Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-25/2023-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg po punomoći zastupa Martina Marušić Majica odvjetnica u Zadru, Prolaz opatice Vekenege 4/I, protiv tužene Općine Vir, OIB 95169016556, Vir, Sv. Jurja 1, zastupana po načelniku TĆ a ovaj po zaposleniku SĆ, mag. iur., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-13/2019 od 12. listopada 2022., u sjednici održanoj dana 17. lipnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužene, ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P- 13/2019 od 12. listopada 2022. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom proglašena je nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-617/2018-5 po rješenjima o ovrsi Općine Vir Klasa: UP/I-363-03/16-03/733, URBROJ: 2198/12-04/16-1 od 30. prosinca 2016., Klasa: UP/I-325-08/16-03/549, URBROJ: 2198/12-04/16-1 od 30. prosinca 2016., Klasa: UP/I-363-03/14-03/01513, URBROJ: 2198/12-04/14-01 od 31. prosinca 2014. i ukinute sve provedene ovršne radnje (točka I. izreke), te je naloženo tuženoj naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.274,00 kn/832,70 EUR (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužena zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva, podredno predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovor na žalbu tužitelj predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba je osnovana.

5. U pravu je tužena kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nastavno čemu nije moguće ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenje nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava u ovršnom postupku izravne naplate po računima ovršenika povodom prijedloga od 7. veljače 2018., temeljem zaključka prvostupanjskog suda broj Ovr-56/2021 od 27. siječnja 2021. kojim je tužitelj kao ovršenik upućen na pokretanje parničnog postupka kojima osporava dopuštenost predmetne ovrhe zbog žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17- dalje: OZ) sukladno čl. 52. st. 3. OZ u vezi čl. 210. OZ.

7. Iz razloga prvostupanjske presude proizlazi:

- da je tužena kao ovrhovoditelj Financijskoj agenciji dostavila zahtjev za pljenidbu novčanih sredstava ovršenika i prijenos istih na račun ovrhovoditelja na temelju tri rješenja o ovrsi Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i komunalno gospodarstvo ovrhovoditelja, za nekretninu u vlasništvu tužitelja, Klasa: UP/I-363- 03/16-03/733, URBROJ: 2198/12-04/16-1 od 30. prosinca 2016., Klasa: UP/I-325- 08/16-03/549, URBROJ: 2198/12-04/16-1 od 30. prosinca 2016. po osnovi duga na ime glavnice komunalne naknade i naknade za uređenje voda te obračuna zateznih kamata dospjelih na glavni dug do dana obračuna, te rješenja o ovrsi Klasa: UP/I-363- 03/14-03/01513, URBROJ: 2198/12-04/14-01 od 31. prosinca 2014. na ime glavnice komunalne naknade i zateznih kamata dospjelih do dana obračuna, s priloženim izvodom iz poslovnih knjiga o stanju duga i obračunu zateznih kamata, s izdanom potvrdom izvršnosti sva tri rješenja s danom 7. ožujka 2015.

- da su predmetna rješenja o ovrsi dostavljena tužitelju na adresu na kojoj se nalazi navedena nekretnina sukladno čl. 85. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/2009, 110/2021 – dalje. ZOUP).

8. U tužbi i tijekom postupka tužitelj je tvrdio da je na predmetnim rješenjima neosnovano izdana potvrda ovršnosti ističući da mu ista nisu nikada dostavljena, u odnosu na što je prvostupanjski sud izveo dokaze saslušanjem većeg broja svjedoka predloženih po tužitelju, i na temelju istih, kao i podataka o prijavi boravka u Republici Njemačkoj utvrđujući da postoje razlozi koji isključuju mogućnost da bi se takva dostava smatrala urednom, smatrajući da tuženoj nije mogla ostati nepoznata činjenica da tužitelj ne boravi u [adresa] (s obzirom da se radi o manjem mjestu i da tužitelj ima i druge sporove s Općinom Vir), temeljem čega zaključuje da je načinom dostave rješenja o ovrsi tužena onemogućila tužitelju da sudjeluju u tom postupku.

9. Međutim, od načina na koji je izvršena dostava ne ovisi ocjena zakonitosti i pravilnosti rješenja o ovrsi, jer ta okolnost nije predmet ovog parničnog postupka, imajući u vidu da je o tome odlučeno u ovršnom postupku na način da je pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog suda Ovr-617/2018 od 30. studenoga 2018. odbijen taj žalbeni razlog kao neosnovan uz ocjenu da rješenja o ovrsi sadrže potvrdu izvršnosti i da su stekla svojstvo ovršnosti a da tu potvrdu može ukinuti samo javno pravno tijelo koje ih je izdalo u smislu čl. 36. st. 3. OZ, a što nije ostvareno, jer predmetne potvrde i dalje egzistiraju.

10. Slijedom toga, bilo je suvišno izvoditi navedene dokaze i iste ocjenjivati, osobito time jer i prvostupanjski sud prethodno pravilno ocjenjuje da u ovom postupku sud nije ovlašten odlučivati o tome da li su bili ispunjeni uvjeti za izdavanje potvrde ovršnosti, već je to ovlašteno samo javno pravno tijelo koje je potvrde izdalo.

11. Jednako tako, u odnosu na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ koji propisuje da ovršenik može izjaviti žalbu protiv rješenja o ovrsi ako ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, sadržajno se radi o žalbenom razlogu kojim se osporava legitimacija (aktivna ili pasivna) za traženje ovrhe, pa kako je iz rješenja o ovrsi vidljivo da je upravo ovrhovoditelj aktivno procesno ovlašten i stvarno legitimiran tražiti predmetnu ovrhu, te da je ovrha pravilno, pasivno procesno i stvarno zahtijevana prema rješenjima o ovrsi u odnosu na ovršenika (kao vlasnika nekretnine i obveznika na koji glasi predmetna naknada u rješenjima o ovrsi), time se radi o neosnovanosti tog žalbenog razloga.

12. Pored toga, u pravu je tužena kada u žalbi ukazuje da se ne može prihvatiti kao osnovan zaključak prvostupanjskog suda da je rješenjem o ovrsi od 30. prosinca 2016. za komunalnu naknadu u cijelosti obuhvaćeno razdoblje koje se odnosi i na rješenje o ovrsi od 31. prosinca 2014. za istovjetnu tražbinu do 31. prosinca 2014., jer to ne samo da ne proizlazi iz sadržaja tih rješenja (izreke i obrazloženja) niti dijelova priloga uz navedena rješenja (na listu 16 i 30 spisa), već i time što je riječ o rješenjima o ovrsi za koje je izdana potvrda pravomoćnosti i izvršnosti, pa bi se u protivnom radilo o neovlaštenoj ocjeni sadržaja ovršne isprave u ovom postupku.

13. Slijedom navedenog, u ovom postupku odlučnu činjenicu predstavlja samo okolnost je li nastupila zastara tražbine koja se namiruje u postupku izravne naplate, u odnosu na koju prvostupanjski sud utvrđuje da je u rješenju od 31. prosinca 2014. riječ o dospjeloj komunalnoj naknadi do 31. prosinca 2014. kao i da je i u rješenju od 30. prosinca 2016. riječ o istoj naknadi i za isto razdoblje, ocjenjujući osnovanost zahtjeva smatrajući da je do dana kada je zahtijevana izravna naplata 7. veljače 2018. proteklo više od tri godine prema odredbi čl. 226. Zakona o obveznim odnosima, zaključujući da se ZOO primjenjuje time što Zakon o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj: 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 - pročišćeni tekst, 82/04., 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 94/13, 153/13, 147/14 i 36/15 – dalje: ZKG) koji je bio na snazi u razdoblju obračuna naknade nije izričito propisivao da je riječ o naknadi na ime javnog davanja, smatrajući i da ne postoji izvršno rješenje u smislu čl. 23. st. 2. ZKG.

14. Međutim, protivno ocjeni prvostupanjskog suda, prema čl. 91. st. 1. ZKG komunalna naknada je definirana kao novčano javno davanje koje se plaća za održavanje komunalne infrastrukture, pa je nesporno riječ o javnom davanju, dok su izvršna rješenja o ovrsi, kako to i proizlazi iz istih, donesena sukladno odredbi čl. 23. st. 5. ZKG koji je propisivao da rješenje o komunalnoj naknadi donosi upravno tijelo jedinice lokalne samouprave u čijem su djelokrugu poslovi komunalnog gospodarstva za kalendarsku godinu do 31. ožujka tekuće godine, ako se na osnovi odluke predstavničkog tijela mijenja njezina visina u odnosu na prethodnu godinu, a izvršava ga u postupku i na način određen propisima o prisilnoj naplati poreza na dohodak, odnosno dobiti.

15. Sukladno odredbi čl. 65. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine, broj:

177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, Odluka USRH-120/13, 125/13, 148/13, Odluka USRH - 83/14 i 143/14) u svezi s utvrđivanjem, naplatom, povratom poreza, žalbenim postupkom, zastarom i prekršajnim postupkom primjenjuju se odredbe Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 15/16, 106/18, 121/19, 32/20 i 42/20. – dalje: OPZ) i Prekršajnog zakona, dok odredba čl. 2. st. 8. OPZ propisuje da se na poreze na odgovarajući način primjenjuju i na druga javna davanja propisana Zakonom, ako Zakonom ili posebnim propisima nije uređeno drugačije. Drugim javnim davanjima smatraju se carine, pristojbe, doprinosi, naknade za koncesije, novčane kazne za porezne prekršaje i sva davanja čije je utvrđivanje i/ili naplata i/ili nadzor prema posebnim propisima u nadležnosti poreznog tijela. Sukladno čl. 3. OPZ porezno tijelo jest tijelo državne uprave, upravno tijelo jedinice područne (regionalne) samouprave ili upravno tijelo jedinice lokalne samouprave u čijem su djelokrugu poslovi utvrđivanja i/ili nadzora i/ili naplate poreza.

16. Jednako tako, prvostupanjski sud nije utvrdio početak tijeka obračunskog razdoblja iz rješenja o ovrsi od 31. prosinca 2014. jer utvrđuje samo da je riječ o komunalnim naknadama do 31. prosinca 2014., dok je propustio utvrditi od kada se računa tijek zastarnog roka, pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, od te činjenice (početka tijeka zastarnog roka) ovisi pravilna ocjena prigovora zastare, ali ne u okviru odredbi ZOO kako to prvostupanjski sud neosnovano smatra, već u okviru OPZ, odnosno prema čl. 94. st. 1. OPZ koji propisuje relativni zastarni rok, odnosno da pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći, st. 3. da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate, a st. 4. da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove. Ujedno, članak 96. OPZ propisuje da apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, a prema odredbama čl. 94. st. 3., 4. i 5. ovoga Zakona.

17. Nadalje, u odnosu na rješenje o ovrsi klasa: UP/I-363-03/16-03/733, Ur. broj:

2198/12-04/16-1 od 30. prosinca 2016. (dug za uređenje voda i obračunate kamate do dana obračuna), prvostupanjski sud utvrđuje da je za dio tražbine nastupila zastara, s tim što se iz razloga prvostupanjske presude ne može zaključiti za koji dio tražbine prvostupanjski sud smatra da je nastupila zastara a za koji nije, jer dalje u razlozima presude utvrđuje da je za obveze plaćanja naknade za uređenje voda za 2011. godinu zastara počela teći 1. siječnja 2012., za 2012. 1. siječnja 2013., za 2013. godinu 1. siječnja 2014., za 2014. godinu 1. siječnja 2015., pa primjenjujući trogodišnji zastarni rok zaključuje da je od dana podnošenja prijedloga za ovrhu 7. veljače 2018. proteklo više od tri godine zbog čega je nastupila zastara za te tražbine čime da je ovrha i u tom dijelu nedopuštena.

18. Zbog naprijed navedenog, prvostupanjski sud je zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio utvrditi naprijed navedene odlučne činjenice od kojih ovisi ocjena zastare sukladno odredbama OPZ u odnosu na obvezu komunalne naknade u rješenjima o ovrsi od 30. prosinca 2016. i 31. prosinca 2014., dok u odnosu na pitanje zastare po rješenju kojim je utvrđena obveza naknade za uređenja voda, prvostupanjska presuda nema razloga o tome zašto je primijenjen relativni trogodišnji rok, a ne apsolutni zastarni rok od šest godina računajući od dana izdavanja potvrde ovršnosti, u kojem je bilo potrebno ne samo utvrditi postojanje obveze već i pokrenuti postupak prisilne naplate.

19. Slijedom navedenog, kako je ostvaren istaknuti žalbeni razlog, prvostupanjsku presudu valjalo je ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, te temeljem odredbe čl. 370. ZPP odlučiti kao u izreci, kako bi radi utvrđivanja naprijed navedenih odlučnih činjenica i njihove ocjene u smislu čl. 8. ZPP, prvostupanjski sud bio u mogućnosti donijeti novu, pravilnu i zakonitu odluku o predmetu spora.

20. Pored toga, kako je zbog ukidanja odluke o glavnoj stvari, za sada neizvjestan uspjeh stranaka u sporu od čega ovisi odluka o naknadi parničnog troška, valjalo je ukinuti prvostupanjsku odluku i u dijelu u kojem odlučeno o naknadi troškova postupka.

U Šibeniku 17. lipnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Goran Stošić