17, odnosno od 14 lipnja 2018., a tužba je podnesena 14. prosinca 2020.

7.3. Zaključno sud obrazlaže da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju, bez obzira na istaknuti prigovor prijeboja i bez obzira što su utvrđene tzv. negativne razlike i to jer tužitelj nije ništa primio pa nema niti njegove obveze vraćanja iznosa utvrđenih kao tzv. negativne razlike, uz što da je prigovor radi prebijanja istaknut 29. siječnja 2021. istaknut po proteku zastarnog roka iz čl. 371. ZOO-a, budući da je zadnje manje uplaćeni iznos uplaćen 02. lipnja 2011. imajući na umu da se na tuženika ne primjenjuje prekid zastare uslijed podnošenja kolektivne tužbe.

8. U odnosu na navode žalbe tuženika vezane uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, valja reći da tuženik uopćeno traži izuzeće svih sudaca ovoga suda koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, a takav zahtjev nije dopušten u smislu odredbe čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP, posljedično čemu je valjalo odlučiti kao pod toč. I. izreke ovoga rješenja, odnosno isti odbaciti temeljem odredbe čl. 73. st. 3. ZPP.

9. Neosnovano navodima žalbe tuženik ističe i postojanje povrede iz čl. 354. st. 1.ZPP-a u vezi s člankom odredbom čl. 8. i čl. 338. ZPP-a. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo sve bitne elemente propisane člankom 338. stavkom 4. ZPP-a, te je donio presudu na temelju dokaza za koje je ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica i te je dokaze ocijenio upravo na način kako to propisuje čl. 8. tog Zakona.

10. Žalitelju dalje valja odgovoriti da unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, jer tako proizlazi iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., ranije čl. 395 ZOO-a), ipak ne postoji mogućnost da se odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne može izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Valutna klauzula sadržana u spornim odredbama ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. i što je upravo slučaj u ovom predmetu. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

11. Prvostupanjski sud je, također, nakon što je proveo i ocijenio sve predložene dokaze, pravilno zaključio da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i iz predmetnog Ugovora o kreditu. Ovo jer je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interes potrošača, a kako se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, da su nametnute ugovorne odredbe tužitelja stavile u neravnopravni položaj. Naime, cijeneći iskaz tužitelja, pravilno je utvrđeno da se s tužiteljem o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo ,niti su mu je na jasan način objašnjenje posljedice ugovaranja kredita vezanog uz valutu CHF, a dokazima koje je tuženik predložio provesti i koji su provedeni, suprotno nije dokazano.

12. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružateljica usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, a potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

12.1. Imajući stoga u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tuženika nije dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba, da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od tuženika i da tužitelj nije mogao utjecati na njegov sadržaj, to se i prema shvaćanju ovoga suda radi o nepoštenim ugovornim odredbama i posljedično tome ništetnim odredbama u smislu čl. 87. ZZP-a, kao i čl. 103. ZOO-a.

13. Prvostupanjski sud je, suprotno navodima istaknutim u žalbi tuženika, pravilno utvrdio da je tuženik u smislu članka 214. ZOO-a nepošteni stjecatelj. Ovo jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je sporne odredbe nametnuo tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlaštena tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja mjesečnih.

14. Navodima žalbe nije u pitanje doveden niti stav suda o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu svojstvo pravomoćnosti stekla 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 14. prosinca 2020. to niti po shvaćanju ovoga suda prigovor zastare nije osnovan.

15. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i kada je utvrdio da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 608,70 eura s osnova manje plaćenih anuiteta zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

16. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

17. Neosnovano, tuženik osporava vrijednost boda koja je primijenjena prilikom izračuna troškova. S obzirom da je u Tbr. 52/3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23., dalje: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je u vrijem donošenja predmetne odluke o trošku (20. prosinca 2023.) Tbr. 54. Tarife bilo propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 2,00 eura.

18. Suprotno navodima žalbe sud je tužitelju priznao pravilno iznos troška za sastav podnesaka od 21. siječnja 2022. i 29. rujna 2022., jer se radi o podnescima za koje je trebalo, sukladno Tbr. 8/4. Tarife u vezi s čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, priznati trošak upravo u iznosima koje je sud tužitelju i priznao.

19. Slijedom toga, jer u preostalom dijelu odluku o trošku tuženik obrazložena ne pobija (čl. 365. st. 2. ZPP-a), je odluka suda prvog stupnja potvrđena i u ovom dijelu.

20. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 17. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević