Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2050/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Đina Lukac Novaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 307/2023-20 od 28. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 17. lipnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-307/2023-20 od 28. ožujka 2024. pod točkama I. do IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom V. izreke Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-307/2023-20 od 28. ožujka 2024. za iznos od 1.739,04 eura sa zateznim kamatama tekućom od donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

II. Uvažava se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 i preinačava se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom V. izreke Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 307/2023-20 od 28. ožujka 2024. u dijelu kojim je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova prihvaćen preko iznosa od 1.739,04 eura do iznosa od 1.892,44 eura sa zateznom kamatom te se odbija zahtjev tužiteljice NT iz [adresa] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 153,40 eura sa zateznim kamatama tekućom od donošenja prvostupanjske odluke do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se žalba tužiteljice NT iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom V. izreke Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P- 307/2023-20 od 28. ožujka 2024. u dijelu kojim zahtjev tužiteljice za naknadu troškova nije prihvaćen preko iznosa od 1.739,04 eura (za daljnjih 250,00 eura).

IV. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova nastalih im podnošenjem žalbi kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj [broj kredita] kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.04.2006.god., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: « … tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. », 5. u odredbi čl.4.2. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF ... » u odredbi čl.5.2. koja glasi: « … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate . », te u odredbi čl.6.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja … » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka I. izreke), utvrđeno je da je ništetna i odredba čl. 11.3. istog Ugovora koja glasi: « Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita … », pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka II. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 1.418,64 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način kako je pobliže određeno izreko te presude (točka III. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 81,08 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2006. do isplate (točka IV. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.892,44 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude od isplate (točka V. izreke).

2. Protiv rješenja o troškovima postupka koje je sadržano pod točkom V. izreke i to u dijelu kojim zahtjev za naknadu troškova postupka nije prihvaćen preko iznosa od 1.892,44 eura (za daljnjih 250,00 eura) s pripadajućim kamatama žali se tužiteljica pozivom na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu na način kako je predloženo žalbom i traži naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu u cijelosti žalbom pobija tuženica, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da žalbeni sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovana i da tuženici prizna naknadu troškova parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

4. Žalba tužiteljice je osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomično ništetnima ugovornih odredbi sadržanih pod čl. 1., čl. 5., čl. 4.2., čl. 5.2., čl. 6.2. i čl. 11. 3. prethodno navedenog Ugovora o kreditu i to u dijelu kako je prethodno navedeno (glede valute obveze i naknade za obradu kredita) i u vezi s tim za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi o valuti obveze i naknadi za obradu kredita te zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, sve s pripadajućim zateznim kamatama..

6. U žalbenoj fazi postupka nije sporno da su stranke 14. travnja 2006. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu (za kupnju stana), da je na temelju tog Ugovora tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje iznos od 13.180,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca i da je ugovorena obveza tužiteljice prije ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu u iznosu od 1,00% od iznosa kredita.

7. Sud prvoga stupnja u bitnom ocjenjuje da su sporne ugovorne odredbe za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke bila nepoštene i nerazumljive. Ovo jer da tužiteljici nisu na valjan način objašnjene posljedice i opseg preuzete obveze vezane uz valutu CHF, dok da je banka kao trgovac bila svjesne rizika za tužiteljicu kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Uz to ocjenjuje da se radi o unaprijed formuliranim odredbama, o kojima s tužiteljicom nije pregovarano te da tužiteljici kao prosječnom potrošaču doseg ugovorenog stoga nije bio poznat, osobito jer da joj posljedice ugovaranja ovih ništetnih odredbi nisu niti pojašnjeni. Isto tako obrazlaže da tuženici nije pojašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita i zašto iznosi onoliko koliko je ugovoreno.

7.1. Na temelju toga zaključuje da se radi o ništetnim odredbama u smislu shvaćanja iz odluke donesene u kolektivnom sporu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u vezi s odlukom Rev-222/18 od 3. rujna 2019. u vezi s čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Nar. no.v broj 79/07., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 58/13., 41/14., dalj: ZZP/07), kao i na propisanom čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. 96/03., dalje: ZZP/ 03) i čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj. 35/05., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) te utvrđuje da se stoga radi o ništetnim odredbama.

7.2. Na temelju rezultata financijskog vještačenja utvrđuje i da je tužiteljica svoju ugovornu obvezu po osnovi valute obveze preplatila te joj, pozivom na čl. 323. st. 1., čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. ZOO, dosuđuje iznose navedene pod točkom III. izreke presude uz pripadajuću zateznu kamatu, a s obzirom na ništetnu odredbu čl. 11.3. Ugovora o kreditu dosuđuje joj i iznos koji je platila sukladno toj, ništetnoj ugovornoj odredbi.

7.3. Sud prvog stupnja neosnovanim ocjenjuje i prigovor zastare pozivom na shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. te čl. 241., čl. 323. st. 1. i 388. ZOO-a. Obrazlaže da je zastara ponovno počela teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga, kako je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivoj o valutnoj klauzuli svojstvo pravomoćnosti stekla 14. lipnja 2018., a da je tužba, u ovoj pravnoj stvari podnesena 30. studenog 2022., smatra da je tužba podnesena unutar zastarnog roka (čl. 225. ZOO-a). Isto tako, jer je ništetnost u odnosu na obvezu plaćanje naknade za obradu kredita ništetnom utvrđena tek u ovom postupku neosnovanim smatra i prigovor zastare u tom dijelu.

8. Ispitujući pobijanu odluku ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. tog Zakona, u vezi s čim je ocijenjeno i da pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih su ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a.

9. Ocijenjeno je i da je sud prvoga stupnja ocjenu dokaza proveo u skladu s čl. 8. ZPP, čime je neosnovano pozivanje žaliteljice na povredu iz čl. 354. st. 1. toga Zakona, a sud prvoga stupnja pravilno je primijenio i materijalno prava kada je o meritumu spora odlučio kao u izreci pobijane presude.

10. Žaliteljici stoga valja odgovoriti da navodima žalbe nije u pitanje doveden stav suda o neosnovanosti prigovora zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu svojstvo pravomoćnosti stekla 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 30. studenoga 2022., dok je ništetnost odredbe o naknadu za obradu kredita utvrđena tek u ovom postupku, to ni po shvaćanju ovoga suda prigovor zastare nije osnovan (čl. 225. ZOO).

11. Točno je da je sud svoja utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora temeljio i na utvrđenjima iz presuda donesenih u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i odlukama sudova koje su pobrojane u prvostupanjskoj odluci na osnovi odredbe članka 502.c. ZPP-a. No, isto tako, iz pobijane odluke proizlazi i da u odnosu na konkretni ugovor s tužiteljicom tuženica ni o jednoj odredbi ugovora, pa ni o spornima, nije pregovarala. U takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni su slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa te sud nije pogrešno postupio kada se pozvao na ista u skladu s ovlaštenjem iz čl. 502.c ZPP-a.

12. Također valja odgovoriti da suprotno navodima žalbe u postupku pred sudom prvoga stupnja nije povrijeđeno niti pravo na procesnu jednakost stranaka. Ovo jer je tijekom postupka prvostupanjski sud proveo dokaze koje su stranke predložile i koje je ocijenio da ih je potrebno provesti (čl. 220. st. 2. ZPP-a) te se u obrazloženju presude sud i pozvao na sve provedene dokaze koje je detaljno analizirao i potom procijenio, sve u skladu sa čl. 8. ZPP-a, kao što je obrazložio i odgovorio na sve relevantne prigovore stranaka u postupku.

12.1. Pravo na ocjenu izvedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP) kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, time što nije izveo dokaze koje je tuženik predložio nije ostvarena bitna povreda odredaba parničkog postupka iz čl. 354.st.1. ZPP niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

13. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je odredbe o valuti obveze i načinu izračuna visine promjenjive kamatne stope sud prvoga stupnja pravilno cijenio nerazumljivim, kao i obvezu koja se tiče naknade za obradu kredita.

13.1. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružateljica usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, a potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

13.2. Slijedom iznijetoga, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze tuženica nije udovoljila zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženice kao pružateljice usluga koje je moralo biti takovo da je tužiteljici kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za nju nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, a što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije ugovornih odredbi i način na koji je uopće kredit odobren o čemu je tužiteljica i iskazala, a tuženica, na kojoj je u tom dijelu teret dokaza, za suprotno nije dala uvjerljive dokaze.

13.3. Također, tužiteljici nije na jasan i razumljiv način objašnjeno niti na što se odnose troškovi obrade kredita, a niti koja je ekonomska svrha plaćanja istih. Iz toga dalje proizlazi zaključak da je tuženica, uz to što je sama sastavila ugovornu odredbu o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita, koji je sklopljen kao formulirani standardni ugovor trgovca na tipskom obrascu, temeljem navedene ugovorne odredbe, isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredila visinu naknade, pri čemu tužiteljica nije na to mogla ni na koji način na to utjecati, niti se o istoj pregovaralo. Zbog takvog je postupanja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tuženica postupila nepošteno i nepošten je stjecatelj primljene naknade za trošak obrade kredita.

14. Glede navoda žalbe koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule valja reći da je točno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, protivno ocjeni tuženice, iz sadržaja predmetnih ugovornih odredbi koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO- a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu isključeni niti shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

14.1. Slijedom toga, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, to je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužiteljice kao korisnice kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a.

15. Dalje valja reći da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav da:

"3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.",

pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 23. studenoga 2005., to razmišljajući (i) u duhu prava Europske unije proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu osnovanim čime se neosnovanim ukazuje tumačenje po tuženiku ove Direktive izneseno u žalbi.

16. Međutim, u ovom predmetu tuženica, u Ugovoru o kreditu, kojeg je sama sastavila, na standardiziranom obrascu, nije navela niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1% od odobrenog kredita i zato tuženica bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je time tužiteljici zaista bio razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženica treba 1% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužiteljici nije pojašnjeno. Nije se o tome pregovaralo i takva joj je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženica postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovala značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

16.1. Slijedom toga neosnovano je i pozivanje na odluku istog suda, broj C-621/17 jer tuženica zanemaruje da se ne radi o usporedivim činjeničnim situacijama. Ovo jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti, što nije slučaj u ovom predmetu.

17. Kako su time uvodno navedene odredbe ništetne (čl. 81. i čl. 87. st. 1. ZZP/03), a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužiteljici utužene iznose preplate po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zateznom kamatom od dana kada su izvršene uplate (čl. 1111. i 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a.

18. U ovom dijelu žaliteljica neosnovano osporava i odluku prvostupanjskog suda u pogledu početka tijeka zakonskih kamata na iznose koji su tužiteljici dosuđeni, smatrajući da tužiteljica nema pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana kada je izvršila plaćanje. Taj žalbeni navod nije osnovan iz razloga što se zbog nepridržavanja odredbi Zakona o zaštiti potrošača tuženicu smatra nesavjesnom te je prvostupanjski sud stoga pravilno primijenio čl. 1115. ZOO kada je tuženicu kao nepoštenu stjecateljicu obvezao na plaćanje zatezne kamate na način kako je odlučeno pod točkom IV. izreke pobijane presude. Naime, tuženica se prilikom izmjene kamatnih stopa i ugovaranja valutne klauzule u CHF nije vodila načelom savjesnosti i poštenja i prilikom svake uplate znala je da prima nešto što joj ne pripada pa se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom da je takve odredbe uvrstila u predmetni ugovor, smatra nepoštenim stjecateljicom i stoga je obvezna platiti zateznu kamatu tekuću upravo na način kako je to odlučeno pobijanom odlukom.

19. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

20. Glede odluke o troškovima postupka valja reći da iz rješenja Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Su-643/2022 od 3. travnja 2023. proizlazi da je ovaj predmet delegiran u rad Općinskom sudu u Pazinu na temelju čl. 11. st. 1. i 2. Zakona o sudovima (Nar. nov. broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., dalje: ZS), a st. 4. te odredbe propisano da je u takvoj situaciji strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza te da odvjetnicima pripada i pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata.

20.1. Iz troškovnika tužiteljice (list 208 spisa) proizlazi da traži, između ostalog, trošak izbivanja punomoćnika iz pisarnice radi prisustvovanja na dva ročišta (18. rujna 2923. i 15. veljače 2024., po 2 sata izbivanja za svako) u iznosu od ukupno 100 bodova, uvećano za PDV te trošak putovanja punomoćnika osobnim automobilom na ta ročišta u iznosu od 96,00 eura. Međutim, iz sadržaja citirane odredbe proizlazi da zahtjev za naknadom troškova zbog delegacije predmeta na udaljeniji prvostupanjski sud predstavlja izvorno zahtjev punomoćnika stranke, a ne stranke osobno. Stoga, nije bilo mjesta nalagati tuženiku da tužiteljici kao stranci naknadi trošak u iznosu od 96,00 eura pa je žalba tuženice u ovom dijelu osnovana.

20.2. Nadalje, tužiteljica kao stranka ne potražuje trošak u visini troška javnog prijevoza, već trošak prijevoza automobilom (0,5 eura po kilometru) i trošak cestarina u ukupnom iznosu od 57,40 eura (list 209 do 215 spisa), a na isti, sukladno prethodno citiranoj odredbi nema pravo pa je i u tom dijelu žalba tuženice osnovana.

20.3. Zaključno, iz istog razloga zbog kojeg nije bilo mjesta naložiti tuženiku da tužiteljici naknadi trošak nastao izbivanjem njezine punomoćnice iz ureda (radi se o izvornom zahtjevu punomoćnice, a ne stranke), pravilno je odbijen zahtjev tužiteljice kao stranke za naknadu troška izbivanja njezine punomoćnice iz ureda pa je žalbe tužiteljice neosnovana.

21. U preostalom dijelu odluka o troškovima je pravilna te je shodno svemu navedenom u ovom dijelu odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 380. točke 2. i 3. ZPP-a.

22. Trošak žalbe tuženici nije priznat jer je sa žalbom uspjela samo u neznatnom dijelu i to samo glede sporednog zahtjeva, a tužiteljici trošak žalbe nije priznat jer sa žalbom nije uspjela (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 17. lipnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević