Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1569/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Sabine Dugonjić kao predsjednice vijeća, Vedrana Medakovića univ.spec.iur., kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PT iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Mikulićiću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Mikuličić – Lončarić – Bahun – Topić, protiv tuženice JT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mati Sjepanoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P-275/2018-51 od 28. veljače 2022., na sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P- 275/2018-51 od 28. veljače 2022., pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je tuženici JT naloženo platiti tužitelju PT iznos od 1.952,02 €[1] /14.707,49 kn, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose i to:

- na iznos od 74,77 eura/563,34 kn od 01. siječnja 2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 74,12 eura/558,42 kn od 01. travnja 2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 75,09 eura/565,80 kn od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 76,07 eura/573,18 kn od 01. listopada 2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 76,40 eura/575,64 kn od 01. siječnja 2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 75,75 eura/570,72 kn od 01. travnja 2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 74,44 eura/560,88 kn od 01. srpnja 2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 73,79 eura/555,96 kn od 01. listopada 2012. godine pa do isplate;

- na iznos od 72,16 eura/543,66 kn od 01. siječnja 2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 70,85 eura/533,82 kn od 01. travnja 2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 69,54 eura/523,98 kn od 01. srpnja 2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 69,54 eura/523,98 kn od 01. listopada 2013. godine pa do isplate;

- na iznos od 68,89 eura/519,06 kn od 01. siječnja 2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 68,56 eura/516,60 kn od 01. travnja 2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 68,89 eura/519,06 kn od 01. srpnja 2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 68,89 eura/519,06 kn od 01. listopada 2014. godine pa do isplate;

- na iznos od 68,89 eura/519,06 kn od 01. siječnja 2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 68,56 eura/516,60 kn od 01. travnja 2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 67,26 eura/506,76 kn od 01. srpnja 2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 67,26 eura/506,76 kn od 01. listopada 2015. godine pa do isplate;

- na iznos od 66,28 eura/499,38 kn od 01. siječnja 2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 67,59 eura/509,22 kn od 01. travnja 2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 67,26 eura/506,76 kn od 01. srpnja 2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 68,56 eura/516,60 kn od 01. listopada 2016. godine pa do isplate;

- na iznos od 67,59 eura/509,22 kn od 01. siječnja 2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 67,91 eura/511,68 kn od 01. travnja 2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 69,22 eura/521,52 kn od 01. srpnja 2017. godine pa do isplate;

- na iznos od 47,89 eura/360,80 kn od 01. listopada 2017. godine pa do isplate, kao i u dijelu pod točkom II. izreke kojim je tuženici naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu 736,32 € / 5.547,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama od

28. veljače 2022. pa do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P-275/2018-51 od 28. veljače 2022., u dijelu izreke pod točkom I. kojom je tuženici naloženo tužitelju platiti preko iznosa od 1.952,02 € /14.707,49 kn, kao i u dijelu pod točkom II. kojom je tuženici naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak preko iznosa od 736,32 € / 5.547,80 kn te se sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojem od tuženice potražuje isplatu iznosa od 2.116,80 € / 15.949,03 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose, i to:

- na iznos od 58,44 eura/440,34 kn od 01. travnja 2004. godine pa do isplate;

- na iznos od 60,40 eura/455,10 kn od 01. srpnja 2004. godine pa do isplate;

- na iznos od 62,69 eura/472,32 kn od 01. listopada 2004. godine pa do isplate;

- na iznos od 65,95eura/496,92 kn od 01. siječnja 2005. godine pa do isplate;

- na iznos od 65,95eura/496,92 kn od 01. travnja 2005. godine pa do isplate;

- na iznos od 68,89eura/519,06 kn od 01. srpnja 2005. godine pa do isplate;

- na iznos od 71,18eura/536,28 kn od 01. listopada 2005. godine pa do isplate;

- na iznos od 72,48 eura/546,12 kn od 01. siječnja 2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 77,38 eura/583,02 kn od 01. travnja 2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 75,09 eura/565,80 kn od 01. srpnja 2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 76,73 eura/578,10 kn od 01. listopada 2006. godine pa do isplate;

- na iznos od 84,24 eura/634,68 kn od 01. siječnja 2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 87,17 eura/656,82 kn od 01. travnja 2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 90,68 eura/683,26 kn od 01. srpnja 2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 91,09 eura/686,34 kn od 01. listopada 2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 90,44 eura/681,42 kn od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 89,79 eura/676,50 kn od 01. travnja 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 90,11 eura/678,96 kn od 01. srpnja 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 90,44 eura/681,42 kn od 01. listopada 2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 87,17 eura/656,82 kn od 01. siječnja 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 87,17 eura/656,82 kn od 01. travnja 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 83,58 eura/629,76 kn od 01. srpnja 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 80,97 eura/610,08 kn od 01. listopada 2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 80,97 eura/610,08 kn od 01. siječnja 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 77,71 eura/585,48 kn od 01. travnja 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 74,77 eura/563,34 kn od 01. srpnja 2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 75,42 eura/568,26 kn od 01. listopada 2010. godine pa do isplate.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja da mu tuženica naknadi parnični trošak u iznosu od 1.493,13 € / 11.250,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak sastava žalbe u iznosu od 129,41 €, u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke je naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 4.068,95 € /30.657,54 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose dospjele od 1. travnja 2004. do zaključno 1. listopada 2017., pobliže navedene pod točkom I. izreke. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.229,45 € / 16.797,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude pravodobnu žalbu podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. točke 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u cijelosti te odbije tužba i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženici, podredno ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje i odluku. Potražuje i trošak sastava žalbe.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženice koje smatra u potpunosti promašenim te predlaže žalbu odbiti. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu i pristojbe na odgovor na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja s osnove korištenja nekretnine bez valjane pravne osnove odnosno naknade za nepošteno posjedovanje tuđe stvari, koji tužitelj temelji na tvrdnji da je tuženica kroz vremenski period od 2004. do 2017. nepošteno posjedovala 82 m2 dijela nekretnine u njegovom vlasništvu i posjedu.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude iznio jasne, razumljive i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženica.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da je tužitelj vlasnik i posjednik nekretnine u [adresa], kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi gospodarsko dvorište površine 2221 m2, kuća površine 256 m2 i zgrada površine 528 m2, ukupne tlocrtne površine 3005 m2,

- da je tuženica vlasnica i posjednica kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u naravi oranica Jarak upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 1349 m2,

- da nekretnine stranka međusobno graniče cijelom dužinom međe od 47,81 odnosno 49,05 metara koju je u naravi dijelio kanal za odvodnju oborinskih voda u širini od 3,1 metra te dubini od jednog metra,

- da je tuženica tijekom 2003., nakon što je putem supruga zatražila i dobila odobrenje od tadašnje Općine Sveta Nedjelja, postavila cijevi u kanal koje je potom zatrpala, izravnala površinu i nakon toga podigla ogradu,

- da je takvim postupanjem tuženica tužitelju oduzela posjed veličine 82 m2 jer je tu površinu u vlasništvu tužitelja ogradila postavljanjem prvo drvne a potom žičane ograde,

- da je tužitelj pred Općinskim sudom u Samoboru 6. listopada 2010. pokrenuo parnični postupak protiv tuženica radi predaje u posjed sporne površine od 82 m2, u kojem postupku je tuženica zaprimila tužbu na odgovor 15. studenog 2010.,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Samoboru posl.br. P-932/2010 od 23. svibnja 2013. naloženo tuženici da tužitelju preda u neposredan posjed dio nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], površine 82 m2, i to od međe na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ucrtane u katastarskom planu, pa do zgrada izgrađenih na k. č. br. [katastarska čestica], prema točkama označenim nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke Branka Kolareka,

- da tuženica nije sama uklonila ogradu već je to učinio tužitelj 1. rujna 2017. tako da je isjekao žičanu ogradu,

- da je provedenim vještačenjem po imenovanom vještaku građevinske struke GT procijenjena vrijednost koja se mogla ostvariti davanjem u zakup predmetnog dijela zemljišta u površini od 82 m2 i koja kroz utuženi period od 1. siječnja 2004. do 1. rujna 2017. iznosi ukupno 4.068,95 € / 30.657,54 kn.

8. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja i zaključka da je tuženica uzurpirala sporni dio tužiteljeve nekretnine u površini od 82 m2, te primjenom odredbe čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - u daljnjem tekstu: ZVDSP), prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti te nalaže tuženici da tužitelju isplati 4.068,95 € / 30.657,54 kn za vremenski period od 2004. do 2017. godine.

9. Tuženica se u navodima žalbe prije svega osvrće na pitanje kvalitete posjedovanja pri čemu ne spori da bi bila nepoštenim posjednikom od dana podnošenja tužbe 6.10.2010. pred Općinskim sudom u Samoboru, odnosno 15.11.2010. kada je zaprimila tužbu radi predaje u posjed u predmetu poslovnog broja P-932/10. Međutim, u odnosu na period prije zaprimanja tužbe ukazuje da je bila pošteni posjednikom pri čemu ponavlja da je cijevi u kanal stavila uz odobrenje nadležnog tijela ( tadašnje Općine Sveta Nedjelja ). U tom dijelu se poziva i na izjavu svog oca od 15. veljače 1970. te u osnovi iznosi tvrdnje da tužitelju ne pripada pravo niti posjedovanja niti vlasništva na dijelu nekretnine od 82 m2. Neosnovanim pronalazi i potraživanje tužitelja nakon 23. svibnja 2014. (pa do 6. listopada 2017.) jer smatra da je mogao ući u posjed nakon pravomoćnosti presude u predmetu P-932/10 i da ga ona u tome nije sprječavala.

10. U odnosu na materijalno pravnu osnovu predmetnog spora, drugostupanjski sud ukazuje da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na četvrtoj sjednici Građanskog odjela 26. listopada 2009., proizlazi da ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika, valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a, prema kojim je nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Prema istom shvaćanju, ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet radi čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano njeno vraćanje, valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08), prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.

11. Kako u ovom postupku nije sporno da nekretnina u površini od 82 m2 nije promijenila identitet na način da ne bi bilo moguće niti gospodarski opravdano njezino vraćanje, to je valjalo primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st. 1. ZV-a, kojima je reguliran pravni položaj poštenog posjednika (čl. 164. ZV-a) odnosno nepoštenog posjednika (čl. 165. ZV-a).

12. Prema čl. 164. st. 1. ZV-a, pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koju je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

13. Prema čl. 165. st. 1. ZV-a, nepošteni posjednik tuđe stvari mora ju predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

14. Nadalje, poštenje tuženice se u konkretnom slučaju predmnijeva temeljem odredbe članka 18. stavak 5. ZVDSP kojom je propisano da se posjed smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

15. S druge strane, sukladno odredbi čl. 18. st. 3. ZVDSP-a, poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, a prema stavku 4. istog članka, ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kad je primio tužbu.

16. Uzimajući u obzir odredbu čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, te polazeći od činjenice da je tuženica pravomoćnom presudom Općinskog suda u Samoboru poslovnog broja P- 932/2010-39 od 23. svibnja 2013. utvrđena nepoštenim posjednikom te joj je naloženo predati tužitelju u neposredan posjed dio nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] u površini od 82 m2, pri čemu nije sporno da je tuženica primila tužbu na odgovor 15. studenog 2010., pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica u razdoblju 15. studenog 2010. do 1. rujna 2017. ( kada je tužitelj uklonio ogradu i preuzeo posjed sporne površine ) bila nepošteni posjednik. U odnosu na žalbene navode tuženice kojima osporava da bi bila nepošteni posjednik u periodu nakon pravomoćnosti navedene presude Općinskog suda u Samoboru ( a koja je postala pravomoćna 23. travnja 2014. a ne 23. svibnja 2014. kako pogrešno tuženica ističe), valja ukazati da takva pravomoćna odluka sadrži nalog tuženici da preda tužitelju u posjed sporni dio površine. Kako tuženica nakon pravomoćnosti odluke kojom joj je nametnuta takva obveza, nije postupila po istoj i dobrovoljno uklonila ogradu kojom bi tužitelju vratila posjed, već je naprotiv tužitelj morao sam isjeći žičanu ogradu kako bi ušao u posjed koji mu pripada, to je tuženica, suprotno navodima žalbe, i od pravomoćnosti odluke kojom joj je naloženo vratiti tužitelju posjed pa do 1. rujna 2017. bila nepošteni posjednik.

17. Stoga je tuženica temeljem čl. 165. st. 1. ZVDSP-a za utuženi period od 15. studenog 2010. do 1. rujna 2017. obvezna tužitelju naknaditi sve koristi koje je imala za vrijeme nepoštenog posjedovanja, i koja je za 82 m2 procjenom građevinskog vještaka ET, dipl.ing.građ., ( kao vrijednost zakupnine koja se mogla ostvariti davanjem u zakup dijela tog zemljišta) utvrđena u iznosu od 1.952,02 € /14.707,49 kn.

18. Međutim, u odnosu na utuženo razdoblje od 1. siječnja 2004. do 15. studenog 2010. ( od kada se tuženica smatra nepoštenom temeljem čl. 18. st. 3. ZVDSP-a ), prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo u vidu odredbe čl. 165. st. 1. ZVDSP-a, obzirom da se poštenje tuženice u tom razdoblju presumira temeljem čl. 18. st. 5. ZVDSP-a, a tužitelj na kojem je bio teret dokazivanja suprotnoga, nije dokazao da bi tuženica predstavljala nepoštenog posjednika, a kako pravilno i tuženica ističe žalbenim navodima.

19. Naime, iz obrazloženja presude Općinskog suda u Samoboru poslovnog broja P- 932/2010-39 od 23. svibnja 2013. ( str. 10. – 14 spisa ), proizlazi da je u tom postupku utvrđeno nespornim kako je Općina Sveta Nedjelja Odlukom od 25. rujna 2002., na sjednici održanoj 19. rujna 2002., razmatrala zahtjev supruga tuženice DT, te odobrila nabavu 30 cijevi promjera 50 cm i 2 šahta radi zatvaranja otvorenog kanala kojem je primarna funkcija oborinska odvodnja koja je bila opterećena fekalijama te je izazivala neugodnosti stanarima obližnjih kuća, nakon čega je kanal saniran ( zatrpan ) od strane tuženice na način da više nije bio vidljiv, ali je i nadalje služio svrsi odnosno odvodnji oborinskih voda.

20. Tuženica je potom na tako saniranom kanalu postavila ogradu kojom je oduzela tužitelju oduzela posjed ukupne površine od 82 m2, a što je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Samoboru poslovnog broja P-932/2010-39 od 23. svibnja 2013..

21. Nadalje, iz provedenog prvostupanjskog postupka ne proizlazi utvrđenim da bi tužitelj do podnošenja tužbe u tom predmetu ( 6. listopada 2010. ) poduzeo ili izvršio bilo kakvu radnju usmjerenu na vraćanje posjeda. Naime, i sam tužitelj u iskazu danom pred prvostupanjskim sudom na ročištu za glavnu raspravu 10. veljače 2022. jasno ukazuje da tužbeni zahtjev temelji na činjenici kako tuženica nije postupila temeljem presude u parničnom postupku vođenom pod poslovnim brojem P- 932/2010, te ničim ne ukazuje na to da bi prije tog postupka ( odnosno od zatrpavanja kanala i postavljenja ograde 2003. pa do listopada 2010. ) poduzimao radnje usmjerene na predaju spornog posjeda od 82 m2.

22. Dakle, kako se poštenje tuženice presumira ( čl. 18. stavak 5. ZVDSP ) a iz provedenog prvostupanjskog postupka proizlazi da je tuženica 2003. temeljem odluke nadležnog tijela jedinice lokalne samouprave ( tadašnje Općine Sveta Nedjelja ) sanirala i zatvorila kanal postavljanjem cijevi i šahtova, nakon čega je na poravnatu površinu postavila ogradu, a tužitelj do pokretanja tužbe 6. listopada 2010. u predmetu P-932/2010 pred Općinskim sudom u Samoboru nije tražio predaju u posjed spornog dijela od 82 m2 niti poduzeo bilo kakve radnje usmjerene na taj cilj, to je tuženica do tog datuma bila poštenim posjednikom tuđe stvari pa temeljem čl. 164. st. 1. ZVDSP-a nije dužna dati naknadu za to što je upotrebljavala spornu površinu od 82 m2 i od nje imala koristi.

23. Stoga tužitelj neosnovano potražuje od tuženice naknadu koristi od uporabe predmetne nekretnine za razdoblje do 15. studenog 2010. u ukupnom iznosu od 2.116,80 € / 15.949,03 kn, i u kojem dijelu tužbeni zahtjev nije osnovan.

24. S druge strane, tuženica je od dana primitka tužbe u predmetu P-932/2010 ( 15. studenog 2010. ) temeljem čl. 18. st. 4. ZVDSP-a nepošteni posjednik pa je dužna tužitelju naknaditi korist od uporabe dijela njegove nekretnine u visini 1.952,02 € /14.707,49 kn i visini utvrđenoj provedenim građevinskim vještačenjem, pri čemu to potraživanje nije obuhvaćeno istaknutim prigovorom zastare, a kako pravilno navodi i prvostupanjski sud, jer pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje stvari ( čl. 164. st. 7. ZVDSP-a ), a tužba je podnesena 21. ožujka 2018. odnosno unutar roka od tri godine od dana 1. rujna 2017. kada je tužitelj stupio u posjed spornih 82 m2 svoje nekretnine.

25. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, došlo je i do promjene uspjeha tužitelja u ukupnom sporu, koji uspjeh sada iznosi 48 %, pa je riječ o djelomičnom uspjehu stranaka u parnici u približno jednakim dijelovima, u kojem slučaju valja primijeniti odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a i čl. 154. st. 4. ZPP-a.

26. Pri tome, kako su tužitelju bez obzira na djelomičan uspjeh u sporu, nastali materijalni troškovi ukupno 736,32 € / 5.547,80 kn, a koji se odnose na trošak vještaka od 514,30 € / 3.875,00 kn, izlazak sudske komisije 49,48 € /372,80 kn te trošak pristojbe na tužbu i presudu od 172,54 € / 1.300,00 kn, to je riječ o opravdanom i nužnom trošku na koji tužitelj ostvaruje pravo bez obzira na djelomičan uspjeh u sporu.

27. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem čl. 373. točke 3. ZPP-a presudu preinačiti i odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu kojim od tuženice potražuje isplatu 2.116,80 € / 15.949,03 kn za period od 1. siječnja 2004. do 15. studenog 2010., kao i u dijelu kojim mu je tuženica obvezana naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.493,13 € / 11.250,00 kn ( točka II/ izreke ) dok je u preostalom dijelu žalba tuženice odbijena kao djelomično neosnovana ( čl. 368. st. 1. ZPP ) te je odlučeno kao u izreci pod točkom I. ove odluke.

28. Obzirom da je tuženica djelomično uspjela sa žalbom, to joj sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, - dalje: OT), valja priznati troškove žalbenog postupka s osnova troška sastava žalbe u iznosu od 248,86 € (Tbr. 10.1. OT), što sukladno omjeru od 52% uspjeha sa žalbom, čini iznos od 129,41 €, koji je valjalo dosuditi temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP ( točka III. izreke ). U preostalom dijelu zahtjeva kojim tuženica traži naknadu troškova pristojbe na žalbu zahtjev nije osnovan obzirom da iz prvostupanjskog spisa nije razvidno da bi tuženica takav materijalni trošak platila a niti je ista dokazala suprotno.

29. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadom sastava odgovora na žalbu i pristojbe na odgovor na žalbu sadržan u podnesku od 23. ožujka 2022., isti je valjalo odbiti temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 155. ZPP-a obzirom da nije bio nužan za žalbeni postupak ( točka IV. izreke).

U Zagrebu 17. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić